Ministranti u tradicionalnom rimskom obredu

serversPontifical[1]

„Ministrant neka znade da kod oltara vrši službu anđelâ, koji nevidljivo služe Gospodinu kod žrtve Novoga Zavjeta. Stoga treba da vrlo cijeni ovu svetu službu u kući Božjoj, te da bude onako ozbiljan, čedan i pobožan, kako to dolikuje obavljanju svetih otajstva. Jer ako smo već sabrani i čedni kad velikoj gospodi ovoga svijeta činimo koju uslugu, koliko sabraniji i čedniji treba da budemo kad služimo našem Stvoritelju, našem Otkupitelju i našemu vječnom Sudcu.“

ZNAČENJE

Riječ ministrant dolazi od latinskog izraza minister, što znači sluga ili služitelj. U hrvatskom jeziku se katkada rabe i izrazi poput podvornik ili poslužitelj. Ministrant dakle, kako sam termin govori, poslužuje odnosno pomaže svećeniku (ili drugim klericima) tijekom svete Mise i drugih liturgijskih čina. U tradicionalnom obredu (a naročito kod tihe Mise) uloga ministranta je izuzetno važna. Naposljetku, valja napomenuti izuzetno važnu činjenicu: stotinama godina ministrantska služba je donosila Crkvi bezbroj svećeničkih poziva.

POVIJEST

Zanimljiva je činjenica kako već u Novom zavjetu čitamo da je Isus u vrlo važnom trenutku svog života prihvatio pomoć jednog mladića. Prilikom čuda umnažanja kruhova, koje je jasan predznak svete Euharistije, čitamo u Ivanovu evanđelju: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike? Reče Isus: „Neka ljudi posjedaju! A bilo je mnogo trave na tom mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: “Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” (Iv 6,9-12). Ovdje nalazimo nekoliko elemenata koji krase ministrantsku službu. Isusa poslužuje mladić, koji nesebično daruje ono što ima, a također nam je vidljiv i element pažljivog čuvanja kruha. U proteklim stoljećima, ministrantska služba je većinom bila rezervirana za akolite (niži stupanj svećeničkog reda), kojima je to bio korak prema svećeničkoj službi. No, to je ujedno značilo i povećavanje opsega njihovih obveza, pa je Crkva dopustila laicima da pomažu svećenicima u vršenju svetih službi. Također, kako se razvitkom industrije produljilo radno vrijeme odraslih muškaraca, a mladići su za vrijeme ratova bili masovno novačeni, sve više su ove dužnosti obavljali i vrlo mladi dječaci.

ULOGA

Engleski kardinal i nadbiskup Westminstera Bernard Griffen (1899.–1956.) na lijep način je opisao ulogu ministranta: „Posluživanje kod oltara, kao i pjevanje u koru, nakon svećeničke službe najveća je privilegija koju ljudsko biće može uživati. Ministrant predstavlja vjernike, te tako na najintimniji način ima udjela u bogatim riznicama crkvene liturgije i ceremonija. Ove svete ceremonije valjalo bi izvršavati pobožno, dostojanstveno, a njihovim detaljima treba pridavati mnogo pažnje. […] uvijek imajte na umu slijedeće: vršite li službu ceremonijara, ili onu skromniju svjećonoše, u službi ste Kralja Kraljeva, i uvijek ste sudionici svečane povorke. A uspješnost i skladnost svake svečane povorke ovisi o pozornosti koju svaki njen sudionik daje neznatnim detaljima. Stoga uvijek pazite na najsitnije detalje. No, uspjeh vaše službe mjerit će se, i bit će poboljšan po vašoj vlastitoj svetosti, te osobnoj ljubavi koju gajite prema našem Gospodinu, kao i vašoj privrženosti Njegovim svetim otajstvima.“

MINISTRANT (ILI) AKOLIT

Premda se nekada ministrante naziva akolitima (po liturgijskoj ulozi), ipak bi trebalo oprezno baratati s tim pojmom kako ne bi dovodio do zabune. Akolit i ministrant nisu istoznačnice. Prije Drugog vatikanskog sabora, služba akolita je predstavljala najviši stupanj nižeg reda svećenstva (niži stupnjevi su vratar, lektor, egzorcist i akolit, dok su viši stupnjevi podđakon (ili subđakon), đakon, svećenik i biskup). Akolit je palio oltarske svijeće, bio svjećonoša u procesijama, pomagao subđakonu i đakonu, te dodavao vodu i vino svećeniku na Misi. U postkoncilskim izmjenama, akolit je od zaređenog postao „postavljeni službenik“ (laik), te je uz prethodne dužnosti dobio i novu funkciju – može kao izvanredni djelitelj pomagati svećeniku u dijeljenju pričesti. U današnje vrijeme, tradicionalistički redovi (poput Svećeničkog bratstva sv. Petra) imaju privilegij da mogu i dalje sjemeništarce rediti u svih sedam stupnjeva, uključujući i akolitski. Iz tog razloga se ne bi trebalo brkati ministrante s akolitima, premda ministranti mogu obavljati i akolitske dužnosti.

MINISTRANTI(CE)

Tradicionalno je uloga ministranta bila rezervirana samo za muškarce, i to s jakim razlogom. Služeći kod oltara, mladići mogu bolje razmotriti svećeničku službu, stoga jer i sami vrše određene liturgijske funkcije. Isto načelo nije primjenjivo na djevojke. Vatikan je 1970. osudio praksu ministrantica u dokumentu „Liturgicae instaurationes“, a isto je ponovljeno u dokumentu „Inaestimable donum“ iz 1980. Tek je 1994., nakon dugačke kampanje neposlušnosti crkvenim normama, Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu popustila pritiscima, i dozvolila ministriranje ženama. Ne potcjenjujući ničiju ulogu u Crkvi (dakako, osim ministrantske službe, postoje i mnogi drugi načini na koji laici mogu pridonositi liturgiji, bilo u redovnom ili izvanrednom obliku Mise), valja primjetiti da ova praksa dovodi do mnogih problema, između ostalog i onoga da se određeni dio djevojaka nakon ministrantske službe teško suočava s realnošću da se kasnije neće moći zarediti, te tako ova služba postaje svojevrstan paradoks, te izvor frustracija i potencijalnih sukoba. Iz navedenih razloga u tradicionalnom obredu nema ministrantica.

MILOSTI MINISTRANTSKE SLUŽBE

Posluživanje kod oltara jedan je od najvećih izvora milosti. Ministrant pomaže svećeniku tijekom svete liturgije, pa je na taj način izuzetno privilegiran samim time što može boraviti u svetištu. Sjetimo se, sveta Misa jest kalvarijska Žrtva. Nije samo puki spomen, već je ona istinska kalvarijska Žrtva. Tako npr. ministrant svaki put kada prolazi pokraj Svetohraništa mora pokleknuti na desno koljeno kako bi iskazao počast Gospodinu koji je stvarno prisutan pod euharistijskim prilikama.

MINISTRANTSKE FUNKCIJE

Ovisno o ulozi koju imaju tijekom liturgije, ministranti u svečanijim oblicima svete Mise mogu obavljati jednu od slijedećih funkcija:
• Ceremonijar
• Kadioničar
• Svjećonoša
• Akolit (liturgijska funkcija)
• Križonoša

PONAŠANJE MINISTRANTA

Ministrant mora pažljivo pratiti svetu Misu, te mora cijelo vrijeme ostati u molitvenom stavu, sklopljenih ruku. Međusobni razgovor ministranata tijekom Mise strogo je zabranjen. Također, ministrant mora pokazati ozbiljnost svoje službe i vanjskim izgledom. Potpuno je neprihvatljivo da ministrant nosi neprikladnu obuću poput sandala, japanki ili šarenih tenisica, ili npr. majicu s kapuljačom. Ministrant mora dobro naučiti imena svih predmeta koji se rabe u liturgiji. Moraju strogo paziti da tijekom pričešćivanja nijedna čestica Presvetog Tijela ne padne na tlo. Zato pažljivom uporabom pričesne plitice obavljaju izuzetno važnu zadaću. Nadalje, moraju poznavati osnovne molitve Mise (u tradicionalnom obredu na latinskom), kako bi mogli ispravno odgovarati svećeniku. Ministrant, ukoliko je vrlo mlad, mora poznavati barem osnove katoličke vjere, te mora shvaćati izuzetnu važnost svetih sakramenata, a naročito Euharistije. Prema tradiciji Crkve, laicima je zabranjeno doticati svete posude, uključujući kalež. Ukoliko ministranti moraju prenositi neke od svetih posuda, trebali bi to činiti s nekim prekrivalom za ruke, poput rupčića.

MINISTRANTSKO RUHO

Odjeća koju ministrant odijeva za Misu, reverenda i kota, zapravo je kleričko ruho koje je iznimno dozvoljeno nositi upravo onim pomno odabranim laicima koji dvore kod oltara. Ministrant bi ih trebao odijevati s naročitom pobožnošću, obraćajući pritom pažnju na svete dužnosti koje kani izvršavati. Stoga je vrlo pohvalno prije odijevanja ovog ruha izreći slijedeće molitve:

Kod oblačenja reverende:

“Dominus, pars haereditatis meae, et calicis mei: tu es, qui restitues hereditatem meam mihi.”
[Gospodine, dio si baštine moje i kalež moj, Ti si Onaj koji će obnoviti naslijeđe moje.]

Kod oblačenja kote:

“Indue me, Domine, novum hominem, qui secundum Deum creatus est in iustitia et sanctitate veritatis. Amen.”
[Odjeni me Gospodine, u nova čovjeka, po Bogu stvorena u pravdi i svetosti istine. Amen.]