Liturgijska mjesta

ivyanets._church_of_st._alexis[1]

Liturgijska mjesta su ona mjesta, zgrade i prostorije, koje su posvećene ili blagoslovljene za službu Božju i za ukop vjernih pokojnika. To su crkve, kapele i groblja.

Zgrada se imenuje po onima, koji se u njoj sabiraju da čine neki posao, ili po onomu, komu je određena, npr. gimnazij, sud, dvor kraljevski, kneževski itd. Tako se i neke zgrade zovu katolička crkva, jer se u njima sabiraju članovi  katoličke Crkve. To su oni kršćani, koji priznaju rimskoga biskupa vrhovnom glavom. A. zovu se te zgrade „crkva“, jer su određene da budu na slavu Božju, da budu dom ili kuća Božja. Riječ crkva uzeta je iz grčkoga. To je pridjev (kyriake = gospodnji), koji sa svojom imenicom (oikia = kuća) znači: kuća Gospodnja.

Crkve se razlikuju i imenuju po glavarima, koji njima upravljaju. Tako velimo: crkve biskupske, župne, samostanske, zborne (kolegijatne).

Biskupska crkva zove se još i stolna  (katedralna) po biskupskoj stolici (katedri) ili metropolitska (metropolis = glavni grad) po metropolitu ili nadbiskupu.

Župna crkva zove se glavna crkva jedne župe, kojom upravlja svećenik, glavar crkvene općine, župnik, i kraj nje stanuje.

Samostanska  je ona, koja pripada samostanu i kojom upravlja glavar samostana.

Zborna se imenuje ona, kojoj je dodijeljen određeni broj ili zbor svećenika, da ondje vrše crkvenu službu.

Sve ove crkve jesu  glavne  crkve. Njima su podređene druge, koje se po tom imenuju: područne. Područne zovu se i filijalne (filia = kći), jer su kao kćeri glavnih crkvi. Mnogi zovu područne crkve i kapele.

Kapela ima  javnih i privatnih. Javne su redovno one, u koje se može ući s javnoga mjesta. Privatne su kapele u kućama za privatnu pobožnost ukućana. Mogu biti velike i malene, ali su stalno određene za Božju službu. Riječ „kapela“ potječe po svoj prilici od lat. riječi cappa = haljetak. Tako se zove biskupski naplećak ili mali ogrtač s kukuljicom, koji pokriva ramenice i glavu. Francuski kraljevi čuvali su naplećak sv. Martina biskupa u posebnoj crkvici. Ta se crkvica nazvala kapela, a kasnije se taj naziv prenio na sve područne crkve.

Crkva ne voli, da se vrši javna služba Božja u prostorijama, koje su određene za svjetovne poslove.

CRKVA IZVANA

Nekada se već se po vanjskom obliku vidjelo, da je neka zgrada određena za Božju službu, da je Božja kuća. U crkvi vršimo najznamenitije poslove: klanjamo se Bogu i štujemo ga, u njoj posvećujemo svoje duše. Crkva je stan samoga Boga u Presvetoj Euharistiji. Zato crkva mora biti dostojna svoje svrhe, mora biti lijepa. [Nažalost, u modernoj sakralnoj arhitekturi zaboravljeno je ovo načelo, pa mnoge novosagrađene crkve izgledaju hladno i odbojno.] Ako je moguće, Crkva se razlikuje od drugih zgrada visinom i obujmom. To će označiti, kako crkva nije obitavalište za ljude, nego za službu Višnjemu, koga ni nebesa ne mogu obuhvatiti (1 Kralj: 8, 27).

1. Crkve su građene ili u liku jednostavne lađe, ili tako, da duguljastu lađu s gornje strane presijeca druga manja lađa. U potonjem događaju dobiva crkva lik križa. Lik lađe doziva nam u pamet Noinu arku ili Petrovu lađicu. Tko se u njoj nalazi, spast će se. Lik križa kaže nam, da je crkva u prvom redu građena zato, da se u njoj neprestano ponavlja Kristova žrtva na križu.

2. Kad god je moguće, gradi se crkva tako, da glavni oltar gleda od istoka na zapad. Kao što sunce izlazi na istoku, da raspe svoje zrake po svem svijetu, tako je i Krist, „sunce pravednosti“, došao s istoka, da obasja svijetlom svoje nauke i milosti svakoga čovjeka, koji dolazi na svijet. (Iv 1, 9) Dakle, crkvena vrata nalaze se na zapadnoj strani, da ulazeći u crkvu idemo prema istoku, prema suncu, prema glavnom oltaru, prema Isusu.

3. Ulaz (portal) velik je i što ljepše urešen. Ulaz je slika vrata nebeskih, koja nam je Krist opet otvorio. Portal je i slika samoga Krista, koji reče: „Ja sam vrata; tko uđe kroza me, spast će se.“ (Iv 10, 9)

4. Toranj nam pokazuje svojim šiljkom kao prstom gore k nebu, gdje je naša prava domovina. Križ na vršku tornja kaže nam, da samo po križu možemo ući u raj.

5. Zvona su glasnik i pozivač na molitvu i službu Božju. Upotrebljavanje zvona odredio je papa Sabijan (604.-606.).

Prvo je zvono salio, kažu – sv. Fortchera, sin nekoga irskoga kneza (umro oko 490.). Do to doba sazivali su kršćane na bogoštovlje posebni glasnici (cursores).

6. Ura (sat) na tornju kazuje nam, kako brzo teče vrijeme u nepovrat. Valja ga zato dobro upotrijebiti, da nas nenadano ne zateče sat smrti.

CRKVA IZNUTRA

Crkva je mjesto, gdje se žrtvuje Isusova žrtva. Zato ima dva dijela: svetište ili prezbiterij, gdje se nalazi glavni oltar, i lađu. Svetište je za svećenika, koji prinosi žrtvu, a lađa je za vjernike, koji sudjeluju kod žrtve. Lađa je slika Petrove lađice, koja nas vozi u nebo.

Svetište se zove onaj dio crkve, u kojem je glavni žrtvenik. To je najčasniji dio crkve, zato je redovno uzvišen s nekoliko stuba od lađe i odijeljen od nje ogradom. Na ogradi (cancellae) se i pričešćuje. [Malo je poznata činjenica kako je „dragi kamen hrvatskog jezika“, Bašćanska ploča zapravo pričesna ograda, odnosno njen lijevi plutej.] Kako sama ograda (klupa) služi kao pričesni stol, često se za pričešćivanja pokriva bijelim pokrivačem. Svetište nosi svoje ime odatle, što se ondje obično prikazuje sv. Žrtva i što se ondje redovno čuva presveti oltarski sakrament. — Zove se i prezbiterium (od grčke riječi prezbiter = svećenik), jer je to mjesto, gdje svećenici mole molitve. U stolnim i zbornim crkvama mole tu svećenici molitve zajedno, u koru, zato se to mjesto zove i kor. — Zove se i apsida, jer je svetište građeno u polukrugu i jer je na mjestu, gdje je u starim bazilikama bila apsida. U svetištu je osim glavnog oltara još i stol (kredenc), a ponegdje su i sjedala za svečanu Misu.

Iz svetišta vrata vode u sakristiju. To je crkvi nadograđena soba, u kojoj se čuvaju crkvene stvari i u kojoj se crkveni službenici pripravljaju za svete čine. U sakristiji se čuva: A) crkveno ruho, B) crkvene stvari i C) crkvene knjige. Na ormaru se nalazilo raspelo i kalendar (tj. direktoriji) koji je davao svećeniku naputak za službu Božju u svim danima crkvene godine. Još se u sakristiji nalaze umivaonica, a katkada i klecalo.

Lađa se nalazi između svetišta i ulaza. U većim crkvama ima više lađa: glavna i pokrajnje, koje su odijeljene stupovima.

U lađi su: pokrajnji oltari, ispovjedaonice, propovjedaonica, krstionica, škropionice, križni put, kor s orguljama, klupe i škrinjice za milostinju.

a) Propovjedaonica: mjesto, s kojega se propovijeda. Nekoć je kraj ograde (cancellae) bilo povišeno mjesto zvano „ambon“, s kojega se govorila riječ Božja. Na propovjedaonici vidimo često puta raspelo za znak, da se odavle navješćuje nauka raspetoga Spasitelja. Vidimo i goluba kao znak Duha Svetoga, koji vodi Crkvu, da Kristovu nauku vjerno propovijeda; Mojsijeve ploče u znak, da Crkva uči Božjim zapovijedima itd.

b) Ispovjedaonica: stolica, gdje se ispovijeda. Kadikad su i tu simboličke slike: raskajanog sv. Petra, pokornice Magdalene, rasipnog sina, itd.

c) Krstionica: ormarić s potrebnim stvarima za sv. krst. Kadikad je oslikana sa slikama sv. Ivana Krstitelja, itd. Nekoć su bile pred crkvom posebne kapele za krštavanje: baptisteriji.

d) Škropionice: posude s blagoslovljenom vodom. Ovom sv. vodom treba da se prekrstimo ulazeći i izlazeći iz crkve. To nam doziva u pamet, kako čistim srcem valja pribivati službi Božjoj.

e) Pjevalište ili kor s orguljama namješteno je danas redovno nad ulazom u crkvu. Nekoć je kor bio na stubama, koje vode iz lađe u apsidu. — Nad sakristijom ili nad lađom crkve ima također gdjegdje prostor za vjernike, dobročinitelje, odličnike, gospođe itd. Te galerije zovu se „oratorija“ ili „empore“, ili crkveni trijemovi (mali kor).

f) Još ima u lađi crkve: zastava, milostinjak, klupa itd.

Predvorje (prenaos, aula, atrium) crkve zove se prostor što ga imaju neke crkve, a koji je nadograđen na lađu. Nekoć su se tu sabirali katekumeni (pripravnici za sv. Krst) i javni grješnici. Ovi nisu smjeli u lađu. — Nekoć su se tu pokopavali vjernici i dijelila se milostinja. — Slikali su u predvorju: Adama i Evu, kao grješnike, koji čine pokoru.

OLTAR

Prvo i najsvetije mjesto u crkvi jest oltar ili žrtvenik. Oltar je povišeno mjesto, na kojem se prikazuje  sv. Misa. Zove se oltar (od lat. riječi alta ara = žrtvenik), jer se na njemu prikazuje nekrvna žrtva Novoga Zakona. Oltar predočuje Isusa i zato se ljubi. Po starim crkvenim propisima oltar je morao biti od prirodnog kamena, živa stijena.

U staro je doba bio u crkvi samo jedan oltar. Danas ih ima i više. Oltar u svetištu zove se glavni. Drugi se zovu pobočni. Na glavnom oltaru ili povrh njega stoji kip ili slika zaštitnika crkve. Po njem se imenuje crkva ili župa. Oltari su ili stalni ili prenosni. Stalni (altare fixum) je su oni, koje redovno ne mičemo s mjesta. Ako oltar nije sagrađen po crkvenim propisima od kamena, nego od drva, opeke, betona, onda se na takav oltar slavlja prijenosni oltar (altare portabile) zove se posvećeni kamen, tj. ploča od kamena, u kojoj se nalazi grobić s moćima (relikvijama) svetaca. Toliko je velika, da se na nju može smjestili pod Misom kalež i hostija. S tim se kamenom može prema potrebi načiniti oltar npr. u sobi, na polju, u crkvi itd. Neki oltari (u svakoj crkvi po jedan) imadu s dopuštenjem sv. oca pape obilati oprost, kadgod se čita sv. Misa za pokojne. Ti se oltari zovu  povlašteni (altare privilegiatum).

Bitni su dijelovi žrtvenika ovi:

a) Podnožje (sa stubama). Podnožje oltara građeno je u liku stola ili sarkofaga (lijesa). Stol nas sjeća na posljednju večeru, kad je bila prikazana prva nekrvna žrtva. Sarkofag doziva u pamet katakombe, gdje su na grobovima mučenika čitali sv. Misu.

b) Kamena ploča (mensa), u kojoj na sredini ima izdubina (sepulchrum) za moći (relikvije) svetaca. — Relikvije meće onamo i zapečaćuje sam biskup, koji posvećuje oltar. Mensa mora bili od jednog komada živog kamena.

c) Tri lanena stolnjaka (oltarnika) sjećaju nas na platno, u koje bi Krist uvezan kod ukopa.

d) Raspelo nam doziva u pamet, da je sv. Misa ista žrtva s onom na križu. Zato oltar prikazuje Kalvariju.

e) Svijećnjak s voštanicom (barem jedan sa svake strane). Bijela voštanica znak je čistoga tijela Kristova, a zapaljena uskrsnuloga. Plamen svijeća znači vjeru, ljubav i pobožnost našu. Kraj raspela gore barem dvije voštanice za tihu Misu, dok za Svečanu ili Pjevanu moraju gorjeti najmanje četiri. Dodatak ovima je tzv. sanctus svjećica, koja se na Misi pali nakon Sanctusa, a gasi nakon Pričesti.

Stariji oltari imaju još pozadinu (retrotabulum, retable), koji zna zapremati sav zid iza oltara. Pun je slika i kipova.

Pored ovih bitnih nalazimo na žrtveniku još i drugih stvari:

  • Na nekim oltarima ima i relikvijara. To su ormarići, u kojima se nalaze moći svetaca.
  • Stalak (legile) ili jastuk upotrebljava se za misnu knjigu.
  • Kanonske  pločice (tri) sadržavaju neke misne molitve koje se opetuju u Misama, pa su lako misniku pri ruci.
  • Antipendij: zavjesa od svile, dragocjene kovine ili platna. To je ukrasni komad (redovito pomičan), koji prekriva prednju stranu oltara. Ako je od čvrstog materijala, tada je četverokutna ploča, često bogato umjetnički obrađena slikarijama ili reljefima. Od kasne gotike, platneni antependiji su često od svile ili brokata, bogato izvezen zlatovezom ili vezenim slikama (akupikturama), a katkad slijedi boju crkvene godine.
  • Cvijeće na oltaru je ures, ali je i znak naše radosti.
  • Osim navedenoga, tu su i zavjese i sagovi za uresivanje oltara.

SVETOHRANIŠTE – TABERNAKUL

Na sredini velikog oltaru nalazi se: svetohranište (lat. tabernaculum = šator). To je sveta Isusova kućica, svetinja nad svetinjama, u kojoj se čuva Presveti Oltarski Sakrament. U nekim crkvama nalazi se na pokrajnjem oltaru. Pred svetohraništem gori vječno svjetlo.

Prva crkva nije poznavala svetohraništa na oltaru. Vjernici su se pričestili s misnikom pod Misom. Samo se bolesnicima odnosila sv. Pričest od oltara kući. Poslije su čuvali sv. pričest za bolesnike na posebnom mjestu u sakristiji, nad oltarom u obješenoj posudi (columba). U zidu kraj oltara, u kućicama prislonjenima na zid u svetištu, ali i na oltaru. Od 16. stoljeća poznajemo svetohranište u današnjem obliku. Treba ga što ljepše izgraditi. Može biti od kamena, kovine i drva, iznutra pozlaćeno ili obloženo bijelom svilom. Zatvoreno je pozlaćenim vratima, pred kojima visi zastor od svile. Nad svetohraništem je prijestoIje za izlaganje Presvetog Sakramenta na klanjanje.

Kad stupimo u crkvu, potražit ćemo ponajprije vječno svijetlo, koje nas zove i vodi k Isusu, da mu se poklonimo. Ovo svijetlo gori pred glavnim oltarom kad se u svetištu čuva presveti oltarski sakramenat. Svijetlo nas podsjeća, da je ovdje nazočan Krist. Svijetlo nas također potiče, da se dostojno vladamo u crkvi u nazočnosti samoga Krista Boga. To nas ujedno nuka, da mu se poklonimo, kadgod ulazimo ili izlazimo. Pred svetohraništem spuštamo desno koljeno uz lijevu petu. U crkvi nas može privlačiti umjetnost i pouka, ali na prvom mjestu Isus. Bez Isusa bi crkva bila prazna dvorana.

Na desnoj strani oltara, gledajući u lađu crkve, postavljena je u biskupskim crkvama stolica (cathedra) za biskupa. — Nad njom se diže krov (baldachin). — Na lijevoj strani su sjedala za svećenike kod svečane službe Božje. — Poviše sjedala postavljen je mali stolić (credentia). Na njega se meću stvari potrebne za sv. Misu (vino, voda, kalež itd.).

SLIKE I KIPOVI

U crkvi su oduvijek poznate svete slike i kipovi, kojima su vjernici davali vjersko štovanje. Crkva je osudila one, koji su zabranjivali štovanje slika, ali je i točno propisala, kako se smiju štovali svete slike i kipovi. Ipak u crkvu ne spada svaka slika, makar joj je sadržaj svet i makar je umjetničke vrijednosti. Crkva je mjesto molitve i žrtvovanja, škola kršćanskog življenja. Zato u crkvi imaju mjesta takve slike, koje pomažu vjernicima u pobožnosti i pouci. Svete slike šire slavu Božju, tumače nam vjerske istine i pozivaju nas na nasljedovanje svetaca.

Oltar i unutrašnjost crkve često su iskićeni slikama i kipovima.

  1. Crkva je kuća Božja. Crkva je slika neba. Lijepo je dakle da bude što dostojnije urešena i uređena već poradi časti Božje.
  2. Nakit i ljepota crkve valja da djeluje i na pamet i na srce vjernika. Crkva mora da zanosi: a) misao time, što vjernike poučava, b) čuvstvo time, što vjernike krijepi i oduševljava. Tako će boravljenje u crkvi biti: a) pouka za življenje, b) bit će i oplemenjivanje srca.

Zato upotrebljava sv. mati Crkva sva pomagala, da stan Božji bude što krasniji. Tu su u prvom redu slike i kipovi : a) iz života svetaca, b) iz Sv. pisma.

a) Slike i kipovi svetaca sjećaju nas na općinstvo svetih i pozivlju, da svete štujemo i u kreposti se njihove ugledamo.

Crkva dopušta i preporuča štovanje kipova i slika. Mi tim ne poštujemo ono drvo, boju, kamen ili platno, nego onoga, koga nam kip ili slika prikazuje.

b) Slike, kipovi ili rezbarije predočuju nam također različne događaje iz Sv. pisma. Time nam se zorno prikazuju pojedine kršćanske istine ili kreposti.

U kršćanstvu nalazimo od prvoga početka (u katakombama) kipova i slika. Baš na osnovi kršćanstva, crpući iz bogatoga vrela kršćanske vjere i kršćanskoga života, razvila se i uzdigla do neslućene visine kiparska i slikarska umjetnost. Od Boga nadareni umjetnici zadubli se u ljepotu uzvišene nauke Kristove i iznijeli su bezbroj neprolaznih umjetnina. Iste misli iznose nam umjetnici u pojedinim svojim djelima najraznovrsnijim načinom.

Općenito govoreći prikazuje se: Bog Otac kao starac; Bog Sin  kao dijete, dobar pastir, janje Božje, raspeti Spasitelj itd.; Duh Sveti kao golub ili plameni jezik – BIažena Djevica Marija kao Mati Božja s djetetom Kristom (Madonna), kao Bezgrješno začeće (dvanaest zvjezdica oko glave; pod nogama kugla zemaljska, polumjesec i zmija); kao kraljica neba s krunom, kao žalosna Majka Božja s mačem u srcu itd. Sv. evanđelisti  imaju osim knjige i pera još i znakove, koji sjećaju na Početak njihova evanđelja: Sv. Matej dijete, sv. Marko lava, sv. Luka vola, sv. Ivan orla. Apostoli imaju uza sebe kao i mučenici oruđe, kojim su mučeni. — Sv. Petar drži ključeve. Djevice nose ljiljan. Pape imaju tijaru, biskupi pastirski štap. Crkveni učitelji knjigu, anđeli bijelu haljinu i krila itd.  Svaki svetac nosi oko glave sjajni vijenac (aureola).

Veliku zadaću imaju u crkvi simboli i simboličke slike. Simbol je stvar, koja naznačuje nešto drugo, nego što je sama. Crkva pozna mnogo simbola: križ, ribu, janje, goluba, ptice, pčele, grožđe, pšenicu; lovor, palmu, maslinu, ružu, ljiljan, kukolj, tamjan, vodu, sol, pepeo, sunce, mjesec i zvijezde, lađu, mač, ključeve i mnoge druge. I Isus je govorio u slikama i prispodobama.