Glagoljaška liturgija

Kanon_Mise_glagoljski_2

“Pravilo Misi” (Kanon Mise) u glagoljaškom Misalu iz 1905.

DEFINICIJA RIMSKO-SLAVENSKE LITURGIJE

Liturgija predstavlja službeni način klanjanja Bogu na način kako je to ustanovila i propisala Crkva. Sastoji se od dvaju glavnih elemenata: sakralnih čina ili ceremonija, i liturgijskog jezika. Liturgije kršćanske Crkve klasificiraju se prema ta dva elementa na istočne i zapadne, kada promatramo same čine ili obrede; a na latinski, grčki i slavenski kada promatramo liturgijski jezik.

Shodno tome, rimsko-slavenski obred je ona liturgija koja je rimska po ceremonijama, a slavenska po jeziku. Stoga, ona pripada zapadnoj, rimskoj liturgiji, od koje se razlikuje samo po jeziku. S druge strane, razlikuje se od bizantsko-slavenske liturgije po svojim ceremonijama.

Specifičnost rimsko-slavenske liturgije je stoga u jeziku. Ovaj jezik, poznat i kao staroslavenski ili crkvenoslavenski, danas je mrtav jezik, premda ga i dalje razumiju ljudi koji se služe tom liturgijom. U vrijeme sv. Ćirila i Metoda, koji su ga uveli u liturgiju, to je bio živi jezik makedonskih Slavena.***

Drugi naziv za ovu liturgiju je glagoljaška, jer su njene liturgijske knjige pisane glagoljaškim pismom, koje zovemo glagoljica.

Izraz glagoljica dolazi od slavenskog izraza glagol, što znači riječ, i glagolat, što znači govoriti, zboriti, reći. U tom smislu često se rabi u slavenskim varijantama Svetih pisama.

U suvremenoj uporabi među Hrvatima koji rabe rimsko-slavenski obred, glagoljati znači slaviti rimsko-slavenski obred. Glagoljica je stoga, prvenstveno naziv za alfabet, a ne za liturgijski jezik. U srednjem vijeku ovaj alfabet se rabio u Hrvatskoj ne samo u liturgiji, već i u književnosti, te u službenoj komunikaciji. Kada je ovaj alfabet s vremenom izašao iz javne uporabe, unatoč tome je mnogo stoljeća ostao uklopljen u liturgijske knjige rimsko-slavenskog obreda. Pošto je glagoljica tijekom tih stoljeća bila usko povezana s rimsko-slavenskim obredom, te na taj način formirala njene osnovne značajke, izraz glagoljaški obred postao je istoznačnica s oznakom rimsko-slavenskog obreda.

Međutim, i ovdje je u zadnje vrijeme došlo do promjene. 1927. je po prvi put izdan rimsko-slavenski Misal s latinskim alfabetom, dok je glagoljaški alfabet zadržan u paralelnom stupcu s latinskim samo u Kanonu – više iz poštovanja prema tradiciji, nego iz potrebe. Ova inovacija je još značajnija jer su se sve donedavno pape čvrsto držali odredbe da se rimsko-slavenska liturgija može služiti samo iz Misala pisanih glagoljicom.

No, poznavanje glagoljaškog pisma se tijekom dvadesetog stoljeća srozalo do te mjere da su, nakon Prvog svjetskog rata jugoslavenski biskupi tražili transliteraciju Misala na latinski alfabet. Usto, s uvođenjem latiničkog pisma, biskupi su težili većoj rasprostranjenosti rimsko-slavenske liturgije u svojoj zemlji. Sveta Stolica je dala potrebno odobrenje i zadužila je uglednog češkog slavista, msgr. Josipa Vajsa, da transliterira Misal iz glagoljice na latinicu. Ovaj Misal je izdan u Rimu 1927. Tako je nakon 1000 godina glagoljica ispala iz uporabe, i danas je uglavnom postala samo povijesno pismo. No, kako je sve do sad bila značajkom rimsko-slavenske liturgije, rastumačit ćemo ju nešto podrobnije.

Život sv. Ćirila nam kazuje ne samo da je on preveo Sveto pismo na slavenski jezik, već da je, kako  bi se to napravilo, također izmislio alfabet za slavenski jezik. Međutim, postoje dva slavenska alfabeta: glagoljica i ćirilica. Postavlja se pitanje: kojemu je autor sv. Ćiril? U kojem su odnosu ta dva pisma?

Ova pitanja su tijekom 19. st. zaokupljala pažnju istaknutih slavista, koji se još uvijek bave s ovom problematikom. Još od srednjeg vijeka, i kroz čitavo 19. st., prevladavalo je mišljenje, čak i među  “popima glagoljašima” (rimsko-slavenskim svećenicima) u Hrvatskoj, kako njihovo pismo potiče od sv. Jeronima, a kako je s druge strane samo ime ćirilica označavalo njenog autora, općenito se držalo kako je sv. Ćiril osmislio ćirilicu. Teoriju sv. Jeronima stručnjaci su odbacili još od vremena  Josipa Dobrovskog, koji je svoj pretpostavke temeljio na činjenici da je sv. Jeronim živio nekoliko stoljeća prije nego su se Slaveni naselili na područje Dalmacije. Premda je Dobrovski priznavao ćirilovsko podrijetlo ćirilice, držao je da se glagoljica nije formirala u Hrvatskoj prije 13-og stoljeća, jer nisu bile dostupne nikakve glagoljaške zabilješke prije tog stoljeća.

No, otkrićem vrlo važnih glagoljaških zapisa koji datiraju prije 13. st., ugledni slavisti poput Kopitara, Srežnjevskog, i drugih, procijenili su da je glagoljica stara barem koliko i ćirilica. Iako je nedavno profesor Emil Georgijev pokušao naglasiti svoje mišljenje kako ćirilica prethodi glagoljici, danas se među slavistima općenito prihvaća da je glagoljica starija od ćirilice, te kako sv. Ćiril nije osmislio ćirilicu, već glagoljicu. Izvorno slavensko pismo je stoga, upravo glagoljica. Ćirilica se  pojavila nekoliko desetljeća kasnije u Bugarskoj, uglavnom pod vladavinom cara Simeona Velikog. S vremenom je ćirilica usvojena za bizantsko-slavenski obred u Bugarskoj, Srbiji, Ukrajini, Rusiji,  te Rumunjskoj, dok se glagoljica zadržala u uporabi za rimsko-slavenski obred u Hrvatskoj.

Ovdje se javlja drugo pitanje: na čemu se temelji slavenski alfabet? Odgovor je posve lagan u slučaju ćirilice: njena osnova je grčka majuskula (velika slova) s dodanim slovima za posebne slavenske zvukove. U Bugarskoj su uvjeti za razvoj takvog pisma bili posebno pogodni. Obilovali su javnim zgradama i spomenicima iz bizantske ere. Novonaseljeni Slaveni, zato jer su se svakodnevno susretali s grčkim napisima i znakovima, lako su ih usvojili.

Odgovor koji se tiče temelja glagoljice nije toliko jednostavan. Do sada su postojala različita mišljenja i teorije: teorija o grčkoj minuskuli (J. Vajs), teorija o grčkom kurzivnom pismu (V. Jagić), semitska teorija (V. Vondrak), gotička teorija (Miklošić, Sašmatov, Pastrnek, Lavrov), sirijska teorija (Vaillant, Jakobson), “ruska” teorija, tj., o slavenskim žiteljima na crnomorskom području, koji bi već imali posebno pismo koje je vidio sv. Ćiril na svojoj misiji među Hazarima (A. Nikolskij, I. Ohienko). Drugi su pak opetovano tražili temelje glagoljice u hebrejskom ili samaritanskom pismu, koje je također bilo poznato sv. Ćirilu. W. Lettenbauer i U. Hucij su iznijeli teoriju kako glagoljica temelj ima u latinici, te da je potekla na području Alpa među Slovencima.

Čini se, međutim, kako je najbolje rješenje ono koje je ponudio E. Granstrem. Prema njegovom mišljenju, sam sv. Ćiril je osmislio glagoljicu kada se pripremao za svoju moravsku misiju. Temelj je našao u grčkom “umjetnom” pismu, tzv. Cryptographia, koje se rabilo u specijaliziranim knjigama. Glagoljica ima 39 slova, no 42 simbola, tri slova pri tom imaju vlastita dva simbola. Granstrem je otkrio autentične simbole za 31 slovo u grčkim kriptografskim knjigama. Sv. Ćiril je mogao sam osmisliti preostale. Pošto su grčki kriptografski simboli, poput onih koji se danas rabe u matematici, kemiji i drugim znanostima, bili poznati samo specijalistima, pretpostavlja se da je  glagoljica koja se razvila iz njih zapravo umjetno pismo, i kao takvo vrlo složeno. To je bio razlog zašto je glagoljica s vremenom izašla iz uporabe nakon smrti oba sveta brata, a ćirilica doživjela procvat. Tada se raširila svugdje među Slavenima bizantsko-slavenskog obreda.

Sv. Ćiril i Metod su vlastoručno uveli glagoljicu u Veliku Moravsku, Panoniju i Dalmaciju, a vjerojatno i u Poljsku i Bohemiju. Nakon njihove smrti i raspršivanja njihovih učenika, odbačena je u Velikoj Moravskoj i Panoniji, no neko vrijeme se i dalje koristila u Poljskoj, te do 11. st. u Bohemiji. Izgnani učenici su je prenijeli u Bugarsku. No, dok je ćirilica brzo našla uporište u  istočnoj Bugarskoj , gdje napis iz doba cara Simeona pokazuje glagoljicu i ćirilicu bok uz bok, u Makedoniji se glagoljica nastavila dulje rabiti, i doživjela je određen procvat. Jedan od najistaknutijih učenika sv. Ćirila i Metoda, prvi slavenski biskup, Klement Bugarski, ustanovio je teološku školu blizu Ohridskog jezera, gdje se njegovala glagoljaška abeceda, i otkuda vjerojatno potiču najstariji glagoljaški zapisi. No, i u Makedoniji su također ćirilica i bizantsko-slavenski obred zamijenili glagoljicu i rimsko-slavenski obred negdje između 11. i 12. st.

Glagoljica se najdulje zadržala u Hrvatskoj, gdje je postala nacionalno pismo. Postupno se razvijala od 11. do 16. stoljeća. Nisu samo liturgijske knjige pisane glagoljicom, već i svi javni dokumenti i  književnost također. 14. stoljeće se smatra zlatnim razdobljem glagoljaške književnosti u Hrvatskoj. Iz tog stoljeća je sačuvano ponajviše rukopisa. Prva tiskana knjiga u Hrvatskoj je glagoljaški Misal [Misal po zakonu rimskoga dvora], koji je izdan 1483. Nakon 16. st., glagoljica je sve više nestajala iz građanskog života, no održala se kao liturgijsko pismo sve do 20. st. U drugoj polovici 19. st., usprkos ustrajnosti fanatika, znanje glagoljice sve više je kržljalo, sve dok naposljetku u prethodno spomenutom Misalu iz 1927. nije kapituliralo pred latiničnim pismom.

Oltar sv. Ćirila i Metoda u zagrebačkoj katedrali.

Oltar sv. Ćirila i Metoda u zagrebačkoj katedrali.

SLAVENSKI JEZIK

Prethodno smo spomenuli kako rimsko-slavenska liturgija rabi slavenski kao svoj (liturgijski) jezik. Je li taj jezik istovjetan onom koji se rabi u bizantsko-slavenskom obredu? Izvorno, jest. Bio je to makedonski slavenski dijalekt, koga su govorili Slaveni u blizini Soluna, a u rimsku, kao i u bizantsku liturgiju uveli su ga sv. Ćiril i Metod.*** Iz najstarijih zapisa o oba obreda prepoznajemo zajednički jezik, kojeg slavisti nazivaju staroslavenski. Međutim, jezik koji je danas u uporabi, bilo u bizantskom ili u rimskom obredu, nije istovjetan izvornom staroslavenskom. Nedostaju mu npr. nazalni samoglasnici, a zovemo ga crkvenoslavenskim jezikom. Ovaj jezik usto nije identičan u oba obreda. Dok bizantsko-slavenski obred rabi tzv. rusku redakciju, rimsko-slavenski rabi tzv. hrvatsku redakciju, tj. crkvenoslavenski s određenim ruskim ili hrvatskim elementima.

U 17. i 18. st., stanoviti predstavnici rimsko-slavenskog obreda, koji su stupili u kontakt bilo sa Srbima (R. Levaković) bilo s Rusima (J. Križanić, M. Karaman), mislili su kako je samo jezik koji se rabi u bizantsko-slavenskom obredu, strogo uzevši, slavenski sv. Ćirila i Metoda, te su stoga uveli rusku redakciju u kasnija izdanja rimsko-slavenskih liturgijskih knjiga. Ovakvo stanje je potrajalo sve do konca 19. st. Kanonik D. Perčić, koji je 1893. izdao rimsko-slavenski Misal prema odredbi pape Lava XIII., povratio je staru hrvatsku redakciju. U tome ga je slijedio J. Vajs, te je u svom posljednjem izdanju Misala iz 1927. kao osnovu upotrijebio stare hrvatske tekstove.

OPIS RIMSKO-SLAVENSKOG OBREDA

Povlastica glagoljaškog obreda obuhvaća sve liturgijske službe: Svetu Misu, Božanski oficij ili Kanonske ure, te podjelu sakramenata.

Doista, kroz mnoga stoljeća, slavenski jezik se rabio u svim ovim službama, što je razvidno iz mnogih sačuvanih srednjovjekovnih rukopisa. Današnja situacija je međutim, posve različita. Od 16. st., kada je glagoljica počela gubiti uporište u javnom životu, uvjeti za razvitak rimsko-slavenske liturgije bivali su sve teži. Mnogo puta se osjetila nestašica liturgijskih knjiga pisanih glagoljaškim pismom, a usto je i znanje pisma, kao i samog jezika kopnilo među svećenstvom. Mnogi su biskupi doista, poput V. Zmajevića, davali sve od sebe kako bi promicali poznavanje crkvenoslavenskog jezika i glagoljaškog pisma. Osnivali su posebne škole, poput npr. Seminarium Zmajevicianium u Zadru (1729.), no glagoljica je sve više gubila tlo pod nogama, popuštajući sve više pred latinskom kulturom. Ovo se događalo kada bi, zbog nestašice glagoljaških izdanja, svećenici pribjegavali latinskim knjigama.

Prva knjiga koju su pogađale ove promjene bila je knjiga Božanskog oficija, ili Časoslov. Nakon mnogih stoljeća uporabe rukopisa, glagoljaški brevijar je tiskan 1648., 1688., te zadnje izdanje 1791. Kako čak i ovo izdanje predstavlja bibliografski raritet, današnji kler [1950-te] dakako, moli Oficij iz latinskih brevijara. Franjevci trećoreci su međutim, zadržali glagoljaški brevijar, rabeći starija izdanja.

Što se tiče obrednika, situacija je drugačija. Već u 17. st. Sveta Stolica je u Hrvatskoj dopustila uporabu narodnog jezika pri podjeli sakramenata. Kada je 1640. u Rimu izdan prvi hrvatski Ritual (obrednik), usvojile su ga rimsko-slavenske biskupije. Iz tog razloga Obrednik nije nikada bio tiskan na crkvenoslavenskom jeziku glagoljaškim pismom. Danas [razdoblje do svršetka Drugog vatikanskog sabora] se posljednje izdanje Obrednika, otisnuto na suvremenom hrvatskom 1929., rabi u rimsko-slavenskim biskupijama.

Naposljetku dolazimo do najvažnije liturgijske službe, svete Mise. Sveta Stolica je uvijek priznavala uporabu slavenskog u Misi, a i sam puk se držao ove tradicije. Doduše, s vremenom, kada je došlo do nestašice glagoljaških Misala, uvedena je slijedeća praksa: Svećenici su pjevali, odnosno općenito izvodili sve vokalne dijelove Mise ili napamet, ili iz starih slavenskih priručnika, a narod je odgovarao na istom jeziku. No, Kanon, kao i ostale tihe dijelove Mise čitalo se iz misala pisanih latinskim jezikom. Dakako, pjevajući bilo iz pamćenja, ili iz starih priručnika, svećenici su često uvodili neke inovacije više ili manje bliske suvremenom hrvatskom jeziku. Takva je bila situacija u 19. st. Ujedno je naznačila i najnižu točku u povijesti uporabe glagoljaške liturgije, vrijeme kada se zadržao samo goli minimum izvornog crkvenoslavenskog.

Kada je na papinsko prijestolje stupio Leo XIII, došlo je do promjene. Naredio je novo izdanje glagoljaškog Misala na ispravnom crkvenoslavenskom, revidirano shodno najstarijim rukopisima hrvatske redakcije, kako smo to prethodno spomenuli. Nakon publikacije Misala, kojeg je 1893. pripremio D. Parčić, zabranjena je mješovita liturgija, koju se nazivalo „šćavetom“ (schiavetto), te se Misa mogla služiti samo iz slavenskog Misala otisnutog glagoljicom. Kako bi se ispunile potrebe rimsko-slavenskih župa, Parčićev misal je ponovno izdan 1905. Danas se cijela Misa govori na staroslavenskom; no u svečanoj pjevanoj Misi, Poslanica i Evanđelje se također mogu pjevati na hrvatskom.

Pontifikal nije nikada bio tiskan glagoljicom na crvenoslavenskom, te su biskupi rimsko-slavenskih biskupija rabili latinski Pontifikal. Na primjer, svećeničko ređenje se obavlja na latinskom tijekom tihe Mise. Trenutačno [desetljeće prije 2. vatikanskog sabora] biskupi planiraju izdavanje cjelovitog rimsko-slavenskog Pontifikala. Neki dijelovi su već prevedeni. Na primjer, posveta svetih ulja na Veliki Četvrtak se već obavlja u rimsko-slavenskom obredu sukladno reformiranoj liturgiji Svetog Tjedna [nažalost, prijevod nikada nije dovršen].

Među inim liturgijskim službama u kojima je zadržan crkvenoslavenski, tu su i Vespere, koje se pjevaju iz Vesperala što ga je izdao J. Vajs. U Krčkoj biskupiji, čak se i Blagoslov s Presvetim izvodi na slavenskom.

Čitav obred, kao i tekstovi koji se danas rabe, istovjetni su [tradicionalnim] liturgijskim knjigama rimskog obreda, osim jezika. Kad god [nekadašnja] rimska Sveta kongregacija za obrede [u današnje vrijeme je podijeljena na Kongregaciju za kauze svetaca i Kongregaciju za bogoštovlje i sakramentalnu stegu] izdaje nove liturgijske tekstove, oni se u Hrvatskoj prevode na crkvenoslavenski, te se šalju na odobrenje posebnoj biskupskoj komisiji radi uporabe u dijecezama koje slijede rimsko-slavenski obred.

U početku, međutim, glagoljaški obred nije bio identičan onom rimskom. Dokazano je, kako ćemo kasnije vidjeti, da je sv. Ćiril na slavenski preveo tzv. Liturgiju sv. Petra. Njen osnov bila je rimska liturgija 6. i 7. stoljeća pomiješana s grčkim elementima, koja se rabila na području Soluna. Najstariji sačuvani primjerci glagoljaških Misala još uvijek sadrže elemente Liturgije sv. Petra. Papa Urban VIII. naredio je u 17. st. da se sva nova izdanja glagoljaških misala moraju poklapati s Rimskim misalom koga je reformirao Tridentski sabor. Ova odredba je i dalje na snazi.

U praksi je međutim, bila slijedeća situacija: svećenici su molili Božanski oficij na latinskom; podjeljivali su sakramente na hrvatskom, a prikazivali su Žrtvu svete Mise na slavenskom.

LITURGIJSKI NAPJEVI

Sve ono što svećenik rimsko-slavenskog obreda pjeva na Misi identično je s latinskim napjevom, prilagođenim slavenskim naglascima. Što se tiče pjevanja puka, očuvane su drevne melodije, a njihov najčišći oblik čuva se na otoku Krku. U novije vrijeme, glazbenici su načinili nove umjetničke kompozicije na slavenskom. Institut za slavenske studije (Staroslavenski institut) u Zagrebu, pokrenuo je program u svrhu prikupljanja bogate riznice slavenskog himnodija, te njenog očuvanja na magnetofonskim zapisima. No, u nekim rimsko-slavenskim biskupijama puk pjeva na suvremenom hrvatskom parafrazirane inačice liturgijskih tekstova sukladno praksama u određenim dijelovima središnje Europe.

ZEMLJOPISNI OPSEG (RAŠIRENOST) RIMSKO-SLAVENSKE LITURGIJE

Rimsko-slavenska liturgija se u Hrvatskoj [prije 2. vatikanskog] služila u slijedećim biskupijama: Porečko-Pulskoj (i Pazinskoj apostolskoj administraturi), Riječkoj, Senjskoj, Krčkoj, Zadarskoj, Šibenskoj, Splitskoj, Hvarskoj. Ovo je obuhvaćalo broj od oko milijun vjernika katolika. Prilično je očigledno kako se te biskupije nalaze uz obalu Jadranskog mora, počevši od Istre pa preko Dalmacije. I ovdje je u prvoj polovici 20. st. situacija često varirala, sukladno izvanjskim, uglavnom političkim okolnostima. Glagoljaška liturgija se u jednom razdoblju protezala u južnoj Dalmaciji sve do Crne Gore, te u unutrašnjost Bosne, no danas [1950-te] ograničena je samo na prvospomenute biskupije. Prema kraju 19. st. izbio je velik sukob između austro-ugarske Vlade i pristalica rimsko-slavenske liturgije. Vlada je u ovom obredu vidjela izraz panslavističkih težnji, te je stoga težila njenom suzbijanju. No, nije nedostajalo biskupa i svećenika koji su stajali u njenu obranu. Najistaknutiji od njih svakako je bio krčki biskup J. Mahnič, koji je ustanovio Slavensku akademiju na otoku Krku, namijenjenu njegovanju glagoljaške liturgije. U ovom sukobu Sveta Stolica je i dalje zadržala status quo  stav, tj. glagoljaška liturgija se nije smjela širiti, no gdje god je imala čvrste korijene, trebala se sačuvati.

Nakon Prvog svjetskog rata, Istra, s Porečko-pulskom biskupijom, Riječkom, kao i Zadarskom s okolicom, pali su pod vlast Italije. Na ovim teritorijima se potiskivala glagoljaška liturgija. No, nastavila se služiti u biskupijama koje su ostale u sastavu Jugoslavije. Nakon izdavanja rimsko-slavenskog Misala na latinici (1927.), te njegove distribucije po svim župama, rimsko-slavenska liturgija je uživala određeni stupanj stabilnosti i napretka. No u lučkim gradovima poput Splita i Šibenika, gdje su stolovali biskupi rimsko-slavenskih biskupija, služila se latinska liturgija. Čak i na otoku Krku, gdje su sve župe prakticirale rimsko-slavensku liturgiju, u katedralnoj crkvi grada Krka, rabila se latinska liturgija. Samo se u jednoj katedralnoj crkvi, onoj Senjske biskupije, služila rimsko-slavenska liturgija. Ovaj fenomen se tumači time što su lučki gradovi predstavljali ostatke nekadašnje latinske populacije koja je poticala iz doba Rimskog carstva.

Nakon Drugog svjetskog rata, kada je cijela hrvatska obala s poluotocima bila pridružena hrvatskoj republici unutar države Jugoslavije, rimsko-slavenska liturgija je doživjela određenu obnovu i razvoj. Kao prvo, ponovno je vraćena u one biskupije koje su vraćen od Italije: Poreč-Pula, Rijeka, Zadar. Kasnije je proširena na sve župe, čak i u gradovima gdje se do tada nije rabila, poput lučkih gradova i u katedralnim crkvama. Ovo širenje odobrila je Sveta Stolica 1952. Danas [u godinama uoči 2. vatikanskog], na snazi ostaje ograničenje, pošto je rimsko-slavonska liturgija lokalna povlastica određenih župa, te se ne može slaviti izvan prethodno navedenih župa čak ni od strane svećenika rimsko-slavenskih biskupija. Jedinstvenu iznimku čini hrvatska provincija Trećeg reda sv. Franje, koja ima posebnu povlasticu uporabe glagoljaške liturgije izvan granica ranije spomenutih rimsko-slavenskih biskupija. Tako npr. imaju samostan sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu gdje redovno slave glagoljašku liturgiju [u današnje vrijeme jednom mjesečno služe (novu) Misu na staroslavenskom].

Uz osam prethodno spomenutih biskupija u Hrvatskoj, nekolicini drugih mjesta su dozvoljene određene manje privilegije vezane uz glagoljašku liturgiju: Sveta Stolica je 1920. dozvolila uporabu glagoljaške liturgije nekoliko puta mjesečno u [tadašnjoj] Čehoslovačkoj na svetkovinu sv. Ćirila i Metoda, Vjenceslava, Prokopija, Ivana Nepomuka, te Ljudmile u njihovim naslovnim crkvama: Velehrad, Sázava, Stará Boleslav, Svatá Hora u Pribramu, Vyšehrad u Pragu, Emaus u Pragu, kapela sv. Vjenceslava i sv. Ivana Nepomuka u katedrali sv. Vite u Pragu, Sv. Jurja u dvorcu u Pragu.

Sveta Stolica je 1925. dopustila glagoljašku svetu Misu na svetkovinu sv. Ćirila i Metoda (5. srpnja) na području cijele Jugoslavije. A 1935. u konkordatu s Jugoslavijom Sveta Stolica dala je dozvolu za uvođenje glagoljaške liturgije diljem cijele Jugoslavije, gdje god to biskupi ocijene prikladnim.

Naposljetku, 1940. je obnovljena povlastica služenja glagoljaške Mise u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu za svećenike iz hrvatskih rimsko-slavenskih biskupija. Ova dozvola ograničava izvođenje obreda na kapelu zavoda, no u slučaju da se tamo nađe više svećenika, tada mogu slaviti Misu i u crkvi sv. Jeronima.

Posljednje tri dozvole doduše, nisu od nekog značaja. Pošto predstavljaju izvanredne dozvole, koje se odnose na određene dane i mjesta, trud koji valja uložiti u pripravu za slavljenje takvih glagoljaških Misa može svakako obeshrabriti. Praktično govoreći, ovom povlasticom se služilo samo nekoliko entuzijasta.

Sveta Stolica je nedavno [u godinama prije 2. vatikanskog] dovolila slavljenje glagoljaške Mise ad actum; npr. 1953., kako bi se obilježila 900-ta godišnjica smrti sv. Prokopija; i ponovno, 1959., povodom pedesete obljetnice osnutka Kongregacije sestara sv. Ćirila i Metoda, u Sjedinjenim Državama.

SMRŽIK, Stephen, „The Glagolitic or Roman-Slavonic Liturgy“, Cleveland; Rim, 1959.

*** autor Smržik tvrdi kako je staroslavenski bio živi (govorni) jezik, no ne slažu se svi s tim mišljenjem. Neki stručnjaci upućuju da je staroslavenski jezik oduvijek bio jedino literarni, a nikad govorni jezik. Ukratko, staroslavenski je umjetni, knjiški jezik kojeg je (na osnovi narječja makedonskih Slavena, a prema grčkom uzoru) načinio Grk, sv. Konstantin Filozof zvani Ćiril, i to tako da je obogatio leksik, razvio sintaksu i stilistiku, a u svrhu prijevoda grčkih krćanskih knjiga. Zato je staroslavenski jezik visokog stila koji postoji samo u knjigama, jezik koji nitko nikada nije koristio u svakodnevnoj komunikaciji. Prema tome, crkvenoslavenski nije ničiji govorni jezik: starobugarski, starohrvatski, starosrpski, staroruski, itd. On je nad-nacionalan – ničiji, a opet svačiji, opći. Možda je upravo u tome, a ne u samoj razvijenosti jezika, njegova najveća vrijednost i potencijal, posebno što se tiče zbližavanja s Istokom (gdje je crkvenoslavenski i dalje u upotrebi).