Rimsko-slavenska (glagoljaška) liturgija u Hrvatskoj

Detalj iz tzv. Vajsovog misala (1927.), posljednjeg izdanog predkoncilskog Rimskog Misala na staroslavenskom jeziku (za razliku od svih prethodnih glagoljaških misala, transliteriran je latinicom, a glagoljica se (uporedo uz latinicu) pojavljuje još samo u ordinariju Mise.).

Detalj iz tzv. Vajsovog misala (1927.), posljednjeg izdanog predkoncilskog Rimskog Misala na staroslavenskom jeziku (za razliku od svih prethodnih glagoljaških misala, transliteriran je latinicom, a glagoljica se (uporedo uz latinicu) pojavljuje još samo u ordinariju Mise.).

Rimsko-slavenska liturgija u Hrvatskoj svoje podrijetlo vuče vjerojatno još iz 880. godine. Sv. Metod se po povratku sa svog drugog puta u Rim radi problema koje je doživio prilikom svog prvog putovanja nije vraćao sjevernim putem preko današnje Austrije. Pretpostavlja se da je prešao Jadransko more putujući iz Ancone u Dalmaciju, te se vratio u Velikomoravsku kneževinu preko Hrvatske i Panonije.

U Hrvatskoj se vjerojatno susreo s knezom Branimirom i hrvatskim biskupom Teodozijem Ninskim, s kojim je raspravljao o svojim misionarskim aktivnostima među panonskim i moravskim Slavenima. Vjerojatno im je pokazao bulu Industriae Tuae, kojom je papa Ivan VIII. ponovno odobrio uporabu slavenske liturgije. Njegov susret sa hrvatskim knezom vjerojatno je polučio jednake rezultate kao i njegov prethodni susret s panonskim knezom Koceljom: „Svidjele su mu se slavenske knjige“. Rimsko-slavenska liturgija smjesta je usvojena u hrvatskim zemljama. Tada se počela rapidno širiti prema unutrašnjosti sve do Bosne, kao i doline između Save i Drave. Prethodna zabrana pape Stjepana V. vjerojatno nije ni doprla do ovih zemalja.

Najstariji pisani zapis uporabe Rimsko-slavenske liturgije u Hrvatskoj predstavlja Kanon X. Splitske sinode iz 925. Povijest nam kazuje kako je sve od 923. obala Dalmacije sa svojim drevnim gradovima pripadala Bizantu. Upravo je te godine Bizant prepustio obalu hrvatskom kralju Tomislavu. Kao posljedica toga, Hrvatsko kraljevstvo imalo je dvostruku crkvenu hijerarhiju: u obalnim gradovima latinsku; a u bivšim kneževinama slavensku (Ninska biskupija).

Nakon pripajanja, latinski su biskupi htjeli potisnuti Ninsku biskupiju kako bi mogli proširiti svoje dijeceze u unutrašnjost zemlje, te tako istisnuti rimsko-slavensku liturgiju. U to vrijeme je biskup Nina bio Grgur, prvak rimsko-slavenske liturgije. Kada je došlo do unutarnjih sukoba, obje strane su predložile sazivanje provincijske sinode, te su molili papu Ivana X. da pošalje svoje legate. Ove lokalne razmirice vjerojatno su mu predstavili latinski biskupi. Ostaje činjenica da je sabor sazvan 925. u Splitu (Prva splitska sinoda). Na njoj su bila nazočna dva legata – biskup Ancone Ivan, i Lav – biskup Palestrine, te su donijeli dva papina pisma: jedno namijenjeno dalmatinskim biskupima, a drugo kralju Tomislavu. U ovim pismima papa ih nagovara da se okane rimsko-slavenske liturgije koja se čini kao vodeći razlog razilaženja među klerom. Shodno tome, sinodski oci su uzeli stvar u svoje ruke i usvojili Deseti kanon, koji je zabranio ređenje novih svećenika za rimsko-slavensku liturgiju [ili bolje rečeno, zabranili su ređenje onih svećenika koji nisu znali latinski jezik]. Kanon XI. postavio je ninskog biskupa za sufragana [podređenog] Splitskim nadbiskupu. Na taj je način ova liturgija osuđena na polaganu smrt. Grgur Ninski, koji je zauzeo čvrsto stajalište protiv zaključaka sinode, a posebno protiv umanjenja njegove jurisdikcije, te je smjesta preko legata poslao apel papi. Radi takvog razdora među biskupima, papa je suspendirao Kanone ove prve sinode.

Kako bi se riješile razmirice, 928. je sazvan novi sabor (Druga splitska sinoda), na kojoj je ukinuta Ninska biskupija, a Grgur je postao skradinski biskup. U kanonima ove sinode ne spominje se rimsko-slavenska liturgija, koju je odobrio papa Lav VI., a pošto je X. Kanon prethodne sinode (925.) bio suspendiran, nastavila se rabiti Slavenska liturgija.
Treća splitska sinoda iz 1060. ponovno je razmatrala ovo pitanje. Jedan kanon kaže: „Strogo zabranjujemo, i to pod prijetnjom ekskomunikacije, ređenje Slavena za svećenike, ukoliko nisu naučili latinskog pisma.“

Kako je vidljivo iz ovog kanona, Rimsko-slavenska, također znana i kao glagoljaška liturgija, nije zabranjena; jedini uvjet je bio da svećenici slavenskog obreda moraju znati i latinski jezik. Odluke ove sinode potvrdio je i papa Aleksandar II.

Dakle, radilo se o sasvim drugom pitanju kada su određeni dalmatinski biskupi prizivajući se na ovaj kanon prisiljavali mlade svećenike da se odreknu Rimsko-slavenske liturgije. Poznati autor toga vremena, Arhiđakon Toma, koji je imao malo obzira prema Rimsko-slavenskoj liturgiji, potpuno pogrešno zaključuje: „Tako je utvrđeno i potvrđeno kako se odsad pa nadalje nitko neće usuditi slaviti Božanska otajstva na slavenskom jeziku; već samo na latinskom ili grčkom“ … Kao posljedicu ove zabrane, Toma zaključuje, „Sve su njihove crkve stoga zatvorene… te su odustali od pjevanja svojih običajnih službi“. Da je ova Tomina pretpostavka pogrešna razvidno je iz proste činjenice da se glagoljaška liturgija nastavila služiti po Hrvatskoj. Nakon par stoljeća opet se spominje u dokumentima.

1247. splitski nadbiskup Hugrin je poslao senjskog biskupa Filipa u Lyon, gdje je tada prebivao papa Inocent IV., kako bi iz njegovih ruku primio palij. Nakon izvršetka ove zadaće, Filip je papi predao osobnu zamolbu: posvetio je biskupa latinskog obreda; no kako je bio biskup dijeceze u kojoj je prevladavala Rimsko-slavenska liturgija, preklinjao je papu da mu dozvoli uporabu Slavenske liturgije i u njegovoj dijecezi.

Kako nam je vidljivo iz lyonskog dopisa od 29. travnja 1248., Inocent IV. je odobrio njegovu molbu ovim riječima: „Inocent IV., biskup (…) Našem časnom bratu Filipu, Senjskom biskupu (…) Predana Nam tvoja molba sadržavala je da u Slavoniji postoji posebno pismo kojim se kler te zemlje, tvrdeći da ga ima od sv. Jeronima, služi u slavljenju bogoslužja. Zbog toga da bi se s njime poistovjetio, i prilagodio se običaju zemlje u kojoj si biskup, ponizno si od Nas zatražio dopuštenje da možeš bogoslužje slaviti prema rečenom pismu. Mi dakle, imajući na umu da je govor podložan stvari, a ne stvar govoru, podjeljujemo ti ovim pismom zatraženo dopuštenje, i to u onim krajevima gdje već postoji spomenuti običaj, s time da se različitošću pisma ne povrijedi smisao. …Dano u Lyonu 29. ožujka 1248., pete godine Našeg pontifikata.“

Isti papa je 1252. udijelio dozvolu benediktincima s Omišlja na Krku za uporabu Rimsko-slavenske liturgije.

Nakon ovog izravnog odobrenja od strane Inocenta IV., nije bilo daljnjih poteškoća prilikom uporabe rimsko-slavenske liturgije u Hrvatskoj. Razdoblje od XIV.-XVI. st. bilo je njezino zlatno doba. U tim stoljećima glagoljaško pismo se rabilo po cijeloj Hrvatskoj kao oruđe nacionalne kulture. Upravo je iz ovog doba sačuvano najviše glagoljaških rukopisa. Oni su bili različitog tipa, a neki od njih bili su prekrasno ukrašeni minijaturama i iluminacijama.

Nakon izuma tiskarskog stroja, u Hrvatskoj su tiskane knjige na glagoljici. Prvi takav Misal bio je onaj iz Modruša (1483.), a uslijedilo je i tiskanje drugih liturgijskih knjiga.

Na Tridentskom koncilu, u tijeku diskusije o Svetoj Žrtvi Mise, sudionici koncila su dali prijedlog kojim bi se u sveopćoj Crkvi zabranila sva ne-latinska liturgija. Senjskom biskupu Dujmu, koji je bio nazočan, pripisuje se intervencija koja je presudno utjecala na odluku koncila kojom se i dalje dozvoljava slavljenje Mise retento ubique cujusque ecclesiae antiquo et a Sancta Romana Ecclesia probato ritu (…zbog toga treba posvuda i u svakoj Crkvi zadržati stari obred odobren od svete Rimske crkve). Tridentski sabor je također naredio reviziju svih liturgijskih knjiga Rimskog obreda. Papa sv. Pijo V. izdao je 1568. revidirani Rimski brevijar, te revidirani Misal 1570. Oboje su proglašeni obvezatnima u sveopćoj Crkvi.

Pojedinačni obredi su smjeli biti zadržani gdje god su bili u uporabi preko 200 godina [prije Tridentskog koncila]. Tako su [sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.)] zadržani posebni obredi poput Kartuzijanskog, Dominikanskog i dr. Kako je Rimsko-slavenski obred bio u uporabi daleko više od dva stoljeća, slavenski svećenici u Hrvatskoj nisu morali prihvatiti revidirani Misal. Uistinu su se i nastavili služiti svojim drevnim knjigama. No, kako su se vremenom istrošile, bilo je nužno novo izdanje. O ovome je raspravljano na senjskoj biskupijskoj sinodi koja se 1624. održala u Bribiru. Biskup Ivan Agalić je zamolio Svetu Stolicu za pomoć kod izdavanja Rimsko-slavenskih liturgijskih knjiga. Razlog je bio taj što je glagoljica od XVI. st. Sve više potiskivana od strane latinice, te je postajalo sve teže nabaviti glagoljaške znakove za tisak.

Papa Urban VIII. povjerio je Svetoj kongregaciji za širenje vjere zadatak objavljivanja novog glagoljaškog misala. Tipografski odjel Kongregacije zatražio je od cara Ferdinanda II. da nabavi nužnu opremu. On je stoga poslao u Rim slova (za tisak) koji su nekada bili u vlasništvu protestanata koji su preko glagoljice širili svoj nauk među Hrvatima. U Rim je pozvan Rafael Levaković, autoritet na području glagoljaške liturgije, kako bi pripravio novo izdanje revidiranog Rimskog misala. Prvo je prema odredbi Urbana VIII. utemeljio ovo novo izdanje obnovljenog Rimskog misala, i drugo, uveo je stanovite jezične revizije. Ovo novo izdanje Rimsko-slavenskog misala izdano je 1631. u Rimu, te je bulom Ecclesia Catholica Urban VIII. odobrio njegovu uporabu svima koji slijede glagoljaški obred, precizirajući pritom da se u roku od osam mjeseci sva zastarjela izdanja moraju staviti izvan upotrebe.

Isti papa naredio je 1640. u Rimu i tiskanje Rituala [Obrednika], no isti je izdan na suvremenom hrvatskom jeziku, i to na latinici. Naposljetku je u Rimu 1648. izdan i Rimsko-slavenski brevijar; od tada pa nadalje sve glagoljaške liturgijske knjige su se tiskale samo u Vječnom gradu.

XVIII. st. se moglo podičiti dvojicom velikih pokrovitelja glagoljaške liturgije – Vincentom Zmajevićem i Matijom Karamanom, zadarskim nadbiskupima. Zmajević je u Zadru utemeljio Seminarium Zmajevicianum, gdje su se obučavali rimsko-slavenski svećenici; osim toga, gojio je nadu kako će se jednoga dana s Katoličkom Crkvom ujediniti pravoslavni Srbi koji su se u bijegu pred turskim četama naselili u Dalmaciji, i to posredstvom glagoljaške liturgije.

Matej Karaman je još kao mladić posjetio Rusiju, gdje se upoznao s Bizantsko-slavenskom liturgijom. Tamo su ga uvjerili kako je jezik koji se rabio u ruskoj liturgiji izvorni staroslavenski [crkvenoslavenski], koji su tamo donijeli sv. Ćiril i Metod. Kada mu je naposljetku Rim povjerio zadaću izdavanja nove edicije Misala, u njega je uvrstio tzv. rusku recenziju staroslavenskog. Ovaj Karamanov misal je izdan u Rimu 1741. Uzrokovao je slabljenje vezanosti svećenika za glagoljašku liturgiju, jer im je sam jezik bivao sve manje poznatim. Tako se odgodilo da su se s vremenom mnogi vratili na latinski obred.

1797. Dalmacija je prešla iz mletačkih ruku u austrijske. I ovdje su prodrle ideje jozefinizma, te su se naposljetku uvukle i u središnje sjemenište u Zadru. Vlada se miješala u obuku svećenstva kako bi ih oblikovala prema vlastitim potrebama. U vrlo kratkom roku u Zadru je prestalo obučavanje za slavensku liturgiju, te je tako pripravljen teren za nestanak glagoljaške liturgije. Kao posljedica toga, do sredine XIX. st. glagoljaška liturgija je došla do najnižeg stupnja vitalnosti u povijesti Hrvatske.

No, vrlo brzo je došlo do preokreta. Izučavanje nove grane lingvistike, slavistike, potaknulo je novo zanimanje za drevne slavenske zapise. Učenjaci poput Pavla J. Šafarika su svrnuli pozornost na glagoljašku tradiciju u Dalmaciji. Među klerom se polagano budio novi pokret koji je na glagoljašku liturgiju gleda kao na iznimnu povlasticu hrvatskog naroda. Ovo obnovljeno zanimanje od strane klera je međutim, imalo suprotnost u nezadovoljstvu Austrijske vlade, koja se, držeći to panslavističkim tendencijama, svim silama trudila potisnuti takve tendencije. Obje strane su zatražile intervenciju od strane Rima. Bila je to vrlo delikatna situacija. Koju poziciju će zauzeti Rim?

Znamo kako je papa Lav XIII. bio veliki prijatelj Slavena. Njegova enciklika Grande Munus (1880.) je izazvala veliko oduševljenje među Slavenima. Slijedeće, 1881. godine katolici, među kojima su se nalazili predstavnici svih slavenskih naroda, organizirali su od 5-10. srpnja hodočašće kojim su se htjeli zahvaliti Lavu XIII. Vrhunac ove proslave bilo je služenje glagoljaške liturgije u bazilikama sv. Petra i sv. Klementa. Posljedica ovog oživljavanja vidljiva je u tome što je biskup Juraj Strossmayer još 1882. zamolio od Svete Stolice dopuštenje za ponovno uspostavljanje glagoljaške liturgije u Srijemsko-đakovačkoj dijecezi. No, sve je bilo na čekanju zbog protivljenja Austrijanaca i Mađara.

Unatoč tome, Lav XIII. je opet iskazao svoju privrženost Glagoljaškoj liturgiji u jednoj regiji koja nije bila pod kontrolom Austrije. 1886. zaključio je konkordat s Crnom Gorom, u kojem je utvrdio da se molitva za kralja u katoličkim crkvama treba pjevati na narodnom jeziku. Ovom konkordatu je 1887. dodao i dopunu, kojom je dozvolio Rimsko-slavensku liturgiju u svim katoličkim crkvama gdje su vjernici Slaveni. Ova odluka Svete Stolice donesena je iz strateških razloga. Rim je u to vrijeme pripremao novo izdanje Glagoljaškog misala pod vodstvom kanonika Karla Parčića. Izdan je 1893.

Austrija je protumačila ovaj čin kao davanje ustupaka panslavizmu u Hrvatskoj. Sveta Stolica je na to odgovorila kako je Misal izdan za Crnu Goru. Svakako da je između ostalog bio namijenjen i za Crnu Goru. No, tada je, kao i danas, na tom području bilo svega 25 000 katolika, od kojih je dio bio albanskog podrijetla, pa nisu imali potrebe za glagoljaškim misalom. Nadalje, ne može se sa sigurnošću ustvrditi je li se ova povlastica ikada primijenila na području Crne Gore. Na taj način je cijelo izdanje Misala iz 1893. pronašlo svoj put do Dalmacije. Za ovo izdanje, Karlo Parčić je konzultirao najstarije rukopise, a posebno najstariji glagoljaški misal, Cod. Vat. Illyr. 4, te je na taj način ponovno vratio hrvatsku recenziju. Novo izdanje Misala tiskano je kako smo vidjeli, 1905., u skladu sa posljednjim knjigama koje su u cijelosti tiskane na glagoljici.

U međuvremenu su u Dalmaciji gotovo svakodnevno iskrsavali novi sukobi. Talijanski biskupi, potaknuti od strane Austrijske vlade, željeli u potisnuti glagoljašku liturgiju, no slavenski kler se tome uspješno odupro, te su žalili Rimu. Rim je prvi puta intervenirao 1892. ediktom Kongregacije za svete obrede od 13. veljače 1892., naloženo je da se glagoljaška liturgija ne slavi dijelom na slavenskom, a dijelom na latinskom, već da se ima slaviti jedino i u cijelosti na slavenskom iz Misala koji su otisnuti na glagoljici. Svećenicima Slavenskog obreda dozvoljeno je da slave jedino Tihe mise u latinskim crkvama. Naposljetku, povlastica slavljenja glagoljaške liturgije je proglašena lokalnom, tj. povjerena je određenim župama.

Sada je pak izbila nova svađa oko toga koje crkve mogu uživati povlasticu Glagoljaške liturgije. Kongregacija za svete obrede izdala je još jedan dekret 1898., kojim je biskupima naređeno da sastave popis župa u kojima se glagoljaška liturgija služi barem 30 godina. Ovaj popis je valjalo poslati u Rim. Nakon što je slaganje kataloga bilo dovršeno, povlastica služenja glagoljaške liturgije nije se više mogla širiti na druge župe.

Ovaj dekret izazvao je nove sukobe. Neke župe koje su tek nedavno usvojile latinski misal samo radi nedostatka glagoljaškog, njihovi biskupi (Zadra, Poreča i Pule) su uvrstile među latinske. Zadarski biskup nije zabilježio nijednu Rimsko-slavensku župu u svojoj dijecezi. Izaslanstvo u Rimu je 1899. uložilo prosvjed radi ovakve procedure.

Jedini koji je ispravno primijenio dekret bio je Krčki biskup Anton Mahnič, koji je sve župe u njegovoj dijecezi, osim katedralne crkve, označio kao glagoljaške.

Kako bi stala na kraj ovoj neslozi, rimska Kongregacija za svete obrede izdala je 1900. još jedan dekret, koji je odredio da župa, ukoliko trenutno rabi latinski misal, a može dokazati da je prethodno koristila glagoljaški, može biti uvrštena među glagoljaške župe. Čak i nakon ovog dekreta biskupima nije pošlo za rukom sastavljanje vjerodostojnog kataloga glagoljaških župa. 1902. je još jednom bilo potrebno razjasniti kako se povlastica glagoljaške liturgije ne odnosi na latinske župe koje su se koristile isključivo hrvatskim obrednikom.

1906., za pontifikata pape Pija X., Kongregacija za svete obrede izdala je općeniti dekret, kojim su donekle ograničene povlastice koje je udijelio Lav XIII. Npr. Sve do tada, svećenici Slavenskog obreda smjeli su služiti Tihu misu u bilo kojoj crkvi, uključujući i one Latinskog obreda. No, prema dekretu iz 1906., zabranjene su im i tihe i pjevane glagoljaške mise u latinskim crkvama. S druge strane, latinska tiha Misa je bila dozvoljena u glagoljaškim crkvama. Ako bi kamo putovali, glagoljaški svećenici su bili obvezni služiti se latinskim. Ako bi tko prekršio ove odredbe, bio je podvrgnut strogim crkvenim kaznama. Dekret je na taj način ograničio povlasticu Rimsko-slavenske liturgije samo na crkve koje su bile navedene u katalogu glagoljaških župa, čiji je popis u međuvremenu obnovljen.

24. lipnja 1914., Sveta Stolica je zaključila konkordat s Kraljevinom Srbijom. 15. članak tog konkordata dopušta slavljenje glagoljaške liturgije u rimokatoličkim župama Srbije, čiji će popis biti naknadno sastavljen. No, ubrzo zatim, izbio je Prvi svjetski rat, te je Srbija kao takva prestala postojati. Nakon rata je formirana nova država, Slovenaca, Hrvata i Srba [kasnije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca], te konkordat iz 1914. više nije vrijedio, prije nego je odredba o glagoljaškoj liturgiji bila provedena.

U nacrtu konkordata s Kraljevinom Jugoslavijom, Sveta Stolica je dozvolila uvođenje Rimsko-slavenske liturgije po cijeloj Jugoslaviji, u svakoj slavenskoj župi gdje bi se jednoglasno preferirala. Pošto ovaj konkordat nije ratificiran u Beogradu, nije došlo ni do ispunjenja njegovih ustupaka. Tako je sve do Drugog svjetskog rata Dekret iz 1906. ostao na snazi. Nakon rata, 1952. je izdan Dekret papinskog državnog tajništva kojim se dopustila uporaba Rimsko-slavonske liturgije u župama gdje se već prije koristila.

[op. prev. – Iako postoje autori koji tvrde da je služenje glagoljaške Mise na Drugom vatikanskom saboru (1962.-1965.) dalo ključni poticaj koncilskim ocima za veće uključivanje narodnih jezika u rimski obred, sasvim je paradoksalno kako je isti Koncil zapravo zadao „smrtni udarac“ glagoljaškoj liturgiji, jer je uvođenjem novog obreda i narodnih jezika u liturgiju prije pedesetak godina iščeznuo i nekoć slavni glagoljaški obred, čime je nažalost prekinuta tradicija duga skoro 12 stoljeća.]

IZ KNJIGE:
Stephen SMRŽIK, The Glagolitic or Roman-Slavonic Liturgy, Cleveland; Rim, 1959.