Vodič za sudjelovanje vjernika u svetoj Misi

Biskupski ordinarijat – Đakovo 1961.1798631_628267167241977_1910680546_n

 

Crkva traži da svi vjernici sudjeluju u svetoj Misi

1. Sv. Pio X.: „Najveća je naša želja, da u svima vjernicima opet svuda cvate kršćanski duh i da se čuva nepovrijeđen. Da se to postigne, potrebno je u prvom redu brinuti se za svetost i ljepotu kuće Božje, jer se tu sakupljaju vjernici u- pravo s tom namjerom, da iz prvog i prijeko potrebnog vrela crpe taj kršćanski duh, naime iz djelatnog sudjelovanja u presvetim tajnama i iz javne svečane molitve Crkve“ (Motu proprio 22. XI. 1903.).

2. Pio XI.: „I doista je prijeko potrebno, da vjernici ne prisustvuju svetim obredima kao tuđinci ili kao nijemi gledaoci, nego u punom osjećaju liturgijske ljepote…, te da svoj glas prema liturgijskim propisima, izmjenjuju s glasom svećenikovim ili pjevanjem kora. Ako se to postigne, ne će se više događati, da puk ili nikako, ili samo s nekim mrmljanjem jedva odgovara zajedničkim molitvama u liturgijskom ili narodnom jeziku“ (Apostolska konstitucija 20. XII. 1928.).

3. Pio XII.: „Nužno je dakle, da svi vjernici promisle kako je njihova glavna dužnost i najveća čast, sudjelovati kod euharistijske žrtve; ali ne nehajno, nemamo i rastreseno, već svjesno i tako živo, da se ujedine što uže s Najvišim Svećenikom po onoj apostolovoj: „Ovo mišljenje… imajte u sebi, kakvo je i u Kristu Isusu“ (Fil 2,5). i da zajedno s njim i po njemu prikazuju i zajedno se s njim žrtvuju“ (Okružnica „Mediator Dei“ od 20. XI. 1947. — Prijevod okružnice — citirano kraticom M.D. — vidi „Vjesnik đakovačke biskupije“ god. VIII (1955) str. 78).

4. „Po kupelji krštenja uopće svi kršćani postaju udovi otajstvenog Tijela Krista Svećenika, i pečatom, koji je kao urezan u njihovu dušu, određeni su za bogoslužje, pa tako, prema svojoj mogućnosti postaju dionici Kristova svećeništva“ (M.D., str. 79).

Jedino svećenik, koji zamjenjuje Krista, ima svećeničku vlast, a vjernici s njim žrtvuju na taj način, da se s njim sjedinjuju po žrtvenom duhu, s njim mole, prinose darove ili milostinju za Mise (isp. M.D. str. 78/9). Kršćani moraju kod svete Mise žrtvovati „sami sebe, svoje brige, bolesti, tjeskobe, svoje siromaštvo, svoje potrebe, — zajedno s božanskom Glavom na križu pribijenom“ (M.D. str. 92).

5. Pio XII.: „Liturgijski se pokret pojavio kao znak Božje Providnosti u sadašnjem vremenu, kao prolaz Duha Svetoga kroz Njegovu Crkvu da ljude približi tajnama vjere i bogatstvu milosti, koje izvire iz djelatnog sudjelovanja vjernika u liturgijskom životu“ (22. IX. 1957.).

U tu je svrhu isti Papa izdao važnu Uputu o Crkvenoj glazbi i sv. liturgiji od 3. IX. 1958. (citiramo kraticom „Uputa“), koju ovim primjenjujemo na svoje područje.

A [tadašnji] Papa Ivan XXIII. u više je navrata istaknuo jednaku važnost djelatnog sudjelovanja vjernika kod svete Mise. Radi toga je nama podijelio posebne ovlasti otpisom Sv. Oficija S. N. 1960.

Način sudjelovanja određuju biskupi

6. Na koji će način vjernici sudjelovati kod svete žrtve, uglavnom je određeno općim liturgijskim zakonima. U okviru liturgijskih propisa i mjesnih zakonitih običaja, biskupi na svom području određuju pojedinosti ovog sudjelovanja. Pio XII. kaže: „Potičemo vas, časna braćo, da svaki u svojoj biskupiji ili na povjerenom vam crkvenom području, izvolite udesiti, i propisati najzgodniji način, kako će puk moći sudjelovati kod liturgijskih čina, prema propisima Misala i prema propisima Svetog Zbora za Obrede i crkvenog Zakonika, tako da se sve vrši dužnim redom i dostojanstvom i da nitko, pa bio to i svećenik, ne smije po svojoj samovolji, da se svetim zgradama služi kao za neke pokuse“ (M.D. str. 93).

7. Konferencija biskupa Jugoslavije na svojoj zajedničkoj sjednici dne 23. IX. 1960., a na prijedlog Interdijecezanskog liturgijskog odbora, odobrila je i ovim izdaje odredbe, da se sudjelovanja vjernika jedinstveno vrši u okviru liturgijskih propisa i povlastica. U prvom je redu potrebno, da se svećenici uistinu zauzmu za sudjelovanje vjernika kod Mise. Neka se ne zaboravi, da su liturgijska obnova, a napose sudjelovanje vjernika važan uvjet za jačanje i preporod vjerskoga života.

Sveta Misa je najuzvišenije zajedničko bogoštovlje

8. Tko dolazi na svetu Misu, a obavlja same svoje privatne pobožnosti, slabo sudjeluje kod svete Mise. Žrtva svete Mise zajednički je čin bogoštovlja misnika i cjelokupne crkvene zajednica. Upravo stoga sveta novozavjetna Žrtva „po svojoj naravi traži, da kod nje sudjeluju svi prisutni, svaki na svoj način, koji mu pripada“ (Uputa SZO od 3. IX. 1058., br. 22 vidi dolje t. 10). Po tom će sudjelovanju „uzvišena Žrtva oltara, koja je glavni čin bogoštovlja, postati vrelo i središte kršćanske pobožnosti“ (M.D., str. 149).

Sveta otajstva slavimo zajednički sakramentalno, dakle i vidljivo. Zato treba da sve što se na oltaru zbiva pratimo, gledamo, slušamo, zajednički molimo i pjevamo, te se tako u duhu, a i na izvanjski način sjedinjujemo s nazočnom braćom u Kristu.

Vjernici, koji se tuže da ne mogu moliti kod zborne Mise, (Missa Dialogata, Misa u dijalogu), još nisu dovoljno poučeni što je zajednička služba Božja i zajednička pobožnost; krivo misle, da je samo privatna ili individualna pobožnost, prava pobožnost.

Potrebna je priprava vjernika

9. „Budući da se svjesno i djelatno sudjelovanje vjernika ne može postići, ako nisu dovoljno poučeni, dobro je dozvati u pamet onaj mudri zakon, Sto su ga izdali oci Tridentskog sabora, kojim se propisuje: „Sveti Sabor zapovijeda župnicima i ostalim dušobrižnicima, da često, sami ili uz pomoć drugih, prigodom sv. Mise (to je u ho-miliji poslije Evanđelja ili dok se kršćanskom puku drži kateheza) protumače pojedine odlomke, koji se čitaju u sv. Misi, te neka između ostaloga protumače i koju tajnu u vezi s presvetom žrtvom, osobito na nedjelje i blagdane“ (Uputa, 22 d).

Svećenik ne smije zapasti u malodušnost i popustiti u promicanju takvog sudjelovanja vjernika, iako vjernici iz konzervativnosti budu pokazivali otpor i nerazumijevanje. Ponajprije treba vjernicima temeljito protumačiti duh, a zatim obred žrtve. Treba ih poučiti, da je Misa obnavljanje žrtve na križu, kojom se slavi uspomena na Gospodina, da je to najviša zahvala, savršeno štovanje i zajedničko blagovanje obitelji Božje. Tre-ba razjasniti kakvu službu u Misi ima misnik, a kakvu vjernici; treba ih uputiti u važnost obreda sv. Mise: pripravu na žrtvu s molitvom i slušanjem riječi Božje, te na samu žrtvu s pričešću. Posebno treba naglasiti značenje zajedničkih molitava I kretnji, prije nego ih uvježbamo i uvedemo.

Sudionici svete Žrtve

10. „Misa po svojoj naravi traži da svi prisutni, na sebi svojstven način, kod nje sudjeluju“ (Rubricae gen. Miss. Rom. n. 272). Misnik predvodi cjelokupni sveti čin. Klerici i ministranti (podvornici) poslužuju kod oltara. Čitač čita odlomke Sv. Pisma. Tumač razlaže obrede i upućuje vjernike. Zborovođa ravna pjevanje. Na pjevački zbor spada pjevanje dijelova Mise. Puk odgovara misnikove pozdrave, s „Amen“ potvrđuje misnikove molitve i pjeva ili govori stalne i promjenljive dijelove Mise. Ovo izvanjsko sudjelovanje prati 6e obrednim kretnjama i složnim i skladnim držanjem tijela.

11. Svi sudionici kod Mise neka s izvanjskim sudjelovanjem spoje i nutarnje, koje se „sastoji u pobožnoj sabranosti duha i osjećajima srca“ (Uputa, 22 a).

MISNIK

12. Liturgijskom obredu kao cjelini stoji na čelu misnik (Uputa, 93). Misnik je po posvećenju namjesnik Kristov i zato posrednik između Boga i ljudi. Budući da je namjesnik Krista, Glave Crkve, on je i zastupnik čitavog otajstvenog Tijela, predstavnik Crkve. „Prisutan je Krist u uzvišenoj žrtvi oltara i u osobi službenika… Jedino se apostolima daje svećenička vlast i poslije njih onima, koji od njih i njihovih nasljednika prime polaganje ruku. Po toj vlasti oni predstavljaju osobu Isusa Krista pred sebi povjerenim narodom a pred Bogom predstavljaju taj narod“ (MD., str. 11 i 42). Zato misnik vodi liturgijski čin. Svi se moraju ravnati po misniku. Ni čitač, ni tumač, ni pjevači, ni vjernici ne smiju zaustavljati i znatnije produljivati službu Božju.

13. Izrazito misnikove molitve jesu; Početna molitva (collecta), pri kazna molitva (secreta), predslovlje s Kanonom i popričesna (postcommunio). Poželjno je da svi prisutni te molitve, izuzev prikazne molitve i Kanona, slušaju stojeći.

Po posebnoj povlastici (od 8. IV. 1960.) te molitve izuzev Kanona — smije čitač glasno moliti u prijevodu, dakako bez „Oremus“ i „Per Dominum“, a „Oče naš“ smiju svi vjernici zajednički moliti na narodnom jeziku.

14. Misnik će, napose ako je crkva velika, a vjernika mnogo, sve, Sto prema rubrikama mora izgovarati jasnim glasom, izgovarati dosta glasno, kako bi vjernici mogli sveti čin bez poteškoća pratiti“ (Uputa, 34). Ako tumač to moli skraćeno u narodnom jeziku, misnik moli tiše.

15. Kod pjevanih Misa, neka se kalež pripravi na oltaru i otvori misal prije početka obreda. Gdje ima klerik, koji će na prikazanje donijet: kalež, neka ga prije Mise postavi na stolić. Na tihim Misama svećenik nosi kalež po običaju.

16. Kod tihih Misa, kad vjernici sudjeluju, misnik nakon pozdrava Dominus vobiscum (Gospod s vami) toliko vremena ostane sklopljenih ruku okrenut vjernicima, dok oni odgovore: Et cum spiritu tuo (I s duhom tvojim).

17. Propovijed je dio liturgijskog obreda, stoga neka redovito bude za vrijeme Mise i redovito ne dulja od četvrt sata. Preporučuje se, da vjernici nakon propovijedi, izuzev pjevane Mise, zajednički mole apostolsko vjerovanje. Ženidbeni navještaji i drugi oglasi neka se po mogućnosti čitaju prije ili poslije Mise. Ako su pod Misom, neka budu što kraći.

18. Kod svake Mise, i pjevane i svečane, neka se dijeli sveta pričest pod Misom. Preporučuje se pričešćivati sa svetim hostijama, koje su bile posvećene pod Misom, pod kojom se dijeli sveta pričest (M.D., str. 90). Neka se ne propusti pričešćivanje, makar se tim obred produljuje, i ako onima koji ne pristupe k svetoj pričesti to nije po volji. Kad je mnogo pričesnika, neka misniku pomaže pričešćivati, ako je prisutan, još koji svećenik ili đakon.

PODVORNICI — (ministranti)

19. Podvornicima se kod Mise povjeravaju službe klerika s nižim redovima. „Zbog dostojanstva takve uzvišene tajne hoćemo i tražimo, kako je uostalom uvijek zapovijedala Majka Crkva, da nijedan svećenik ne pristupa k oltaru, ako nema podvornika, koji će ga posluživati i odgovarati“ (M.D., str. 80). „Ženska ne smije posluživati kod svete Mise, osim iz opravdanih razloga, ako nema nikoga, i tada pod uvjetom, da odgovara iz neke udaljenosti, a neka se nikako ne približi oltaru“ (Kan. 813, § 2).

Kod nedjeljne Mise neka poslužuju dva podvornika, a kod pjevane po mogućnosti i kadioničar. Što je više izvježbanih podvornika, to je svečanija služba Božja.

20. Svaki župnik neka se pobrine, da ima dosta ministranata i da budu dobro poučeni za sve vrste svetih Misa. Treba da znaju posluživati kod škropljenja, kađenja i čitanja, a stariji neka vrše službu tumača. Ministranti moraju svoju svetu službu vršiti točno, pobožno, s poštovanjem i lijepo. Neka odgovaraju razgovjetno, i ne prebrzo, dosta glasno, a da Ipak na viču Najbolja je da svoj glas usklade s glasom misnika. Podvornici neka budu no samo djeca, nego i odrasli.

21. Na blagdane i kod većih svečanosti po mogućnosti neka budu lučonoše od svršetka predslovlja do konca pričešćivanja. Ako pod Misom nema pričesnika, lučonoše odlaze poslije podizanja.

22. Ako se u crkvi upotrebljava zvučnik, neka bude određen posebni stariji podvornik, koji prenosi mikrofon.

ČITAČ

23. Čitač kod tihe Mise čita poslanicu, lekcija (Kvatri, Korizmu, Sveta sedmica), ali nije prikladno da čita Evanđelje. Čitač neka je klerik koji ima barem tonzuru. Ako za tu službu nema klerika, može je također vršiti svjetovnjak npr. stariji podvornik ili crkveni pjevač. Njegovo je mjesto pred vjernicima sa strane poslanice; ako je to podvornik, neku bude u svetištu. Dok čita, neka je okrenut tuko, da ga svi dobro vide i čuju. Svaki čitač neka se ravna prema uputi koju daje biskup pri ređenju lektora: „Nastojte da riječ Božju, tj. sveto štivo, Iznosite razumljivo i jasno i bez svakoga iskrivljenja na pobudu vjernika da se ne bi istina božanskoga štiva radi vaše nemar-nosti iskvarila kod pouke slušalaca“. Zato je najvažnije svojstvo čitača, da nam poštuje Božju riječ, da je razumije i s poštovanjem pravilno izgovara. Njegova je dakle dužnost, da se uz pomoć svećenika dobro pripravi na svako Čitanje.

Ženska ne smije vršiti službu čitača, osim u slučaju potreba, osobito u redovničkim zajednicama, a i tada ostaje izvan svetišta među vjernicima.

TUMAČ

24. „Da bi vjernici što djelatnije sudjelovali u žrtvi svete Mise i onim liturgijskim obredima, koji su složeniji i dulji, mnogo će pridonijeti tumač“. On će u zgodno vrijeme ukratko protumačiti obred, molitve i čitanja bilo misnika bilo svetih službenika. On će isto tako ravnati vjernicima upozoravajući ih, kada će što odgovarati, moliti ili pjevati. Kod liturgijskih obreda tumač može sudjelovati uz slijedeće uvjete:

a. Najzgodnije je, da tumač obreda bude svećenik ili barem klerik. Ako ovih nema, tada se služba može povjeriti svjetovnjaku, koga preporučuje njegovo kršćansko vladanje, a upućen je u samu stvar. Ženske osobe nikada ne mogu vršiti službu tumača. Jedino je dopušteno, da u slučaja potrebe ženska „kao predvodi“ pjevanje ili molitve vjernika.
b. Ako je tumač obreda svećenik ili klerik neka obuče kotu i neka stoji u svetištu ili kod oltarne ograde, odnosno na ambonu ili na propovjedaonici. Ako je svjetovnjak, neka stoji ispred vjernika na zgodnom mjestu izvan svetišta i pro-povjedaonice.

c. Tumačenja i upozorenja, koja će tumač obreda govoriti neka budu napisana, kratka, ozbiljna i sadržajna; neka se govore na vrijeme i doličnim glasom. Tumačenja treba da pomažu pobožnost vjernika, a ne da joj smetaju. Ako je tumač laik, tekstove tumačenja i upozorenja treba da sastavi svećenik.

d. „U mjestima, gdje se po dopuštenju Svete Stolice Poslanica i Evanđelje čitaju na narodnom jeziku, pošto su otpjevani na latinskom, ne smije tumač obreda zamijeniti svećenika, đakona ili čitača da bi ih nadomjestio“ (Uputa, 96 e).

e. „Neka tumač obreda pazi na svećenika i neka tako prati sveti čin, da se ne mora ni zaustavljati ni prekidati, nego da cijela liturgijska služba bude skladna, dostojna i pobožna“ (Uputa. 96 f)

25. Tumač smije i predmoliti. Započinje molitve, a po potrebi i pjevanje; moli ono, što se po povlastici smije moliti na narodnom jeziku, moli naizmjence s vjernicima, vodi izvanjsko sudjelovanje vjernika, to jest. njihove odgovore, molitve i pjevanje. Predmolitelj mora biti u svojoj službi dobro poučen. — Ako službu predmolitelja po potrebi obavlja Ženska, ona vodi pjevanje i molitve vjernika, a njezino je mjesto u prvom redu među vjernicima na ženskoj strani.

Tumač ne smije privlačiti pažnju na sebe, nego je mora svraćati na oltar i misnika. Najbolje je da tumača vjernici što manje vide.

PJEVAČKI ZBOR

26. „Neka se odlikuju uzornim kršćanskim životom nad ostale vjernike svi oni, koji se bave svetom glazbom, kao što su: skladatelji, orguljaši, zborovođe. pjevači, pače i svirači, a prije svega oni, koji izravno ili neizravno sudjeluju u svetoj liturgiji“ (Uputa, 97).

27. „Izvađači na glazbalima moraju biti dovoljno vješti u umjetnosti sviranja bilo za pratnju svetog pjevanja ili orkestralnih djela, bilo za lijepo sviranje na samim orguljama. Dapače, budući da je češće nužno nešto improvizirati za vrijeme liturgijskih čina, što odgovara pojedinim dijelovima samih čina, stoga oni moraju imati dovoljno znanja i iskustva u pogledu propisa o orguljama i uopće o svetoj glazbi.

Ti isti izvođači moraju nastojati, da savjesno čuvaju povjerena im glazbala i kad su god na orguljama u vrijeme svetih čina, moraju biti svjesni djelatne službe, koju vrše na slavu Božju i pobudu vjernika“ (Uputa, 65).

28. „Sviranje na orguljama, koje prate bilo liturgijske čine, bilo pobožne vježbe, mora se brižljivo prilagoditi osobitosti liturgijskog vremena ili dana, naravi samog obreda i vježba, te pojedinim njihovim dijelovima“ (Uputa, 66).

29. „Budući da zvuk orgulja, a još više drugih glazbala služi kao ukras svete liturgije, upo-trebu tih instrumenata treba stoga prilagoditi stupnju veselja, kojim se među sobom razlikuju pojedini dani i liturgijska vremena“ (Uputa, 80).

„U svim dakle liturgijskim činima, izuzevši samo euharistijski Blagoslov, zabranjena je upotreba orgulja i svih drugih glazbala:
a. Za vrijeme Došašća, to jest od prve Večernje prve nedjelje Došašća do devetog časa Badnjaka;

b. Za vrijeme Korizme i Muke. tj. od Jutarnje na Pepelnicu do himna Gloria in excelsis Deo na svečanoj Misi Uskrsnog bdijenja;

c. Na rujanske kvatrene dane i subotu, ako je Oficij i Misa od njih;

d. „Kad je god mrtvački Oficij i Misa“ (Uputa, 81). „Osim toga je zabranjena upotreba drugih glazbala, izuzevši orgulja na nedjelje Sedamdesetnice, Šestdesetnice i Pedesetnice, i na obične dane, koji su iza ovih nedjelja“ (Uputa, 82).

U gore navedeno vrijeme dopuštena je upotreba orgulja i drugih glazbala na zapovijedane blagdane izvan nedjelje i na izvanrednim svečanostima (Uputa, 83 a). Orguljanje je dopušteno na nedjelju Adventa i na IV. Korizmenu nedjelju (Uputa, 83 b). — U svima gore navedenim vremenima mogu orgulje podupirati (pratiti) pjevanje kod Mise i Vespera (Uputa, 83 c).

30. „Neka upravitelji crkvi ili drugi, na koje to spada, prikladno rastumače vjernicima razlog ove liturgijske šutnje. Osim toga neka se pobrinu, da se u te iste dane ili vremena vrše i ostali liturgijski propisi o uklanjanju ukrasa s oltaru“ (Uputa. 85).

31. U duhu ovih propisa, neka župnik sporazumno s orguljašem utvrdi Sto će se pjevali kod pojedine Mise. Time će se postići, da misni k, orguljaš, pjevači i ostali vjernici sve složno izvodu. Pjevanje, koje zbor nije dovoljno uvježbao, nije moguće izvesti ni pobožno ni lijepo.

32. Pjevanje mora podupirati sudjelovanje kod Mise. U tu je svrhu potrebno paziti na slijedeće:

a. Neprekidno pjevanje pod čitavom Misom odvraća pažnju od onoga, što se zbiva na oltaru i može biti zamorno i za pjevače i za puk. Zato neka se kod Mise izmjenjuje pjevanje s molitvom i svetom tišinom. „Poslije podizanja, osim ako još – kod višeglasnih Misa – „treba pjevati Benedictus (Blagoslovljen), preporuča se do Očenaša sveta tišina- (Uputa, 27 f).

b. „Brižljivo treba paziti, da su molitve i popijevke posve usklađene s različitim dijelovima Mise- (Uputa, 30). Pravilo po kojem moramo izabrati popijevke je ovo: pjeva se kod onih dijelova Mise, za vrijeme kojih se pjeva i pod pjevanom Misom; pjevaju se takve popijevke, koje odgovaraju dotičnom dijelu Mise. Prema tome se za Introit, Graduale, Ofertorij i pričesnu antifonu uzima blagdanska popijevka (de festo) ili prema crkvenoj godini (de tempore, na pr. adventsku, božićnu, korizmenu, uskrsnu itd.). Za Gloria, Credo, Sanctus i Agnus Dei uzet će se popijevke, koje sadržavaju prijevod ili parafrazu liturgijskog teksta. – Ovo vrijedi za sve slučajeve kad je dozvoljeno pjevanje na narodnom jeziku (vidi dalje t. 53 i 55).

Na prikazanje može se umjesto prikazne popijevke katkada uzeti „Molitva vjernika“ prema dosada odobrenom i objavljenom tekstu i napjevu (Vidi: Hrv. crkv. popijevke, Zagreb, 1960., str. 7 i 16).

VJERNICI

33. Raznovrsno je sudjelovanje vjernika kod Mise. „Ovo sudjelovanje mora prije svega biti unutarnje, a sastoji se u pobožnoj sabranosti duha 1 osjećajima srca, te čine da se vjernici najuže združuju s Najvišim Svećenikom… i zajedno s Njime i po Njemu (Žrtvu) prikazuju, zajedno se također s Njime žrtvuju“ (MD., 76. Uputa, 22 a). To mogu činiti i tako, da razmišljaju o tajnama Isusova života ili da mole molitve, koje su u skladu sa svetom Misom. Preporučuje se, da mole ix Misala (Prim. M.D., 92).

34. „Sudjelovanje prisutnih je potpunije, ako se uz unutarnju sabranost i izvanjskim načinom sudjeluje, što se očituje izvanjskim činima, kao npr. položajem tijela (klečeći, stojeći, sjedeći), obrednim pokretima, a naročito odgovorima, molitvama i pjevanjem. Preporučujući ovo sudjelovanje Vrhovni Svećenik Pio XII. u enciklici o svetoj liturgiji „Mediator Dei“ ovako izričito piše:

„Treba pohvaliti one, koji nastoje, da liturgija i izvanjskim načinom bude sveti čin, u kojem 6e svi prisutni stvarno sudjelovati. A to može biti na razne načine: da naime sav narod, po pravilima svetog obreda, na svećenikove riječi ili skladao odgovara ili pjeva, ili čini jedno i drugo, ili napokon, kad u svečanim Misama na riječi Kristova službenika naizmjence odgovara i ujedno pjeva liturgijske popijevke“.

Na ovo skladno sudjelovanje misle papinski dokumenti, kad raspravljaju o djelatnom sudjelovanju. U tome su osobito uzor misnik i njegovi službenici, koji služe oltaru dostojnom unutarnjom pobožnošću i točnim poštivanjem rubrika i ceremonija“ (Uputa, 22 b).

35. Djelatno je sudjelovanje potpuno onda, kad je ono sakramentalno. Po njemu „prisutni vjernici sudjeluju ne tamo duhovnom željom, nego i sakramentalnim primanjem Euharistije, po kojem dobivaju veći plod ove Presvete Žrtve“ (Uputa, 22 c).

„Različite načine, kojima vjernici mogu djelatno (aktivno) sudjelovati kod Presvete misne Žrtve, treba tako urediti, da se ukloni pogibelj bilo kakve zloupotrebe i da se postigne glavni cilj toga sudjelovanja, tj. veće čašćenje Boga i izgrađivanje vjernika“ (Rubr. gen. Misa. Rom. n. 272).

36. Važno pomoćno sredstvo i vidljivi znak sudjelovanja vjernika kod Mise jest, da u isto vrijeme svi složno stoje, kleče i sjede. Zajedničkim se činima ili kretnjama pokazuje pažnja vjernika na ono, Sto se događa na oltaru. Primjerno držanje tijela pomaže i unapređuje unutarnju pobožnost.

Dobro je vjernicima rastumačiti, da se stajanjem izražava budnost, rad, zahvalnost, postojanje; sjedenje nije samo mirovanje i počivanje, nego je to i najprikladniji stav za primanje i promatranje Božje istine; klečanje Je stav, koji je prikladan za osobnu molitvu, klanjanje, izraz pokora i poniznosti. Vjernike, pogotovo starije osobe, ne treba siliti na ustajanje, sjedenje i klečanje, već ih polako na to priučavati.

37. Stoji se za vrijeme Mise, kod koje vjernici zajednički sudjeluju:

a. Kad misnik pristupa oltaru; od svršetka pristupnih molitava do Poslanice; za vrijeme Evanđelja, Vjerovanja i Predslovlja. Od svršetka podizanja do pričesti vjernika, kod popričesne molitve i dok misnik odlazi.

b. Kleči se kod pristupnih molitava, kad se ne pjeva, od Svet do svršetka podizanja, za vrijeme pričesti vjernika, i kod blagoslova na koncu Misa.

c. Sjedi se kod Poslanice i za vrijeme prikazanja

38. Udara se u prsa: tri puta na riječi „moj grijeh“ u općoj ispovijedi, tri puta kod Jaganjče Božji, tri puta na riječi „Gospodine, nisam dostojan“ neposredno prije pričesti vjernika.

39. Znak križa se pravi: Kod početnih riječi „U ime Oca …“, na „Oproštenje…“ u pristupnim molitvama, na prve riječi ulazne pjesme (Introita), kod Evanđelja (na čelu, ustima i prsima), na riječi „Blagoslovljen, koji dolazi..) na blagoslov. Gdje je običaj, da se vjernici križaju, kad se misnik poslije Očenaša križa patenom i kad kaže „Pax Domini“ (Mir Gospodu), neka se taj običaj sačuva.

40. Na početku prikazanja mogu podvornici u ophodu (na pr. iz sakristije) donijeli na oltar vino i vodu i hostiju za posvećenje. — Mjesto starokršćanskog darivanja oko oltara, koje se i sada preporučuje, danas se pod Misom skuplja u škrabicu. Tim darovima vjernici izvanjski sudjeluju i pridonose za potrebe Mise i Crkve, a i u druge dobre svrhe. Sakupljanje u škrabicu neka se po mogućnosti obavlja tako, da se vrši do Predslovlja. Škrabica se može položiti kod oltara kao dar vjernika i tamo ostaviti do svršetka Mise.

41. Kad vjernici mole zajedno, neka riječi izgovaraju povišenim glasom, ne prebrzo, razgovjetno i s pravilnim unaprijed određenim stankama.

42. Crkva je od najstarijih vremena promicala pobožno pučko pjevanje; u naše doba treba ga živo preporučavati, da se njim unaprjeđuje pobožnost vjernika (Isp. Uputa, 9).

Orguljaš je dužan voditi pučko pjevanje. Kad ga prati orguljama, neka prilagodi snagu glazbala broju pjevača. Pri tome neka osobito pazi na sadržaj, značaj i ritam skladbe, poštujući propisani tempo, koji se ne smije bezrazložno ni ubrzavati ni usporavati.

Uređenje pučkog pjevanja zadatak je međusobna suradnje svećenika orguljala S crkvenih pjevača. Za početak se preporučuje, da poslije Mise, blagoslova ili pobožnosti: svećenik zadrži vjernike na kratka vježbu, na kojoj će najprije protumačiti sadržaj i značenje odabrane skladbe, a onda je uz pomoć orguljaša i pjevača naučiti.

Dok se u župi potpuno ne provede skupno pučko pjevanje, dobro je da se crkveni pjevači rasporede po crkvi tako da pomiješani s vjernicima budu kao predvodnici, osobito kod započimanja i obdržavanja pravog tempa Kasnije mogu pjevači započimati pjevanje ostajući na koru.

43. Sveta te tišina preporučuje i kod Misa s pučkim pjevanjem od podizanja do Očenaša. Za to vrijeme neka se vjernici sjedine sa žrtvom na oltaru i zajedno s Kristom prinesu sebe nebeskom Ocu (Vidi 33 a). Ako se tada pjeva, neka se pazi, da popijevka tvojim sadržajem izražava misao žrtvovanja npr. „Zdravo Tijelo“).

Općenito o Misama s pjevanjem

44. Dvije su vrsti Mise: Misa „s pjevanjem“ (in cantu) i „tiha Misa“ (lecta). Misa se s pjevanjem zove kad misnik doista pjeva one dijelove, koje po rubrikama treba pjevati, inače se zove tiha.

Nadalje ako se Misa „s pjevanjem“ služi uz asistiranje svetih službenika (đakon i podđakon), zove se svečana Misa (solemnis); ako se služi bez svetih službenika, zove se pjevana Misa (cantata) (Uputa, 3).

45. Na nedjelje preporuča se da bude Asperges me (Poškropi me), koji kršćane podsjeća na sveti krst.

46. Da vjernici zavole Mise s pjevanjem, potrebno je da i sami na izvanjski način sudjeluju odgovorima, ali i to, da te Mise ne budu preduge. Ipak neka bude i kod tih kratka propovijed i to pod Misom. Neka se također pričešćivanje vjernika pod Misom s pjevanjem ne izostavi nikada.

47. „Misnik i službenici oltara, osim brižljivo“ obdržavanja rubrika, moraju se truditi da dijelove određene za pjevanje izvedu što pravilnije, razgovjetnije i ljepše“ (Uputa, 94).

„Neka se nastoji, kad se god može. do se za obavljanje liturgijskih čina postave u prvom redu oni službenici, koji se odlikuju kao dobri pjevači. Na to posebno treba paziti kad su veće liturgijske svečanosti ili kad treba izvoditi teže napjeve, ili kad se liturgijski obredi prenose putem radija ili televizije“ (Uputa, 95).

48. Kod Misa s pjevanjem ulazi misnik s podvorbom po mogućnosti barem preko jednog dijela crkve. Dotle se pjeva Ulazna pjesma.

49. Kod svih Misa s pjevanjem, odgovore neka pjevaju svi vjernici. „Prvi je stupanj (sudjelovanja), kad svi vjernici pjevaju liturgijske odgovore: Amen; Et cum spiritu tuo; Gloria tibi Domine; Habemus ad Dominum; Dignum et justum est; Sed libéra nos a malo; Deo gratias. Treba sve poduzeti, da svi vjernici po čitavom svijetu mogu pjevati ove liturgijske odgovore“ (Uputa, 25 a).

„Kad pjevači i puk odgovaraju na pjevanje misnika i asistencije moraju upotrebljavati samo koralne napjeve (Isp. Uputa, 16 b).

Deo gratias (Bogu hvala) prije blagoslova na kraju Mise neka vjernici otpjevaju odgovarajućim napjevom, a ako to nije moguće, barem na istom glasu (tono recto).

50. „Drugi je stupanj, kad svi vjernici pjevaju i dijelove iz Reda Mise, tj.: Kyrie, eleison; Gloria in excelsis Deo; Credo; Sanctus-Benedictus; Agnus Dei. Treba nastojati da vjernici te dijelove iz Reda Mise znaju pjevati barem jednostavnijim gregorijanskim napjevima. Ako ne mogu pjevati sve dijelove, neka onda svi vjernici pjevaju barem odabrane lakše dijelove, kao Kyrie eleison; Sanctus-Benedictus; Agnus Dei, a pjevački zbor Gloria in excelsis Deo i Credo.

Nadalje neka se nastoji da vjernici po Čitavom svijetu nauče slijedeće gregorijanske napjeve: Kyrie eleison; Sanctus-Benedictus i Agnus Dei iz XVI. Mise Rimskog Graduala; Gloria in excelsis Deo i Ite missa est — Deo gratias iz XV. Mise; a Credo I. ili III.

Na ovaj način može se postići ono, što se najviše želi to jest, da kršćani po cijelom svijetu mogu djelatnim sudjelovanjem kod svete žrtve, te zajedničkim i radosnim pjevanjem pokazati svoju zajedničku vjeru“ (Uputa, 25 b).

51. „Dok misnik na kraju Mise blagosliva vjernike, neka orgulje ne sviraju. Misnik mora riječi Blagoslova izgovarati tako, da ga svi vjernici mogu razumjeti“ (Uputa, 27 g).

SVEČANE MISE

52. „Svečana Misa je uzvišeniji oblik euharistijskog slavlja. U njoj veća svečanost, koju sačinjavaju obredi, službenici i sveta glazba, otkriva veličanstvo božanskih otajstava i potiče duše prisutnih na pobožno razmatranje tih otajstava. Stoga treba nastojati, da vjernici ovaj oblik slavlja cijene onako kako treba i da mu dolično sudjeluju, kako je niže izloženo“ (Uputa, 24). Zato neka se svečane Mise, gdje je god to bio do sada običaj, i dalje podržavaju, a drugdje po mogućnosti uvode.

53. Kod pontifikalnih i kod svih svečanih Misa s asistencijom, te kod pjevanih Misa u stolnim“ zbornim i sjemenišnim crkvama, zbor pjeva sve na liturgijskom jeziku, samo se na Prikazanje, nakon otpjevanog ili barem recitiranog Ofertorija na liturgijskom jeziku, smije otpjevati prigodna skladba na narodnom jeziku po uzakonjenom kod nas običaju (sv. Pio X 27 XI 1903. n. 8: Uputa, 14 a).

Ako ima dosta vremena „mogu se poslije ispjevane antifone za Ulaz sa svojim retkom pjevati i drugi reci istoga psalma, U tome se slučaju može antifona ponavljati poslije svakoga ili poslije svakog drugog retka, a kud misnik dođe već pred oltar, prekine se psalam ako treba i pjeva Gloria Patri. a na koncu se ponovi antifona“ (Uputa, 27a).

Isto vrijedi i za antifonu k Ofertoriju i k pričesti (Usp. Uputa. 27 b i c).

PJEVANE MISE

54. „Veliku važnost treba pridavati pjevanoj Misi. Premda kod nje nema svetih službenika i potpunoga sjaja obreda, ipak je ukrašena ljepotom pjevanja i svete glazbe. Poželjno je, da u nedjelje i blagdane župska ili glavna Misa bude s pjevanjem“ (Uputa, 26).

55. Idealni oblik pjevane Mise jest, kada vjernici i zbor pjevaju na liturgijskom jeziku (latinski ili staroslavenski) stalne i promjenljive dijelove Mise. Taj je oblik pjevane Mise obavezan za konventualne Mise u Katedralama te kod zbornih Kaptola te u Sjemeništima. — Budući da ovaj način pjevanja na liturgijskom jeziku nije moguće svagdje održavati, to je Sveti Oficij dao dne 8. IV. 1960. našim biskupijama slijedeću povlasticu, koja u doslovnom prijevodu glasi ovako: Uzoriti Oci odlučiše… „da se podijeli dopuštenje, po kojem će vjernici misniku, koji sve pojedine dijelove Mise govori latinski, isto tako latinski i odgovarati, a usto vjernici smiju liturgijske tekstove Kyrie eleison, Gloria in excelsis, Credo, Sanctus, Benedictas i Agnus Dei pjevati na narodnom jeziku, bilo u doslovnom prijevodu, bilo prema tekstu koji bar njihov smisao izražava. Ovim se pak načinom ne smije pjevati kod pontifikalnih Misa, ni kod svečanih, ni kod konventualnih Misa u stolnim i zbornim crkvama, ni u sjemeništima. Osim toga se ne dopušta, da se promjenljivi dijelovi Mise pjevaju na narodnom jeziku“.

Prema tome od sada treba još više nastojati, da kod Misa s pjevanjem zaista svi vjernici misniku odgovaraju na liturgijskom jeziku. Samo mu kod pjevanja Evanđelja odgovaraju narodnim jezikom. A budući da je već dobivena gornja povlastica o upotrebi narodnog jezika, lakše će se i brže dostići i drugi stepen sudjelovanja vjernika kod pjevanih Misa (Vidi Vodič 50) i u onim krajevima. gdje do sada nije bio običajan.

Neka pjevački zbor nauči i redovito pjeva u prijevodu ili u parafrazi stalne dijelove Mise. da bi ih postepeno prihvatio i sav puk.

56. Ove povlastice glede upotrebe narodnog jezika kod pjevane Mise neka se bez posebne dozvole Ordinarija ne primjenjuju u onim biskupijama, gdje je do sada kod pjevane mise puk (zbor) pjevao liturgijskim jezikom (latinskim ili staroslavenskim).

57. Po novim rubrikama „incenzacije, koje se moraju obavijati kod svečanih Misa, mogu se vršiti i u svima pjevanim misama“ (Rubr. gen. Miss n. 426),

TIHE MISE

58. „Nije dopušteno miješati liturgijske čini li pobožne vježbe, nego, ako oboje treba vršiti, neka se pobožne vježbe drže prije ili poslije liturgijskog čina“ (Uputa. 12). Pobožne vježbe su na pr. krunica, križni put.

59. Različiti su načini, na koje vjernici mogu sudjelovati kod tihe sv. Mise: „Prvi način, kako vjernici mogu sudjelovati kod tihe Mise jest, kad pojedinci vlastitim nastojanjem sudjeluju na unutarnji način, tj. pobožno prate važnije misne dijelove, ili na izvanjski način prema različitim odobrenim pokrajinskim običajima.

U ovom pogledu treba posebno pohvaliti one, koji držeći u ruci mali misal priređen prema njihovu shvaćanju, mole riječima Crkve zajedno sa svećenikom. Budući da svi nisu jednako sposobni pravilno shvatiti liturgijske obrede i obrasce, a nisu ni duhovne potrebe kod svakog iste, niti su kod svakog pojedinca uvijek jednake, oni mogu na drugi prikladniji i lakši način sudjelovati, tj. pobožno razmišljajući o otajstvima Isusa Krist ili vršeći druge pobožnosti i moleći druge molitva, koje premda se oblikom razlikuju od svetih obreda, po svojoj su naravi s njima u skladu. Još treba naglasiti da, ako je negdje običaj svirati orgulje tokom čitave Mise, kod koje vjernici ne sudjeluju ni zajedničkim molitvama ni pjevanjem, mora se odbaciti običaj da se svira gotovo bez prestanka na orgulje, harmonij ili koje drugo glazbalo.
Ova glazbala ne smiju dakle svirati:
a. poslije dolaska misnika k oltaru, do prikazanja;
b. od prvih zaziva prije Predslovlja do Svet uključivo;
c. gdje je običaj, od Posvećenja do Očenaša;
d. od Gospodnje molitve do Jaganjče Božji uključivo; dok se govori Popričesna i daje blagoslov na koncu Mise“ (Uputa, 29).

60. „Drugi je način sudjelovanja vjernika kod euharistijske žrtve u tome, da zajednički mole i pjevaju. Treba se pobrinuti, da i molitve i pjevanje potpuno odgovaraju pojedinim dijelovima Mise“ (Uputa, 30).

Nedjeljne Mise, koje nisu pjevane, neka budu barem Mise sa zajedničkim moljenjem i pjevanjem.

61. „Treći je i potpuniji način, kada vjernici liturgijski odgovaraju misniku, kao da s njime razgovaraju“, i jasnim glasom izgovaraju dijelove, koji na njih spadaju. U ovom potpunijem načinu sudjelovanja mogu se razlikovati četiri stupnja:

a. Prvi je stupanj, kad vjernici misniku uzvraćaju lakše liturgijske odgovore, i to: Amen: Et cum spiritu tuo; Deo gratias; Gloria tibi, Domine; Laus tibi Christe; Habemus ad Dominum; Dignus, et justum est; Sed libera nos a malo (Uputa, 31a).

To su odgovori, koji se kod pjevane Mise pjevaju. Taj način sudjelovanja povezuje vjernike misnikom. Posebno je važno, da na kraju Kanona (prije Očenaša) vjernici svećenikovu žrtvu potvrđuju glasnim Amen. Preporučuje se svećenicima, da barem taj način izravnog liturgijskog sudjelovanja vjernika što prije uvedu u sve župe.

b. „Drugi je stupanj, kad vjernici izgovaraju i one dijelove, koje po rubrikama treba izgovarati podvornik i, ako se sveta pričest dijeli pod Misom, govore tri puta „Gospodine, nisam dostojan“ (Uputa, 31 b).

c. „Treći je stupanj, kad vjernici zajedno t misnikom govore i dijelove iz Reda Mise, tj. Gloria in excelsis Deo; Credo; Sanctus-Benedictus: Agnus Dei“ Uputa, 30 c).

Taj stupanj je prije svega za samostane, zavode i sjemeništa, ali nije ga teško uvesti, gdje puk već zna i pjeva te dijelove Mise.

d. „Četvrti je napokon stupanj, kad vjernici zajedno s misnikom izgovaraju i dijelove, što pripadaju na proprij Mise, to jest Ulaz. Na stepenicama, Prikaznu i Pričesnu pjesmu. Ovaj posljednji stupanj mogu primjenjivati na dostojni način, kako i dolikuje, samo izabrane upućenije skupine, koje su dobro poučene“ (Uputa, 31 d).

62. Kao što je Sveta Stolica našim vjernicima olakšala sudjelovanje kod pjevane Mise, to isto je učinila i za tihu Misu. Taj dio povlastice Svetog Oficija od 8. IV. 1960. glasi:

Uzoriti Oci… odlučiše glede tihe Mise: „Da se vjernici uže sjedine sa svećenikom, koji prikazuje Žrtvu Mise, dopušta se, da smiju na narodnom jeziku moliti doslovno prevedene liturgijske tekstove: antifonu Introibo, Confiteor, Gloria in excelsis, Credo (ili apostolsko vjerovanje), koju od molitava na Prikazanje, Suscipiat, Sanctus i Benedictus, Pater noster i Agnus Dei te nekoje od molitava prije i poslije pričesti. Isto se tako dopušta, da tumač, o kojemu govori Uputa SZO od 3. IX. 1958. smije i druge liturgijske tekstove pročitati u doslovnom prijevodu, samo da svećenik čitavu Misu služi isključivo latinskim jezikom i da mu puk na njegove pozdrave i pozive isto tako odgovara latinski“.

Na temelju toga kod zbornih Misa puk odgovara misniku samo na liturgijskom jeziku kratke odgovore: Amen, Et cum spiritu tuo (I s duhom tvojim), Habemus ad Dominum (imamo ka Gospodevi), Dignum et justum est (Dostojno i pravedno jest), te na kraju Mise prije blagoslova: Deo gratias (Bogu hvali). Vjernici treba da razumiju značenje tih odgovora i da ih izgovaraju pobožno i složno.

Na narodnom jeziku smiju vjernici, pod vodstvom tumača, zajednički moliti: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen“, antifonu k psalmu 42, Ispovijed, Slavu, Vjerovanje, na Prikazanje jednu ili drugu od slijedećih molitava: „-Primi, sveti Oče“, „Prinosimo“, „U duhu poniznosti“, „Dođi Posvetitelju .. .“, „Neka primi“, Svet i Blagoslovljen, Oče naš, Jaganjče Božji, prije pričesti „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga…“ ili „Blagovanje tijela“, „Gospodine, nisam dostojan“ (kod pričesti vjernika) i „Što ustima“ ili „Tijelo tvoje“. U tu svrhu treba prema odobrenom prijevodu prirediti tekst tih molitava. Unijeti na prikladna mjesta potrebne odahe i stanke i tada vjernike uvježbati.

Tumač smije (prema povlastici Sv. Oficija od 8. IV. 1960) čitati na glas pred vjernicima iz odobrenog prijevoda promjenljive dijelove Mise: na pr. Ulaz, Na stepenicama, Sekvencu, Pri kaznu, i Pričesnu pjesmu.

Tumač smije i za vrijeme Kanona posve kratkim i ne preglasnim pozivima upozoriti vjernike, da se u tišini pomole za Crkvu, za žive, za pokojne.

Gdje je moguće (na pr. u sjemeništima, redovničkim zajednicama), neka bar kadikad ovo sudjelovanje bude na liturgijskom jeziku.

63. Preporučuje se, da i kod zbornih Misa puk pjeva neku popijevku, koja odgovara dotičnom dijelu Mise, blagdanu ili dobi crkvene godine.

64. Na upite nekih Ordinarija kada se mogu ispuštati molitve koje je Sv. Otac Leon XIII. propisao da se mole iza tihe Mise (3 Zdrave Marije itd.), izdala je Sv. Kongregacija Obreda dekret od 9. III. 1960, potvrđen po Sv. Ocu Ivanu XXIII., prema kojemu se ove molitve mogu ispustiti u ovim slučajevima:

a. Kad se služi Misa pro sponsis, ili prigodom prve sv. Pričesti, svečane zajedničke Pričesti (Comunio generalis), sv. Potvrde, sv. Ređenja Ili re-dovničkih zavjeta;

b. Kada neposredno iza Mise slijedi druga funkcija ili pobožna vježba;

c. Kad je pod Misom propovijed i

d. Kad je zborna Misa (Missa dialogata), ali samo na nedjelje i blagdane.

65. Neka se zborna Misa s pučkim pjevanjem uvede postepeno. Najprije se uvode liturgijski odgovori, Vjerovanje i Očenaš; misnik neka pročita Evanđelje. Zatim se uvodi moljenje ili pjevanje Gospode, Slava, Vjerovanje, Svet, Jaganjče Božji. Napokon vjernici izvode cijelu zbornu Misu s pučkim pjevanjem.

66. Uvođenje pjevane ili bar dijalogirane Mise s pučkim pjevanjem jest najuspješnije sredstvo liturgijskog dušobrižništva, kojemu je svrha: temeljita pouka u vjeri, i postojani život u milosti po euharistijskoj Žrtvi.