Rimski brevijar

Brevijar bl. Alojzija Stepinca, s kojim se služio sve do svoje smrti. Na njemu je vidljivo njegovo biskupsko geslo: "In te Domine, speravi" (U Tebe se Gospodine, uzdam)

Brevijar bl. Alojzija Stepinca, s kojim se služio sve do svoje smrti. Na njemu je vidljivo njegovo biskupsko geslo: “In te Domine, speravi” (U Tebe se Gospodine, uzdam)

I. PODRIJETLO BREVIJARA

LITURGIJA, ili službeno javno bogoslužje Crkve, obuhvaća svetu misnu Žrtvu, sakramente i sakramentale (blagoslovine), kanonske časove (ure), ili službenu dnevnu molitvu Crkve. Upravo je ona sadržana u Rimskom brevijaru (časoslovu), koji predstavlja najizvrsniju molitvenu knjigu Crkve. Postoje i brojne druge molitve izvan brevijara koje je odobrila Crkva, i obasula brojnim indulgencijama, a omiljene su u privatnim pobožnostima, no u brevijaru se nalazi Božanski oficij (Officium divinum, tj. Božanska služba), velika službena molitva koju Crkva kao mistično tijelo Kristovo svakodnevno moli, njena božanska Glava i njeni ljudski članovi zajedno, i tako se klanja Bogu u ovom činu od kojega je važniji samo vrhovni čin religijskog kulta, sveta misna Žrtva.

Sama riječ brevijar (lat. breviarium) znači „kratak popis“ (hrvatski izraz za brevijar, časoslov, dolazi od izraza za recitiranje knjige časova), a odnosi se na liturgijsko djelo koje sadrži psalme i himne, čitanja iz Svetog pisma i odabrane spise crkvenih Otaca, te molitve i odgovore, koji zajedno čine kanonske ure božanske službe molitve koju svakodnevno mole svećenici i redovnici diljem svijeta. Izvorno se za slavljenje svete Mise rabilo nekoliko knjiga: Sakramentar za svećenika služitelja, Lekcionar za glavne svećenike-poslužitelje, te Antifonar za kor. Kada su sve ove knjige sastavljene u jednu, taj svezak se zvao cjelovitim Misalom (Missale plenum), što je naš današnji Misal (za Tradicionalnu Misu). Isto tako, u drevno doba su se različiti svesci rabili za recitiranje kanonskih ura: psaltir, druge biblijske knjige, odabrana djela Otaca, zbirke molitava i himana. Svi su oni sabrani u jedno djelo, svezak koji će kasnije biti nazvan brevijar.

Podrijetlo kanonskih ura Božanskog oficija, na način kako se dnevno mole u Crkvi, bilo to javno u kanoničkom kaptolu, ili u redovničkim zajednicama, ili privatno od strane svećenika i klerika viših redova, datira još od dana prvobitne Crkve. U drevno doba je vigilija, ili cjelonoćna liturgijska služba prethodila svakoj nedjelji. Sastojala se od večernjih, noćnih i ranojutarnjih molitava, te je bila usko povezana s predodžbom da će Krist prilikom svog Drugog dolaska vjerojatno doći u to doba, pa su pobožni vjernici žarko željeli da Ga zateknu u molitvi i bdijenju. Do četvrtog stoljeća ovo nedjeljno bdijenje postalo je svakodnevnom praksom, premda više nije trajalo kroz cijelu noć. Ponovno se dio vjernika, a naročito redovnici koji su obdržavali Benediktovo pravilo, počeo sastajati radi pobožnih vježbi uoči svakog sata koji je dijelio dan na glavne dijelove, odnosno u treću, šestu i devetu uru. Kasnije su preostale dvije kanonske ure (prima i completorium) uvedene iz monaških izvora. Tako smo dobili Božansku službu koja je sačinjena od triju skupina molitava: (1) noćna skupina, koju u današnje vrijeme predstavljaju ure pod nazivom vesperae (večernje), matutinum (jutarnja, drugi dio noći) i laudes (jutarnje, u zoru); (2) dnevne ure, sada poznate kao tertia, sexta, nona (treća, šesta i deveta molitvena ura); (3) oblik jutarnje molitve nazvan prima (prva molitvena ura) i večernja molitva pod nazivom completorium (povečerje).

Ono što je ispočetka bila cjelonoćna vigilija preraslo je u službu bdijenja samo od pijetlovog krika do svitanja, s preliminarnom službom prilikom paljenja svjetiljki noć prije. Ova zadnje spomenuta preživjela je kao Večernja (vesperae) u Oficiju, dok ranojutarnju službu sada predstavlja matutinum sa svoja tri sata, te laudes. Javna molitva o trećoj, šestoj i devetoj uri, dodala je kao što je prethodno rečeno, tertiu, sextu i nonu. Jutarnja molitva, prima, ubačena je između lauda i tertie; dok je večernja molitva, pošto vesperae nisu dolazile na samom kraju dana, prilikom polaska na počinak (već u sumrak), utjecala na razvitak završne ure, completoriuma. Tako je, od zalaska do zalaska sunca, kako su trajanje dana shvaćali Rimljani i Židovi, od večeri do večeri, bilo sedam puta tri molitvene ure: vesperae, completorium, matutinum i laudes (iako se duljina zadnje dvije brojala kao jedan sat), prima, tertia, sexta i nona. Ovo je bilo u skladu sa stihom Psalma 118: „Sedam puta na dan Tebe hvalim“. Sastavni dijelovi ove sedmerostruke dnevne molitvene službe su bile, i još uvijek jesu, psalmi Davidovog psalterija, čitanja odlomaka Svetoga pisma, te djela Otaca Crkve, molitve koje recitira zaduženi klerik, i metričke kompozicije ili himni.

Dnevno čitanje ili pjevanje kanonskih ura počelo je kao javna služba u crkvi ili samostanskoj kapeli. Na početku je psalme pjevao solist, ili nekoliko glasova, dok su vjernici povremeno odgovarali u obliku poznatih izraza. Kasnije je cijelo tijelo počelo sudjelovati u pjevanju, a sudionici su se podijelili u dva kora, naizmjence pjevajući stihove psalama. Čitači su se uspinjali do ambona kako bi čitali tekstove, što su ostali slušali, ili povremeno odgovarali s nekim stihovima, što se razvilo u današnje odgovore Oficija. Predsjedavajući svećenik ili opat je imao svoje posebno mjesto u molitvama, što danas predstavljaju blagoslovi, zazivi i verzikuli koji su pridržani za vršitelja službe (oficijanta). Himni Oficija su metričke kompozicije koje su uvedene kasnije od psalama i čitanja, a pjevali su ih posebno nadareni kantori, ili naizmjence kiticu po kiticu dva kora glavnine okupljenih. Tako danas Oficij recitira kanonički kaptol katedrale i zbornih crkava, te družbe redovnika ili časnih sestara u samostanima, u kojima postoji obveza moljenja Božanske službe. U kasnom srednjem vijeku, što se poklapalo sa širenjem franjevačkog reda, razvio se običaj da pojedinci koji nisu bili u mogućnosti pohoditi javne službe u crkvama, u privatnosti mole kanonske ure. Kako bi se izašlo u susret i opskrbilo takve pojedince, te kako bi se pružili neophodni tekstovi za Božanski oficij u siromašnijim vjerskim kućama i seoskim crkvama, počelo se sa slaganjem raznih knjiga kako bi jedan svezak bio dostatan za moljenje cijele službe. Ovaj sažeti svezak postao je poznat kao brevijar (časoslov), te je u opću uporabu ušao u XII. st., iako postoje primjerci takvih sažetih svezaka iz prethodnog stoljeća. Kada su po naredbi Tridentskog sabora, za javno bogoštovlje zahtijevana i zatim izdana pod univerzalnom obvezom standardizirana izdanja liturgijskih knjiga, 1568. je objavljen službeni Rimski brevijar pape Pija V. Sve od tog vremena, on je ostao primjerom za sva dosadašnja izdanja, iako je bilo nekoliko revizija knjige. Zadnju reviziju poduzeo je 1911. Pijo X., i taj Brevijar je ostao do danas u uporabi. [op. prev. – nakon njega Brevijar je doživio manje revizije pod Pijom XII., i još neke pod Ivanom XXIII. Najveće promjene Rimski brevijar je doživio nakon Drugog vatikanskog sabora, kada mu je promijenjena kompletna struktura, no to nije tema ovog teksta.]

Četiri sveska Rimskog časoslova

Četiri sveska Rimskog časoslova

II. PODJELA RIMSKOG BREVIJARA

Iako se povremeno Rimski brevijar izdaje u jednom volumenu, koji se tada naziva „Totum“, obično se javlja u četiri zasebna sveska, od kojih svaki sadrži Službe otprilike jedne četvrtine crkvene godine. Ti svesci su:

1) Zimski svezak (pars hiemalis) sadrži Službe Adventa, dvanaestodnevnice (vremena od Božića do Bogojavljenja), pa sve do (i uključujući) prve korizmene nedjelje. U kalendaru nepomičnih blagdana, ovaj dio se proteže od 26. studenog do 12. ožujka.
2) Proljetni svezak (pars verna) sadrži Službe Korizme, vremena od Uskrsa do Pedesetnice, pa sve do subote proljetnih kvatri, uključujući i nju. U nepomičnom kalendaru, ovaj period započinje 7. veljače i traje do 19. lipnja.
3) Ljetni svezak (pars aestiva) s vremenom nakon Pedesetnice (Duhova) sve do petnaeste nedjelje po Duhovima, uključujući i nju. U nepomičnom kalendaru, ovaj dio teče od 18. svibnja do 2. rujna.
4) Jesenski svezak (pars autumnalis) pokriva godinu od jedanaeste nedjelje po Duhovima sve do dana uoči Došašća, dakle od 28. kolovoza do 2. prosinca u nepomičnom kalendaru.

Valja pritom naznačiti kako se ova podjela brevijara na četiri knjige temelji na vremenskom ciklusu crkvene godine, koja varira od godine do godine, uvelike zbog toga što datum Uskrsa varira u rasponu do pet tjedana. Ovakvo uređenje nužno daje, u susljednim svescima, stanovito ponavljanje službi blagdana koji su fiksirani na dane u mjesecima civilnog kalendara. Treći i četvrti svezak također uključuje ponavljanje nekolicine nedjelja po Duhovima, jer su odredbe koje se tiču čitanja iz Svetog pisma ovisne o tjednima kolovoza, rujna, listopada i studenog, više nego o slijedu nedjelja po Duhovima.
U zimskom svesku možemo pronaći veliki uvodni dio, koji se katkad izdaje kao zasebna brošura. Ovaj uvod sadrži pravila za izračun datuma Uskrsa, te opće smjernice o redoslijedu Oficija, pod naslovom „Rubricae Generales Breviarii“ (Opća uredba časoslova). Ove naputke bi trebao proučiti svatko tko želi dobro savladati složenu strukturu Oficija.
Svaki od četiri sveska je posložen u sladu sa slijedećim uzorkom:

1) Uvodni dio, koji sadrži kalendar s nepomičnim svetkovinama, priređen za mjesece u godini, te određene priručne tablice za lakše pronalaženje pomičnih svetkovina.
2) Ordinarij (Ordinarium divini officii), koji obuhvaća one svakodnevne molitve koje su zajedničke svakoj uri.
3) Psalterij (Psalterium breviarii romani), sadrži 150 psalama, koji su raspodijeljeni kroz razne kanonske ure za sedam dana u tjednu. Iz praktične svrhe, ovdje se ponavlja dio prethodnog odjeljka, te se kombinira s odsjecima Psalterija.
4) Temporal (Proprium de tempore), u kojem nalazimo promjenjive dijelove Oficija složene u nizove onih dana koji ovise o pomičnom ciklusu Uskrsa, i manje pomičnom razdoblju Došašća.
5) Sanktoral (Proprium sanctorum), sastoji se od promjenjivih dijelova Oficija koji su svojstveni blagdanima pojedinih svetaca, fiksiranih na dane u mjesecu civilnog kalendara.
6) Komunal (Commune sanctorum), obuhvaća one dijelove Oficija koji nisu namijenjeni posebno za blagdane pojedinih svetaca.
7) Razni dodaci, koji sadrže Službu za mrtve, Malu Službu Blažene Djevice Marije, Sedam pokorničkih psalama, Litanije Svih Svetih, itd.

Za detaljniji uvid u sedam ura Božanske službe, valjalo bi proučiti uvodni odjeljak zimskog sveska, nazvan „Opća uredba časoslova“. Mnoge komplikacije nastaju kao popratna pojava recitiranja Oficija, a većim dijelom radi neprestanog sukobljavanja (podudaranja) kalendara pomičnih svetkovina (Temporala), i kalendara nepomičnih svetkovina (Sanktorala). Kako Uskrs može doći sasvim rano, 22. ožujka, ili jako kasno, 25. travnja, vidljivo je da se svake godine moraju činiti brojne prilagodbe između nepomičnih i pomičnih svetkovina. Iz ovog razloga se svake godine tiska knjižica s uputama pod nazivom „Ordo“, a u njoj se nalaze vrlo detaljne upute za moljenje Oficija tijekom dotične godine.

Izvorno je Božanski oficij po svojoj strukturi bio mnogo jednostavniji nego danas, te je razmjerno malen broj svetačkih blagdana minimalizirao broj sukoba između nepomičnih i pomičnih svetkovina. Postojao je niz psalama, a nakon njih su slijedila čitanja iz Svetog pisma, što je kasnije nadopunjavano svjedočanstvima mučeništava svetaca, te otačkim tekstovima. Kako je vrijeme prolazilo, ovi temeljni dijelovi Oficija su se dijelili molitvama, odgovorima i himnima, koji su varirali ovisno o danu i razdoblju, sve dok recitiranje kanonskih ura nije postalo toliko složeno da su se u XIII. st. morao provesti postupak pojednostavljenja. Ozbiljnija reforma predložena je pod Benediktom XIV. (1741.-1747.), no nije poduzeta sve do pontifikata Pija X. (1903.-1914.), a i tada samo u ograničenom obliku. Brevijar Pija X. predstavlja standardizirani tekst [op. prev. vidi napomenu iz I. poglavlja], iako knjiga neprestano dobiva nove dodatke kako se Službe dodjeljuju blagdanima novokanoniziranih svetaca.

Sanktoral (Commune sanctorum) u ljetnom svesku (Pars aestiva) Rimskog brevijara iz 1927.

Sanktoral (Commune sanctorum) u ljetnom svesku (Pars aestiva) Rimskog brevijara iz 1927.

III. SASTAVNI DIJELOVI BREVIJARA

Psalmi – temelj Božanske službe je Davidov psalterij, čijih se 150 psalama recitira svaki tjedan. Antifone, odgovori i verzikuli u raznim urama se također većim dijelom uzimaju iz Psalterija, tako da sadržaj ove biblijske knjige u postotku čini najveći dio teksta Oficija. Psalmi daju pjesnički izraz cijeloj skali religioznih promišljanja i osjećaja, od pokorničkih vapaja do pjesama punih pouzdanja, od potištenih elegija do ushićenih odušaka veselja. Nema dubljeg krika tuge od onog u „Miserere“ („Smiluj mi se“, Ps. 50). Nema bolnijeg vapaja za milošću od onoga u „De profundis“ („Iz dubine“, Ps. 129). Nijedan radosni himan ne može se mjeriti s razdraganošću posljednjih triju psalama iz Psalterija (Ps. 148, 149, 150).

Prema strukturi, psalmima su slični kantici Staroga zavjeta, koji su dodijeljeni laudama Oficija, uz tri kantika iz Evanđelja (Evanđeoski hvalospjevi), „Magnificat“ (Veliča), „Benedictus“ (Blagoslovljen), i „Nunc dimittis“ (Sad otpuštaš), koji se recitiraju svakoga dana, odnosno o urama vesperae, laude i completoriuma.

Čitanja ili pouke – stojeći uz bok psalmima, u tekstualnom sadržaju Brevijara dolaze čitanje iz Svetog pisma i spisi crkvenih Otaca. Biblijska čitanja su odabrana tako da su sve knjige Biblije predstavljene u poukama prve noćnice (nokturna) matutinuma, a tijekom godine sažeto se pokriva Stari i Novi zavjet. Evanđelja se čitaju u kratkim odlomcima tijekom treće noćnice, što služi kao uvod u homilije ili komentari Evanđelja, preuzeti iz spisa crkvenih Otaca. Životi svetaca su smješteni kao pouke u drugoj noćnici na njihove blagdane. Prethodno opisana dulja čitanja, su poznatija kao pouke (lekcije), te se pojavljuju samo u matutinumu Oficija. U drugim urama se čitaju kraći odlomci, obično iz Svetog pisma, i oni se nazivaju „Mala poglavlja“ (Capitula).

Molitve – zaziv ili molitva koja pripada svakom danu Oficija, je zborna molitva (oratio collecta) iz Mise toga dana, te se čita pred kraj pet od sedam ura. Prima i completorium imaju posebne vlastite molitve koje su nepromjenjive iz dana u dan. Radi potpunijih informacija vezano uz molitve koje se govore kao komemoracije, valja se uteći pojašnjenjima iz „Opće uredbe časoslova“. Među molitvama Službe trebaju biti uključene i određene prošnje i odgovori (Preces) koji se govore posebno o danima posta i pokore. Naši najpoznatiji vokalni molitveni izričaji, poput „Oče naš“, „Zdravo Marijo“, te (rjeđe) Apostolsko vjerovanje, opetovano se recitiraju u Oficiju.
Himni – izvorni crkveni himnarij (knjiga himana) bio je Psalterij, te su najraniji himni bili skladani kao imitacije psalamske strukture. Kasnije su napisane određenije metričke kitice, i upravo se ti himni pojavljuju u svakoj uri Božanske službe. Neki od njih su identični iz dana u dan, no većina varira ovisno o razdoblju ili svetkovini.

Elementima koje smo upravo nabrojali kao sastavne dijelove Brevijara možemo dodati: „Te Deum“ (Tebe Boga hvalimo), kojim završava matutin na svetkovine; Atanazijevo vjerovanje („Quicumque“), koje se recitira za vrijeme prime na obične nedjelje; pjesme Blažene Djevice Marije, koje su prikladne dotičnom liturgijskom razdoblju kao završne molitve Oficija. Dvije od ovih pjesama su poznate „Regina caeli“ (Kraljice neba), Angelus u doba Uskrsa, i također poznata „Zdravo Kraljice“.

Temeljna struktura Brevijara otkriva nam kako je Božanski oficij bio namijenjen kao javna zborska služba. Određeni dijelovi su se trebali recitirati ili pjevati, i to naizmjence od strane dva dijela (kora) sudionika. Drugi dijelovi su bili namijenjeni za solista, a ostali su osmišljeni tako da ih svi vjernici mogu pjevati kao odgovore na molitve ili čitanja predvodnika. Kada je postalo uobičajeno da oni koji ne mogu prisustvovati javnim recitacijama mole Oficij privatno, iz toga je izrasla sada uobičajena praksa da pojedinac samostalno moli cijeli Oficij, umjesto da podijeli svoje sudjelovanje tako da neke dijelove čita i sluša dok neki njegovi sudionici recitiraju druge dijelove.

"Časoslov Farnese" s minijaturama Julija Klovića. Naš renesansni majstor brižljivo ga je oslikavao punih devet godina (1537. - 1546.)

“Časoslov Farnese” s minijaturama Julija Klovića. Naš renesansni majstor brižljivo ga je oslikavao punih devet godina (1537. – 1546.)

IV. IZVRSNOST BREVIJARA

Najbolji argument koji tvrdi da kanonske ure nadmašuju sve druge oblike molitve jest činjenica da su u Brevijaru sadržane službene liturgijske molitve Crkve. Nije važno moli li se Oficij javno u koru, ili privatno od strane pojedinca, to svejedno nije privatna molitva, već dnevna služba javnog bogoštovlja, koje se iskazuje Bogu, na način kako je to propisala Crkva. Oni koji recitiraju Božansku službu čine to u ime svih vjernika, i na korist svim članovima mističnog tijela Kristovog. Laici su rijetko dobivali priliku upoznati se bogatstvom molitvenog izričaja izloženog u Brevijaru. Nekada su vespere, nažalost često u krnjem obliku, bile redovita nedjeljna služba u župnim crkvama, no ova praksa se gotovo u potpunosti izgubila. Na nekim mjestima su se vjernici donekle upoznali s matutinama i laudama tijekom tri posljednja dana Svetog tjedna, tj. „Tenebrae“ Službe, koja se prakticirala u većini katedrala, kao i u nekim drugim istaknutim crkvama. [Nažalost, vjernici u Hrvatskoj nikad nisu dobili dvojezičnu varijantu tradicionalnog Brevijara].

Riječi koje se izgovaraju prilikom recitiranja Božanskog oficija prvenstveno dolaze iz nadahnutih biblijskih tekstova. Većina molitava su časna, stoljećima stara djela. Čitanja iz spisa crkvenih otaca izražavaju tradicionalnu crkvenu misao. Himni su primjeri uzvišene duhovne poezije. Nijedna druga molitva nije obdarena tako posebnom milošću. Nijedna se ne može mjeriti s njom, autoriziranom, službenom molitvom sveopće Crkve. Nadalje, dosljednom uporabom Misala i Brevijara omogućeno nam je ponovno proživljavanje Kristovih otajstava kako nam se predstavljaju u razdobljima crkvene godine. Misa i Božanska služba su liturgijski u međusobnom odnosu. Oficij uređuje okvir za Misu, jednako kao što zlato prstena uređuje prostor na kojem će se smjestiti dragocjeni kamen, dragulj. Kada se Oficij pjeva zajedno, Misa toga dana se umeće između kanonskih ura, obično nakon tertie. Misa i dnevni Oficij toga dana tvore liturgijsko ogledalo koje iz dana u dan, iz godine u godinu, kako ih Crkva prikazuje, odražava životna otajstva Isusa Krista, blagdan po blagdan, doba po doba. Na svako unutarnje oblikovanje čovjeka utječe bolje poznavanje našeg Gospodina, Njegovog života, Njegovih djela i Njegovih riječi. Svakodnevno pomno iščitavanje Brevijara rezultirat će boljim upoznavanjem „otajstva pred vjekovima i pred naraštajima skrivenog, a sada očitovanog svetima njegovim.“ (Kol 1, 26). U Božanskom oficiju, pjevamo Bogu dvanaestomjesečni himan slave u trajnom spomenu na Kristov zemaljski život, kao i neprestano priznavanje Njegovog nebeskog života time što komemoriramo Njegov život i Njegovu smrt, Njegovo uskrsnuće i uzašašće, Njegov život u nebeskoj slavi, i Njegovu euharistijsku postojanost u životu na zemlji.
Zajedno s godišnjim ciklusom liturgijskih komemoracija otajstava Isusa Krista, u godišnjem ciklusu slavimo i svetkovine Njegovih svetaca. Proslavom svetačkih dana, neizravno štujemo Boga „čudesnog u Njegovim svecima“, te tražimo zagovor onih čiji su nam životi predstavljali uzor za oponašanje u njihovom vjernom služenju Bogu, „kruni svih svetaca“. Recitiranje Božanske službe, bilo to kroz izravni kult štovanja Boga ili preko neizravnog štovanja Boga koje iskazujemo čašćenjem Njegovih svetaca, dat će nam da, kako je to rekao Sveti Otac Pijo XII. u svojoj enciklici „Mediator Dei“, sudjelujemo u svetoj liturgiji, koja nam treba biti kao neka priprava i predznak one nebeske liturgije koju ćemo, kako se i nadamo, jednom zajedno s uzvišenom Božjom Roditeljicom i preslatkom Majkom našom pjevati: „Onome koji sjedi na prijestolju i Janjetu: blagoslov i čast i slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 13).

VLČ. WILLIAM J. LALLOU
(Iz uvoda Rimskog brevijara, u izdanju Benziger Brother, Inc., 1950.)