Tumačenje obreda svete Mise

 503_Liber_UsualisOpćenito o Misi

Ime

Lomljenje kruha. Pracrkva nazivala je euharistijsku svečanost: grč: klasis tou artou, lat: fractio panis, lomljenje kruha (Dj 2,46), pretvorba i prinošenje kruha prema primjeru Gospodina.

Eucharistia, u 2. i 3. stoljeću, zahval­na molitva. Više se ukazuje na osjećanje zahvalnosti, iz kojeg valja da izlaze riječi i radnja. Još danas upotrebljavamo tu riječ po­glavito za oltarski sakramenat: Isus za nas, kod nas i u nama.

Oblatio i sacrificium, što opisuje Misu kao prikazanje ili kao Žrtvu, Veliki crkveni Oci nazivaju sv. Misu tim riječima.: Grčko prosphora i znači: prikazanje.

Leitourgia označuje u bizantinskom obre­du Misu; riječ označuje javnu službu, narodnu službu. To isto znači latinska riječ officium.

Misa se također naziva “Sveto“- sacrum (litare) služiti sv. Misu ili kao nešto, što se odnosi na “Gospodina” – Dominicum, Deipnon kyriakon, Gospodnja gozba.

Nazivom collecta, koji dolazi kao Dominicum samo u ranim latinskim spisima, i Synais, koji su dulje, (skupština) upotreb­ljavali u grčkom označuje se svečanost, na koju se sakuplja narod.

Na Zapadu se najviše upotrebljava ime Misa. Od 5. stoljeća je taj naziv malo pomalo skoro sam prevladao. Latinska riječ missa, izvedena forma od missio, znači isto što i dimissio otpuštanje. Izvorno dakle znači raspu­stiti skupstinu, sastanak. A pod “missa” razumijevalo se također svaki crkveni sastanak, koji se završavao s .”blagoslovom”.

Anamnesis” ili uspomena na djelo otkupljenja kaže nam dvije važne istine o sv. Misi:

Misa je uspomena muke, uskrsnuća i uzašašća Gospodnjega, uspomena žrtve, s kojom nas je otkupio i koju je nebeski Otac primio

Misa je žrtva Kristova i žrtva, koju mi s njime prinosimo (offenmus). Žrtva Kristova formira doduše osnovu, ali žrtva crkve stoji u prvom planu u liturgijskom ustroj­stvu.

Mjesto misne svečanosti

Pracrkva: Bogoslužje rijeci obavljalo se n sinagogi: „dnevno su boravili jednodušno u hramu“. Žrtveno bogoslužje obavljalo se isključivo u kućama kršćana; “Lomili su kruh u poje­dinim kućama” (Dj 2,46). Ipak su već tu i tamo povezali bogoslužje riječi i žrtveno bogoslužje, kako to vidimo u prikazu nedjeljnog bogoslužja u Troadi (Dj 20,7-12).

 Danas: U smislu kanona 822 crkvenog zako­nika [odnosi se na stari Kodeks kanonskog prava (CIC) iz 1917.] smije se sv. Misa služiti u crkvama, jav­nim i polujavnim oratorijima; u privatnom ora­toriju samo’ uz pravovaljanu povlasticu; izvan crkve (oratorija), u kućama (nikada u spavao­nici) ili vani (sub dio) može biskup odobriti od zgode do zgode iz opravdanog razloga, No uvijek valja sv.Misu služiti na posvećenom otarskom kamenu (portatile).

Vrijeme Mise

U rano kršćansko vrijeme služila se sv. Misa prema večeri nakon agape. (1.Kor 11, 20 ss.)

U III. st.- služila se Misa redovno već u jutarnjim satima. Približno je važio treći sat (9 sati ujutro) kao vrijeme prinošenja žrtve.

U ranom srednjem vijeku služila se javna, zajednička Misa u 9 sati ujutro na nedjelje i blagdane (Tercia); u 12 sati u ferijalne dane (Sexta); u 3 sata po podne na dane posta (Nona), a iza toga se mole vespere i slijedi glavni obrok (ručak).

Jer od konca srednjega vijeka računalo se vrijeme celebriranja ne po dnevnim satima nego po hora­ma časoslova,

Današnji propisi glase: Mise ujutro smi­ju početi prema can.821. CZ najranije jedan sat prije zore, to jest; dva sata, prije izlaska sunca po kalendaru, a najkasnije jedan, sat poslije podneva. [Novi CIC iz 1983. ne daje nikakva ograničenja za vrijeme služenja Mise, osim kad se kosi s bogoslužnim odredbama].

Za večernje Mise, koje se mogu služiti u interesu vjernika ne samo na nedjelje i blagdane nego i na radne dane, vrijede propi­si apostolske konstitucije “Christus Dominus” od 6. siječnja 1953. i motu proprija “Sacram Communionem” od 19. ožujka 1957.

Broj

U 11. st. jedna sinoda zabranjuje cele­brirati više od tri Mise dnevno.

U 12.st. izjavilo je crkveno zakonodavstvo, da se. smije dnevno služiti samo jedna sv.Misa, a dopustilo drugu samo u slučaju po­trebe.

No ovlast binirati u potrebi bila je neumjesno proširena pa čak i samo radi dobitka. Zloporaba se protegla sve do 15.st.

Zlorabe: Valja spomenuti tzv. „missa sicca ili ”suha Misa”, predmisa bez misne žrtve| nadalje missa bifaciatae, trifaciatae, quadrifaciatae, jedna misna žrtva s dvije, tri ili četiri predmise. Kao “abusus” zabranila je jedna sinoda 1900 (Brixen) običaj kod Misa za pokojne: prvi je svećenik pjevao Requiem do Evanđelja i dalje proslijedio kao kod tihe Mise; drugi je pjevao Requiem do prefacije a dalje proslijedio tiho; treći je tada otpje­vao čitavi Requiem.

Danas: Osim na Dušni dan i na Božić kad svaki svećenik smije služiti tri sv.Mise, najstrože je zabranjeno čitati više sv.Misa na dan. Binacija ili trinacija je dopuštena samo uz dozvolu Ordinarija, Stipendij za dru­gu ili treću Misu mora se predati Ordinarijatu. [CIC iz 1983. radi iznimku u slučaju manjka svećenika]

Tri glavne forme današnje misne svečanosti

Danas se nastoji, da Misa opet jače dodje do izražaja kao svečanost crkvene zajednice. Danas možemo razlikovati tri glavne forme:

  1. Missa solemnis – svečana Misa, s levitima. Njezina se svečanost pojačava u pontifikalnoj misi biskupa. Kad celebrant s đakonom i subđakonom stoji kod oltara da služi svečanu Misu, onda je to pojednostavljeni oblik najstarijeg načina misne svečanosti, naime onoga, kod kojega biskup zajedno sa svojim klerom i pukom služi sv.Žrtvu.

Budući da su u kršćanskoj starini općine bile pretežno gradske općine i jer je skoro svaki grad imao svoga biskupa, bilo je bogoslužje po pravilu biskupsko bogoslužje. Kod toga su prisutni, svećenici koncelebrirali zajedno sa svojim biskupom i primali iz njegove ruke prije klerika, i puka kao prvi svetu pričest. U svečanom bogoslužju obavlja sada svećenik onaj obred, koji od starine pripada biskupu. U 11. stoljeću počinje se Missa solemnis svećenika jače razlikovati od pontifikalne mise. Schola cantorum brinula se kod toga za pjevanje.

  1. Missa cantata, bez levita, jest ona forma Mise, koja od davnine pripada župniku, koji je na čelu zajednice – župe. Crkve su se umnožavale u zemlji, pa su bile povjerene svećeniku, koji je redovno imao uza se đakona, koji je kasnije bio zamijenjen akolitom ili lektorom. Još i danas trebalo bi da kod pjevane Mise čita poslanicu jedan lektor. A zatim je na mjesto klerika i đakona došao ministrant. Pjevački zbor u početku nije bio potreban, jer je čitav puk odgovarao i prihvaćao pjevanje stalnih dijelova. No kad je kasnije ušlo i pjevanje Proprium-a, bio je potreban pjevački zbor.

Pučka koralna Misa je Misa, u kojoj se izmijenjuje pjevanje svećenika, kora i puka. “Nužno je potrebno, da vjernici ne prisustvuju kao strani i nijemi gledaoci nego da nutarnje zahvaćeni ljepotom liturgije slijede svete obrede i svoje glasove uzdižu s glasovima svećenika i kora u izmjeničnom pjevanju. (“Mediator Dei” – Pijo XII.).

Neki smatraju ovakvu pučku pjevaju koralnu Misu nedostiživim ciljem. No ako se puk nauči pjevati Ordinarium mise (Gloria, Kyrie, Credo, Sanctus, Benedictus, Agnus), prema uputi Instrukcije od 3. IX. 1958. c. III.n.25.b, čini se da je cilj dostiživ.

  1. Missa lecta – tiha Misa, danas je najraširenija forma sv. Mise.

Kršćanskoj je starini bila tiha Misa bez sudjelovanja zajednice nepoznata. Istom u 6. stoljeću može se dokazati prava “privatna” tiha Misa bez sudjelovanja makar i malog broja vjernika. No već se u starini služila sv. Misa u malom krugu u privatnoj kući ili u kućnom oratoriju, dok to nije Tridentinum ograničio zbog nastalih zloporaba. Tiha Misa kao mrtvačka Misa za pokojnika može se utvrditi, već u 2. stoljeću. Služenje takve Mise, a da nije nitko nazočan, može se dokazati tek u 6. stoljeću.

Daljni motiv za služenje tihe Mise bile su posebne nakane pojedinih vjernika. Za tu svrhu bilo je svećenicima na raspolaganje veliki broj formulara za votivne Mise. Tako opažamo u ranom srednjem vijeku snažnu nabujalost tihih ili privatnih Misa a s time u vezi se jako umnožio i broj pokrajnih oltara. Crkva je morala opetovano stavljati granice.

Sing-misa, missa sub cantu, pjevanje pod Misom – Josefinizam i prosvjetiteljstvo druge polovice 18. stoljeća nastojali su izričito da latinski koral pjevanih Misa nadomjeste crkvenim pjesmama u narodnom jeziku i sve je više ušlo u običaj u mnogim zemljama, da se tiha Misa i pjevana u nedjelju prati misnim pjesmama u narodnom jeziku. (U to su vrijeme nastale npr. misne pjesme Michaela Haydna i Schuberta).

Obred sv. Mise

Obred sv. Mise promatrat će se u sli­jedećem prikazu kroz tri momenta: povijest, znače­nje, rubrike.

Izgradnja sv. Mise

1. Predmisa ili katekumenska Misa, ime potječe iz srednjega vijeka, slič­na je predvorju.

2. Misna Žrtva ili Misa vjernika, na kojoj su smjeli prisustvovati sa­mo vjernici, može se usporediti sa Svetištem.

Već se vrlo rano stavilo pred pripravu žrtvenih darova i pred euharistijsku molitvu (pretvorba kao središte) pripravnu svečanost § 1/3), predmisu. Od 4.st. je predmisa općenito čvrsto povezana sa žrtvenom Misom. No ona se tada sastojala samo iz čitanja, moglo bi se je usporediti s našom epistolom.

Za svečano bogoslužje velikih bazilika brzo iza toga nadodato je čitanjima još jedno pre­dvorje; sastojalo se iz. obreda ulaska ili otvorenja – to je današnje molitveno bogosluž­je – na stepenicama oltara ili na samom olta­ru.

§ 1. Predmisa

1. Molitveno bogoslužje: Pristupne molitve, Kyrie, Gloria, Oratio – Collecta.

U molitvenom bogoslužju idemo k Bogu i molimo ljudsku riječ klanjajući se i slaveći.

2. Bogoslužje riječi: epistola, Evanđelje, homilija, Credo, Oremus (molit­va vjernika).

U bogoslužju riječi priklanja se Bog nama i mi slušamo Božju riječ.

1.1.Molitveno bogoslužje

1.1.1. Pristupna molitva

a)      Povijest.

Nekoć je ulazio kler iz sakrarija ili sa­kristije, koja se većinom nalazila na ulazu bazilike, kroz crkvenu lađu k oltaru. Međutim je Schola cantorum pjevala psalam, Introitus. Došavši k oltaru rekao je celebrant pr­vu molitvu – Oratio. Već vrlo rano predhodilo je oraciji Kyrie, a u stanovitim zgodama i Gloria. Tek oko 1.000 godine, nadošla je pristupna molitva, kojom danas započinje Misa. To vi­dimo već po tome, što dvaput dolazi znak križa, koji naznačuje početak: 1. ln nomine Pa­tris… 2. Adjutorium nostrum…..

Prvi dio se sastoji od ps. 42 (Judica) i mlađi je. Psalam je većinom molio svećenik na putu k oltaru: Introibo ad altare Dei.Psa­lam još ni u 16. st. nije bio općenito prihva­ćen, istom ga je Pijo V. konačno uzeo kao pri­stupnu molitva (Missale Pianum). Kartuzijanci, Dominikanci, Karmelićani i ambrozijanski obred (Milano) nemaju ga još ni danas, jer su 1570. imali već preko 200 godina svoj vlasti­ti obred.

Drugi dio pristupne molitve, koji : sadrži Confiteor, je stariji. Već u najstari­jim rimskim Ordines govori se, da papa, kad dođe pred oltar, klekne za tihu molitvu (prostratio) ili da se baca ničice (humiprostra­tio), danas još običaj na Veliki Petak (I Actio liturgica.) Krajem srednjega vijeka pro­širili su Confiteor bes mjere imenima svetaca, dok nije Misal Pija V. konačno učvrstio tekst Confiteora. Spomen osnivača reda i danas je još dopušten članovima odnosnog reda.

Misereatur je odgovor, koji su i laici smjeli dati: s njim odgovara još i danas ministrant.

Indulgentiam, naprotiv, najomiljeliju formulu absolucije, govori sveće­nik. Stvamo danas obje formule imaju isto značenje.

Završetak, formira Versiculus, Oratio, dok uzlazi k oltaru, i molitva za poljubac oltara, koji seže u najstariju predaju. Kod pozdrava oltara i na koncu Mise za oproštaj od oltara ljubi ga svećenik. Jer, oltar je simbol Kri­sta. “Altare sanctae Ecclesiae Christus est”. (Pontificale)

b)      Značenje.

Molitva je to grešnoga čovjeka s proš­njom za oproštenje. Pouzdavajući se u Božje svijetlo i milost puni smo radosne nade. Con­fiteor se izvorno upotrebljavao kod sakramentalne ispovijedi kao okvir za osobno prizna­vanje grijeha. U Misu je preuzet od 11.st. kao izraz skrušenosti i kajanja.

c)      Rubrike.

Ps. 42 i antifona otpadaju u Misama za pokojne i u ferijalnim Misama Muke (Glušnica do Velikog Četvrtka): i to kako u Missa Chrismatis tako i u Missa solemnis Vespertina. U tome se sačuvao stari rimski običaj, koji ne poznaje ps. 42. s antifonom kao sastavni dio pristupne molitve. No u blagdanskim i sveča­nim zavjetnim Misama toga doba moli se ps.42.

Čitava, pristupna molitva tj. ps. 42. s antifonom, te Confiteor sa stihovima i molit­vom Aufer a nobis i Oramus te, Domine, otpada:

a/ na Svijećnicu u Misi, koja se služi nakon blagoslova svijeća i procesije;

b/ na Pepelnicu, u Misi, koja se služi nakon blagoslova pepela i pepeljenja;

c/ u Misi Cvjetnice, ako se prethodno obavi blagoslov grančica i procesija;

d/ u svečanoj Misi uskrsnog bdijenja, jer se nakon Litanija Sviju svetih započinje od­mah s incenziranjem oltara, a za to vrijeme kor pjeva Kyrie;

e/ Dne 25. travnja i na Prosne dane, u Misi,koja se služi nakon procesije (Litaniae maiores et minores).

Svećenik počinje u tim prigodama Misu, na­kon poljupca oltara te incenziranja oltara, s antifonom za introit, No u Misama, kojima no prethodi spomenuta liturgijska akcija, pristupna se molitva obavlja kao inače, prema rubri­kama.

U Confiteoru ne smije se bez papinskog induita uvrstiti ni jedno drugo sveto ime. Sa­mo je pojedinim redovima dopušteno, da spome­nu svoga osnivača reda (Benedictus, Franciscus, Augustinus etc.).

1.1.2.      Antiphona ad Introitum

a)      Povijest.

Introit prati, kako; to već njegovo ime kaže, ulaz klera u crkvu. Već tokom 5. st. bio je u upotrebi u Rimu. Bila je to ulazna pjesma od sakrarija kroz crkvu k oltaru. Prije se sastojao Introit iz čitavog psalma ili ba­rem iz više versova psalma. Bio je razdijeljen na oba polukora, a danas na Soli i kor (antifonalni način). Na koncu psalma stajao je doxologijski završetak: Gloria Patri… k tomu na početku antifona i njezino ponavljanje na koncu. Koncem prvoga tisućljeća izgubio je međutim Introit svoje izvorno značenje. Roma­nički, građevni stil crkve prebacio je sakri­stiju (sakrarij) u blizinu oltarskog prostora, pa je prema tome ulaz bio veoma kratak, U ka­tedralnim i samostanskim crkvama bio je kler već sakupljen u koru i pjevao je prije sveča­ne Mise tercu, bio je dakle opet sasvim kratak put od trona do oltara. No Introit se održao kao svečana pjesma otvaranja, Prije uvodjenja pristupne molitve tvorio je Introit početak Mise. Zato se svećenik ponovno križa.

b)      Značenje

Introit je početak Mise. Sastoji se od četiri dljela: 1.Antifona, 2.Vers psalma, 3. Gloria Patri, 4. Ponavljanje antifone. Antifo­na je u Proprium missarum de Tempore – Mise na nedjelje i blagdane božićnjeg i uskršnjeg doba – odjek crkvenog doba (Leitmotiv). Mnoge su nedjelje po njoj dobile svoje ime: Gaudete, korizmene nedjelje; osobito kod votivnih Misa pokazuje povod žrtve, Introit želi svećenika i puk navesti, u kom smislu i s kakvim osjeća­jima da prikažu sv. Žrtvu odnosno da sudjelu­ju u njoj. (Zahvala, poklon, zadovoljština, prošnja), Muzički gledano. Introit  je “ouverture” za slijedeće.

c)      Rubrike

Introit ispada u Missa solemnis Vigiliae Paschalis, jer odmah nakon incenziranja oltara slijedi Gloria. Prije toga se mole litanije sviju svetih, s kojima se zaključuje posveta krsne vode.

Budući da na duhovsku vigiliju otpada po­sveta krsne vode, moli se u Misi vigilije In­troit Cum sanctificatus.

U uskršnjem vremenu dodaje se Antifoni Prije stiha psalma dva Aleluja. U Misama za po­kojne Aleluja uvijek otpada.

Gloria Patri otpada, kadgod u pristupnoj molitvi otpada ps. 42.

1.1.3.      Kyrie, eleison

a)      Povijest

Prema jednom starom pravilu treba da narod podigne svoj glas na molitvu prije; nego ce­lebrant dokrajči neki liturgijski čin svojom oracijom.Ovaj uvod, koji pripada narodu, u našem je slučaju pjevanje Kyrie,u kojem narod aktivno sudjeluje. Kyrie, eleison nastalo je iz lita­nija. Litanije, k je potječu iz grčkog Orijenta, molile su se u Rimu već oko 500. na tom mjestu. Za zazive bili su stvoreni novi tekstovi, dok je odgovor: Kyrie, eleison bio ostavljen u grčkom jeziku. Ambrozijanska liturgija ima još danas na korizmene nedjelje na mjestu Kyrie potpune litanije s 18 zaziva, na koje se svaki put odgo­vara: Domine, Miserere. Još za vrijeme Grgura Vel. [+606) mole se litanije u rimskoj Misi tek na određene dane. Klerici su pjevali zazive i odgovor,narod je odgovarao oboje. Na obične da­ne pjevao se samo jedan dulji opetovani Kyrie. Uz vapaj Kyrie, eleison pjevao se naizmjenično i vapaj, Christe, eleison. No u oba se zaziva misli na Krista. U 8 st. pojavljuje se u Franač­koj današnji poredak: triput Kyrie, pa triput Christe i opet triput Kyrie. To je dovelo do trinitarističkog tumačenja tih devet zaziva. Glava liturgičkih tumača 9. stoljeća, Amalar iz Metza, tek je u zadnjem izdanju svog glavnog djela: De ecclesiasticis officiis, libri IV (822) podijelio te zazive na tri božanske osobe.

Pjevati Kyrie bila je izvorno stvar na­roda, no to je već rano prešlo na kor. Jedino u izmjeničnom govoru između svećenika i ministranta u Misi sačuvan je karakter izmjenič­ne molitve.

U kasnijem srednjem vijeku bio je Kyrie obogaćen tako zvanim tropima, tj. tekst je bio proširen trinitarističkim umecima. Pio V. je opet prekrižio trope.

b)      Značenje

Kyrie je izraz naše potrebe otkupljenja, pjesma prognanog čovječanstva na njegovu ze­maljskom putovanju, Nebo ne poznaje više Kyrie, eleison.

c)      Rubrike

S izuzetkom bogoslužja u uskršnjoj vigiliji, kojoj prethodi pjevanje litanija Svih svetih s Kyrie, eleison, što pjeva kor, a svim se Misama moli Kyrie. U tihim Misama i pjeva­nim u sredini oltara, kod svečane sv.Mise na strani epistole.

1.1.4.  Gloria

a)      Povijest

Gloria isto tako kao i Te Deum pripada proznim himnima, koji su u prvim stoljećima bili vrlo omiljeni, Na grčkom istoku ona je bila u upotrebi već u 4. stoljeću kao jutarnji himan, te je zatim prešla u latinskom prije­vodu na Zapad. U staroj rimskoj liturgiji upo­trebljavala se veoma škrto, Samo su je bisku­pi (Angeli, Pastores) smjeli na nedjelje i blagdane zapjevati, a svećenici samo na Uskrs.

U Francuskoj su ovo ograničenje ubrzo prekinu­li» U starije vrijeme njezina je melodija bi­la više recitacija, nego pravo pjevanje. U sred­njem vijeku se taj himan tropima mnogostruko proširio, što je onda odstranio Pijo V.

b)      Značenje

To je doxologia maior, – veći hvalospjev Presv. Trojstvu, – za razliku od doxologia minor, t.j. Gloria Patri, – koja se naziva ma­nji hvalospjev.

Sastav: biblijski uvod kao tema. Zatim slijede dva glavna odlomka; pohvala Bogu… Deus Pater Omnipotens, – Bože Oče Svemogući, –

zaziv Kristu: Jesu Christe, – Gospodine Isuse Kriste -, što je Iznajprije imalo oblik litanija. Završetak himna sačinjava snažni završni, akord u čast Presv. Trojstva. Uz Te Deum Gloria je najuzvišeniji hvalospjev Trojstvu. Kyrie nas podsjeća na potrebu našeg spa­senja, dok je Gloria naprotiv izražaj naše svijesti spasenja.

c)      Rubrike

a/ Gloria se u dnevnim Misama uvijek moli, kada je u Oficiju Te Deum (osim Vel. Četvrtka), dakle:

1° Na blagdane Gospodnje, Gospine, Sveta­ca i blaženika,

2° U nedjelje, izuzev Advenat, predkorizmu, korizmu i Vel. tjedan.

3° U ferijalnim Misama (missa ferialis), božićnjeg, bogojavljenskog, uskrsnog i spasovskog vremena.

4° Na Vel. Četvrtak (u missa Chrismatis i Calicis = Misa za posvećenje, ulja i služba posljednje Večere), u svečanoj službi Božjoj Uskrsne noći i u vigiliji Duhova.

5° U. zavjetnim Misama I., II, i III. reda, osim ako je ljubičasta.

6° U Misama, koje se služe u čast nekoga sveca, koji se spominje u martirologiju na li­turgijski dan IV.reda.

b/ Nikada se ne moli:

1° u Misama ljubičaste boje;

2° u Misama .za mrtve;

3° u zavjetnim Misama IV.reda, izuzevši Misu de Angelis – Misa o Sv. Anđelima -, i Misu o BI. Djevici Mariji, koja se služi u subotu.

1.1.5.  Oratio

a)      Povijest

Molitve se nalaze već u bogoslužju sinago­ge, jer molitva pripada uz čitanje i pjesmu k te­meljnoj strukturi svake liturgijske svečanosti. Što se tiče položaja oracije, nalazimo je na Ve­liki petak i subotu uz male iznimke poslije či­tanja, inače prije čitanja.

Ime je dvostruko:

Oratio” – govor. Ta je molitva svečana molitva. Svećenik stoji kao posrednik neposredno pred ne­izmjernim Bogom,

Collecta” – collectio (skup). Pod tim treba Razumjeti molitvu nad narodom, koji se sakupio u zbornoj crkvi, ili još prije zbir (resume) tihih molitava vjernika po javnoj molitvi svećenikaj koju on kao posrednik iznosi pred Bo­ga. Usporedi Flectamus genua – kleknite! Levate – dignite se u liturgiji kvatrenih dana i Svete sedmice, kad svi kleknu i saberu se u tihoj molitvi, dok ih đakon ne pozove: Levate – dignite se, nakon čega svi ustaju a svećenik moli molitvu – Oraciju.

b)      Značenje

Svećenik prinosi molitve po Kristu pred Boga. Misna oracija ističe onu milost, koju naročito želimo dobiti iz riznice Kristove žrtve. Gracije su pravi dokaz rimskoga duhar jasnoća, kratkoća i stroga struktura; nagovor, blagdanska Misao, prošnja, zaključak. U za­ključnoj formuli nastupa Krist kao posrednik izmedju nas i Oca; Per Dominum nostrum Jesum Christum – Po Kristu Gospodinu našemu; to isto vrijedi, ako se Krist spominje na kraju oracije – Qui tecum – Koji s tobom. Većina je oracija upravljena Ocu: “Kad. stojimo kod oltara, molitvu treba uvijek usmjeriti Ocu” . (Hipponski koncil, 393.) Istom je u 2. tisućlje­ću ovaj stilski zakon nešto ublažen i u rim­skoj liturgiji; pedeset je oracija u Misalu, brevijaru i ponbifikalu upravljeno Sinu; sa­mo se jedna oracija, obraća neposredno na Du­ha Svetoga (Posveta opata).

c)      Rubrike

Broj oracija.

Pod imenom “oratio” u Misi razumijevamo:

1)      molitvu Mise, koja se služi;

2)      molitvu oficija, koji se komemorira ili neke okurentne komemoracije;

3)      druge molitve, koje rubrika propisujti;

4)      molitvu koju je Ordinarij naložio;

5)      zavjetnu molitvu, koju celebrant može po volji uzeti u određene liturgijske dane.

Broj oracija, koji je dopušten za poje­dine liturgijske dane, obuhvaća i oraciju Mise i diuge molitve, koje bilo da rubrike propisu­ju bilo da ih Ordinarij nalaže, bilo da su za­vjetne.

Prema tome, poslije misne oracije:

a/ na liturgijske dane I.reda, u zavjet­nim Misama I. reda, i u Misama s pjevanjem, ko­je nisu konventualne, nije dopuštena ni jedna druga oracija, osim oracije koju treba reći “sub unica conclusione” i jedne privilegirane oracije.

b/ na nedjelje II.reda, nije dopuštena ni jedna, druga oracija, osim komemoracije blag­dana II.reda, no.ta se ispušta, ako se mora uzeti privilegirana komemoracija.

c/ Na ostale liturgijske dane II. reda i u zavjetnim Misama II. reda dopuštena je još samo jedna oracija; i to ili jedna privilegi­rana ili jedna redovna;

d/ na liturgijske dane III. i IV. reda i u zavjetnim Misama III. i IV. reda dopuštene su samo dvije druge oracije.

Više od tri oracija nije dopušteno ni u jednom slučaju uzeti. Bilo koja oracija se is­pušta, ako prelazi broj određen za pojedine liturgijske dane.

Vlastita oracija Mise ima uvijek svoj zaključak. U nekim se slučajevima ipak toj oraciji dodaje druga oracija „sub unica conclusione”:

a/ ritualna oracija;

b/ oracija zapriječene zavjetne Mise I. ili II. reda;

c/         1. u Misi sv.Petra ili sv.Pavla oracija drugoga apostola;

2. u Misama, koje se na temelju indulta služe na oltaru, gdje je izložen Presve­ti oltarski saktamenat, oracija o Presv. oltarskom sakramentu;

3. na dan krunidbe pape i na godišnjicu iste; na godišnjicu izbora ili posvete ili translacije Ordinarija (jedanput, na dan, kad to odredi sam Ordinarij) dodaje se oracija za papu ili biskupa u svim Misama. No ne dodaje se na dane spomenute: pod br. 1,2,3 i 8 u tabeli precedencije; Božić, Uskrs, Duhovi; Ve­liki četvrtak, petak i subota; Bogojavljenje, Uzašašće, Presv.Trojstvo, Tijelo­vo, Srce Isusovo, Krist Kralj; Dušni dan.

4. na godišnjicu svoga svećeničkoga ređenja svaki svećenik može dodati oraciju “pro seipso sacerdote”. Ne smije to uči­niti na dane spomenute pod br. 1,2,3 i 8 u tabeli precedencije (vidi gore), nego će je uzeti u blizi nezapriječeni dan.

5. na predzadnju nedjelju u mjesecu listo­padu, ili na dan, koji je Ordinarij od­redio za propagiranje Misija, dodaje se oracija “pro fidei propagatione” u svim Misama.

“Sub unica conclusione” s misnom oracijom može se uzeti samo jedna druga oracija. Ako bi trebalo dodati prema rubrikama više njih, onda se uzima samo jedna i to po redu, kako su gore spomenute. Ostale se ispuštaju.

Vlastita oracija Mise i oracija, koja se joj dodaje ” sub unica conclusione” , smatraju se jednom oracijom, kad se radi o broju oraci­ja u Misi.

Oracija, koja se dodaje “sub unica conclusio­ne”, uzima se u svim Misama, pa i u onima s pjevanjem (missa in cantu).

Sa svojim, drugim, zaključkom uvijek se zavr­šavaju;

a/ komemoracije, koje se spominju u Misi;

b/ “oratio imperata”;

c/ zavjetna oracija.

U Misama s više lekcija komemoracije i ostale oracije mole se iza oracije, koja pret­hodi posljednju lekciju ili poslanicu; i samo se ta oracija uzima u obzir u odredjivanju broja oracija, A kad se ima komemorirati ferija, koja ima takav misni formular, uzima se prva oracija, to jest ona, koja se moli u laudama.

Zavjetna oracija

Svaki svećenik može dodati svim tihim Misama, koje nisu konventualne, jednu oraciju po volji, ali samo na liturgijske dane IV.reda. Moli je iza svih ostalih oracija na zadnjem mjestu, ali broj tri ne smije preći. Zavjetna oracija za pokojne smije se dodati u tihim Misama za pokojne, koje nisu konventualne, ali samo u Misama za pokojne’ IV. reda.

„Oratio imperata.“

Iz doista teškog razloga, i samo tako du­go, dok taj razlog traje, može Ordinarij odrediti, da se moli stanovita molitva, koju nazivamo “oratio imperata”.

Ta molitva:

a/ može biti samo jedna;

b/ dužni su je moliti svi svećenici, koji služe sv.Misu u crkvama ili bogomoljama dijeceze, pa i u onima, koje su egzemptne.

c/ nikada se ne moli “sub unica conclusione” s oracijom Mise, nego iza privilegiranih komemoracija;

d/ ne moli se na liturgijske dane I. i II.re­da, u zavjetnim Misama I. i II. reda, u Misama s pjevanjem i u slučaju, kad privi­legirane komemoracije ispune broj oracija, koji je odredjen za pojedine liturgijske dane.

Prigodom javnih nesreća ili potreba, koje dulje traju (rat, bolesti i slično), može Or­dinarij naložiti neku prigodnu molitvu kroz čitavo to vrijeme, no takva se molitva moli;

a/ samo ponedjeljkom, srijedom i petkom;

b/ a zabranjena je u istim danima i Misama kao što je navedeno gore.

U hitnoj, javnoj i teškoj potrebi može i župnik narediti za područje svoje župe prigod­nu oraciju, ali samo kroz tri susljedna dana i samo u slučaju, ako nema vremena obratiti se Ordinariju. Tu oraciju valja moliti i u egzemptnim crkvama i bogomoljama na području žu­pe. Zabranjena je na iste dane i u istim Misa­ma kao i oracija, koju je Ordinarij naredio.

Ako je već prije Ordinarij naredio neku oraciju, onda se ona ispušta i moli se oracija naređena od župnika.

Ako su dvije oracije u svom prvom ili drugom dijelu sastavljene skoro istim riječima, onda se druga oracija:

a/ mijenja u drugu, to jest uzima se oracija slijedeće nedjelje ili ferije, ako se radi o oraciji “de tempore”

b/ ako je oracija upravljena nekom svecu, uzi­ma se druga “de eodem vel simili Communi”

c/ “oratio imperata” se ispušta.

Ako se neki oficij prenosi ili reponira, u oracijama se ne mijenjaju rijeci hanc ili hodiernam ili praesentem diem ili slične riječi.

Ako prije oracije u Misi treba reci Flectamus genua, Levate, onda to u svečanoj Misi govori đakon, u drugim Misama, sam celebrant.

Poslije Flectamus genua svi kleknu zajedno sa celebrantom te se kratko i tiho pomole. Kad đakon odnosno celebrant kaze Levate, svi se

dignu, a celebrant moli propisanu oraciju.

A što se tiče oracija u Misama za pokojne, pro­pisano je ovo:

a/ u svim se Misama za pokojne, bile one tihe ili pjevane, moli samo jedna oracija, o­sim ako se ima dodati “oratio imperata” za po­kojne ili ako se može dodati zavjetna oracija za pokojne po volji celebranta. Prva se ora­cija dodaje samo u ferijama IV. reda i u tihim zavjetnim Misama ili Misama za pokojne IV. re­da; a druga se smije uzeti samo u tihim Misa­ma za pokojne IV. reda, koje nisu konventualne.

b/ ako se Misa IV. reda aplicira za određenu osobu, uzima se prikladna oracija; jedna od onih različitih molitava za pokojne, koje se nalaze u Misalu. Ako nije određena osoba, ili se Misa prikazuje općenito za pokojne, u­zima se oracija Fidelium.

c/ u Misama za pokojne zabranjena je svaka druga oracija, koja nije za pokojne.

1.1.6.      Komemoracije

Komemoracije mogu biti ili privilegirane ili redovne.

Privilegirane komemoracije mole se u laudama i vesperama te u svim Misama kako tihima tako s pjevanjem.

Redovne komemoracije mole se samo u laudama, u konventualnim Misama i u svim tihim Misama.

Privilegirane komemoracije su komemora­cije:

a/ nedjelje;

b/ liturgijskog dana I. reda;

c/ dana u osmini Božića;

d/ kvatrenih ferija u mjesecu rujnu;

e/ ferija adventa, korizme i muke;

f/ velikih litanija (25.IV.), u Misi.

Sve su druge komemoracije redovne komemoracije.

U Misi sv.Petra uvijek se dodaje komemo­racija sv.Pavla, i obratno. Ta se komemoraci­ja naziva nerazdruživa “inseparabilis”. Te se dvije oracije tako stapaju u jednu, da se smatraju jednom molitvom, kad se radi o broju tri u računanju oracija. U Misi se jednoga apostola dodaje vlastitoj oraciji oracija drugoga apostola “sub unica conclusione”. Ako pak tre­na dodati oraciju jednoga apostola ad modum commemorationis u nekoj Misi, prema rubrikama, onda se toj oraciji dodaje oracija drugog apostola neposredno, pri je svih ostalih komemo­racija.

Komemoracije se uzimaju prema ovim pra vilima:

a/ na liturgijske dane I. reda i u Misa­ma s pjevanjem, koje nisu konventualne, nije dopuštena ni jedna druga komemoracija, osim jedne privilegirane;

b/ na nedjelje II. reda dopuštena je samo jedna komemoracija i to blagdana II. reda. Ta se komemoracija ispušta, ako se mora uzeti

privilegirana komemoracija;

c/ na druge liturgijske dane II. reda do­puštena je takodjer samo jedna komemoracija i to ili jedna privilegirana ili jedna redovna

d/ na liturgijske dane III. i IV. reda dopuštene pu samo dvije komemoracije.

Nadalje:

a/ oficij, Misa ili komemoracija nekog blagdana ili misterija jedne božanske osobe isključuje komemoraciju ili oraciju drugoga blagdana ili misterija iste božanske osobe;

b/ oficij, Misa ili komemoracija nedje­lje isključuje komemoraciju ili oraciju blag­dana ili misterija Gospodina, i obratno;

c/ oficij, Misa Ili komemoracija Blažene Djevice Marije ili nekog sveca ili blaženika isključuje drugu komemoraciju ili oraciju, u kojoj se moli zagovor B.D.Marije ili istoga sveca ili blaženika. No to ne vrijedi za oraciju nedjelje ili ferije, u kojoj se zaziva taj isti svetac.

Komemoracija de tempore dolazi na prvo mjesto. Ostale se komemoracije redjaju prema redu tabele precedencije; a ispušta se svaka oracija, koja prelazi broj oracija, koji je određen za pojedine liturgijske dane.

Ferija IV. reda ne komemorira se u zavjet­nim Misama IV. reda, koje se služe toga dana niti u Misama, koje se služe modo festivo u čast sveca, koji se toga dana spominje u martirologiju.

Zaključak oracija je ovaj:

a/ ako je oracija upravljena Ocu, završa­va se ovako: Per Dominum nostrum Iesum Christum Filium tuum, qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti, Deus, per omnia saecula saeculorum. Amen;

b/ ako je upravljena Ocu, ali se na počet­ku spominje Sin, završava se: Per eundem Domi­num nostrum, itd. kao gore;

c/ ako je oracija upravljena Ocu, no na koncu se spominje Sin, završava se; Qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti, Deus, per omnia saecula saeculorum. Amen;

d/ ako je oracija upravljena Sinu, zavr­šava se: Qui vivis et regnas cum Deo Patre in unitate Spiritus Sancti, Deus, per omnia saecula saeculorum. Amen;

e/ ako se u oraciji spominje Duh Sveti, završetak glasi: ….un unitate eiusdem Spi­ritus Sancti, itd.

No, ako oracija ima svoj posebni zaključak, onda se završava tako, kako je zabilježeno u Iiturgijskim knjigama.

1.2.      Bogoslužje riječi

Čitanje Sv. Pisma je najstariji, dio katekumenske Mise. Ono je preuzeto iz bogoslužja u sinagogama. Na svakom sastanku bilo je u običaju dvostruko čitanje: Iz Zakona i iz Proroka. U kršćanskom bogoslužju posljednje je čitanje uvijek bilo uzeto iz Evanđelja. Na Veliki Petak imamo još stari oblik triju biblijskih čitanja: dva iz Starog Zavjeta, jedno iz Novog Zavjeta. Današnja rimska litur­gija ima u pravilu samo dva čitanja.

1.2.1.      Lectio – epistola – riječ Božja

a)      Povijest

Ime lectio imaju svi odlomci, koji su uze­ti iz Starog Zavjeta, izuzev psalama, i iz Novog Zavjeta, Izuzev Evanđelja i poslanice.

Ime epistola imaju svi odlomci iz poslanica. Odatle prvotno naziv “epistolus”.

Izuzev dane pokorničkog karaktera, imamo u rimskoj liturgiji samo jedno čitanje. Čita­nje je bilo prvobitno u nastavcima – lectio continua. Ipak su već vrlo rano na njihova mjesta dolazili izabrani odlomci čitanja, perikope. Konačno je današnji sistem perikopa uivrdjen u Missale Romanum za vrijeme Pija V. (1570). Već su u 9. st. počeli Epistole i Evanđelja spajati u tako zvani “Plenarium”, dok je “Comes” bila samo knjiga poslanica.

Čitač:

a/ sve do 8. stoljeća je to bio Lector, kao što je još i danas u latinskoj Crkvi na Veliki Petak kod prvog čitanja i u obredima Uskr­sa (uskrsnim obredima).

b/ od tog vremena je to subđakon.

c/ kod jednostavne Službe Božje trebao bi to biti Lektor; ipak u nekim zemljama, i kod nas, je običaj, da je celebrant pjeva a prema rimskome obredu trebalo bi je samo či­tati, kako to čine Talijani.

Mjesto: Gdje ima Ambon (pulpit), na njemu (strana poslanice), okrenut prema puku ili na najdonjoj stepenici na strani Epistole, okrenut prema oltaru (Kristu)

b)      Značenje

Kako je u molitvenom bogoslužju čoviek razgovarao s Bogom, tako sada u bogoslužju riječi govori Bog čovjeku. Božja je pak Riječ najbolja priprava na svečanost taini Božjih. Čitanje daje pouku o značenju i plodovima žrtve.

c)      Rubrike

Epistola započinje s naslovom knjige sv. Pisma, iz koje je uzeta, a završava sa Deo gratias. U nedjelju je uvijek “epistola”, to će reći odlomak uzet iz apostolskih pisama (poslanica).

Izuzev Commune Abbatum smiju se u svim Commune-Misama mučenika i ispovijedalaca, epistola i evanđelje uzeti i iz drugih Misa iste grupe svetaca ili one koje su na kraju te grupe svetaca navedene: „Item aliae Epistolae et Evangelia pro…“

U Misama s pet čitanja – na kvatrenu subotu može se moliti samo prva molitva s Flectamus genua, ako se ima reći, i prvo čitanje sa svojim stihovima; zatim se kaže Dominus vobiscum, Et cum spiritu tuo i Oremus i druga molitva bez Flectamus genua. Ako se imaju dodati komemoracije, mole se iza ove druge molitve. Zatim se ispuste slijedeća čitanja sa svojim stihovima i molitvama, te se čita zadnje čitanje ili poslanica sa svojim Tractusom, odnosno Posljednicom u subotu poslije Duhova.

1.2.2.      Evanđelje – Kristova riječ

a)      Povijest

U poslanici i evanđelju dolaze crkvena godina i dotična Misa najjače do izražaja. Ipak je ranije bilo, bez obzira na najveće blagdane, čitanje jedne određene knjige na­prosto nastavljano (lectio continua), o čemu nam još svjedoči riječ “sequentija” dok je naprotiv s riječju “Initium” bio naviješten početak knjige. Pijo V. je i ovdje sve sredio.

Čitač: Iz početka je to bio lektor, a od 4. st. je to đakon (svećenik)

Mjesto: Na ambonu na strani evanđelja, ako taj postoji inače na oltaru, na stra­ni evanđjelja.

Držanje: Prema jednom običaju, koji seže u prva kršćanska vremena, vjernici za vrijeme evanđelja stoje, dok su za vrijeme drugih čitanja običavali sjediti. U Misama s pjevanjem misnik ne čita ono, što đakon, subđakon ili lektor čita (vi proprii officii) snagom svoje službe.

b)      Značenje

U navješćivanju Vesele vijesti dosiže Bogoslužje riječi, svoj vrhunac. Mi slušamo, što je Isus učinio za nas i što mi kao nasljedovatelji Kristovi, trebamo činiti. U staroj galikanskoj liturgiji značila’je procesija s evanđelistarom, sa svijećama i s tamjanom “triumfalnu povorku Isusa Krista, koji triumfira nad smrću”. Sve to izražavaju aklamacije Bogočovjeku, koji tu u svojoj riječi biva prisutan: Glo­ria, tibi, Domine i Laus tibi, Christe.

U korizmenim Misama epistola i evanđelje su međusobno u nekoj vezi.

c)      Rubrike

Evanđelje dnevne Mise uvijek odgovara Homiliji u Oficiju. Čitanju evanđelja pretho­di pripravna molitva Munda cor meum, a iza nje slijedeća molitva Dominus sit in corde tuo (osim u Misama za mrtve), a čitanje se evanđe­lja završava sa zazivom za blagoslov Per evan­gelica dicta i s poljupcem knjige (osim u Misama za mrtve i u Misama s Mukom G.N.I.K.).

1.2.3.      Homilija – propovijed – duh. nagovor – Graduale

a)      Povijest

a/ Već se u sinagogama iza subotnjeg čitanja održalo  jedno predavanje kao tumačenje prethodnog čitanja. Tako je i Isus održao svoj govor u sinagogi u Nazaretu (Lk. 4,16).

b/ Već se od najstarijih vremena u kršćanskom bogoslužju, barem u nedjelju, drži odmah iza evanđelja homilija, koju je nekoć govorio biskup s katedre.

c/ U srednjem vijeku nastavlja se iza homilije ponavljanje katehetskih temeljnjih pitanja na materinskom jeziku. Osim toga je tokom stoljeća ušla u običaj i općenita ispovijed grijeha tzv. „općenita ispovijed„ uz odrešenje (Misereatur i InduIgentiam), da su se tako mogli vjernici što bolje spremiti za pretvorbu. Benedikt XIV. je osim toga odredio, da se s narodom iza propovjedi probude tri čina: čin vjere, ufanja i ljubavi.

d/ Poslije evanđelja, osobito nedjeljom i zapovjedanim blagdanima, trebalo bi održati kratku homiliju narodu „juxta.opportunitatem“. Ako homiliju drži drugi svećenik, a ne sam misnik, Misa se prekida, i tek poslije homilije, nastavlja

b)      Značenje

U čitanju se Bog spušta dolje k nama, da nas pouči, opomene, zastraši  opomenama ili da nas utješi obećanjima, A u pjesmi „graduale“ duša naša leti k Bogu, očituje na izvana svoju pobožnost, izrazuje pri tom radosne ili žalosne osjećaje, koji su se u nama probudili osobito kod poslanice. Time je graduale jeka i odjek poslanice.

c)      Rubrike

U doba od Bijele Nedjelje do uključivši subote iza Duhova graduale se ispušta, a moli se samo Aleluja-pjesan.

1.2.4.      Međupjesme: Aleluja-pjesam – Tractus – Sekvencija

 

  • Pjesan – Aleluja

a)      Povijest

Razlikujemo dvostruk aleluja – pjesan:

Mala aleluja-pjesan, koja se nastavlja na graduale. Ona se sastoji iz dvokratnog Aleluja, iz jednog Sveto-pisamskog štiha i još jednom Aleluja.

Velika aleIuja-pjesan, koja u Uskrsno doba mjesto graduale-a slijedi odmah neposredno iza poslanice.

Sastav: dva aleluja, jedan stih iz Sv.Pisma, aleluja, drugi stih iz Sv.Pisma,ale­luja. Responzorijski karakter je još jasno vidljiv. Aleluja je refren. Intonator pjeva prvi aleluja, kojega kor odmah po prvi puta ponavlja. Intonator onda pjeva stih, koji opet zamjenjuje psalam, kor ponavlja aleluja, intonator zatim pjeva drugi stih, na što kor još jednom odgovara aleluja.

b)      Značenje

Dok je graduale odjek epistole, u pjesni Aleluja vidimo neposrednu pripravu za evanđelje (usp. Bogojavljenje, blagdan Objavljenja
Božjeg). Pjesan-aleluja je izražaj, kliktaj veselja. Temelj (razlog) ovog veselja je “dobra vijest”, koja će sad eto biti naviještena.

c)      Rubrike.

Samo Velika Aleluja-pjesan nalazi se: od Bijele Nedjelje do subote iza Duhova.

Graduale i mala aleluja—pjesan se moli: u Uskrsnom tjednu, zajedno sa sequencijom; u Misama izvan Uskrsnog vremena, izuzev
onih pokorničkog karaktera: u Adventu, korizmeno doba, u Misama mrtvih.

  • Tractus – zavlaka

a)      Povijest

U dane pokorničkog karaktera umjesto Aleluja-pjesme dolazi Tractus. On se sastoji u biti iz niza psalamskih stihova, a katkad pak iz jednog čitavog psalma (npr. prva nedjelja u korizmi Ps. 90; Cvjetnica Ps.21). Stihovi psalama su prvotno bili pjevani s jednoličnom priprostom melodijom u jednom zamahu (tractus, tractim), a da refren nije bio dodavan. Melodije tractus-a su prema Wagneru najstarije koje posjedujemo.

b)      Značenje

Općenito je tractus žalosna i pokornička pjesma, a dolazi na mjesto pjesme radosti i veselja Aleluja. Ipak ima i tractus-a veselog karaktera (duhovska vigilija).

c)      Rubrike.

Tractus sam; Misa kvatrenih subota (ra­dosni karakter).

Graduale i tractus: Nedjelje u predkorizmeno vrijeme; nedjelja, ponedjeljak, srijeda i petak u korizmi, Mise za mrtve, vigilija Duhova djelomično.

Graduale sam: dani u adventskim tjednima, predkorizmeno vrijeme, Feria III., V. i su­bota u korizmi.

  • Sekvencija

a)      Povijest

Sekvencija se prvotno zvao bogato izvede­ni, melodiozni niz tonova na zadnja slova A- leluj-A. Ove radosne melodije zvale su se i jubili. Kad su u 9. stoljeću počeli ovim melodi­jama podmetati tekstove i kad su ti tekstovi postali samostalni himni, nazivali su ih i sekvencije (posljednice). Misali kasnog srednjeg vijeka bili su bogati sekvencijama. Se­kvencija za Gospodnje blagdane, Gospine blag­dane, za blagdane svetaca i posvetila crkve; nadalje jedna sekvencija za blagdan svete Ma­rije Magdalene. Pijo V. je za Missale Romanum odradio samo pet sekvencija:

Uskrsna: Victimae paschali laudes (Wipo, dvorski kapelan Konrada II. +1050.).

Duhovska: Veni, Sancte Spiritus (auktor nepoznat).

Tijelovska: Lauda Sion (Sv.Toma Akvinski, +1274.).

Sedam žalosti Marijinih: Stabat Mater (Sv. Bonaventura, +1274.).

Requiem-Misa: Dies irae (Thoma de Celano?, +1255.)

a)      Značenje

Aleluja je već zarana postala omiljenim tekstom pjevača, a kasnije se formirala u Sekvenciju, te postala samostalni himan.

b)      Rubrike

a/ Sekvenca se mora moliti:

aa/ Uskrsna i duhovska sekvencija – u čitavoj uskrsnoj i duhovskoj osmini, pa I u tihim Misama, kad svaki dan ima svoj vlasti­ti misni formular.

bb/ Lauda Sion i Stabat Mater samo na do­tične blagdane.

cc/ Dies irae: samo u Misama za pokojne – I. reda. Na Dušni dan, ako svećenik služi, bez prekida, tri svete Mise, dužan je sekvenciju izmoliti u glavnoj Misi, inače u prvoj. U ostalim Misama može je ispustiti. No, ako Pjeva Misu toga dana, dužan je izmoliti i sekvenciju.

b/ Sekvencija se može moliti:

Dies irae; U Misama II., III. i IV. reda, bile pjevane ili ne.

c/ Sekvencija se ne smije upotrijebiti:

1° U zavjetnim Misama Presv.Oltar.Sakramenta

2° U zavjetnim Misama Žalosne Majke Božje.

1.2.5.      Oremus – Oratio fidelium

a)      Povijest.

Sve do 6. stoljeća bili su iza evanđelja (i Credo), pošto su katekumeni otišli, vjerni­ci s “Oremus” pozvani da se mole za sve čla­nove kršćanstva. To je ona molitva, koju već Justin spominje kao zaključak čitanjima.Danas imamo ovu molitvu u 9 ’’velikih prošnji” (orationes solemnes) liturgije Vel. Petka, koje slijede iza čitanja. U običnoj misnoj liturgi­ji možemo jedva ovu molitvu prepoznati, jer Oratio stoji tek na kraju Offertoriuma, u ti­hoj molitvi (Secreta), u kojoj se moli da Bog primi već prikazane darove.

b)      Značenje

“Zajednička molitva” (oratio communis): Svemogući vječni Bože… (sastavio ju je Petar Kanizije), koja se na mnogim mjestima moli (molila se) prije ili poslije propovijedi, na­slijedila je staru molitvu vjernika. U njoj živi dio “snažne pučke liturgije” (Eisenhofer).

c)      Rubrike.

„Oremus“ pripada onim pet liturgijskim aklamacijama (poklicima) Mise, s kojima je narod bio po zvan na molitvu. Moli se kod sva­ke Mise. Svećenik pri tom širi u visini i širini ramena ruke, a dlanovi su okrenuti jed­ni prema drugima.

1.2.6.      Credo – simbol

a)      Povijest.

Credo je bio uveden u Misu na istoku, gdje su nastale kristološke hereze. Na počet­ku 6. stoljeća već se upotrebljava u Carigra­du, a pri kraju istog stoljeća u Španiji (Toledo), koja je u uskoj vezi s Orijentom. Alkuin je, čini se, donio Credo s Britanskog Otoka u Galiju i Njemačku.

U rimsku Misu u Rimu je uveden tek godi­ne 1014., kada je Henrik II. došao na carsko krunjenje u Rim i začudio se, što Rim ne poz­na Credo, koji se na sjeveru već duže vremena upotrebljava. Na molbu cara uveo ga je u rimsku liturgiju Benedikt VIII. Credo je najmlađi sastavni dio rimske predmise, koja s nji­me i završava. U istočnim liturgijama moli se u svim Misama.

Naziva se Nicejsko-Carigradski simbol. Po svom obliku ne potječe on ni iz Nicejskog sabora (325.), ni iz Carigradskog sabora (381.), ali je preuzeo u se njihove odluke. On je u vezi s različitim oblicima simbola, koji su se upotrebljavali kod krštenja,a bili su uobičajeni u 4. stoljeću u Jeruzalemu. Katekumen (pripravnik za krštenje) je, iza kako je prošlo vrijeme kušnje, koje je po pra­vilu trajalo tri godine, bio temeljito poučen u vjerskoj nauci (vjerskim istinama). “Vrhu­nac poduke»,« je bio: molitva apostolskog vje­rovanja, kojeg je morao kršteni izmoliti pri­je krštenja, (J.A.Jungmann,Katechetik,6). Da se ono upotrebljavalo kao simbol krštenja, vi­dimo po samoj formi u singularu: Vjerujem, jer svatko mora sam za sebe priznavati vjeru.

b)      Značenje.

Kao završna točka, predMise Credo je vjer­ni sadržaj svega onoga, što je u čitanjima bi­lo           navješteno. Ujedno podvlačimo crtu pod predmisu i velimo: Gospodine, što si Ti objavio, držat ću za istinu. Naziva se simbolom, jer je ujedno jedno obilježje, znak raspoznavanja vjerskog uvjerenja onih, koji se priznaju vjernicima. Ispovijest vjere osobito pristaje onda, kada sv.Misa ima za predmet tajne i či­njenice naše vjere.

c)      Rubrike.

U istočnim liturgijama i u mozarapskoj liturgiji moli se ili pjeva Credo u svakoj Misi.

U rimskoj liturgiji moli se samo u određenim Misama.

Credo se moli:

a/ svake nedjelje, makar se svetkuje neki dru­gi blagdan ili služi zavjetna Misa II.reda.

b/ na blagdan I. reda i u zavjetnoj Misi I. reda.

c/ na blagdane Gospodnje i BI.Djevice Manje II. reda.

d/ u osmini Božića, Uskrsa i Duhova, na blagdane, koji se svetkuju tih dana, i u za­vjetnim Misama.

e/ na dane smrti apostola i evanđelista; na blagdan Katedre sv.Petra i sv. apostola Bamabe.

Ne moli se Credo

a/ u Misama sv.Krizme (Missa chrismatis) i u večernjoj Misi na Veliki Četvrtak, i u Misi Uskrsnog Bdijenja

b/ na blagdane II. reda, izuzevši one gore pod c/ i e/ spomenute.

c/ u zavjetnim Misama II. reda.

d/ u blagdanskim i zavjetnim Misama III. i IV. reda.

e/ zbog neke komemoracije u Misi

f/ u Misama za pokojne.

§ 2. MISNA ŽRTVA

2.1.      Offertorium

Zahvali u riječima – Euharistiji – prethodi zahvala u djelu u obliku dara. Vanjski dar kršćanina je samo simbol unutarnje predanosti. Prije nego li se zahvala i žrtva mogu vinuti k Bogu moraju biti prineseni zemaljski žrtveni darovi i stavljeni na oltar, koji se tada pretvaraju u nebeski dar. Tako je iz svega toga jasno, da Euharistijskoj molitvi (Prefatio i canon) prethodi Offertorium – prikazanje.

2.1.1.      Općenito

a)      Povijest.

Možemo razlikovati dva bitna čina reda Mise, koji pripadaju, prikazanju. Već ih je Hipolit Rimski opisao (oko. god.215.)

1)      Donošenje darova

2)      Stavljanje darova na oltar, i njihovo prvo posvećenje.

Ad. 1.

Donošenje darova = prikazni ophod

U prva kršćanska vremena (u 3.stoljeću) bili su vjernici pozvani da daruju kruh i vi­no za žrtvu. Tako je nastao prikazni ophod. Na istoku ga nalazimo samo povremeno, na za­padu je on bio kroz više od hiljadu godina značajni sastavni dio misne liturgije, Time je bilo jasno izraženo, da je zajednica vjer­nika ona; koja po posvećenom svećeniku prino­si žrtvu. U zemaljskim darovima kruha i vina, koji su pripremljeni ljudskim radom te uzdr­žavaju zemaljski ljudski život, izražena je spremnost ljudi za žrtvu.

Prikazni ophod (Opfergang!) je imao dvo­struki oblik: u sjevernim zemljama donosili su vjernici svoje darove na žrtvenik; u rim­skom bogoslužju ranog srednjeg vijeka silazio je kler medju puk i primao njihove darove. Danas, na početku prikazanja, ide zvonar sa zvoncem da skupi novac od vjernika.

Što je bilo prikazano?

Najprije kruh i vino. Ali su za rana vjernici kod prikaznog ophoda prikazivali i druge,darove, koji su bili namijenjeni za uz­državanje klera, za siromahe i za opremu cr­kve, kao ulje, plodove, vunu, vosak, svijeće, srebro, zlato, dragocjeni crkveni pribor.

Ono, što je za žrtvu i žrtvenu gozbu bilo najpotrebnije, bilo je izdvojeno. Ostalo je služilo za uzdržavanje klera (današnja tak­sa za Misu) i siromaha i kao eulogija – blagoslovljeni kruh, kojeg je u ranom srednjem vijeku na kraju svete Mise običavao svećenik dijeliti vjernicima.

Prikazni ophod je pripadao javnom bogo­služju u nedjelje i blagdane. Papa Grgur VII. podsjeća 1078. g. kršćane na dužnostj da kod Mise “doprinesu nešto novaca”. Kroz čitav srednji vijek ostao je prikazni ophod većinom na četiri velika blagdana. Kod bogoslužja za pokojne i kod vjenčanja održao se u mnogim krajevima do danas. Od 11/12. vijeka sve više i više novac zamjenjuje sve ostale darove.

Kad je nestao prikazni ophod – Misal Pia V. ga uopće više ni ne spominje – došla je mjesto prikaznog ophoda taksa sa Misu. To je dar, koji tek u vezi s oltarom pripada sveće­niku.

Jedini ostatak toga je pjesma Offertorium (Prikazanje) prvotno jedan psalam, a otkako je prikazni ophod, nestao sveden je na jedan jedincati stih. Njega je schola cantorum pje­vala za vrijeme prikaznog ophoda vjernika. On se ravna prema crkvenoj godini, a ima istu strukturu kao i antifona za ulaz i za pričest. On je kao i ovi “putnička pjesma”.

  1. Značenje.

Kod starih prikaznih ophoda glavno je bio narod. Dar je bio simbol samopredanja; bio je ostvarenje općeg svećeništva (1 Petr 1,9).

  1. Rubrike

a)      Offertorium ispada iz svečane službe Bož­je u uskrsnoj noći – znak visoke starosti.

b)      U uskrsno vrijeme dodaje mu se Alleluja.

Posebice

Ad 2. Postavljanje darova na oltar i nji­hovo prvo posvećenje.

  1. Povijest

Iza kako su za Misu izdvojeni (sacernere = izdvojiti) prikazni darovi stavljeni na oltar, moli celebrant “molitvu nad prikaznim darovima” — “super oblata”, nazvanu “secreta”, koja se glasno molila; u 8. st. počela su je u Francuskoj potiho (secreto) moliti i zato je dobila naziv “tajna molitva” vjerojatno zbog blizine sv, žrtve, koju je svećenik tre­bao obavljati tiho.

Iza kako je nestao prikazni ophod uklju­čili su niz molitava, koje su u različitim cr­kvama bile različite, Misal od god. 1570. je iz ovog mnoštva učinio jedan izbor. U njemu su se sačuvale otprilike ceremonije i molitve, koje su se upotrebljavale u 11/12. stoljeću u srednjoj Italiji.

  1. Današnje molitve na prikazanju i njihovo značenje

Kao što oltar i kalež, prije nego se upotrebljavaju, bivaju od biskupa posvećeni, tako slično kruh i vino ne bivaju samo od obične upotrebe isključeni, nego od celebranta primaju prije prave konsekracije još jedno svoje vlastito posvećenje.

a. ) Suscipe, sancte Pater – prikazanje kruha

To je najbogatija od svih molitava na prikazanju i formalno sadrži nauku o misnoj žrtvi:

  1. TKO prikazuje? Svećenik kao zamjenik Isusa Krista:Ego indignus…
  2. KOMU prikazuje? Bogu Ocu: Deo meo, vivo et vero.
  3. ŠTO prikazuje? Neokaljanu žrtvu: Immaculatam hostiam.
  4. ZA ŠTO prikazuje? Za oproštenje grijeha i za spasenje, u Vječni Život proficiat ad salutem…
  5. U KOJU SVRHU je prikazuje? Za naše grijehe itd. pro innumerabilibus peccatis…
  6. ZA KOGA je prikazuje? Za žive i mrtve; pro omnibus circumstantibus…

b. ) Deus, qui humanae substantiae – sjedinjenje vina s vodom.

U saeramentalu Leonianum nalazi se ova molitva kao Kolekta za Božić, da nagovijesti – sjedinjenje božanske i čovječanske naravi u jednoj božanskoj osobi utjelovljenog Logosa (hipostatsko sjedinjenje). Novi je samo do­datak; “per huius aquae eti vini mysterium”, otajstvom ove vode i vina. Sjedinjenje vode s vinom ovdje znači sjedinjenje vjernika s Kri­stovom glavom u Corpus Christi mysticum: jedno s Kristom u sužrtvi, u supretvorbi i na žrtve­noj gozbi. To označuje kapljica vode, koja se spaja s vinom.

c. ) Offerimus tibi calicem – prikazivanje vina

Molitva za prikazanje uzvišenog kaleža stoji u pluralu, jer je u svečanoj službi Bož­joj izgovara svećenik zajedno s đakonom. 0vaj posljednji drži podnožje kaleža, on je “comminister et cooperator Corporis et Sangui­nis Christi” – službenik Tijela i Krvi Kristo­ve. – Svako stvorenje, kojemu je potrebno spa­senje treba imati udjela na plodovima sv. Mise: “pro nostra et tolius mundi salute”, ona mora poslužiti za spasenje cijeloga svijeta,

d. ) In spiritu humilitatis – prikazanje samog           sebe

Na prikazanje-vanjskih prikaznih darova nadovezuje se i samoprikazanje, svećenika i prisutnih vjernika. K prikazanju kruha stavljamo potrebe tijela; k prikazanju vina potrebe duše, dobru volju. Što više mi Bogu prikazujemo duhovnu žrtvu našeg skrušenog srca, to mu se više sviđa onda i naša vanjska žrtva. Mladići su u užarenoj peći molili djelomično ovu molitvu (Dan 3, 39).

e.) Veni sanctificator – zaziv Duha Sveto­ga

Dok se prethodna molitva penjala iz ljud­skih dubina k Bogu, sada pozivlje svećenik, kao odgovor odozgo, božansku silu Duha Svetoga, da on pretvori žrtvene darove u Tijelo i Krv Kristovu.

f. ) Incensatio – kađenje žrtvenih darova, oltara, celebranta i asistencije u svečanoj službi Božjoj, pn čemu se mole 4 molitve.

g. ) Lavabo – pranje ruku

Ranije je pranje ruku iza primanja žrtvenih darova bilo potrebno. U svečanoj sv. Misi obavlja se pranje ruku, radi rukovanja kadionicom, tek sada. Uostalom ono ima čisto simbolično značenje: srce je čisto ili treba biti čisto.

h. ) Suscipe, Sancta Trinitas – prikazna molitva Presvetom Trojstvu

Ona je sadržaj svih vanjskih prikazi molitava, obogaćena sa dva nova prikazna motiva: spomen na veliko djelo otkupljenja – poštivanje svetaca, osobito Majke Božje«. Ovo je jedna od najstarijih prikaznih molitava (oko 1100.), kod Dominikanaca uz Secretu jedina.

i. ) Orate, fratres – Molite, braćo

Svećenik se po posljednji puta okreće i preporuča se u molitvu prisutnih. Prvotno je “Orate, fratres” bio upravljen samo na kler, koji je koncelebrirao u Misi. A u 9. st.već na sav narod. “Braćo” to  je pavlovska pozdrav­na formula. Proširivanje “Braćo i sestre” po­tječe iz kasnog srednjeg vijeka.

U “Orate fratres” možemo vidjeti također ponovno uspostavljanje “oremus-a”,koji se je molio iza čitanja odnosno iza Credo, jer se svećenikova molitva (secreta), koja spada ovamo, molila tek sada. Tekst “Orate fratres” kao i tekst odgovora ministrantova bili su različito sastavljeni.

k. ) Secreta – Tajna- molitva

O dvostrukom značenju secrete vidi gore (pod povijest). Tiha molitva ima karakter prikazne molitve. Ona baš nije tako prikladna za predmoljenje kao što Collecta i Postcommunio; Tajna molitva sačinjava završetak prika­zanja i u isto vrijeme uvod u euharistijsku molitvu.

Dok je kod starog prikaznog ophoda narod bio glavna stvar, danas je prikazanje čisto svećenički čin. Ali vjernici su izgrađeni za jedno “sveto svećeništvo, da prikažu duhovne žrtve, koje su Bogu radi Isusa Krista veoma drage” (1 Petr. 2,5). Tek po sjedinje­nju s Kristom postaju naše žrtve Bogu ugodne i mile. Zadaća laičkog svećenstva je prije svega prinositi “duhovne žrtve”. One se zovu tako, jer su ispunjene duhom Božjim. Ono su dakle stvarno, a ne samo simboličke žrtve. U sudjelovanju kod sv. Mise, no također posvećivajući svoje dnevne muke i patnje, vjemici prinose žrtve i prakticiraju tako svoje svećeništvo (po Njemu i s Njime i u Njemu – kanon Mise) (P. Ketter. Der erste Petrusbrief: in Herders Bibelkommentar XVI/1 s.226.).

  1. Rubrike

a)      Prikazne molitve su uvijek iste, izu­zev Tajne molitve (Secreta).

b)      U Requiem Misama se pri ulijevanju vode u vino voda ne blagosivlje.

c)      U Requiem Misama i u Misama Velikog tjedna otpada Gloria Patri kod Lavabo.

d)      Secreta se moli bez prethodnog Dominus vobiscum ili Oremus. Toliko ima sekreta, koliko i kolekta (najviše tri), i redoslijed je isti i zaključak. Samo se zaključak zad­nje sekrete “Per omnia saecula saeculorum” moli glasno ili pjeva.

2.2. Prefatio

2.2.1.      Povijest

Prefacija i kanon sačinjavaju dva dijela središnjeg dijela misne liturgije. No u stvarnosti oni sačinjavaju jedinstvo. Jer to je euharistijska molitva prvog kršćanskog vre­mena samo nešto proširena. Počinje kao i nekoć s pozivom na zahvalnu molitvu, a završa­va se s Amen neposredno prije Pater noster.

Prvobitno su pod prae-fatio podrazumije­vali govor, koji se držao pred Bogom i skupljenom općinom (zajednicom) (prae u prostornom značenju) i mogla je tako označivati čitavu euharistijsku molitvu. U franačkoj pak litur­giji, u vrijeme Karla Velikog, podijelili su je na dva dijela: odmah do Sanctusa zvao se “‘Prefatio”, a ostalo “Canon”.

Prefacija i Sanctus su se prema staroj predaji (u 8. st. već stara predaja) glasno iz­govarali. Molitva, koja je iza toga slijedila izgovarala se čitalačkim tonom, dok nije ko­načno prešla u nečujnu tihu molitvu.

2.2.2.      Građa prefacija

Za gradnju glavne molitve naše misne liturgije je osnovica tekst zahvalne molitve Hipolita Rimskog iz početka 3. stoljeća.

  1. Uvodni dijalog (uvijek isti): pozdrav narodu – kome se svećenik više ne okreće, jer je započeo čin Mise – poziv na zahvalnu mo­litvu (euharistein), pojačan još sa prethod­nim Sursum corda, ostao je kroz mnogo stolje­ća uvijek isti.
  2. Sredina (promjenljivo)

Četiri općenita motiva za hvalu (dignum, justum, aequum, salutare – dostojno i pra­vedno, pravo i spasonosno).

Posebni motivi uzeti iz blagdana i od­govaraju crkvenoj godini.

Sjedinjenje naše hvale s anđelima.

  1. Završetak (nepromjenljiv)

Sanctus anđeoski hvalospjev, kojega je slušao prorok Izaija (lz 6, 2 s.), U tom hva­lospjevu može sudjelovati i otkupljeni narod na zemlji.

Benedictus, poklik, s kojim je na Cvjetnicu narod pozdravio Gospodina (Mt 21, 9). Ovdje se nalazi ista dvostruka gradja himna,kao

i u Gloriji: hvalospjev Boga i poklici Kristu.

2.2.3.      Broj prefacija

  1. U istočnim liturgijama se prefacije ne mijenjaju prema crkvenoj godini; svaka Misa ima istu prefaciju. Ali su zato stvorili čitav niz različitih formula za cijeli žrtveni dio Mise, uključivši i pričesni dio tzv. anafore; zapadno-sirijska liturgija ima ih šezdeset; etiopska liturgija sedamdeset; bizantinska liturgija ima dvije (liturgija sv.Ivana Hrizostoma i liturgija sv.Bazilija). Pri tom se ne osvrće na crkvenu godinu.
  2. Rimska liturgija je uzimala u prefaciji u obzir i crkvenu godinu i povod za svetkovnje blagdana (blagdani mučenika imali su vlastitu prefaciju) (“U staro vrijeme svakom misnom formularu, skoro kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, pripadala je vlastita prefacija“. A. Dold, Sursum corda, Salzburg 1954. s. 9.)

u nepotpuno sačuvanom Sacramantarium Leonianum nalazi se 267 prefacija;

u Sacramentarium Gelasianum samo 54;

u 6. stoljeću ima 9 prefacija za Gospod­nje blagdane i današnja Praefatio comunis;

tek u 11.stoljeću je k tome nadošla još Gospina prefacija, dakle ukupno 11 prefacija

u 20. stoljeću je papa Benedikt XV.dodao ovima još prefaoiju za blagdan sv. Josipa i praefatio defunctorum, dakle 13;

u istom stoljeću je Pijo XI., ovim prefa­cijama dodao još ove dvije: Praefatio de Je­su Christo Rege (Krist Kralj) i Praefatio de sacratissimo Corde Jesu, dakle 15.

Papa Ivan XXIII. uveo je u liturgiju još jednu prefaciju: na Veliki četvrtak u Misi, u kojoj se obavlja blagoslov i posveta ulja (Missa chrismatis). Tako sada imamo u rimskoj liturgiji ukupno 16 prefacija.

Pojedini redovi imaju osim ovih općih 16 prefacija još i svoje posebne prefacije; tako npr. augustinci imaju prefaciju o sv. Augustinu, Franjevci i kapucini o sv. Franji i sv. Klari, Benediktinci o sv. Benediktu, Karmelićani o sv.Tereziji itd.

Oponašanje ovih misnih prefacija su npr. Exultet, posvećenje Krsne vode, Krizme; takve se prefacije nalaze i kod podjeljivanja viših redova (đakonat, prezbiterat, episko­pat); kod posvećenja Crkve i oltara.

2.2.4.      Značenje

Po tekstu i melodiji spadaju prefacije među najsvečanije, najuzvišenije i najsadržajnije crkvene pjesme. One su najuzvišenija poezija, prožeta Duhom, zahvaljivanje prožeto nebeskim zanosom, kako je to Hipolit Rimski zacrtao na početku 3. stoljeća.

2.2.5.      Rubrike

Kodeks rubrika postavlja ovo pravilo;

a/ u svakoj Misi uzima se vlastita prefacija;

b/ ako Misa nema vlastite prefacije, uzima se prefacija de tempore;

c/ ako nema ni te, onda „praefatio communis“;

d/ ni jedna okurentna komemoracija ne traži svoje vlastite prefacije.

Prefacija: de nativitate Domini moli se:

a/ kao vlastita u Misama na Božić i osmi dan – na oktavu Božića, te na blagdan Očišćenja BDM tj. na Svijećnicu;

b/ kao de tempore na dane u osmini božićnjoj, i u misama koje bi inače imale svoju vlastitu prefaciju, izuzevši Mise, koje imaju vlastitu svoju prefaciju o božjim misterijima ili Osobama; i na dane od 2. do 5. siječnja.

de Epiphania Domini moli se:

a/ kao vlastita u Misama na blagdan Bogojavljenja i Spomena krštenja Gospodina našega Isusa Krista;

b/ kao de tempore na dane od 7. do 13. siječnja.

de Quadragesima moli se:

a/ kao vlastita u Misama de tempore od Pepelnice sve do subote prije Glušnice

b/ kao de tempore u Misama, koje se služe u tom vremenu, a nemaju vlastite prefacije;

de sancta Cruce moli se:

a/ kao vlastita u Misama de tempore od Glušnice do Velikog četvrtka u večer­njoj Misi (in Cena Domini); u blagdanskim i zavjetnim Misama o svetom križu, o muci Gospodnjoj i instrumentima muke Gospodnje, o presvetoj krvi Gospodina našega Isusa Krista, o Presvetom Otkupitelju;

b/ kao de tempore u svim Misama od Glušnice do Velike srijede, koje nemaju vlastite prefacije;

de Missa chrismatis moli se:

na Veliki četvrtak u svojoj Misi.

paschalis moli se:

a/ kao vlastita u Misama de tempore od Mise uskrsne vigilije sve do vigilije Uzašasća-Spasova;

b/ kao de tempore u ostalim Misama ko­je se služe u uskrsno doba, a nemaju vla­stite prefacije;

de Acensione moli se:

a/ kao vlastita na blagdan Uzašašća Gospodnjega;

b/ kao de tempore u svim Misama od petka do poslije Uzašasća sve do petka prije duhovske vigilije, koje nemaju vla­stite prefacije;

de SSmo Corde:

moli se u blagdanskim i zavjetnim Misama u čast presvetoga Srca Isusova;

de D.N. lesu Christo Rege:

moli se u blagdanskim i zavjetnim Misama u čast Kristu Kralju;

de Spiritu Sancto:

a/ kao vlastita u Misama de tempore od duhovske vigilije sve do slijedeće subote; i blagdanskim i zavjetnim Misama u čast Duhu Svetomu;

b/ kao de tempore u ostalim Misama, koje se služe u istom vremenu, a nemaju vlastite prefacije;

de Ssma Trinitate moli se:

a/ kao vlastita u misama na blagdan Presvetog Trojstva i u zavjetnim Misama u čast Presvetog Trojstva;

b/ kao de tempore u nedjelje adventa i u svim nedjeljama II. reda, izvan božićnjeg i uskrsnog vremena;

de Beata Maria Virgine moli se:

u blagdanskim i zavjetnim Misama Blažene dje­vice Marije, osim na Svijećnicu.

de S.Ioseph moli se;

u blagdanskim i zavjetnim Misama sv. Josipa.

de Apostolis moli se:

u blagdanskim i Zavjetnim Misama apostola i evanđelista;

communis moli se:

u Misama, koje nemaju vlastite prefacije; a ne mora se uzeti prefacija de tempore.

defunctorum moli se:

u Misama za pokojne.

Prefacija se razlijeva u Sanctus-u, kome je već ranije bio pridodan Benedictus.

2.2.6.      Sanctus – Benedictus

Sanctus

To je anđeoski hvalospjev, kojeg je čuo prorok Izaija (6,2). Ali taj se hvalospjev ne pjeva više nad Jeruzalemskim hramom, nego u nebu, zato su “nebo” i “zemlja” ispunjeni sla­vom Božjom. Svi se anđeoski korovi ujedinju­ju u hvalospjevu i pjevanju “bez prestanka”. Da, prema starijoj kršćanskoj liturgiji i vjernici su sa Sanctus-om zajedno sa svećenikom pri kraju pjevali prefaciju. Tek tada je bilo nastavljeno sa molitvama. Zvonjenje sa zvon­čićem je izraz svečane radosti, slično zvonje­nju prilikom Te Deum-a i Glorie u Uskrsnem noć­nom bogoslužju.

Benedictus

S ovim je poklikom narod pozdravio Go­spodina na Cvjetnicu (Mt.. 21,9).

Slično kao i Gloria i ovaj dvostruki himan sadrži iste misli; hvalospjev Bogu i poklon onome, koji je k nama došao “u ime Gospodnje”i ponovno dolazi k nama u sva­koj Misi.

U Misi s pjevanjem kor pjeva Sanctus – Benedictus prije pretvorbe, ako se pjeva koralno, Ako se pjeva polifono,onda se Sanctus pjeva prije pretvorbe, a Benedictus poslije.

2.3.      KANON 

2.3.1. Povijesni razvitak kanona

U povijesnom se razvitku kanona može razlikovati 4 etape:

Izvješće o Posljednjoj večeri Novog zavjeta (Mt Mk Lk 1 Kor. 12,24).

Justin mučenik (oko 150.) Zahvalna molitva u stilu slobodnog govora – improvizacija.

Hipolt Rimski (oko 215.), primjer jedne euharistijske zahvalne molitve.

“Oko 370. g. je već naš latinski misni kanon u svojim bitnim točkama sve od Vere dignum i Te igitur, pa do per ipsum postojao.” (J.A. Jungmann, Der Gottesdienst der Kirche, Tyrolia-Verlag, Innsbruck, 1955.). Od Grgura I. se kanon, izuzev nekih posebnih proširivanja u pojedinim crkvama, nije više mijenjao.

Konačno je Pijo V. detaljno kanon obradio i očistio od dodataka. Tridentisnki sabor (sess. 22. can.6) je izjavio, da u kanonu nema zablude.

Sastav kanona:

U egipatskoj liturgiji (Markova Anafora) sakramentalni se žrtveni ophod pridružuje posredno prefaciji.

Kanon rimske liturgije je naprotiv kompliciran. U biti se slaže sa Euharistijskom molitvom Hipolita Rimskog, ali dvije stvari ispadaju: darovanje (žrtvenih darova) koje se kod  Hipolita izgovara s jednom jedinom riječi odmah, iza riječi, kojima se opisuje ustanova euharistije, opisano je s više molita­va prije i poslije pretvorbe; nadalje su bile nadodane prošnje, koje su na dva mjesta prouz­rokovale nabrajanje cijelog niza svetaca.

2.3.2. Pred – konsekratorske molitve

  1. Te igitur – Molitva, da Gospodin primi žrt­vene darove.

Na zahvalni dio prefacije nadolazi narav­no molitva, da bi Bog kao izraz zahvalnosti (igitur) dobrostivo primio “ove darove” i svo­jim ih nebeskim blagoslovom pretvorio.

  1. Molitva za osobe

Molitvu za sve potrebe kršćanstva nalazi­mo već kod Mučenika Justina u 2.stoljeću. Ali u 4. stoljeću će ove molitve na istoku kao i na zapadu staviti dublje u svetište euharistijske svečanosti, da ih tako učine što prešnijima i što djelotvornijima. Kada mi danas u času pretvorbe preporučamo Bogu u srdačnoj molitvi neku potrebu ili ako kojeg čovjeka molimo za memento, za kojeg vjerujemo da stoji naročito blizu Boga, to je jedno te isto.

Rimska liturgija je ove molitve stavila na dva mjesta; molitva za žive prije pretvorbe; molitva za pokojne iza pretvorbe.

a/ In primis = Molitva za cijelu sv.Crkvu i njezinog Poglavara. To je molitva za Crkvu, koja se bori na zemlji, osobito za one, koji njom upravljaju: Papu i vlastitog biskupa spominjemo po imenu, a u riječima: “i sa svim pravovjemim priznavaocima katoličke i apostolske vjere” uključeni su ostali biskupi čitave zemlje

b/ Memento, Domine, Famulorum… = Spomen živih

Iz borbene su Crkve izdvojeni određeni ljudi, za koje se posebice moli. Stanka iza prvih riječi nije bila namijenjena samo za privatni spomen celebrantov, nego je đakon čitao imena onih, koji su na to imali posebno pravo ili koji su toga dana prije svega bili smatrani kao darovatelji. Na posljednje tri nedjelje korizme bila su ovdje sva imena krs­nih kumova, koji su za svoje kandidate (za kr­štenje) molili u “žrtvi hvale” Božji blagoslov za tijelo i dušu. Kao katekumeni nisu mogli učestvovati pri prinošenju žrtve.

Pri svršetku ovoga nabrajanja opominju se i “svi okolo stojeći” (et omnium circumstantium), koji su dakako kao kršteni sudionici u prinošenju žrtve.

Svaka misna žrtva je sacrificium laudis – žrtva hvale i žrtva zahvale.

c/ Communicantes. = U zajednici sa sveci­ma nebeskima

Mi prinosimo žrtvu u zajednici s pobje­donosnom Crkvom sa svecima nebeskim, s kojima se mi kao kršteni (hagioi=sveti) nalazimo u zajednici nadnaravnog života. I oni su samo po žrtvi križa dosegli blaženstvo. A sada pri obnovi nekrvne žrtve oni se mole sa nas, da i mi postanemo blaženi.

U simboličnom broju navedeno je zastup­stvo svih svetaca poimence i to dvanaest apostola i dvanaest mučenika, koji su u petom i šestom stoljeću, dakle u vrijeme stvaranja ove molitve, bili u Rimu pokopani i ondje se osobito štovali. Vođa ovog kora je Marija, Majka Božja, kao Kraljica apostola i Kraljica mučenika i svih svetaca.

Molitva za osobe svršava se sada sa za­vršnom formulom “po Kristu Gospodinu našem”.

O promjenljivoj formi početka ove molit­ve govorit ćemo posebice u “rubrikama”.

  1. Hanc igitur = molitva za osobite potrebe.

U prethodnjoj trodjelnoj prošnji spomi­njemo određene osobe. U molitvi “Hanc igitur” preporučamo božanskoj naklonosti posebne po­trebe. U početku je ova molitva više bila for­mula, u okvir koje su se uključivale posebne potrebe, npr. godišnjica vjenčanja ili sve­ćeničkog posvećenja; pri spremanju na putova­nja; za kralja; za samostan; za umrle itd.

U okviru ove formule bila su na posljed­nje tri nedjelje prije krštenja pročitana imena kandidata za krštenje. Odatle imamo još i danas u Uskrsnoj i Duhovskoj oktavi spomen novo-krštenika: “Prikazujemo Ti i za one, koje si milostivo vodom i Duhom Svetim preporodio, da im podijeliš oproštenje svih njihovih gri­jeha.”

Jer je mogućnost mijenjanja ove, od sveće­nika glasno izgovorene molitve znala dovoditi do neugodnosti, stoga je Papa Grgur I. uveo mjesto ove promjenljive formule jednu jedincatu kojoj su na neki način bile sadržane sve drage potrebe. Ona sadrži tri molbe:

Upravljaj naše dane u svome miru;

Oslobodi nas od vječne propasti;

Uvrsti nas u stado svojih izabranih.

  1. Quam oblationem = Molitva za pretvorbu žrtvenih darova (epikleza)

Ovom se molitvom po zadnji puta posveću­ju darovi i konačno svećenik od Boga moli pre­tvorbu tih darova i s tom istom molitvom zazi­va snagu Božju na žrtvene darove. Nabrajaju se one vlastitosti, koje su u staro kršćansko vrijeme razlikovale kršćansku žrtvu od pogan­ske. “To mora biti blagoslovljena, Bogu po­svećena, od njega odobrena žrtva, ona mora bi­ti posve duhovna i tako mora biti doista do­stojna Boga kao Tijelo i Krv Njegovog ljublje­nog Sina.” ( J.A.Jungmann, o.c.p.,149). Ovu molitvu spominje već sv.Ambrozije. Ona se mi­jenja.

2.3.3. Konsekracione molitve

  1. Qui pridie = izvještaj o ustanovljenju

Niti se u rimskoj, niti u kojoj drugoj liturgiji izvještaj o ustanovljenju Sv. euharistije ne slaže točno sa biblijskim tekstom. Kao razlog možemo uzeti, da se euharistija sla­vila već prije, nego što nas o tome izvješta­vaju Matej, Marko i Luka i apostol Pavao. Samo je po sebi razumljivo, da se tokom vremena biblijski tekst ustalio u formulaciji.

  1. Riječi konsekracije: Ovo je Tijelo moje – Ovo je Krv moja.

One sačinjavaju “Actio Christi” – čin Kristov (Pijo XII.).

Najstariji su tekstovi vrlo jednostavni. Kod Hipolita Rimskog glasi tekst ovako: “… uze kruh i, pošto se zahvalio, reče: Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje, koje će za vas biti predano. Isto tako i kalež, pošto je rekao: To je krv moja, koja je za vas prolivena. Kad to činite, činite to na moj spomen. “

Kasnije je bio tekst proširen, pri čemu se izražavalo strahopočitanje ili divljenje. To svjedoče izraziš “svoje svete i časne ruke”, “ovaj čudesni kalež”, “tajna vjere” (7. stoljeće).

  1. Podizanje kao izraz vjerskog poštovanja

U najstarije vrijeme bili su naviknuti, da euharistijsku molitvu gledaju kao cjelinu i nisu se brinuli o onom času, kada se dogodila pretvorba kruha i vina.

U istočnim liturgijama nalazi se već u ranom srednjem vijeku ispovijest vjere sa strane naroda u formi jednog “Amen”.

U rimskoj liturgiji bio je oko 1200.g. na zahtjev puka izdan propis, da se hostija iza pretvorbe digne uvis i da se narodu pokaže na poklon. Ministrant zvoni, vjernici kleče, i svete su himne za vrijeme podizanja ušutjele, da se mogne izmoliti od prilike strelovita molitvica: Moj Gospode i moj Bože! (7 godina oprosta). Izlaganje Presvetoga kod četrdeset-satnog klanjanja (ili na “dan klečanja” ) samo je produživanje podizanja. Sam svećenik uči­nio je samo naklon, a poklecanje je nastalo tek krajem 14. stoljeća. Dugo se vremena po­dizala samo prilika kruha: podizanje kaleža još u 16. st. nije svagdje bilo uobičajeno. Kartuzijanci nemaju ga još ni danas.

2.3.4.      Molitva poslije konsekracije

  1. Unde et memores = “Anamneza” ili spomen otkupiteljskog djela.

Ovoj su molitvi kao podloga dvije misli: Što se je svetim činom sada na oltaru dogodi­lo? Što moram ja učiniti?

“Jer kadgod se slavi spomen ove žrtve, izvršava se djelo našeg otkupljenja” (secreta 9.ned.po Duh.). Zahvalno se sjećaju “sluge tvoje” – kler -“i tvoj sveti narod” – vjerni­ci – važnih događaja, kojim je Isus Krist iz­vršio djelo otkupljenja; Svojom mukom nam je zaslužio milost, a svojim uskrsnućem i uzašašćem nam je podijelio milost. Činite to, kad­god to budete činili, na moju uspomenu.

  1. Offerimus. – S ovim riječima započinje niz prikaznih molitava.

a/ Hostia pura – čista žrtva

Neka Bog blagostivo primi “čistu, svetu i neoskvrnjenu žrtvu”. Kod svake od ovih ri­jeci čini svećenik znak križa nad svetim prilikama, koje ćemo mi u svetoj Pričesti primi­ti. Tako je pet križeva zahvalna uspomena na svetih pet rana žrtvenog Janjeta na križu.

b/ Supra quae — Molitva za primitak žrtve

Bog je u Starom Zavjetu primio tipove novozavjetne žrtve: žrtvu nevinog Abela, po­slušnog Abrahama i kralja i svećenika Melkizedeka. Tako neka dobrostivo primi i pravu no­vo zavjetnu žrtvu svog Jedinorođenog Sina. (U Sant Apollinare u Classe u Raveni ova su tri pratipa žrtve prikazana na kršćanskom ol­taru).

Zašto ponovno molimo, da se Svemogući udostoji primiti žrtvu? Krvavu je žrtvu na križu Otac primio. Nekrvnu žrtvu prikazujemo mi s Kristom zajedno na oltaru. Zato moramo i mi biti prožeti Kristovim duhom žrtve. Mi kao sudionici žrtve moramo doprinijeti na oltar barem minimum toga duha spremnosti na žrtvu. Žrtvovati i biti žrtvovan nije samo sudbina svećenikova, nego i sudbina svih vjernika na zemlji. U tom smislu trebamo moliti, da Svemo­gući primi našu žrtvu»

c/ Supplices = Molitva,, da nam se vrati žrtva Kristova (pričesna epikleza)

“Molitva sasvim tajanstvena, koju bi čo­vjek trebao više s poniznošću i strahopočitanjem cijeniti, nego li se usuditi protumačiti je” (Gihr.). U njoj se nalaze dvije misli: ponovno molimo, da Svemogući primi žrtvu, a dalje, da nam je vrat i u sv. Pričesti i da bu­demo ispunjeni svetim nebeskim blagoslovom — kao plod sv. Pričesti.

Sada se tri prikazne molitve završavaju formulom: “Po Kristu Gospodinu našem. Amen”. Sastav je sličan trodjelnoj molitvi na početku kanona.

  1. Molitva za pokojne i za kler

Memento, etiam, Domine = Memento pokojnih

Crkva se sada sjeća trpeće crkve, siro­mašnih duša u čistilistu. Pošto oni više ne  spadaju medju žive, ne spadaju vise stoga ni među one, koji žrtvu prikazuju. No budući da su kao kršteni (“pečat vjere”) “usnuli u miru , trebaju i oni imati, udjela, u plodovima svete misne Žrtve.. Mi, koji se spremamo da primimo Krista u pričesti, molimo za njih “mjesto po­činka, svijetla i mira”.

Slova N i N znače, da je unutar ove mo­litve sve do kasnog srednjeg vijeka đakon čitao imena pokojnika. Nadalje molbom prosimo Gospodina, da se u svim dušama, koje u Kristu počivaju dadne satisfaktorska vrijednost svete misne Žrtve. „Ta se je molitva za pokoj­nike u starije vrijeme molila samo izvan ne­djelje i blagdana, zato je i nema u mnogim starim sakramentarima«” (J. A. Jungmann, a. a. O., 1953.).

Nobis quoque peccatoribus. = Svećenikova molitva za samoga sebe,.

Zadnja molitva počinje s riječima: “I nama griješnicima”. Klerici na oltaru nazivan­ju sami sebe “grešnim slugama”, te s pouzdanjem u milost i milosrđe Božje mole ponizno, da im Svemogući poda neki dio i zajednicu sa svetima. Dok u Communicantes, paralelnoj mo­litvi sa Nobis quoque, Marija, kraljica svih svetaca stoji na čelu dvanaest apostola i dvanaest mučenika, dotle je u Nobis quoque Ivan Krstitelj vođa simboličkog broja od se­dam mučenika (medju kojima i apostol Matija) i 7 mučenica iz prvih četiri stoljeća, koje su u Rimu veoma štovali.

  1. Per quem = Blagoslivljanje naturalija – (zahvala za pretvorbu).

“Po kojemu (Kristu) stvaraš. Gospodine, sve ove darove…” U ovoj molitvi pred nama stoji završni dio formule za blagoslivanje naturalija, koje se je obavljalo na ovome mjestu u određene dane sve do kasnog sred­njeg vijeka. Blagosljivalo se prije svega kruh, mlijeko, med, grožđe, osobito prvijence plodova. I nerazumna stvorenja, na koja je po čovjeku palo prokletstvo grijeha, tre­baju primiti blagoslov od žrtve na križu, kao sto to već Hipolit navodi u “Apostolskoj pre­daji“.

Još danas na ovom mjestu u “Missa chrismatis” na Veliki četvrtak slijedi posvećenje bolesničkog ulja. U biskupiji Ermland se još danas na blagdan svete Agate posvećuje tzv. Agatin kruh i Agatina voda protiv požara.

Pošto mi danas u Misi nemamo posebnog blagoslova naturalija (prirodnih plodova), bivaju stoga ti prirodni plodovi zamijenjeni prilikama kruha i vina, koje su na oltaru. Ovim kratkim riječima možemo se također i zahvaliti za pretvorbu zemaljskih darova kru­ha i vina u tijelo i krv Kristovu i pjevati Kristu hvalospjev, jer on je zapravo kao pr­votni svećenik učinio pretvorbu. Zato ovu mo­litvu nazivijemo “prva doxologija”.

  1. Per ipsum = Svečana završna doksologija

Ova se završna doksologija nalazi u svim liturgijama, pa i u zahvalnoj molitvi Hipolitovoj. Svetom misnom žrtvom daje se trojedi­nomu Bogu najveća čast i poštovanje, jer sve­ta žrtva je kao štovanje Boga u prvom redu upravljena Bogu, dok su sakramenti kao milosna sredstva (sredstva milosti) određeni za ljude. Posredništvo Kristovo, koje je u mo­litvama izraženo sa “Po Kristu… “, a ovdje opet sa “Po njemu”, biva ovdje još jače izra­ženo riječima: “S Njime i u Njemu…” Kao članovi mističnoga tijela Kristova i mi smo združeni u jedinstvu s Kristom da proslavimo Oca i Duha Svetoga.

Time završava velika euharistijska mo­litva, koja počima sa prefacijom, a završava sa Amen, kojeg odgovara puk. Ovaj Amen je najvažnija riječ puka pri svetoj Misi.

2.3.5.      Značenje kanona

U riječima Tridentinskog sabora (sess. 22 c.2): Idem sacerdos, eadem victima, modus diversus – isti svećenik, ista žrtva, razli­čiti način “prikazanja” – izraženo je znače­nje kanona u njegovoj biti. Svećenik i žrtve­ni dar je Krist, koji se u svetoj Misi na nekrvni način prikazuje svom nebeskom Ocu za nas. Posvećeni svećenik na oltaru je samo oruđe i zamjenik Kristov “alter Christus * “Sacerdos solus intrat ili canonem” – svećenik ulazi sam u svetište (2 Rim.Ordo). Kao sudi­onici žrtve vjernici u središnjoj točki kano­na kod pretvorbe moraju:

Isusa moliti,

Isusa žrtvovati,

U Isusa se obući

t.j, postati “bolji ljudi”, jer samo će bolji ljudi stvoriti “bolji svijet” (Pio XII.).

U koncelebraciji kanona dan nam je zadatak “umri i postani”. Za nas kao krštenike vrijedi i Apostolova riječ; “Jer koji se god u Krista krstiste, Krista obukoste,”(Gal 3,27).

2.3.6.      Rubrike, koje se tiču kanona

a/ Sve u svemu kanon ostaje nepromjen­ljiv čitave godine.

b/ Communicantes sa na početku proširuje

aa/ za Božić, Uskrs i Duhove i u nji­hovim oktavama;

bb/ Na blagdane Bogojavljenja i Uzašašća

c/ U uskrsnoj i duhovskoj oktavi uključu­ju se u Hanc igitur imena novokrštenih.

d/ Na Veliki četvrtak slijedeće molitve kanona imaju vlastitu formu; Communicantes, Hane igitur, Quam oblationem, Qui pridie.

e/ Na ime papino se u svakoj Misi, a na ime biskupovo samo na godišnjicu izbora i po­svećenja u kanonu nakloni glavom.

f/ Kod imena Marije, Majke Božje u sva­koj se Misi (i u Misi za mrtve, kadgod se ona spominje) nakloni glavom (inklinira); kod imena drugih svetaca samo onda, kada se Misa čita njima u čast ili ako imadu vlastitu komemoraciju,

g/ Kod spomena živih: duboki naklon glave: kod spomena mrtvih: pogled uprijeti na svetu hostiju.

h/ Kanon se u rimskoj misnoj već od starine moli tiho, u opreci prema anafori u istočnim obredima.

2.4.      Pričest – žrtvena gozba

Cilj pričesti je posvećenje i skupljanje učesnika u zajednicu svetih. To je simbol onog jednog tajanstvenog tijela, kojeg je glava Krist, s kojim mi kao udovi trebamo biti tijesno povezani, da svi budemo jedno.

2.4.1. Obred pričesti u vrijeme Grgura I.

Slično kao obred same žrtve, tako se i obred pričesti mijenjao tokom stoljeća. U prvim je stoljećima, čini se, primanje pričesti slijedilo neposredno iza Euharistijske molitve. Ali od 4. stoljeća pa naovamo nailazimo već na odredjene molitve, s kojima su uokvirili pričest. U vrijeme pape Grgura I., (oko 600) obred se pričesti odvijao otprilike ovako: Oče naš, lomljenje kruha, poljubac mira, svećenikovo pričešćivanje i pričešćivanje puka pod obim prilikama, pjevanje psalama za vrijeme pričesne (gozbene) procesije, postcommunio, otpuštanje.

Različite molitve dodane su tek u kasnije vrijeme, većinom u srednjem vijeku.

Građa današnjeg obreda pričesti

2.4.2. Pripravne molitve

  1. Pater noster — Molitva Gospodnja

Već od svršetka 4.stoljeća u Crkvi je posvuda običaj, da se molitva Gospodnja glas­no i zajednički moli i u javnoj službi Božjoj prije (primanja) pričesti. Razlog je za to bio jamačno taj jer se već od početka 3. sto­ljeća pod prošnjom kruha u Oče našu podrazu­mijeva prošnja euharistijskog kruha. To je dakle molitva kod stola prije jela, koje sli­jedi u svečanoj gozbi (pričesti). Ova je Misao ponovno oživjela u “Općem dekretu Kongregacije Obreda za obnovu liturgije Velikog Tjedna” od 16. studenog 1955. Jer kod priče­sti na Veliki petak mole svi nazočni glasno i jasno Pater noster skupa sa svećenikom. Oče naš je već ranije bio u običaju kao molitva prije pričesti, te se nalazi u svim liturgi­jama, a u početku dapače jedina jedincata mo­litva prije pričesti (u Rim sve do godine 1000.). Papa Pio XII. obnovio je taj običaj do­pustivši da u zbornoj Misi (missa dialogata) vjernici zajedno sa svećenikom mole glasno Pater noster na latinskom jeziku. No na pod­ručju naših biskupija mogu vjernici u tom slu­čaju moliti Očenaš i na narodnom jeziku pre­ma naknadnom dopuštenju Svete Stolice. Sveće­nik moli, naravno, na liturgijskom jeziku.

Već od 4. stoljeća Oče našu prethodi uvod koji je isto tako zajednički svim liturgijama – Boga oslovljavati Ocem usuđujemo se sa­mo stoga, jer nam je to Krist naredio.

  1. Libera nos = Embolizam (umetak) — proširenje 7. prošnje Oče naša

Nadodaje se još posljednja molba, da bude­mo izbavljeni od grijeha i od svakoga zla.Za­tim molimo, da nas Gospodin izbavi od proš­lih zala, da nas očuva od sadašnjih zala i – da nas poštedi od budućih zala i na kraju, da nam podijeli mir. Ova se molitva u staro vrijeme molila “glasno i razgovijetno”, a i da­nas se opet tako moli u novoj liturgiji Veli­kog Petka. U završnoj formuli obraćamo se Isusu Kristu, Posredniku.

Oče naš je od pamtivijeka molitva puka. Bilo da ju narod izgovara cijelu, (na Veliki petak, i u većini istočnih liturgija) bilo da narod medju pojedinim prošnjama pet puta odgovara “Amen”, (starošpanjolska liturgija), bilo da narod moli barem zadnju prošnju; Nego izbavi nas od zla. Amen. (Rimska liturgija).

  1. Lomljenje. Agnus Dei = Janje Božje

“Fractio panis”, “lomljenje hljeba” je prvi naziv za sv. Misu, te se nalazi u svim liturgijama. Pošto su se ranije za žrtvu upotrebljavali veliki hljebovi, morali su ih koncelebrirajući svećenici lomiti u sit­ne komadiće za pričest vjernika. Već je i Krist u dvorani posljednje Večere Svojim uče­nicima lomio kruh. A k tome još pridolazi simboličko značenje, naime sjećanje na strašnu Kristovu smrt na križu.

Dok se obavljalo lomljenje partikula, koje su bile namijenjene za narod, pjevao je već od 7. stoljeća (papa Sergije I. +701) kler s narodom Agnus Dei. Kler (schola) je pjevao litanijski zaziv: Agnus Dei, qui tollis peccata mundi – Janje Božje, koje uzimaš grijehe svijeta. Puk je odgovarao: Miserere nobis – smiluj nam se. Pjevanje se ovog tako dugo po­navljalo, dok je trajalo lomljenje, U Misi calicis na Veliki četvrtak ovaj je običaj pono­vo oživio, jer se mjesto “dona nobis pacem” daj nam mir, i po treći put moli “miserere no­bis”. Kad se je od 10. i 11. stoljeća pjevanje “Agnus-a” sve više povezivalo (približavalo) s poljupcem mira i kada je uslijed uvođenja beskvasnog hljeba, a uskoro iza toga uslijed upotrebljavanja malih hostija, postalo lomlje­nje hljeba zapravo suvišno, sastojao se tada Agnus Dei, samo iz tri zaziva, a trećem su za­zivu mjesto “miserere nobis” dodali prošnju za mir: “dona nobis pacem”. Agnus Dei je pozdrav svetom sakramentu, slično kao što se na Veliki četvrtak u Misi za posvećenje ulja iza posve­ćenja svete krizme, odnosno iza katekumenskog ulja, ulje pozdravlja sa tri liturgijska po­klika: “Ave, sanctum Chrisma – Zdravo sveta krizmo” i “Ave, sanctum Oleum” – “Zdravo sve­to ulje”.

  1. Miješanje = Haec. commixtio

Simboličko značenje toga je u tome, što nas to podsjeća na ponovno sjedinjenje Kristo­va tijela i njegove krvi u njegovom slavnom uskrsnuću (krv kao nosilac duše).

Miješanje (mixtio) se spominje već u pa­pinskoj Misi postajne službe Božje u 7. i 8. stoljeću. Papa kida za svoju pričest komadić od svoje hostije, pa ga meće u kalež, da se pomiješa sa Presvetom Krvlju.

Za postanak ovog miješanja (mixtio),čini se, važna su dva razloga:

a/ pričest naroda pod obim prilikama. Narodu nije bio pružen svećenikov kalež, nego posebni kalež za pričest, koji je sadržavao samo vino. No, ovo vino je bilo pomiješano s Presvetom Krvlju iz svećenikova kaleža i do­dirnuto s jednom partikulom hostije i tako posvećeno. Prema opisu jednog rimskog Ordines-a u ovu su svrhu sa jednom kašičicom i vadili iz kaleža pape, koji je služio Misu, partikulu “i upotrijebili je za posvećenje onih partikula, koje su se nalazile u kaležu, iz kojeg su dijelili pričest.” (J.A.Jungmann, a.a.O.,159).

b/ “Fermentum” (Caritatis), U Rimu i u drugim biskupijskim gradovima, je bio običaj, da su svećenici okolnih crkava na odredjene blagdane primali u biskupovoj Misi jednu par­tikulu svete hostije, u znak zajedništva,koje ih je povezivalo s biskupom; to je bio tzv. fermentum. Ovu su partikulu morali kod “Pax Domini” staviti u svoj vlastiti kalež; tako su eto i oni bili ovom hostijom sjedinjeni s žrtvom biskupovom.

Mada je ovaj običaj počeo nestajati već u 9. stoljeću, a bio odstranjen kalež za pričešćivanje laika u 12. i 13. stoljeću (Husitski ratovi), ipak i u današnjem obredu svete Mise odmah iza Pater noster slijedi lomljenje velike hostije i stavljanja jednog dijela hostbije u Presvetu Krv – “no danas više kao po­božni i časni ostatak običaja, koji su nekoć bili značajni” (J.A Jungmann).

  1. Pax Domini sit semper vobiscum = Mir Go­spodnji bio vazda s vama.

S ovim poklikom se nekoć davao znak za poljubac mira. On je izraz pomirljive bratske ljubavi, te je već od najstarijih vremena uobičajen u svim obredima. Samo što ne stoji svagdje na istome mjestu. U istočnim obredima stoji na početku misne žrtve, ispred žrtvenog ophoda (Mt 5„23). U rimskoj liturgiji on je već zarana stavljen na ovo mjesto, da iz­razi kako je za primanje svete pričesti pred­uvjet prava bratska ljubav,

Način na koji se davao poljubac mira: prvotno su izmijenili poljubac mira međusobno oni, koji su jedan do drugoga stajali — muževi na muškoj strani, žene na ženskoj. Već od 10. stoljeća pax Christi se daje kod olta­ra, kao što to danas biva u svečanoj sv. Misi. Kasnije je nastupila stilizirana forma, pre­ma kojoj su se jedan prema drugome naklonili i dirnuli rukama kao u svečanoj sv. Misi. LjubIjenje i predavanje pločice sa religioznom slikom (“pacifikal”) i danas je u svakoj Misi dopušteno.

  1. Domine Jesu Christe = Gospodine Isuse Kri­ste (molitva za mir).

U ovoj molitvi za mir moli svećenik Kri­sta Gospodina za njegov mir (zato u jednini) za sebe samoga i za kršćanski puk. Ovome je trebao slijediti pozdrav mira, jer u svečanoj svetoj Misi sada slijedi poljubac mira.

  1. Dvije pričesne molitve za zadnju osobnu pri­pravu svećenikovu

Domine Jesu Christe, Filii Dei vivi… Isuse Kriste, sine Boga živoga…

Ovom molitvom molimo Gospodina, da nas oslobodi od grijeha i njegovih posljedica i da nam udijeli milost ustrajnosti. Na početku se u nekoliko riječi spominje sudioništvo triju Božanskih Osoba u našem otkupljenju.

Perceptio Corporis tui…. Blagovanje Tijela Tvojega.

U ovoj molitvi molimo za dostojno i plo­donosno primanje sv. pričesti, iz koje izvire zaštita za tijelo i dušu, dok nam je nedostoj­no primanje sv. pričesti na osudu i na propast.

Obadvije se molitve nalaze tek u 9.- i 11. stoljeću te stoje kao osobne pripravne molitve u jednini.

2.4.3. Molitve za vrijeme pričesti

  1. Panem caelestem accipiam… = Uvod – Uzet ću kruh nebeski…

Ta je strelovita molitva uzeta iz psalma 115, 4.

  1. Svećenikova pričest

a)      Domine, non sum dignus (Lk. 7,6-7) – Gospo­dine, nisam dostojan…

Riječi, koje je izgovorio stotnik iz Kafarnauma, ponavljaju se tri put prije svećeni­kove pričesti i ponovno tri puta prije priče­sti puka. One su ušle u liturgiju pod uplivom Privatne pobožnosti.

b)      Corpus Domini Nostri Jesu Christi… = Tijelo Gospodina našeg Isusa Krista…

Najvažniji plod svete pričesti jest, da nam čuva dušu za vječni život (Iv. 6,54). Ova je molitva, poput svili drugih pričesnih molitava u jednini, te se mogu naći u pričesnim pobožnostima, koje su nastale za upotrebu svje­tovnjacima.

c)      Quid retribuam Domino (Ps.115,3-4; Ps. 17,4)… = Što ću vratiti Gospo­dinu …

Najbolja zahvala za nebeski kruh života je ponovno posezanje rukom za novim darom, za “kalezom spasenja”.

d)      Sanguis Domini nostri Jesu Christi… = Krv Gospodina našeg Isusa Krista…

Vidi gore pod b). Svećenik danas jedini u rimskoj Misi prima pričest pod obim prilika­ma.

  1. Pričest vjernika
  1. Povijesni pregled.

1. Sve do 4.stoljeća pričešćivao se puk kod svake Mise jedamput na dan. U dane, kada nije bilo zajedničke službe Božje smjeli su vjernici ponijeti sakramenat kući, da ga dnevno primaju prije svake druge hrane.

2. Nazadovanje. Najprije se pojavilo na grčkom Istoku, a zatim i na Zapadu: godine 506„ bilo je odobreno primati pričest najmanje tri puta godišnje. U Rimu je u 6. stoljeću bio običaj, da su oni, koji se nisu pričestili, mogli prije dijeljenja sv. pričesti otići kući.

Razlozi: Otkako su se ljudi počeli ma­sovno obraćati ohladila je revnost. Tražili su se sve veći uvjeti od onih, koji su primali pričest, jer se sve više naglašavala bo­žanska čast Isusa Krista u vezi s herezama 4. i 6. stoljeća. Od 10. stoljeća sve je više uobičajena svaki put prije pričesti ispovijed. To shvaćanje sačuvalo se do danas. I u rev­nim samostanima mogli su se nesvećenici u ka­snom srednjem vijeku pričestiti samo nekoli­ko puta godišnje. Bilo je ženskih samostana, u kojima su redovnice primale sv.pričest samo tri put godišnje, i to u “sveta vremena” na Božić, Uskrs i Duhove. Godine 1215. bila je na 4. Lateranskom koncilu odredjena Uskrsna pričest kao godišnji minimum.

Iza tridentinskog je sabora doduše na­stupilo češće primanje pričesti. “Želja je svete Sinode, da vjernici, kada prisustvuju sv. Misi, ne prime samo duhovnu pričest, nego pravu, sakramentalnu pričest.” (Sess. 22, c.). Ali se sv. pričest narodu dijelila sve više prije sv. Mise. Pod Misom se u 18. i 19. stoljeću pričešćivao još gotovo samo celebrant.

Zatim je zavladala kuga Jansenisma, koja je zarazila i srca dobrih te pooštrila uvjete za često primanje pričesti a pod plaštem ve­likog cijenjenja i neizmjernog poštovanja pre­ma Euharistiji. Da, išlo se u strogosti tako daleko, da su od primanja sv. pričesti isklju­čili čitave klase, kao npr. trgovce i oženje­ne ljude.

3. Napredovanje. S dekretom o čestoj sv. pričesti “Sacra Tridentina Synodus” od 20. pro­sinca 1905. sv.Otac Papa Pijo X. je odstranio nesigurnost, koja je vladala, time što je jedini uvjet za često primanje sv. pričesti od­redio stanje milosti i dobru nakanu. Tim je odlučnim i značajnim dekretom Papa širom otvorio vrata tabernakula.

4. Način primanja pričesti. U staro krš­ćansko vrijeme pričešćivali su se vjernici stojeći. Oni su stavljali otvorenu desnu ruku (dlan) na lijevu. Dok im je svećenik stavljao Tijelo Gospodnje na ruku, govorio je: “Tijelo Gospodina”, na što je pričesnik odgovarao: Amen. (Taj “Amen” običavaju još danas odgovori­ti pričesnici u ambrozijanskoj liturgiji). Ta­da si je pričesnik sam stavljao Tijelo Gospod­nje u usta. Zatim je primio uz slične riječi Presv. Krv od đakona.

Kada su se počele upotrebljavati čestice beskvasnog hljeba, svagdje je sam svećenik davao Tijelo Gospodnje u usta, a vjernici su počeli pri tom primijenjivati klečeći stav uz pričesni stol (pričesnu ogradu danas).

Pričešćivanje laika pod obim prilikama nestalo je tek u 12. i 13. stoljeću. No i u prva kršćanska vremena poznavali su pričest, pod jednom prilikom. Novokrštena su djeca pri­mala presv. Krv, a oni koji su se pričešćivali kod kuće, primali su Krista pod prilikama kru­ha. Uspomena na pričest vjernika s presv. Krvi jest običaj u nekim župama, da vjernici piju vino iza sv. pričesti na sakralnom mjestu.

  1. Želja Crkve.

Crkva žarko želi, da vjernici primaju sv. pričest infra missam – pod svetom Misom. Hvali one, koji žele, da se pričeste svetim česticama koje su posvećene u Misi kojoj prisustvuju, kako bi se na taj način jasnije očitovalo, da primanjem sv. pričesti participiraju na sv. Žrtvi, i ostvarilo se ono: “ut quotquot, ex hac altaris participatione sacrosanctum Filii tui Corpus et Sanguinem sumpserimus” na vidljiviji način. Crkva kori one svećenike čijom je nebrigom i krivnjom vjernicima us­kraćena ta participacija (“Mediator Dei” – Pio XII.).

No ipak iz opravdanih razloga može se pričest primiti i izvan Mise, ali to ne smije biti pravilom. Ideal je sveta pričest u svetoj Misi sa svećenikom, a iza te pričesti pri­kladna zahvala.

  1.  Obred dijeljenja svete pričesti

Kad se sveta pričest dijeli pod svetom Misom, onda joj prethodi Ecce, Agnus Dei i tri puta Domine, non sum dignus…. Svećenik mora moliti liturgijskim jezikom,, a narod mo­že glasno moliti tri puta Ecce, Agnus Dei na narodnom jeziku.

  1.  Molitve prilikom ispiranja kaleža (ablutio)

Quod ore sumpsimus… Što smo ustima primi­li…. Molitva prilikom ispiranja kaleža na­lazi se već u Sacramentarium Leonianum kao Postcommunio feriae V. – u četvrtak iza Glušnice. Upravljena je Ocu i stoji u množini: svećenik je moli i u ime svih onih vjernika, koji su se pričestili.

Corpus tuum. Domine…. Molitva prilikom pra­nja prstiju stoji već u Missale Gothicum (7. i 8. stoljeće) kao zahvalna molitva iza pričesti: Krist u nama, mi u Kristu. Molimo, da se potpuno očistimo od svake ljage grijeha.

  1.  Antiphona ad communionem. – Pričesna pjesma.

Pričesnu pjesmu pjeva schola cantorum, dok se vjernici pričešćuju isto onako, kao što se pjeva ulazna pjesma, dok svećenik ulazi k oltaru, i prikazna pjesma (antiphona ad offertorium), dok se prikazuju žrtveni darovi. Pr­votno se pjevao čitav psalam, a sada samo je­dan stih. No i sada se može pjevati i više stihova psalma, ako to trajanje pričešćivanja dopušta. A misaono je pričesna pjesma u vezi ne samo s pričesti, nego i misterijem, koji se slavi.

U prva je kršćanska vremena psalam 33. bio najomiljenija pričesna pjesma i to upravo radi stiha: “Dodjite i vidite, kako je dobar Gospodin.” Pjevao ga je sav puk.

  1. Postcommunio – oratio ad complendum – završna molitva.

Kao što je svojevremeno prikazni ophod završavao s Oratio super oblata – molitva nad žrtvenim darovima (danas Secreta), tako se i sada pričesni ophod završava s oratio ad. com­plendum = završnom molitvom.

U rimskoj liturgiji Postcommunio ima ka­rakter molitve za potpuni učinak pričesne mi­losti, a ujedno je u njoj izražena i misao do­tičnog blagdana. U njoj je i prizvuk zahvale.

U istočnim liturgijama je završetak Mise duži. Sastoji se iz litanija, koje đakon obavlja s narodom, a u zahvalu za primljenu sv. pričest i iz jedne više ili manje svečane mo­litve za blagoslov, koja je veoma stara.

2.5.      Završetak Mise

2.5.1. Povijesni pregled.

Završetak Mise u rano kršćansko vrijeme izgledao je otprilike ovako: iza Postcommunio slijedio je Dominus vobiscum. Tada je za­vršetak Mise bio najavljen sa “Ite, missa est” = “Idite, Misa je završena”. Prije nego što je Crkva otpuštala vjernike u radni dan na njihove dnevne poslove, izmolila je nad njima molitvu za blagoslov, da sidje na njih pomoć i zaštita Božja. Ostatak toga imamo u rimskom obredu u Oratio super populum = molitvi nad pukom, koja se moli u radne dane korizme i Velikog Tjedna. Od Grgura I., ova molit­va za blagoslov nije bila u ostalo vrijeme vi­še uobičajena. Zato se je razvio, danas uobi­čajeni, kraći oblik podjeljivanja blagoslova.

Kada je biskup nakon službe Božje napu­stio katedralu, blagoslivao bi narod pri iz­lazu znakom križa. U ranija kršćanska vremena izgovarao je on pri tom kraću molitvicu, na primjer “Benedicat vos Deus!” – “Blagoslovio vas Bog!” Dijeliti blagoslov bila je biskup­ska povlastica, biskupovo pravo. Jedna tiha uspomena na to jest odredba u Caeremoniale Episcoporum: kada svećenik služi u nazočnosti dijecezanskog biskupa konventualnu službu Božju, mora tada celebrant prije blagoslova moliti u biskupa dozvolu sa dijeljenje blagoslova.

Svećenicima je bilo zabranjeno, da na kraju Mise dijele narodu blagoslov. Ali oni su već u 9. stoljeću počeli dijeliti blagoslov i to s obrazloženjem, da narod to želi. Prije nego što je svećenik napustio oltar, poljubio ga (Krista!) je na rastanku, i molio još danas uobičajenu molitvu “Placeat” – Neka ti bude milo, sveta Trojice…, i kako se je udaljivao od oltara, dizao je ruku na blagoslov i izgo­varao formulu blagoslivanja, koja nije bila , detaljnije odredjena.

2.5.2. Današnje otpuštanje

Ojačane snagom iz svete Mise šalje Crkva vjernike u običnu svakidašnjicu, da tamo u svom poslu i zvanju svjedoče za Svijetlo (Pro­log Ivanovog evandjelja).

  1. Navještanje otpuštanja

Dominus Vobiscum = Gospodin s Vama. Božje poslanje na božanski posao u svakidašnjicu.

Ite, missa est = Idite, Misa je svršena. To je najstarija formula otpuštanja kod svete Mise. To je jedna od onih zaključnih formula, s kojima su se već u poganskom Rimu završavale skupštine. Riječ: missa = poslana je – stoji ovdje u svom prvotnom značenju: poslanje. Otpuštanje. Kao odgovor glasi: Deo gratias = Bogu hvala.

Requiescant in pace = Počivali u miru: moli se u Misama za pokojne, svećenik je okrenut prema oltaru; izmoljen je mir u Bogu kao plod Mise za pokojne.

  1. Placeat tibi… . Posljednja molit­va, da Svemogući primi žrtvu.

Prije nego li svećenik napušta oltar, jos jednom moli, da bi Presveto Trojstvo mi­lostivo primilo žrtvu i da ona na sve, za koje svećenik prikazao, izlije svoj blagoslov. To je molitva svećenikova, koju je molio prilikom napuštanja oltara, zato stoji u jednini.

  1. Benedicat vos… = Zadnji blagoslov

Kao što smo već gore spomenuli stara rimska Misa je poznavala samo “Oratio super populum”, “molitvu nad pukom” kao zadnji blagoslov, a ta se molitva još i danas moli u određene dane. Pošto od Grgura Velikog ova molitva u ostalo vrijeme godine nije bila u običaju,razvila se je onda (izuzev Misu za pokojne) ova kraća forma podjeljivanja blagoslova. Konačno je tek Pijo V. odredio današnji redoslijed. Zapravo bismo podjeljivanje blagoslova očekivali ispred “Ite, missa est”. A da ono stoji iza “ite, missa est” razlog je već prije spomenuto biskupovo podjeljivanje blagoslova na putu od oltara u sakristiju. U srednjem vijeka se je blagoslov na kraju Mise dijelio i s patenom, s kaležom ili s korporalom.

  1. In principio erat Verbum = U početku bijaše Riječ. Prolog Ivanovog evanđelja (Iv, 1,1-14).

Prema kraju srednjeg vijeka nadošao je još jedan blagoslov, Ivanov prolog. Njemu se već za rana pripisivala osobita moć blagoslo­va. Običavali su ga pisati na komad, papira ili ga izgovarati kao zaštitu protiv prijete­ćeg nevremena (uspor. četiri početka evanđelja) ili kao blagoslov nad novokrštenom dje­com ili nad bolesnikom. Tako je ušao uvod Iva­novog evanđelja kao formula blagoslova nad narodom i zemljom i u završetak svete Mise.

Ivanov prolog je najmlađi dio misnog obreda. Moljenje ovog prologa je prvotno bilo stavljeno svećeniku na volju. Sve do Pija V. on se molio na različite načine, kao npr. još danas kod pontifikalne Mise na putu od ol­tara prema sakristiji (tronu). Pijo V. ga je zatim smjestio u Ordo missae na ono mjesto, gdje se još i danas nalazi.

Ovo je ponovno priznanje vjere u Sina Božjeg Isusa Krista u zahvalu, što se Riječ vječnog Oca utjelovila i sišla s neba na zemlju, da se žrtvuje za nas, da dođe u naše srce kao hrana duše i da ostane kod nas “puna milosti i istine”.

2.5.3. Značenje pričesti

U poganskim i židovskim žrtvenim obredi­ma žrtvena gozba spada u žrtvu. U euharistijskoj žrtvi sakramentalno sjedinjenje s Kristom po dostojnom primanju svete euharistije ne spada doduše u bit svete Mise, ali je kao žrtvena gozba ntegralni dio svete Mise. Žrtvena gozba (euharistija) upotpunjuje žrtvu, slično kao što Uskrsnuće i slava Kristova upotpunjuju otkupiteljsko djelo Kristovo na križu. ”Christus crucifixus, sepultus, suscitatus.” Triduum (trodnevnica) raspetog, pokopanog i uskrsnulog Krista (S.Augustinus,EP 5.14).

Pričest je uzvratni dar. Otac nam vraća svoga Sina. Za to smo ga molili već u molit­vama “Unde et memores” i “Supplices te rogamus”. Ako smo kod prikazanja bili molioci, od pretvorbe sužrtvovaoci, koji smo se ob­vezali, da ćemo postati bolji ljudi, onda smo kod pričesti primaoci. Otac nam poklanja svog Sina da bismo mi svoje obećanje kod pretvor­be, da ćemo postati bolji ljudi, što lakše mogli ispuniti. Iza sv. pričesti možemo sa sv. Pavlom uskliknuti: “Sve mogu u onome, ko­ji me jača”. (Filipljanima 4,13). Iza kratke zahvale za sv. pričest (Enciklika Mediator Dei) mora slijediti duga zahvala u životu, u koji smo poslani sa “Ite, missa est.”

2.5.4.      Rubrike, koje se tiču pričesti i završetka svete Mise.

a/ Agnus Dei: u Misama za pokojne mjesto Miserere nobis i dona nobis pacem moli se: dona eis requiem i dona eis requiem sempiternam, bez uobičajenog udaranja u grudi.

b/ Molitva za mir – Domine Iesu Christe, qui dixisti otpada u Misama za pokojne.

c/ Veliki četvrtak. Iza Agnus Dei dodaje se trokratni Miserere nobis, nema poljupca mira, nema molitve za mir Domine lesu Christe, qui dixisti. Mjesto Ite, missa est kaže se Benedicamus Domino, moli mo­litva Placeat, a posljednje ee evanđelje ispušta.

d/ Veliki Petak: nema svečanosti svete Mise nego samo sv. pričesti: Pater Noster – moli se latinski zajedno sa svećenikom glasno i razgovijetno; isto se tako glasno i razgovijetno embolizam, ali ga moli svećenik sam. Pričest; Confíteor, Misereatur, Indulgentiam, Ecce Agnus Dei, trokratni Domi­ne non sum dignus kao obično.

e/ Svečana služba Božja u uskrsnoj noći: Izo­stavljaju se: Agnus Dei i poljubac mira; a druge se dvije pričesne molitve, obavljaju; dijeljenje pričesti kao obično, mje­sto “Communio” mole se skrácene uskrsne Laudes; Postcommunio, Ite, missa est, Alleluia, Alleluia (za vrijeme čitave uskrs­ne oktave), Placeat, blagoslov. Zadnje se evanđelje ispušta.

f/ Dijeljenje pričesti. Dijeleći pričest sve­ćenik mora pri svakome pričesniku izgova­rati riječi; “Corpus Domini…” A može se prema izjavi jednog odličnog rimskog struč­njaka trpjeti praksa, da se prilikom veli­ke navale vjernika i radi svećenikova umo­ra liturgijska forma ovih riječi lagano izgovara, a za to vrijeme svećenik može više njih pričestiti. (Ove se prakse držao jedan ugledni crkveni knez, koji je ina­če strogo pazio i obdrzavao liturgijske propise).

g/ Na koncu svake Mise, bez obzira da li je matutin časoslova završio s “Te Deum” ili ne i bez obzira na ljubičastu boju ruha, kaže svećenik Ite, missa est, na sto sli­jedi odgovor Deo gratias.

Ipak:

a/ u večernjoj Misi na Veliki četvrtak, iza koje slijedi svečana repozicija Presvetog oltarskog sakramenta, i u drugim Misama za kojih slijedi neka procesija, kaze se Benedicamus Domino, na što se odgovara također Deo gratias;

b/ u uskrsnoj osmini u Misama de tempore na dodaje se k Ite, missa est i k odgovoru Deo gratias dvostruki Alleluia;

c/ u Misama za pokojne veli se Requiescant in pace, a odgovara s Amen.

Nakon što izmoli molitvu Placeat svećenik daje blagoslov, koji ispusta samo u slučaju, kad je rekao Benedicamus Domino ili Requiescant in pace.

h/ Posljednje evanđelje

Za posljednje se evanđelje u Misi redov­no uzima početak evanđelja po Ivanu.

No na Cvjetnicu sve Mise, koje se služe, a da se prije nije obavio blagoslov grančica i procesija, završavaju vlastitim evanđeljem (Mt 21,1-9).

Posljednje se evanđelje ispušta:

a/ u Misama, u kojima se veli Benedicamus Domino;

b/ na Božić iza treće Mise

c/ na Cvjetnicu U Misi, koja se služi iza blagoslova grančica i procesije;

d/ u Misi uskrsne vigilije;

e/ u Misama za pokojne, iza kojih se obavlja odrešenje nad odrom;

f/ u nekim Misama, koje se služe iza nekih konsekracija, prema rimskom pontifikalu.

§ 3. Molitve iza tihe svete Mise – Leonove molitve

To su molitve za velike potrebe Crkve, koje moli i narod; zato se one mole jezikom dotičnog puka. Mole se klečeći na podnožju oltara.

  1. Porijeklo

Klica ovih molitava nalazi se u molitva­ma, koje je propisao Pijo IX. godine 1859. na teritoriju Crkvene države, kada je svjetska vlast sve više prijetila Papi. I iza pada Cr­kvene države ostale su te molitve i dalje propisane.

Da odstrani zakone Kulturkampfa u Nje­mačkoj, papa Leon XIII. je 6 siječnja 1884. proširio ove molitve na cijeli svijet. Molitve su i dalje ostale propisane, mada je Crkva tamo stekla svoju slobodu. 1886. nadodao je on još zaziv arkanđelu Mihaelu.

Sveti Pijo X. je 1903.g. izjavio, da se ove molitve i dalje mole te je još dodao stre­lovitu molitvicu Presv. Srcu Isusovu.

Benedikt XV. je ponovno propisao ove mo­litve.

Pijo XI. je 1930. g. odredio, da se ove molitve imaju moliti za Rusiju. Njihova se važnost treba i u propovijedima snažno i često naglašavati.

  1. Sastav

Tri Ave Maria

Salve Regina

Ora pro nobis… kao uvod za oraciju

Oratio: Bože,utočište i kreposti…

Sveti arkanđele Mihaele…

Zaziv: Presveto Srce Isusovo, smiluj se nama (3 put).

  1. Oprosti

Ako se ove Leonove molitve iza tihe sve­te Mise klečeći mole sa svećenikom,dobiva se oproštenje od 10 godina, tome još oproštenje od 7 godina za trostruki zaziv Presv. Srcu Isu­sovu (Ench.indul. 675).

  1. Odredbe

1)      Gornje se molitve ne mole iza Mise s pjevanjem (missa solemnis,missa cantata),nego samo iza tihih svetih Misa.

2)      Mogu se ispustiti iza tihih sv. Misa:

a/ kad se Misa služi za zaručnike, ili prigodom prve svete pričesti, generalne pričesti, svete potvrde, svetog ređenja, ili polaganja redovničkih zavjeta ili njihova obnavljanja; prigodom redovničkog oblačenja.

b/ ako iza Mise neposredno slijedi, neka funkcija ili pobožnost. Takva, funkcija može biti npr. propovijed od oltara, pjeva­nje himna.”Te Deum”, dijeljenje mladomisničkog blagoslova poslije prve Mise mladomisnika (tihe). Pobožnost može br i npr.: molitve na čast Srcu Isusovu na prvi petak u mjesecu, molitve na čast Krista Svećenika ili druge molitve za posvećenje klera na prvi četvrtak ili prvu subotu u mjesecu, molitve.na čast Srcu Marijinu na prvu subotu u mjesecu,devetnica na čast Duhu Svetome prije Duhova, ili druga kakva devetnica ili trodnevnica, ili molitve, koje se obavljaju poslije svete Mise po odobrenju ili naredjenju Ordinarija.

Sveta pričest neposredno poslije svete Mise ne isključuje Leonove molitve; treba dakle najprije izrnoliti te molitve, a onda dijeliti svetu pričest, bez obzira na broj vjer­nika, koji se pričešćuju (S.R.C. 25.XI. 1932. ).

c/ ako je pod. svetom Misom održana propovijed;

d/ ako se nedjeljom i na blagdane I. i II. reda služila zborna Misa (missa dialogata).

e/ kad tiha Misa ima svoj posebni “javni” karakter npr.: konventualna Misa, župska Misa i zajednička Misa u sjemeništima i samostanima.

3)      Na Božić i na Dušni dan te se molitve mole svaki put, kad svećenik napušta oltar.

Leonove se molitve mogu moliti na narod­nom jeziku.