Oznaka: tradicionalna latinska misa

    Ako ste svećenik koji je od svog biskupa doživio neugodnosti radi slavljenja tradicionalne Mise po Rimskom misalu iz 1962 (MR 1962), obratite pozornost na sljedeći tekst. Stigla vam je pomoć.

    Nedavno je jedan svećenik, moj znanac, poslao dva pitanja Papinskom vijeću “Ecclesia Dei” (PCED). Ovdje su svećenikova pitanja s odgovorima PCED-a. Preslika odgovora u izvornom obliku nalazi se na kraju teksta.

    1. Daju li odredbe dokumenta Summorum Pontificum pravo ordinariju da od svećenika prije slavljenja izvanrednog oblika mise zahtijeva prethodno pribavljanje njegovog dopuštenja za to, ili same odredbe motuproprija daju takvu dozvolu?

    Ad primum: na prvi dio pitanja: niječno; na drugi dio pitanja: potvrdno. Međutim, neka bude sasvim jasno da je mjesni ordinarij dužan uvjeriti se u svećenikovu prikladnost, kako to zahtijeva čl. 5§4 motuproprija.

    2. Je li župnik (parochus) sukladno odredbama Summorum Pontificuma dužan pribaviti dozvolu svoga ordinarija za slavljenje izvanrednog oblika mise u svojoj župi, ili se od župnika zahtijeva samo da se posavjetuje sa svojim ordinarijem?

    Ad secundum: u slučajevima poput onih kakvi se navode u članku 5§1 motuproprija, župnik bi trebao obavijestiti mjesnog ordinarija, ako je ovaj kao voditelj bogoslužnog života u dijecezi (kan 835 §1) mjerodavan utvrditi postojanje skupine vjernika (coetus fidelium) i dostupnosti kvalificiranog svećenika; u slučaju povremenih slavlja, primjenjuje se čl. 5 §3 motuproprija.

    Promotrimo pažljivije:

    1 a) Prema odredbama Summorum Pontificuma, svećenik NE TREBA dopuštenje mjesnog ordinarija (dakle, dijecezanskog biskupa – postoji više vrsta “ordinarija”) kako bi rabio MR 1962.

    1 b) Mjesni ordinarij međutim, može utvrditi je li svećenik “prikladan”.

    Župnici ne trebaju dozvolu biskupa za redovito slavljenje Mise prema MR 1962 u župi. Biskup i dalje može utvrđivati postojanje coetusa (skupina vjernika) i dostupnost prikladnog (idonei) svećenika. Osim navedenog, za povremene Mise nadležan je župnik.

    Moramo pogledati još dvije stvari. Što znači “prikladnost” (lat. idoneus) i što je skupina (lat. coetus). Zadnjih godina sam se temeljito bavio ovim pojmovima. Ovdje dajem nekoliko smjernica.*

    Prije svega, idoneous znači minimum sposobnosti. To ne znači “stručnost”. Imajmo na umu da se crkveni zakon mora tumačiti u najpovoljnijem smislu kada se bavi pitanjem prava vjernika (favorabilia ampliantur). Summorum Pontificum utvrđuje da, ako svećenik ima ovlasti (lat. facultatibus) za slavljenje Mise općenito, tada automatski ima ovlast i za slavljenje po Missale Romanum iz 1962. Ako ima ovlasti, mora se pretpostaviti da je ujedno i prikladan, i da nema zapreke. Sposoban je za slavljenje Mise po rimskom obredu bilo kojeg oblika. Navedeno se odnosi na pravno gledište. No znademo da se gledište u praksi ponešto razlikuje. Razumna je pretpostavka da bi svećenik trebao poznavati jezik kojim će se služiti tijekom Mise. Uzoriti kardinal Egan, koji je bio i poznati kanonski pravnik, u vrijeme objavljivanja Summorum Pontificuma, u službenoj izjavi namijenjenoj njegovoj nadbiskupiji (New York) izjavio je sljedeće:

    II. Svećenici koji odluče slaviti Misu po “izvanrednom” obliku moraju znati latinski jezik u toj mjeri da mogu ispravno izgovarati riječi.

    Kardinal Egan je bio u pravu. Svećenik ne mora biti stručni latinist. Upravo se na to odnosi “prikladnost“: to je minimum stručnosti (ovlasti, itd.), a ne stručnost u latinskom jeziku. Prikladnost se ne može tumačiti tako široko da bi se time nerazumno ograničavala svećenikova prava. Nametanje ispitivanja latinskog za stariji oblik Mise bila bi vrhovna nepravda ako se istovremeno ne bi zahtijevalo ispitivanje svakog svećenika u biskupiji za slavljenje novijeg oblika. Bilo bi licemjerno uvoditi kaznene dvostruke standarde time što se ne bi istovremeno testiralo svakog svećenika koji (autor misli na područje SAD-a, op. prev.) slavi Misu na recimo španjolskom jeziku (sličan primjer bi bio kada bi se svećenike koji u Hrvatsku dolaze iz drugih zemalja podvrgavalo testiranju poznavanja hrvatskog jezika kao uvjet njihovog pastoralnog djelovanja, op. prev.), a da ne spominjemo što OURM i rubrike Novus Orda zaista kažu i zatim potvrđuju da bi ih se svećenici trebali pridržavati.

    Želimo li da svećenici budu u stanju činiti mnogo više od pukog pravilnog izgovaranja riječi? Svakako. Sjetimo se kako Zakonik kanonskog prava iz 1983. traži da pitomci (bogoslovi) trebaju steći odgovarajuće znjanje latinskog (kan. 249). Ako dakle biskup ne inzistira na tome da njegovi bogoslovi nauče nešto latinskog, to znači da on zanemaruje svoje dužnosti, a kada bi netko javno izjavljivao da su bogoslovi prošli odgovarajuću formaciju, tada to ne bi u potpunosti odgovaralo istini. Isto se može reći i za naglasak na opusu sv. Tome Akvinskog, što traži kanonsko pravo, kao i poznavanje cjelokupnog rimskog obreda, što uključuje i tradicionalnu latinsku Misu. No, vratimo se na temu.

    Što se tiče “stabilne skupine”, coetusa, Summorum Pontificum naznačuje:

    Čl. 5. § 1. U župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, neka župnik rado iziđe ususret njihovoj molbi za slavljenjem svete Mise prema obredu Rimskoga misala objavljenoga 1962. godine. Neka se župnik pobrine da se duhovna dobrobit ovih vjernika skladno uklopi u redovno župno dušobrižništvo pod biskupovom upravom u skladu s propisom kanona 392, uz izbjegavanje nesloge i promicanje jedinstva cijele Crkve.

    Valja spomenuti da su liberali unutar Crkve odmah postavljali pitanja koja graniče sa zdravim razumom (njima svojstvena) – koliko velika ta skupina mora biti, zatim treba li ta skupina biti registrirana unutar župe ili ne, bla bla bla. Na ta pitanja je odgovoreno sasvim jasno. Naputak o primjeni motuproprija Summorum Pontificum nazvan Universae Ecclesiae kaže:

    15. Može se reći da ‘coetus fidelium’ (skupina vjernika) postoji na trajan način (‘stabiliter existens’), prema smislu čl. 5 § 1 motuproprija ‘Summorum Pontificum’, kada se sastoji od nekih ljudi pojedine župe koji se, također nakon objave motuproprija, okupljaju zbog svog poštovanja za ‘usus antiquior’ liturgije, i koji traže da mogu slaviti u župnoj crkvi ili oratoriju, ili kapeli; takva se skupina (‘coetus’) može sastojati i od osoba koje dolaze iz različitih župa ili dijeceza, i okupljaju se u nekoj župnoj crkvi ili oratoriju ili kapeli u tu svrhu.

    Kada dakle, crkveni zakon spominje skupinu vjernika, po tom pitanju govori o “nekim ljudima”. Sveta Stolica nije precizirala minimalni broj ljudi. Neki su spominjali da coetus u određenom kontekstu mogu sačinjavati čak i tri osobe. I sam svećenik može činiti dio coetusa! Stoga je pogrešno pokušavati nametati minimalni broj. Recimo da primjerice, biskup Bucimir Hlačković iz biskupije Libergrada piše vlč. Ivi Wlotrzewiszczykowyckovskom, koji je pokušao pokrenuti nešto pozitivno u svojoj župi sv. Kristine Zapanjujuće za izbjeglice iz zajednice “Pjevajmo novu vjeru kako bismo bili vjerni” vlč. Branka Zagrlića: “Ta skupina mora imati barem stotinu vjernika! Moraju živjeti unutar granica župe! A vi, ako želite slaviti Misu za njih, morate mi napisati esej na latinskom u Tacitovskom stilu u kojem ćete mi potanko obrazložiti zašto to želite učiniti!” Ne. Biskup Bucimir prekoračuje svoje ovlasti (djeluje “ultra vires“). Također, vjernici iz ove skupine NE MORAJU biti iz iste župe, bilo u službenom svojstvu (evidencije u župnim knjigama), bilo u teritorijalnom svojstvu (prebivalište na teritoriju župe). Čak niti ne moraju biti iz iste biskupije. Jedino je potrebno da redovito dolaze u svrhu sudjelovanja na Misi. No to ipak završava tako da će biskup Hlačković na kraju zagorčati život vlč. Wlotrzewiszczykowyckovskom na tisuću drugih načina, što će ga natjerati da pobjegne biskupu Plemenitiću u obližnju biskupiju Crnog patka uz pomoć mons. Zuhldorfa iz sv. Neznatnoga u Visokom stablu.

    A sada preslik odgovora:

    Nadam se da će ovo biti od neke pomoći.

    * Uputa Universiae Ecclesiae ovako tumači “prikladnost” svećenika:

    ‘Sacerdotus idoneus’ (prikladan svećenik; usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’, čl. 5 § 4)

    20. S obzirom na pitanje potrebnih uvjeta da se svećenik smatra prikladnim (‘idoneus’) za celebraciju u izvanrednom obliku, treba držati sljedeće:

    a) Svaki katolički svećenik koji nije zapriječen kanonskim pravom, mora se smatrati prikladnim da celebrira u izvanrednom obliku (7).

    b) Glede uporabe latinskog jezika, potrebno je osnovno znanje da svećenik ispravno izgovara riječi i razumije njihovo značenje.

    c) Što se tiče znanja izvršavanja obreda smatra se da su prikladni oni koji su željeli samoinicijativno slaviti i to su već činili.

    Bilješka o autoru: Velečasni John Todd Zuhlsdorf je američki katolički svećenik biskupije Velletri-Segni, trenutno obavlja pastoralne dužnosti u američkoj Biskupiji Madison. Na internetu je poznat kao “Father Z”, a godinama piše čitani blog nazvan “Fr. Z’s Blog”.

    Tekst je prenesen s: Father Z’s blog

      19. veljače, na nedjelju Šezdesetnicu (Sexagesima) u zagrebačkoj crkvi sv. Martina slavit će se u 16 sati sveta Misa po tradicionalnom rimskom obredu!

        gaudete-2017

        Predragi u Kristu, obavještavamo vas da će se u zagrebačkoj crkvi sv. Martina ove nedjelje u 16 sati slaviti tradicionalna Misa. Ova nedjelja se tradicionalno naziva “Gaudete”, po prvim riječima ulazne pjesme (“Gaudéte in Dómino semper – Radujte se u Gospodinu uvijek”), a posebna je po tome što u Misi toga dana svećenik umjesto ljubičastog nosi ruho ružičaste boje, što izražava radost zbog Kristovog rođenja, koju Crkva više ne može skriti.

          tradicionalna-1

          [PROMJENA!!!] Predragi u Kristu, ovim putem vas obavještavamo da će se u zagrebačkoj crkvi sv. Martina iduće nedjelje (27. studenog) u 18 sati slaviti sveta Misa po tradicionalnom rimskom obredu.  Sve vas pozivamo da na ovaj način proslavimo početak nove crkvene godine. Preporučujemo vam da se ovih dana u svojim molitvama spomenete povratka redovite Mise po izvanrednom obliku u crkvu sv. Martina, i naših crkvenih pastira.

            kardinal-burke-u-rh-otkazano

            [NAŽALOST, DOZVOLA ZA TRADICIONALNU MISU JE USKRAĆENA, BEZ IKAKVOG SLUŽBENOG PRIOPĆENJA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE!]

            Uzoriti kardinal Raymond Leo Burke zaštitnik Suverenog vojnog malteškog reda, boravit će nekoliko dana u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu i Splitu. Tijekom svog boravka, kardinal Burke će u Zagrebu u nedjelju, 23. listopada u dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, Kaptol 29a, s početkom u 18.00 sati, predstaviti hrvatski prijevod svoje knjige o Svetoj Euharistiji “I Božja Ljubav Tijelom postala”, o čemu više možete pročitati na stranici Quo Vadis Croatia na ovoj poveznici, dok će u ponedjeljak u sklopu hvalevrijednog projekta “Tradfest” održati glavni govor na temu “Evanđelje života i nova evangelizacija”. Detaljan program i dodatne informacije o Tradfestu možete pročitati ovdje. U utorak će uzoriti posjetiti Split, gdje će i tamošnjim vjernicima predstaviti svoju knjigu.

            Vjerujem da su naši čitatelji upoznati s likom i djelom kardinala Burkea, a onima koji nisu, možemo samo dati nekoliko osnovnih podataka. Kardinal nadbiskup Raymond Leo Burke dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država. Svećenički red je primio 1975. g., za biskupa La Crossea je posvećen je postao 1995. g., za nadbiskupa St. Louisa imenovan je 2003., a kardinalski grimiz primio je 2010. godine. Od 1980. do 1984. studirao je kanonsko pravo na rimskom sveučilištu “Gregoriana”, gdje je stekao licencijat i doktorat u istom području. Kao istaknuti stručnjak na području crkvenog prava, od 2008.-2014. obnašao je dužnost prefekta Apostolske signature, vrhovnog suda Katoličke Crkve, gdje je prethodno obnašao dužnost branitelja ženidbenog veza. 2014. je imenovan zaštitnikom Suverenog vojnog malteškog reda. Posljednjih godina se u Crkvi istaknuo kao jedan od ključnih prelata kada je riječ o obrani tradicionalnog crkvenog nauka, odnosno katoličke vjere. U ovim nesigurnim vremenima, njegov glas razuma i pravovjerja mnogima je često služio kao svjetionik Kristove nade, što i jest jedna od glavnih odlika svakog istinskog biskupa Crkve. Na ovoj stranici smo ga spominjali više puta, a možemo vam toplo preporučiti da pročitate njegov intervju s početka ove godine. Kardinal nikada nije krio svoju ljubav prema tradicionalnoj liturgiji, pa tako ovaj kratak i upečatljiv video prilog pod nazivom “Zov ljepote” u kojem je kardinal progovorio o temi ljepote u liturgiji može svakome poslužiti za prvi dodir s tradicionalnom Misom.

            Uz sve spomenuto, ipak je za vjernike privržene tradicionalnoj Misi svakako najvažnija informacija da će kardinal Burke u ponedjeljak 24. listopada u 17:00 sati u zagrebačkoj crkvi sv. Martina slaviti pontifikalnu tihu Misu po tradicionalnom rimskom obredu! Nažalost, pošto je crkva izuzetno mala, moguće je da neće biti mjesta za sve zainteresirane, pa vas pozivamo da dođete na vrijeme. Ističemo da je ovo prva tradicionalna Misa u Hrvatskoj koju slavi neki kardinal nakon više od 50 godina! Ista je to Misa koju je slavio naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac, pa vjerujemo da je i njegov zagovor pomogao da dođe do ovog velikog događaja za vjernike okupljene oko izvanrednog oblika rimskog obreda. Ovom prilikom se želimo zahvaliti svima onima koji su zaslužni za dolazak kardinala Burkea u Hrvatsku, a naročito za organizaciju tradicionalne Mise.

              tradicionalnalatinskamisa

              S radošću vas obavještavamo da će u petak i subotu 7. i 8. listopada u crkvi sv. Martina svete Mise po tradicionalnom rimskom obredu slaviti naš stari znanac i uvijek rado viđen gost, vlč. Leszek Królikowski iz Instituta Dobrog pastira. Obje Mise će se slaviti u 19:00. Kako bismo obilježili blagdan Gospe od Ružarija – u petak prije svete Mise u 18:15 bit će molitva svete krunice uz mogućnost blagoslova vaših krunica. Uz ovu obavijest, podsjećamo vas da subotnjom Misom, pošto se slavi u večernjim satima, ispunjavate svoju nedjeljnu obvezu.

              Mala napomena: zbog tehničkih poteškoća, idućih nekoliko dana su mogući prekidi u radu naše web stranice.

                Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

                Duboko u srcu svake osobe leži čežnja za domom, a istinsko značenje doma možemo iskusiti samo kada smo daleko od njega.

                Riječ Heimat (dom ili domovina) jedinstven je njemački koncept. Koje nam točno značenje posreduje taj izraz? Heimat je okolina nama znana još iz djetinjstva, kuća u kojoj smo odrasli, prirodno okruženje sa svojim stanovnicima i njihovim navikama i običajima. Nama je Heimat uvijek predivan, čak i ako drugi ne gaje iste osjećaje za nj.

                Čovjekova čežnja za domom je zapravo njegova čežnja za onime što mu je prisno i poznato. To je također čežnja za sigurnošću koja se temelji na familijarnosti okoline neke osobe. Naposljetku, to je osjećaj sigurnosti koje osjeća djetešce u blizini svoje majke, osjećaj koji nam nedostaje kada se kao odrasli ljudi suočavamo sa životnim neizvjesnostima.

                Religiozna osoba utočište traži u krilu Crkve, koja nadomješta majku. U njoj se nada pronaći sklonište i pomoć za svoju izmučenu dušu, odgovore na ozbiljna pitanja što mu ih postavlja njegov um, no iznad svega, on traži izvjesnost po pitanju Posljednjih stvari. Ono što on traži u Crkvi je oaza spokoja i mira, mira kakvoga “svijet ne može dati” (Iv 14,27).

                Nekoć je čovjek mogao pronaći sigurnost i utočište u Crkvi, iako je i ona obilovala nesavršenostima. Na svoja pitanja uvijek je dobivao odgovore izrečene na vrlo siguran i precizan način, iako ga ti odgovori nisu uvijek u potpunosti zadovoljavali. No danas, namjesto jasnih odgovora, dobit će opis problema, odgovor koji mu baš i ne pomaže u pronalasku nutarnjeg mira.

                Posljednje, no ne i najmanje važno, religiozna osoba traži dom i sklonište u slavljenju liturgije – bogoslužja, u obredima i svetkovinama koje su mu znane još od djetinjstva: oni su intimno povezani s njegovom vjerom. Za njega, nepromjenjivi kult je dio njegovog Heimata.

                Ova zapažanja se jednako primjenjuju i na nekršćanske religije. Misionari neprestano nailaze na ovakve koncepte. Kada pojedine pripadnike plemena dovedu do prihvaćanja kršćanstva, oni ih pritom kidaju iz socijalnih struktura njihovog plemena, sa svim njihovim ritualima, običajima i tradicijama. Obično mora proteći neko vrijeme dok se novoobraćenici ne prilagode na svoj novi dom, kršćanski kult: stari rituali njihovog plemena i dalje ih privlače natrag silom snažnog magneta.

                Narod koji odluči odbaciti svoje tradicionalne obrede dovodi se u akutnu opasnost odbacivanja vlastite egzistencije kao naroda. Kurt Ziesel to često napominje u svojoj knjizi, Die Sensation des Guten (Osjet dobroga, Würzburg, 1966), kada piše o “uništenju poimanja [japanskog] cara kao božanstva (boga), a s njime i uništenja šintoizma kao državne religije.” On kaže:

                S uništenjem kulta Cara došlo je i uništenje svijeta samuraja i štovanja predaka – sve su to bili integralni dijelovi šintoističkog koncepta, pa je njihovim uništenjem Japan izgubio svoju dušu. Presječeni su korijeni koji su povezivali japanski narod s vlastitim duhovnim i religijskim temeljima, a ništa ih nije nadomjestilo.

                Katolik koji je tijekom prošlog naraštaja prestao biti aktivnim članom Crkve i koji, nakon odluke da se vrati u Crkvu, želi ponovno biti religiozno aktivan, vjerojatno ne bi prepoznao današnju Crkvu kao onu koju je onomad napustio. Naprosto ulazeći u katoličku crkvu, naročito ako to bude neka ultra-modernog dizajna, osjećat će se kao da je zalutao u čudno i strano mjesto. Pomislit će da je pogriješio adresu, i da je nehotice završio u nekoj drugoj kršćanskoj vjerskoj zajednici.

                Uobičajene slike i kipovi su iščeznuli. Umjesto križa koji visi nad oltarom, sada se nalazi kakvo nedefinirano “umjetničko djelo”; sam oltar je gola kamena ploča, pomalo nalik na kakva transportna kolica. Uzalud će tražiti svetohranište nad oltarom; neće naći ni pričesnu ogradu. Nedostajat će mu miris tamjana koji se uvijek zadržavao nakon Mise. Možda čak neće naći niti ispovjedaonicu.

                28752414541_45f5ac1192_o

                Umjesto križa koji visi nad oltarom, sada se nalazi kakvo nedefinirano “umjetničko djelo”.

                Katolkinja koja se prije mnogo godina pomirila s vjerom svoga supruga protestanta će doživjeti slično iskustvo. Nastavila je odlaziti u katoličku crkvu kako bi mogla prisustvovati Misi jer se tamo osjećala kao kod kuće. Bi li se tako osjećala i danas, kada gotovo da i nema razlike između katoličkog i protestantskog bogoslužja?

                Reformatori naše liturgije nisu dostatno razmotrili, niti su uspjeli adekvatno se pozabaviti pitanjem kako to da tradicionalni oblici bogoslužja, čak i onda kada nisu sasvim zadovoljavajući, svejedno u vjernicima pobuđuju osjećaj pripadnosti, ili osjećaja udomaćenosti. Također nisu razmotrili niti su se bavili pitanjem do kojih će razmjera puko ukidanje ovih liturgijskih oblika rezultirati gubitkom vjere u narodu, naročito među onim slabije obrazovanim vjernicima. Reformisti također nisu shvatili značaj mnogih etničkih elemenata koji su bili dijelom liturgije.

                Na primjer, mnogim vjernicima je tradicionalna svečana Rorate Misa (svečana zornica koja se slavila pod svjetlima voštanica) koja se slavila tijekom Došašća bila važan dio njihovog vjerničkog doma; isto je vrijedilo za rekvijemske Mise (zadušnice) i sprovodne obrede. Svečana rekvijemska Misa po tradicionalnom obredu, koja se obraćala izravno ljudskom srcu, gotovo je posve iščeznula. I baš su se ovdje promjene trebale uvoditi s najvećim mogućim oprezom, jer su običaji povezani s ukopnim obredima oni s kojima su ljudi bilo kojeg kulturnog okruženja najsnažnije povezani. I jezik je također dio “doma”. Osoba koja se vraća s puta u inozemstvo, kada odjednom začuje poznati lokalni dijalekt, znade da je ponovno kod kuće.

                "Rorate" Misa po tradicionalnom obredu u crkvi sv. Tome Akvinskog u američkom gradu Charlotteu.

                “Rorate” Misa po tradicionalnom obredu u crkvi sv. Tome Akvinskog u američkom gradu Charlotteu.

                Na isti način, pojedini je jezik povezan s kultom. Taj jezik nikada ne može biti jezik koji se svakodnevno rabi u razgovorima. Sve visokorazvijene religije imaju jezike koji su vlastiti kultu. U islamu se rabi staroarapski, čak i u nearapskim jezičnim područjima Azije i Afrike. Židovi svoju molitvenu službu u sinagogama izvode na starohebrejskom.

                Sve do danas, u Rimskoj Crkvi se rabio latinski jezik, koji je, kako su nam govorili, služio kao zajednička spona različitim narodima svijeta. Danas je uporaba latinskoga u bogoslužju gotovo posve eliminirana, što je, ako to smijemo istaknuti, jasno kršenje naputaka koje je izdala Liturgijska komisija (vidi čl. 54).

                Nećemo sada potanko obrazlagati problematično pitanje obrednoga jezika. Ono što možemo reći jest da bi iz pastoralnih razloga neke dijelove liturgije trebalo govoriti na narodnom jeziku, naročito svetopisamska čitanja, sveopća molitva (molitva vjernika), i dijelovi liturgije pričesti vjernika. Istovremeno, ne smijemo previdjeti činjenicu kako je u naše vrijeme, više nego ikada do sada, važno da bogoslužje služi kao ujedinjujući faktor, jer milijuni ljudi svakodnevno putuju po stranim zemljama.

                Liturgija je i dalje naš dom, premda se s vremena na vrijeme razvija i mijenja. Tijekom skoro 2000 godina svoje povijesti, Crkva se neprestano razvijala. No, u svemu tome, važno je imati na umu da tijekom te povijesti nikada nije bilo pravog raskida s crkvenom tradicijom, onako kako se to dogodilo sada, i to na tako zastrašujuć način, da se gotovo sve ono što Crkva predstavlja dovodi u pitanje.

                Proći će mnogo vremena prije nego dođemo u poziciju gdje ćemo moći u potpunosti izmjeriti pastoralnu štetu koju su reforme nanijele vjernicima, reforme koje nisu bile samo nerazborite i ishitrene, već prije svega nisu bile plod uobičajenog, organskog razvoja. Moramo očekivati da ćemo se prije ili kasnije susresti sa skoro praznim klupama u našim crkvama, jednako kako to već desetljećima doživljavaju reformirane protestantske crkvene zajednice, dok istovremeno valja istaknuti kako se isto nije dogodilo u slučaju Luteranske crkve, koja je zadržala mnogo tradicionalnih liturgijskih oblika. Naposljetku, svi mi ćemo morati priznati da su novi liturgijski oblici, koliko god u začetku bili dobronamjerno zamišljeni, nisu ljudima dali kruh, nego kamenje.

                Da sažmemo sve ono što smo dosad rekli: nema ničeg pogrešnog u tome da se liturgija razvija na organski način, a sasvim sigurno nema ničeg pogrešnog u promptnom uklanjanju iz nje svih suvišnosti ili svih onih elemenata koji više ne odgovaraju potrebama našeg vremena! No taj razvitak se mora dogoditi razboritim putem, s propisnom pastoralnom skrbi za vjernike, kako ne bismo na njih ostavili dojam kako je sve tradicionalno zapravo pogrešno i kako vodi u zabludu, a svakako bez toga da im oduzimamo liturgiju koju smatraju svojim domom.

                A ne smijemo zaboraviti da liturgijski oblici, žele li ustrajati, uvijek izrastaju iz žive i postojane vjere. No, upravo takve vjere ponajviše manjka nama i našim suvremenicima. U tom smislu, čini se da bi bilo sasvim uzaludno obnavljati vjeru pomoću obnovljene liturgije, na primjer obnoviti našu vjeru u Uskrsnuće Gospodina našega tako što ćemo osmisliti novu liturgiju za Uskrsnu noć.

                Vjera je pretpostavka liturgije. Učenje naše vjere prije svega je pastoralna funkcija, a kao takva trebala bi biti što je više moguće relevantnija i “suvremenija”. No ova katehetsko-poučavateljska funkcija može se unutar liturgije postići samo u određenoj mjeri: liturgiji mora prethoditi učenje.

                No, u mnogim slučajevima, uvođenje promjena koje same po sebi mogu biti dobronamjerne i korisne imat će sasvim suprotan učinak, iz prostog razloga što su “puku” sasvim nevažne.

                U tom smislu, posebno je pogubna narav neprekidnih promjena kojima smo podvrgnuti. To je dijametralno suprotno konceptu liturgije kao našeg doma. Neprestano mijenjati obrede i gotovo sasvim ukinuti ustaljene i časne običaje i tradicije istoznačno je s time da nekome nasilno oduzmete njegov vjerski dom i tako potresete same temelje njegove vjere. Novi raspored svetačkih blagdana u crkvenom kalendaru, objavljen na samom početku liturgijskih reformi, predstavljao je potpuno nepotrebnu i radikalnu promjenu, a njegov jedini rezultat bilo je otuđenje vjernika. Čak će se i osoba koja posjeduje vrlo površno znanje o učinku psiholoških mehanizama na ljude složiti s ovim zapažanjima.

                Vrlo često se previđa uska povezanost katoličkog nauka i određenih oblika pobožnosti, a ta povezanost prosječnom katoliku znači vrlo mnogo. Mnogim katolicima promjena liturgijskih oblika ujedno znači i mijenjanje vjere kojoj su privrženi.

                Sasvim je lako ukinuti nešto, no vrlo je teško nečime to nadomjestiti. Jednom kada se stari poredak koji je većini populacije služio kao vjerski dom uništi, proći će mnogo, mnogo vremena, dok se ne izgradi novi.

                Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”

                Sadržaj:

                Predgovor
                I. Uvod autora
                II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
                III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
                IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
                V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
                VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
                VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
                VIII. Pokušaj rješavanja problema
                IX. Uništenje rimskog obreda
                X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
                XI. Završne napomene

                  tradicionalna 2016

                  Jedna kratka i radosna vijest: u posjetu Zagrebu dolazi nam još jedan svećenik Instituta Dobrog Pastira, vlč. Mateusz Markiewicz, pa će to biti lijepa prigoda da tri dana prisustvujete svetoj Misi po tradicionalnom rimskom obredu. Svete Mise će se slaviti u utorak, srijedu i četvrtak (30. i 31.8, i 1.9.) u 19 sati u zagrebačkoj crkvi sv. Martina u Vlaškoj 36. Veselimo se vašem dolasku!

                    Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

                    Prepirke [oko ovih pitanja] se i dalje odvijaju nesmanjenom žestinom, a suprotstavljene strane postaju sve rigidnije. Dok neki odbacuju novi obred kao heretičan, čak i nevaljan, drugi ga vide kao dugo iščekivanu priliku za prodor novih oblika liturgije i kao priliku da uistinu žive kao crkvena zajednica.

                    Sljedeća diskusija bavi se pitanjem predstavlja li nova Misa naprosto implementaciju „obnovljene liturgije“ onako kako ju je zamislio Drugi vatikanski sabor – liturgije koja nije značajnije različita od one tradicionalne – ili je nova Misa uistinu novi obred, u svom duhu kao i u svom obliku.

                    Mnogo je svećenika i vjernika koji se hotimice protive novoj liturgiji. Pošto se oni grčevito drže tradicionalnih liturgijskih oblika, sada imamo situaciju u kojoj, da se poslužimo izrazom koji se često citira iz Najave Njemačke biskupske konferencije, „Oltar stoji nasuprot oltara“.

                    "Oltar protiv oltara" - stari i novi oltar u pariškoj crkvi sv. Tome.

                    “Oltar protiv oltara” – stari i novi oltar u pariškoj crkvi sv. Tome.

                    Na jednom od tih oltara, „tradicionalisti“ razočarani s post-koncilijarnom Crkvom, i otuđeni od nje, i dalje slave ono što zovu nepromijenjenom Misom pape sv. Pija V; dok na drugom oltaru, koji je mnogima postao sasvim običan stol za blagovanje, „progresivci“ kao i većina svećenika istreniranih za bespogovornu poslušnost crkvenoj hijerarhiji, zajedno sa svojim pukom vrše euharistijsko slavlje, u kojem neki više, a neki manje, slijede nove liturgijske rubrike.

                    Svećenik „tradicionalist“ će uvijek stajati prema oltaru, kako se to obično i činilo u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi kroz cjelokupnu povijest. Oni su svećenici koji prinose žrtvu, i pritom su zajedno s pukom, okrenuti prema Bogu.

                    Oni drugi svećenici vrše funkciju predsjedanja nad euharistijskim obrokom; sa svojih sjedala ili iza oltara koji je postao stolom, okrenuti prema puku, upiru svoj pogled u okupljeni narod. Čini se kako ih pri tome ni najmanje ne uznemiruje činjenica da su svoja leđa okrenuli nekadašnjem glavnom oltaru i svetohraništu – oltaru na kojem se samo nekoliko godina ranije prikazivala sveta misna Žrtva, i prema kome su bile usmjerene oči vjernika u molitvi.

                    U godinama koje su prethodile reformi, katolicima je bilo nezamislivo da će Rimska Crkva, utemeljena na Petru Stijeni, proći kroz takve promjene i da će istovremeno prouzročiti toliku zbunjenost među svojim vjernicima.

                    Dakako, istina je da su postojali progresivci, naročito u doba prosvjetiteljstva, koji su dijelom zbog pogrešnih tumačenja povijesti, a dijelom zbog „suvremenih“ teoloških pogleda, forsirali promjene u liturgiji kakva se tada prakticirala. Tijekom povijesti, Učiteljstvo Crkve je pomno bdjelo nad takvim razvojem događaja, i uvijek je bilo u stanju kontrolirati pojavljivanje radikalnih ideja.

                    Sve se to sada promijenilo iz temelja. U današnje vrijeme se prema onima koji se iz osjećaja osobnog uvjerenja čvrsto drže svega onoga što je donedavno strogo propisivala Rimska Crkva, mnoga njihova braća ponašaju na krajnje snishodljiv ili nadmen način.

                    Čekaju ih veliki problemi ako nastave njegovati onaj isti obred u kojem su odgojeni i u kojem su bili posvećeni za svoju službu. To što su te odluke donijeli u skladu s vlastitom savješću, i to da se njihova savjest time podvrgava strogoj provjeri, njihovim protivnicima i ne znači baš mnogo.

                    No, s druge strane, progresivci koji u tradiciji nalaze malo vrijednosti ili ju uopće ne nalaze, gotovo da ne mogu pogriješiti, te im se bespogovorno vjeruje, pa čak i onda kada brane mišljenja koja su u jasnoj suprotnosti s naukom Katoličke Crkve.

                    Ovu duhovnu zbrku dodatno produbljuje prezasićen um suvremenog čovjeka koji živeći u našem potrošačkom društvu, svemu što je sveto pristupa bez trunka razumijevanja, niti sam koncept religije za njega nema nikakvu vrijednost, a kamoli njegovo vlastito grešno stanje. Za takve ljude Bog, ako uopće vjeruju u Njega, postoji isključivo kao njihov „prijatelj“.

                    Upravo je na ovoj kritičnoj prijelomnici uništen tradicionalni rimski obred, star više od tisuću godina i sve do sada srce Crkve. Detaljnija analiza otkriva nam da rimski obred nije bio savršen, i da su neki njegovi inače vrijedni elementi tijekom stoljeća posve zakržljali. No ipak, kroz sva razdoblja nemira koji su Crkvu neprestano potresali do temelja, rimski obred je uvijek ostao čvrsta stijena, sigurno utočište vjere i pobožnosti.

                    Umjesto komisijskog fabriciranja nove liturgije bilo bi sasvim dostatno vratiti ponešto od onoga što se tijekom prošlosti zagubilo, čime bi se liturgiju osnažilo i time bi joj se dalo na vrijednosti, upravo onako kako su to izrazili koncilski oci u Konstituciji o presvetoj liturgiji.

                    Sam dokument ne spominje ukidanje tradicionalnog obreda; naprosto spominje brigu oko pastoralne skrbi za vjernike, kojoj bi se trebala veća važnost i to tako da se npr. dadne veće mjesto narodnom jeziku ili tako da se uvedu dodatna čitanja kojima bi se obogatio Misal.

                    No, kakve je koristi uopće mogla imati pastoralna skrb vjernika od mijenjanja svetačkih blagdana u crkvenom kalendaru, mijenjanja načina brojanja nedjelja liturgijske godine ili čak od mijenjanja riječi posvete [euharistijskih prilika]? Što se uopće moglo dobiti uvođenjem potpuno novog Reda čitanja i ukidanjem staroga, ili uvođenjem neznatnih i nevažnih preinaka tradicionalnog obreda, i onda naposljetku izdavanjem novog misala?

                    Je li ovo sve zaista učinjeno radi pastoralne brige za duše vjernika, ili je umjesto toga načinjen radikalan raskid s tradicionalnim obredom, kako bi se spriječila daljnja uporaba tradicionalnih liturgijskih tekstova, čime bi se slavljenje „Tridentinske Mise“ onemogućilo – jer ona više ne odražava novi duh koji prodire u Crkvu?

                    Uistinu, to što je zabrana tradicionalnog obreda najavljena istovremeno s uvođenjem novih liturgijskih tekstova ne bi trebalo nikoga iznenaditi; kao ni to što je dozvola (dispenza) za daljnje slavljenje Mise po tradicionalnom obredu dana isključivo starijim svećenicima.

                    Očito je kako su reformatori htjeli sasvim novu liturgiju, liturgiju koja bi se razlikovala od one tradicionalne ne samo po duhu, nego i po obliku; i nipošto liturgiju koja bi predstavljala ono što su zamislili koncilski oci, odnosno liturgiju koja bi odgovarala pastoralnim potrebama vjernika.

                    Liturgija i vjera su međuovisne. Zato je i stvoren novi obred, obred koji u mnogome odražava pristranost nove (modernističke) teologije. Tradicionalnoj liturgiji se naprosto nije smjelo dozvoliti da postoji u njenom utvrđenom i uhodanom obliku radi njene prožetosti istinama tradicionalne vjere i drevnim oblicima pobožnosti. Upravo je iz ovog razloga mnogo toga ukinuto, te su uvedeni novi obred, nove molitve i himni, kao i nova svetopisamska čitanja, koja su vrlo prigodno izostavila one odlomke koji se nisu poklapali s učenjima suvremene teologije – poput referenci na Boga koji sudi i kažnjava.

                    U isto vrijeme, svećenicima i vjernicima laicima je rečeno da je nova liturgija, stvorena nakon Drugog vatikanskog sabora, u svojoj biti istovjetna liturgiji koja se u katoličkoj Crkvi rabila sve do sada, i da su uvedene isključivo promjene koje su oživjele neke ranije liturgijske oblike i uklonile neka dupliciranja, no one su prije svega uklonile neke nevažne elemente.

                    Većina svećenika je prihvatila ova jamstva kontinuiteta liturgijskih oblika bogoslužja, i prihvatili su novi obred s istom onom bespogovornom poslušnošću s kojom su prihvatili i one manje obredne preinake koje je Rim povremeno uvodio tijekom prošlosti, preinake koje su počele s reformom Božanskog časoslova i liturgijskih napjeva koje je uveo papa sv. Pijo X.

                    Slijedeći ovu strategiju, one skupine koje su pokušavale progurati reforme uspjele su iskoristiti i u isto vrijeme su zloporabile osjećaj poslušnosti među starijim svećenicima, kao i osjećaj za zajedničko dobro kod većine vjernika, dok su oni sami u mnogim slučajevima odbijali poslušnost.

                    Sve one pastoralne blagodati za koje su se toliki idealisti nadali da će ih donijeti nova liturgija, jednostavno se nisu ostvarile. Naše crkve su se ispraznile unatoč novoj liturgiji (ili upravo zbog nje?), a vjernici i dalje masovno otpadaju od Crkve.

                    Česta slika u mnogim crkvama Zapada.

                    Česta slika u mnogim crkvama Zapada.

                    Premda su naši mladi  doslovno bili zavedeni za podupiranje novih oblika liturgijskog bogoslužja, oni se zapravo sve više otuđuju od Crkve. Privlače ih religiozne sekte – kršćanske i nekršćanske – zato jer ih sve manje i manje svećenika uči bogatstvima naše katoličke vjere, kao i načelima kršćanskog ćudoređa. Što se tiče starijih ljudi, radikalne promjene načinjene na tradicionalnoj liturgiji oduzele su im osjećaj sigurnosti u njihovom vlastitom religijskom domu.

                    Mnogi se danas među nama pitaju: je li ovo proljeće za koje su ljudi iščekivali da će proisteći iz Drugog vatikanskog sabora? Umjesto istinske obnove u našoj Crkvi, vidjeli smo jedino novotarije. Umjesto da je vjerski život ušao u razdoblje nove snage i kreposti, kako se to i događalo u prošlosti, sada svjedočimo jednom obliku kršćanstva koji se okrenuo ovom svijetu.

                    Sada smo dio liturgije u kojoj Bog više nije u središtu naše pažnje. U današnje vrijeme, oči naših vjernika više nisu usredotočene na Sina Božjega koji je radi nas ljudi visio na drvu križa, ili na slike Njegovih svetaca, nego na ljudsku zajednicu okupljenu oko komemorativnog objeda. Ovdje sjedi skup ljudi, licem u lice s „predsjedateljem“ od koga ljudi u skladu sa „suvremenim“ duhom Crkve ne očekuju toliko prenošenje Božje milosti, već prije svega kakve dobre ideje o tome kako se uhvatiti u koštac sa svakodnevnim životom i njegovim izazovima.

                    YouthDay

                    Crkva “dobrih vibracija”.

                    Malo je ljudi koji i dalje o svetoj Misi govore kao o Žrtvi Novoga zavjeta koju prinosimo Bogu Ocu po Isusu Kristu, ili sakramentalnom zajedništvu s Kristom koje iskusujemo kada primamo Svetu pričest. Danas prije svega govorimo o „Euharistijskoj gozbi“, i o „svetom kruhu“ kojega dijelimo među sobom kao znak našeg bratstva s Isusom.

                    Istinsko uništenje tradicionalne Mise, tradicionalnog rimskog obreda s poviješću duljom od tisuću godina, zapravo je veliko uništenje vjere na kojoj se on temeljio, vjere koja je bila izvorom naše pobožnosti i naše hrabrosti svjedočenja Krista i Njegove Crkve, nadahnuća bezbrojnih katolika kroz tolika stoljeća. Hoće li netko jednoga dana moći to isto reći za novu Misu?

                    Mnoge lojalne katolike muči i proganja pitanje: što možemo poduzeti oko uništenja naše vjere i uništenja naše liturgije?

                    Možemo biti sasvim sigurni da je vjerojatno nemoguće – a možda čak niti sasvim poželjno – vratiti Crkvu upravo u ono isto stanje u kakvom je bila nakon Drugog svjetskog rata. Realistično rješenje bi bilo prihvaćanje Konstitucije o presvetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora na onaj način kako ga je kanila implementirati većina koncilskih otaca: kao reformu tradicionalnog rimskog obreda unutar propisanih granica, pod uvjetom da obred kao takav ne smije biti uništen.

                    Dakako, da bi se takvo što ostvarilo, nužno je da se oni na pozicijama moći i utjecaja u našoj Crkvi vrate „zdravom nauku“ (2 Tim 4,3), a isto to bi trebali učiniti i svi naši profesori teologije. Moramo ponovno shvaćati slavljenje svete Mise prije svega kao liturgijsko bogoslužje, najuzvišeniji kult, s Bogom, a ne čovjekom u središtu pozornosti.

                    Moramo zahvaliti Bogu što i dalje postoji velik broj svećenika i vjernika koji nisu zaraženi novim naukom i koji i dalje preživljavaju na temeljima vjere koju su primili od minulih stoljeća. Sretni smo što i dalje imamo svećenike koji svojom snalažljivošću i pobožnošću mukotrpno nastoje oko Kraljevstva Božjega.  Oni su prihvatili nove liturgijske tekstove u crkvama čisto iz osjećaja poslušnosti Svetome Ocu, i kao što su to učinili i mnogi drugi, i oni su postavili oltare usmjerene prema narodu, bojeći se da će ako to ne učine, njihov narod reći da ih je pregazilo vrijeme.

                    Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”

                    Sadržaj:

                    Predgovor
                    I. Uvod autora
                    II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
                    III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
                    IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
                    V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
                    VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
                    VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
                    VIII. Pokušaj rješavanja problema
                    IX. Uništenje rimskog obreda
                    X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
                    XI. Završne napomene

                      Fall-4

                      U nadolazećem vremenu bit ćemo blagoslovljeni s dvije lijepe prigode za svetu Misu po tradicionalnom rimskom obredu u crkvi sv. Martina, jer nam u goste dolaze sasvim posebni svećenici, koji su potomci naših iseljenika. 19. lipnja Misu će slaviti vlč. Matthew (Mate) Bartulica, župnik  župe Saint Mary (sv. Marije) iz američkog grada Independencea (dijeceza Kansas City-st. Joseph). 10. srpnja Misu će slaviti vlč. Antony (Ante) Sumich, rođen na Novom Zelandu (podrijetlom Podgoranin), nekadašnji igrač rugbyja (i izbornik hrvatske rugby reprezentacije). Vlč. Sumić je pripadnik Svećeničkog bratstva sv. Petra (FSSP), a trenutno se nalazi na službi u župi St. Anthonyja (sv. Antuna) u Calgaryju (Kanada). Bit će to lijepa prigoda da slaveći tradicionalnu Misu potvrdimo međusobnu povezanost i privrženost s našim iseljenicima, kojima je nekadašnja domovina ostala u srcu. Vjerujemo da će u slučaju lijepog vremena biti i prigode za druženje s našim dragim svećenicima nakon sv. Mise. Mise će biti u standardnom vremenu, u 11:30 sati, u crkvi sv. Martina u Zagrebu. Radujemo se vašem dolasku!