Crkvena godina

Vizualni prikaz crkvene (liturgijske) godine po tradicionalnom obredu

Vizualni prikaz crkvene (liturgijske) godine po tradicionalnom obredu

Kršćansko poimanje vremena

Za razliku od poganskih religija koje vrijeme vide kao beskrajan ciklički proces, kršćani vrijeme vide kao linearan proces; ono ima svoj početak, i imat će svoj svršetak. Unutar kršćanske linearnosti, svaka godina koja prolazi doživljava se kao ciklus razmatranja o svetim stvarima. Možemo to zamisliti kao spiralu – niz krugova u vremenu koji idu prema naprijed prema svome kraju, tj. Drugom dolasku Gospodina, i tako ćemo lakše pojmiti katolički koncept „vremena“.

Kako nas uči Sv. Augustin, Bog je gospodar i stvoritelj vremena: „Ti si prije svih prošlih vremena uzvišenošću uvijek sadašnje vječnosti i nadvisuješ sva buduća vremena jer su ona buduća, a čim dođu, bit će prošla, a Ti si uvijek isti i godine tvoje neće nestati (Ps 102,28). Tvoje godine niti idu niti dolaze: a ove naše idu i dolaze zato da sve mogu doći. Tvoje godine sve zajedno stoje jer nepomično stoje; one ne odlaze tjerane od onih koje dolaze, jer ne prolaze: a ove naše bit će tek onda sve kad sve prestanu biti.“ I zaključuje: „Ti si dakle stvorio sva vremena, i prije svih vremena Ti postojiš, i nikada nije postojalo neko vrijeme kad nije bilo vremena.“ Također, sv. Ignacije Antiohijski nas upozorava: „Kršćanin nije sam svoj gospodar, jer svo njegovo vrijeme pripada Bogu.“

Postanak crkvene godine

Ljudska narav traži, da čovjek neko vrijeme napusti redovnu brigu za zemaljski život i da se naročito preda poštovanju Boga. U svih naroda vidimo, da su neke dane posvetili Bogu. Dan osobito posvećen slavi Božjoj i brizi za dušu zove se praznik.

U Starom Zakonu odredio je sam Bog, kad će Izraelci praznovati (npr. sabbath, pasha ili vazam, praznik sedmica ili pentekoste itd.).

U Novom Zakonu odredili su apostoli, da se svetkuje prvi dan u tjednu – nedjelja – jer je u taj dan uskrsnuo Krist i na apostole sišao Duh Sveti.

Kad se pak u godini vraćao baš onaj dan, u koji je Gospodin uskrsnuo i u koji je sišao Duh sveti na apostole, naravno da su kršćani taj dan praznovali.

Tako su nedjelja, Uskrs i Duhovi bili prvi kršćanski praznici.

Crkva je ovim praznicima postupno dodavala druge: koje na slavu Gospodina, neke na čast bl. Djevice Marije, neke na spomen svetaca Božjih. Tako se u godini razvio čitav niz praznika.

Niz praznika, koji se redoslijedom svake godine ponavljaju prema odredbi Crkve, zove se crkvena godina.

Svrha crkvene godine

Crkva nam želi nizom praznika u crkvenoj godini:

a) predočiti, što je Bog za nas učinio, da nas spasi. Zato nam crkveni praznici prizivaju u pamćenje najznamenitije događaje iz života Kristova i najznamenitija njegova djela, kojima nas je otkupio i posvetio;

b) time nam hoće Crkva svrnuti mišljenje k nebu. Misao na vječnu sreću, što nas čeka, dat će nam utjehu i jakost u svagdašnjoj nevolji i zemaljskoj borbi;

c) Crkva želi u nama potaknuti ljubav k Spasitelju i zahvalnost, što nas je On pomirio s Bogom. U Kristu je Bog sišao k nama, po Kristu treba da se mi dignemo k Bogu upotrebljavajući milosti, koje nam je on za vječno spasenje zaslužio.

Dioba crkvene godine

Crkvena godina predočuje glavna djela Kristova, po kojima smo spašeni. Zato se čitava liturgija kreće oko Krista kao oko svoga sunca. Kako je Sunce osnova diobe za građansku godinu, tako je Isus Krist, sunce kršćanstva, njegov život i djelovanje osnova, po kojem je razdijeljena crkvena godina.

Crkvena godina počinje se s uspomenom na rođenje Kristovo (božićno doba), a svršava uspomenom na događaj, kako je Krist po Duhu svetom dovršio djelo spasenja i posvećenja (duhovsko doba). Središte je crkvene godine spomen na smrt i uskrsnuće Gospodina Isusa Krista (uskrsno doba).

Tako su u crkvenoj godini tri glavna blagdana: Božić, Uskrs, Duhovi. Po tim blagdanima običavaju crkvenu godinu dijeliti na tri doba: božićno, uskrsno, duhovsko.

Unutar glavnih blagdana nanizala je Crkva kao niz bisera praznike, koji nam dozivaju u pamet još i druge događaje iz života i djelovanja Kristova. Zatim su nadovezani i spomeni na zgode iz života bi. Djevice Marije i drugih svetaca. Ovi su po Kristu postali blaženici na nebu i uzornici našega življenja na zemlji. Nedjelja, sedmični praznik, spaja niz godišnjih praznika ili crkvenu godinu u jednu cjelinu kao u vijenac.

Svi su dakle praznici u crkvenoj godini kao raznovrsni putovi u krasnom vrtu, koji vode k svom središtu i ishodištu, našem Spasitelju, Isusu Kristu.

Dioba praznika

Tri su vrste praznika:

a) praznici Gospodinovi

b) praznici bl. Djevice Marije, i

c) praznici anđela i svetaca.

Neki su od ovih praznika nepomični: ti se vraćaju postojano svake godine na isti dan, npr. Božić, Svi sveti, Blagovijest itd.; drugi su pomični: svi, koji se ne vraćaju svake godine na isti dan, npr. Uskrs, Duhovi, Spasovo, Tijelovo itd.

Neki su blagdani zapovjedani praznici (festa fori). Ti se praznuju i u javnom građanskom životu tako, da: a) pribivamo sv. Misi i,  b) da ne radimo težačkoga posla. Drugi se zovu nezapovjedni (festa chori): ovi se slave u Crkvi, ali ne i u javnom građanskom životu.

Glavne i neke veće praznike slavi Crkva već dan prije. To se zove bdjenje (lat. vigilia – noćna služba uoči nekih praznika).

Tako znamenite svetkovine praznuje Crkva crkvenom službom (in choro) redovno osam dana (cum octava). To osamdnevno spominjanje praznika zove se osmina = octava. Bdjenjem i osminom hoće Crkva da istakne, kako je to velik praznik. Neka bi se dakle što dublje zanijeli u razmišljanju o znamenitom događaju i nauci, koju nam taj praznik doziva u pamet.

Liturgijski ciklusi i doba

Svi crkveni blagdani i svetkovine potpadaju pod jedan od dva glavna „liturgijska ciklusa“, a oni zajedno čine „7 liturgijskih doba“. Svako doba ima svoje pripadajuće raspoloženje, naglaske i ukrase. Svako doba ima prevladavajuću liturgijsku boju koja se najjasnije očituje na svećeničkom liturgijskom ruhu, ukrašavanju crkava, itd. Dakako, na određene svetkovine unutar nekog doba, boja te svetkovine na dotični dan će „nadjačati“ (zamijeniti) boju doba.

Pogledajmo detaljnije ta 2 ciklusa i 7 doba:

 I. ciklus – BOŽIĆNI 

1. doba: Došašće (Advent)
Riječ Advent dolazi od latinskog avenire (hrv. dolazak), što se odnosi na naše iščekivanje spomena Kristova rođenja, ali i Njegovog  Drugog dolaska. Ovo ozbiljno, pokajničko doba traje od prve nedjelje Došašća do 24. prosinca (raspon od 22-28 kalendarskih dana). Prevladavajuća je ljubičasta boja, tek ju nakratko prekida ružičasto ruho na treću nedjelju Došašća (tzv. „Gaudete“), koje nagoviješta radosno doba koje slijedi.
2. doba: Božićno
Kako je ovo doba Kristova Utjelovljenja, prevladava raspoloženje skromne, zahvalne i radosne proslave. Ovo doba traje od Badnjaka (Vespera) 24. prosinca do uključivo 13. siječnja (oktave Bogojavljenja). Samo svetkovanje Božića traje 12 dana, no duh Božića proteže se do 2. veljače (Svijećnice). Prevladava bijela ili zlatna boja.
3. doba: Nakon Bogojavljenja
Ovo doba, koje je i dalje usmjereno na Božić i Božansko djetinjstvo, a proteže se na Isusovo javno djelovanje, traje od 14. siječnja do uključivo bdijenja uoči Sedamdesetnice (devete nedjelje prije Uskrsa, odnosno perioda od tri nedjelje prije Pepelnice), što je raspon od 4-38 kalendarskih dana. Prevladava zelena boja.
 II. ciklus – USKRSNI 
4. doba: Septuagesima (Sedamdesetnica)
Ovo doba, čije ime znači „sedamdeset“, i koje priziva u sjećanje babilonsko progonstvo, traje od nedjelje Sedamdesetnice do uključno utorka prije Pepelnice, što znači 16 kalendarskih dana. Prevladava ljubičasta.
5. doba: Korizma (Quadragesima)
Ovo doba također se naziva i „Quadragesima“, što znači „četrdeset“. Prevladava tugaljivo, pokorničko raspoloženje, koje priziva u pamćenje 40 dana koje je Krist proboravio u pustinji u postu i molitvi, čiji je pralik bilo izraelsko lutanje pustinjom kroz 40 godina.Posljednje dvije nedjelje Korizme nazivaju se nedjeljama „Muke“, od pete nedjelje Korizme do dana prije Cvijetnice. Posljednji tjedan prije Uskrsa zove se „Sveti tjedan“. Posljednja tri dana Svetog tjedna, tj. Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota nazivaju se Sveto trodnevlje.Korizma traje 40 dana, (no vremenski uključuje šest nedjelja koje se ne računaju dijelom Korizme, jer su nedjelje uvijek radosne, i prizivaju u pamćenje dan Uskrsnuća) od Pepelnice do Velike subote, dok se Sveto trodnevlje liturgijski tretira odvojeno. Tako imamo 46 kalendarskih dana. Boja je ljubičasta.
6. doba: Uskrsno (Pashalno)
Ovo radosno, pobjedonosno doba Uskrsa traje od Uskrsnog bdijenja do dana prije nedjelje Presvetog Trojstva (56 kalendarskih dana, ne ubrajajući Uskrsno bdijenje). Boja je bijela ili zlatna.
7. doba: Nakon Duhova
Ovo doba usredotočeno je na Duha Svetoga u razdoblju Crkve u kojem sada živimo, i Kristove vladavine kao Kralja nad kraljevima – vremena od apostolskog doba do vremena Dolaska. Ovo doba traje od nedjelje Presvetog Trojstva (ovisno o kalendaru, ta duljina varira).

Liturgijski kalendar (tradicionalni)

Svaka nedjelja crkvenog doba ima vlastite proprije, odnosno molitve koje su specifične za taj liturgijski dan (Časoslov i Misu). U svakom Misalu ili Časoslovu imamo dvije zbirke proprija: opću, Proprium de Tempore i posebnu, svetačku Proprium Sanctorum. Liturgijski kalendar je uređen prema načelu, da je osnova crkvene godine Proprium de Tempore i da se Mise de tempore uklanjaju samo najvećim blagdanima. Iz razloga što se nekada propriji de tempore i svetački propriji preklapaju na način da dva blagdana padaju na isti dan, svi blagdani i svetkovine su rangirani prema važnosti (klasi). Slavi se onaj blagdan, koji je više klase.

Prema svojoj važnosti (prvenstvu), blagdani se klasificiraju na slijedeći način:

  • Prve klase
  • Druge klase
  • Treće klase
  • Komemoracije

Ako na isti dan padnu dva blagdana iste klase, dalje se rangiraju prema tome na koga se odnose:

  • Gospodina
  • Gospu
  • svete anđele
  • sv. Ivana Krstitelja, sv. Josipa, sv. Petra, sv. Pavla i druge apostole
  • mučenike
  • druge svece

Ako dan u tjednu nije nedjelja, niti komemorira kakav drugi blagdan, tada se zove „feria“ ili svagdan.

Zapovijedani blagdani

Uz svaku nedjelju, postoji i nekoliko dana o kojima smo obavezni poći na sv. Misu. Oni variraju od zemlje do zemlje. U Hrvatskoj su slijedeći zapovijedani blagdani:

  • Nedjelja Uskrsnuća Gospodina Našega (Uskrs)
  • Rođenje Gospodina našeg Isusa Krista (Božić)
  • Svetkovina Tijela i Krvi Kristove (Tijelovo)
  • Uznesenje svete Bogorodice Marije (Velika Gospa)
  • Svi Sveti
  • (ostali se blagdani slave kao nezapovijedani na vlastiti dan)

DODATAK: Promjene u novom liturgijskom kalendaru

  • Doba nakon Bogojavljenja i Sedamdesetnice zamijenjena su običnim ili redovnim vremenom, odnosno „vremenom kroz godinu“.
  • Vrijeme nakon Duhova također se zove „vrijeme kroz godinu“.
  • Ukinute su sve osmine, osim božićne i uskrsne.
  • Blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije se sada zove „Svijećnica“, jer se prethodni naziv iz nekog nejasnog razloga, smatrao neprikladnim.
  • Svetkovina Krista Kralja više se ne slavi na posljednju nedjelju listopada (premještena je na posljednju nedjelju u liturgijskoj godini), te tako remeti vezu između Kristovog Kraljevanja i trijumfa svetaca koji se slavi 1. studenog (Svi Sveti). Negativna posljedica ove izmjene jest što može dovesti do tumačenja kako Krist ne treba već sada, na zemlji, biti prepoznat kao Kralj od strane sviju naroda, nego će njegovo Kraljevanje imati značaj tek nakon Posljednjeg Suda.
  • Blagdani nekih svetaca su uklonjeni iz općeg kalendara (npr. sv. Kristofor). Važno je pritom naznačiti da uklanjanje iz liturgijskog kalendara nikako ne znači da je dotični svetac „dekanoniziran“, „otsvećen“, ili „degradiran“, kako već prevladava općenito (pogrešno) mišljenje.
  • Dodani su neki blagdani.
  • Mnogim blagdanima je snižen stupanj.
  • Na većini mjesta su izbačene kvatre, a tamo gdje su zadržane (u Hrvatskoj npr.) uglavnom su potpuno zanemarene.
  • Ciklus čitanja više nije temeljen na godišnjem ciklusu, već trogodišnjem ciklusu („A-B-C godine“). Kao posljedica ove reforme, narušen je cjelokupan ritam liturgijske godine kakav je bio poznat preko tisuću godina. Iako se na taj način pokriva veći dio Svetog pisma, dotadašnji kalendar je isticao pomno odabrane tekstove, što je svećenicima omogućavalo fokusirane homilije, a laicima je olakšavalo razumijevanje i memoriziranje. Premda se u novom kalendaru znatno uvećala količina tekstova iz Starog zavjeta, dobar dio tih tekstova je nažalost, (posebno izvan povijesnog konteksta) posve nerazumljiv prosječnom laiku, posebno u izmjenjivom cikličkom rasporedu. Neki kritičari u novom kalendaru ističu kao negativno i to što se u novim čitanjima izostavljaju reci koji bi se mogli smatrati „preoštrima“, poput onih gdje se spominju demoni, pakao, zlo, ili reci koje Židovi drže uvredljivima i sl.