Zaboravljena mudrost crkvenog Učiteljstva: Benedikt XV. – Pacem, Dei Munus Pulcherrimum (1920.)

    Sveti Otac Benedikt XV (1914.-1922.)

    Prema običaju, Petrovi nasljednici, rimski pape, nakon izbora odabiru ime koje najčešće služi kao indikator smjera njihove službe, jer se uzevši ime nekoga od svojih predšasnika na određeni način nadahnjuju njihovom karizmom i djelovanjem. Mnogi su stoga ostali nemalo začuđeni kada je kardinal Joseph Ratzinger odabrao papinsko ime “Benedikt”. Naime, zadnji papa nositelj toga imena bio je Benedikt XV., mnogi bi rekli – najmanje poznati papa XX. stoljeća. Njegov pontifikat obilježilo je ludilo Prvog svjetskog rata kojeg je Benedikt XV. s pravom nazvao “samoubojstvom civilizirane Europe”, ali još važnije – njegovo neumorno zalaganje za mir među zaraćenim narodima.

    Rođen je 21. studenog 1854. u Pegli (predgrađu Genove) kao Giacomo della Chiesa. U njemu je još od malena tinjala želja za svećeničkim pozivom, no njegov otac markiz Giuseppe della Chiesa sinu je namijenio pravničku karijeru. Nakon što je u 21. godini stekao doktorat iz pravnih znanosti, ponovno moli oca da mu dopusti odlazak u svećenike, na što ovaj nevoljko pristaje. Teološki studij je svršio u Rimu, gdje je i zaređen 1878. godine. Uz svećeničku, obavlja i brojne diplomatske dužnosti. 1907. postaje nadbiskup Bologne, a u svibnju 1914. i kardinal. Tri mjeseca nakon toga umire Pijo X., a na konklavama je (vrlo vjerojatno zbog diplomatskog iskustva) izabran za papu pred sam osvit Prvog svjetskog rata.

    U svom relativno kratkom pontifikatu ostvario je mnogo toga, spomenimo samo da je 1917. izdao cjelovit Zakonik kanonskog prava, koji je omogućio procvat Crkve nakon svršetka rata. Vatikan je izveo iz de facto diplomatske izolacije, pa su u njegovom pontifikatu uspostavljeni diplomatski odnosi sa svim svjetskim silama osim sa SAD-om i SSSR-om (usporedbe radi, na početku 1. svj. rata Sveta Stolica je imala službene odnose samo s Austro-Ugarskom i Ruskim carstvom). Bio je poznat i kao veliki dobrotvor – za vrijeme rata bio je pokrovitelj udruge koja se skrbila o ratnim zarobljenicima, na njihovo djelovanje potrošio je 82 milijuna tadašnjih lira (1 lira tada je vrijedila mnogo više od one s kraja XX. st., imala je vrijednost švicarskog franka), za humanitarnu pomoć i žrtve rata razdijelio je tolika sredstva da je gotovo u potpunosti ispraznio vatikansku riznicu. Ipak, njegovo neumorno zalaganje za mir ostaje ono po čemu je najviše upamćen, pa ga s pravom možemo nazvati “papom mira”. Za svoga pontifikata izdao je 13 enciklika, od kojih se čak 5 bavilo pitanjem mira (uz još dvije apostolske pobudnice iste tematike). Ovaj svijet je napustio izmučen teškom upalom pluća na današnji dan, 22. siječnja 1922. Mnogo se toga u svijetu promijenilo od vremena Bendikta XV., no ljudska narav oštećena grijehom i dalje žudi za ratom i razaranjem, čemu svjedočimo gotovo svakoga dana. Zato vam možemo preporučiti čitanje njegove poznate enciklike “Pacem, Dei Munus Pulcherrimum” (“Mir, najljepši Božji dar“) iz 1920. godine, čiji vam hrvatski prijevod donosimo na ovoj poveznici:

    Iz ove enciklike izdvojit ćemo jednu posebno prikladnu misao:

    Narodima pak po kršćanskom zakonu udruženim, kadgod budu što poduzeli s razloga pravde i ljubavi ne će uzmanjkati nastojanja i pomoći Crkve, koja koliko je najsavršeniji uzor društva u opće, toliko po svom vlastitom ustrojstvu i po svojim ustanovama obiluje divnom snagom, da ljude ne samo za njihovo vječno spasenje, nego i za udobnost ovog života tako vodi kroz vremenska dobra, da ne gube vječnih. Po svjedočanstvu povijesti znamo, da su stari, surovi i barbarski narodi Evrope, otkad ih je prožeo duh Crkve, malo pomalo izravnali mnogostruke i veoma velike međusobne razlike, da su se konačno okanivši se nesloge udružili u jedno društvo iste vrste, pa da je nastala kršćanska Evropa, koja je pod vodstvom i nadzorom Crkve zadržala razliku narodnosti, a ipak uz to težila za nekim jedinstvom, blagostanja i slave željnim jedinstvom.