Kako dostojno slaviti svetu Misnu žrtvu u prirodi

Sada kada smo (barem na sjevernoj hemisferi) na pragu ljeta i moguće su sve izletničke aktivnosti na otvorenom, valjalo bi odvojiti nešto vremena za raspravu o fenomenu Misa na otvorenom, koje su ako ništa drugo, s vremenom sve popularnije.

Prvo ćemo istaknuti ono očigledno, da zapravo često i ne postoji opravdan razlog za slavljenje Mise na otvorenom. Kako nam je poznato, kanonsko pravo određuje da je normativno mjesto za bogoslužje posvećena crkva ili kapela. No, s druge strane, ako ste u skupini katolika koja odlazi na relativno dugotrajan izletnički pohod što podrazumijeva da ćete biti mnogo kilometara (pa čak i planina) udaljeni od civilizacije, ili ako krećete na višednevno hodočašće od jednog do drugog svetišta, tada je nošenje Mise s vama prava stvar za učiniti.

No, Misa se i tada mora slaviti na ispravan način – dakle s reverencijom, sa svime što je potrebno za obred, i bez ikakve opasnosti od svetogrđa. Ukratko, ako netko planira slaviti Misu negdje u prirodi, to se mora izvesti kako valja; i ako iz bilo kakvog razloga to nije moguće, tada je bolje to uopće ne činiti. Vlč. Pierre-Jean De Smet (1801–1873), istinski apostol Američkog zapada, rekao je kako mu je  prilikom misionarenja najteže padalo to što tko zna koliko puta nije radi preteških [vremenskih] uvjeta nije mogao slaviti svetu Misu.

Izvorno sam se pitanjem Misa u prirodi počeo baviti zbog mog angažmana oko Katoličkog sveučilišta u Wyomingu, koje održava trodnevni liderski program prilikom kojega šalju sve brucoše na trotjedno kampiranje u divljini, s time da ih prva dva tjedna prate kapelani. I na nekim drugim izletima, poput brucoškog sedmodnevnog putovanja, bili smo blagoslovljeni prisustvom i službom naših kapelana. Osobno sam imao to zadovoljstvo sudjelovanja u 12-dnevnom kampiranju prije nekoliko ljeta, pri čemu nas je svojim prisustvom počastio svećenik Svećeničkog bratstva svetog Petra, koji je svakoga dana prikazivao tradicionalnu Misu usred nekih od najdivnijih krajolika koje sam ikada imao prilike vidjeti. Čak smo imali i pjevanu Misu na svetkovinu Preobraženja (ponio sam fotokopije proprija i ordinarija).

Ovdje sam želio u jednom članku prikupiti velik broj fotografija i smjernica vezanih uz Mise u prirodi. Po mom mišljenju, jednoga dana bi neki svećenik tradicionalnog senzibiliteta, koji bi istovremeno imao prilično iskustvo u kampiranju, planinarenju i drugim događajima na otvorenom trebao napisati sveobuhvatnu i obilno ilustriranu knjigu s tom tematikom. Međutim, dok čekamo takvo izdanje, barem imamo niz predivnih fotografija koje će nam poslužiti kao nadahnuće i nit vodilja, kao i deset dobrih savjeta koji je vlč. Antony Sumić iz FSSP-a podijelio sa mnom dok sam pripremao ovaj članak.

Dva različita scenarija

Kada se Misa slavi u prirodi, postoje dva različita scenarija:

1. Scenarij „bez ikakvih ograničenja“, gdje ili zbog uporabe vozila ili zbog velikog broja ljudi koji mogu nositi predmete, i ne moraju ostati na otvorenom dulje vremena, u tom slučaju može se pripraviti Misa s određenom puninom, što uključuje uporabu šatora, prijenosnog oltara, visokih svijećnjaka, kipova, stolica itd., što rezultira onime što bismo mogli nazvati privremenom kapelom;
2. Scenarij „nošenja samo nužnoga“, gdje je ključan što manji i što lakši broj predmeta, jer će svećenik i njegovi suputnici prilikom logorovanja prevaljivati velike udaljenosti, pa će na svojim leđima nositi vlastitu hranu i opremu.

Dakako, ova dva scenarija nisu strogo odvojena, pa se u praksi može vidjeti široka lepeza pristupa i razina. Usus antiquor (stari obred) zahtijeva više predmeta od Novus orda, no kako to demonstriraju ove fotografije, razvijene su vrlo domišljate prijenosne inačice svega potrebnoga. (Predlažem da provjerite ponudu tvrtke St. Joseph’s Apprentice, koja nudi mnogo modela, uključujući i „oltar za divljinu“. Blog OnePeterFive je objavio fascinantan članak o stolaru koji je osnovao tu tvrtku.)

(1) Scenarij 1: Privremena vanjska kapela

Tijekom godina, NLM je objavljivao fotografije mnogih Misa u prirodi koje odgovaraju opisu prvog scenarija. Najupečatljivije su dakako, Mise s godišnjeg hodočašća u Chartres.

Još jedan odličan primjer je Misa koju je na vrhu planine Kilimandžaro, najvećeg vrha afričkog kontinenta, slavio vlč. Sumić. Pri tome su velečasnom pomagali katolički laici koji su služili kao nosači, kako bi ponijeli stol i ostale predmete koji se vide na fotografijama.

I ova fotografija bi pripadala ovoj kategoriji:

Još dobrih primjera možemo pronaći ovdje i ovdje:

(2) Scenarij 2: Kampiranje u divljini

U NLM-u nismo imali mnogo fotografija iz kategorije potpune divljine, Iznimka bi bile fotografije sa zimskog putovanja Wyoming Catholic College, kada su se brucoši u siječnju u okruženju Grand Tetona natjecali tko će izraditi najbolji oltar i svetište od snijega.

Ovdje je i nekoliko fotografija s WCC-ovog kamping izleta fakultetskog osoblja na kojem je vlč. Terence Gordon služio kao kapelan:

(3) Hibrid

Hibrid ovih dvaju scenarija bio bi onaj slučaj u kojem netko odsjeda u kampu, gdje ima na raspolaganju različite materijale, poput stolova za piknik, velikih klada ili ploča, koje inače ne bi bile dostupne u prirodi.

Deset savjeta

Vlč. Sumić je podijelio sa mnom sljedeće savjete, na korist svećenika čitatelja NLM.

Slavljenje Mise u prirodi zahtijeva vrlo dobru organizaciju i precizno planiranje.

1. Rana jutra obično imaju najbolje izglede za „nevjetrovito vrijeme“, što je vrlo važno. Iako sam govorio Misu u Namibijskoj pustinji tik prije svitanja, iznenada se spustio silan vjetar, pa sam morao zaustaviti Misu kod Poslanice!
2. Kako vjetar ne bi odnio platna, potrebno je pripremiti ili kvačice ili kamenje.
3. Vrlo je teško održavati plamen svijeća. Svijeće za oluju su dobro poslužile na Kilimandžaru, no i dalje je bilo posla s njima.
4. Nosite li dva kompleta putnog ruha (s promjenjivim stranama), svaka mora stati u jednu vreću sa zatvaračem (i to čitav komplet!)
5. Oltar koji sam koristio na Kilimandžaru bio je fantastičan, jer mi je dao dodatnih 20-25 cm visine u odnosu na standardni stol na razvlačenje. Ovako ne morate biti pognuti cijelo vrijeme Mise. No, njega možete koristiti samo ako imate nosače. U divljini bi vam bio prevelik za nošenje, i morali biste složiti vlastiti oltar.
6. Trebat će vam spremnik za hostije koji će biti otporan na udarce i koji neće propuštati vodu.
7. Misal (očito) treba biti malen, no to katkada može znatno otežati čitanje.
8. Stvari će se uprljati, no ako ruho, a posebno oltarska platna i albu složite vrlo dobro i kompaktno, to može spriječiti da se puno ne prljaju. Vreće s hermetičkim zatvaranjem su fantastične za ovu svrhu.
9. Ovisno o broju vjernika, za određeni broj hostija idealan je ili vrlo malen ciborij, ili piksida.
10. Moguće je slaviti Misu na velikoj hladnoći, no kada se pritom neprestano smrzavaju vrčići s vodom, tada ste u nevolji. Također, celebrantu je vrlo teško ugrijati ruke, jer su prsti neprestano izloženi, a kalež može biti vrlo hladan. Vidio sam fotografiju Mise sa Sjevernog pola na oltaru načinjenom od leda!

Iskustva mnogih, kako to pokazuju i priložene fotografije, demonstriraju da je uistinu moguće slaviti sveta otajstva čak i u zabitima s velikom pažnjom, reverencijom, i pažnjom oko detalja. Želio bih zahvaliti svim svećenicima koji su ovo dobro radili, i koji su stoga u poziciji da i drugima mogu pokazati kako da učine isto.

Dr. Peter Kwasniewski

Izvor: New Liturgical Movement