Ženske tradicionalne zajednice

Benediktinke – Opatija Gospe od Vjernosti (Jouques)
Benediktinke – Opatija Gospe od Navještenja (Le Barroux)
Benediktinke – Samostan Gospe od Slušanja (Rosans)
Benediktinke – Samostan Gospe od Milosrđa (Benin)
Benediktinke Marije Kraljice Apostola
Regularne kanonikinje Majke Božje
Sestre Predragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista (Schellenberg/St. Pelagiberg)
Klanjateljice Kraljevskog Srca Isusa Krista Velikog Svećenika
Bosonoge karmelićanke – Karmel Isusa, Marije i Josipa (Valparaiso/Elysburg/Moraga)
Institut dominikanki Duha Svetoga
Institut redovnica žrtava Srca Isusova
Oaza Isusa Svećenika
Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina (New Hampshire)
Sestre franjevke Bezgrješne

***

Benediktinke – Opatija Gospe od Vjernosti (Jouques)

Samostan Gospe od Vjernosti utemeljen je 1967., blizu sela Jousquesa. Opatija Saint Louis du Temple iz Limona (Essone) tamo je odaslala malenu skupinu redovnica koje su se uselile u Pey de Durance. Smjestile su se u objekte koji su bili dio farme i vinograda. Dvije godine nakon toga počela je i izgradnja crkve, a 1970. otvoren je i novicijat. 1981. samostan je podignut na rang opatije, a 1984. posvećena je opatijska crkva. Svoje izrazito plodno djelovanje ove benediktinke su pokazale već 1991., kada je skupina njihovih sestara u Rosansu (Visoke Alpe/Hautes Alpes) položila temelje za novi samostan Gospe od Milosrđa. No, nisu stale na tome. Već 2005., na poziv biskupa P. N’Kouéa otvorile su na zapadu Afrike, u sjevernom Beninu (Natitingou) novi samostan. Njihova zajednica sada broji 45 sestara u dobi od 22-90 godina. Vjerno su se odazvale Kristovom pozivu za nasljedovanjem. Dani su im ispunjeni tradicionalnom duhovnošću – svetom Misom, Oficijem, osobnom molitvom, radom i zajedničkim životom.

abbayedejouques.org

Benediktinke – Opatija Gospe od Navještenja (Le Barroux)

Zajednica je osnovana 1979. Četiri godine kasnije kupljena je zemlja u podnožju gore Ventoux, u provansalskom kraju blizu Le Barrouxa. 1986. blagoslovljen je kamen temeljac budućeg samostana. Tri godine kasnije samostan je dobio kanonsko priznanje od Svete Stolice. 1992. samostan je uzdignut na rang opatije, a prvom časnom majkom imenovana je majka Elisabeth. Tri godine kasnije sestre je posjetio kardinal Joseph Ratzinger. Izgradnja samostana završila je 2005. Tom prilikom je opatijsku crkvu posvetio posebni izaslanik pape Benedikta XVI., kardinal Medina Estevez.

Ova zajednica rodila se iz želje za vođenjem benediktinskog načina života stopama dom Gerarda, utemeljitelja samostana sv. Magdalene u Le Barrouxu. Na njihova vrata zakucale su mnoge mlade žene. Nakon provizorno organiziranog smještaja (u gospodarskim zgradama farme i karavanama) postalo je nužnim izgraditi samostan. (1986.-2005.) Trenutno samostan broji oko 30 redovnica. Obdržavaju pravilo sv. Benedikta iz šestog stoljeća, te im se život okreće oko molitve i rada, u povučenosti od svijeta. Osim rada, dan im je ispunjen pobožnom molitvom, gregorijanskim napjevima i tradicionalnom Misom. Provansalsko sunce i predivno okruženje (Mont Ventoux, Dentelles de Montmirail…) privlače mnoge posjetitelje, koji u opatijskoj trgovini traže proizvode iz radionica ovih vrijednih sestara.

barroux.org

abbaye-annonciation.org

gloria.tv/?media=106955

Benediktinke – Samostan Gospe od Slušanja (Rosans)

Kako je zajednica sestara iz samostana Gospe od Vjernosti (Jousques) do ranih 1990-ih brojala više od 50 sestara, pojavila se potreba za novim zdanjem. U malenoj dolini smještenoj u visokim Alpama, kraj sela Rosansa, sestre su počele graditi svoj novi dom. Pomoću brojnih dobročinitelja, započeta je gradnja samostana, koji će biti dovršen 1999. Naziv koji su sestre izabrale, Gospe od Milosrđa odražavao je duh enciklike pape Ivana Pavla II. iz 1980. – „Dives in misericordia“ (Bogat milosrđem). Nedjelja božanskog milosrđa, prva nedjelja nakon Uskrsa, svake godine u samostan privlači velik broj vjernika i hodočasnika. Samostan je 2002. uzdignut na rang opatije, i broji 20 sestara. U njemu se održavaju brojne radionice, a sestre se bave i proizvodnjom meda, konzerviranog voća, te šivanjem liturgijskog ruha. Usto i svakodnevno peku hostije.

http://www.abbayedejouques.org/fondations.html

http://dignois.fr/Rosans-Misericorde/

Benediktinke – Samostan Gospe od Milosrđa (Benin)

Sestre benediktinke iz Jousquesa su 2005., na poziv biskupa Natitingoua, Pascala N’Kouéa otvorile na zapadu Afrike, u sjevernom Beninu novi samostan. Pet sestara napustilo je Francusku, i privremeno se smjestile na području biskupije, kod Perme. Slijedeće godine, jedan dobročinitelj sestrama je darovao polje blizu sela Pèporiyakou , 8 km sjeverno do Natitingoua, te je gradnja samostana mogla započeti. Kao i u Rosansu petnaest godina prije, darežljivošću članova obitelji i prijatelja omogućeni su radovi. Rano 2007., zajednica je podigla prvu zgradu novog samostana, pod nazivom Gospe od Slušanja. Građevinu buduće crkve blagoslovio je nadbiskup Aix-en-Provence, msgr. Dufour. Siromašna, ali pobožna lokalna zajednica pomaže sestrama u prilagodbi i izgradnji zajednice, dok je biskupija osigurala svećenika koji svaki dan slavi svetu Misu. Osposobljena je i zgrada koja služi kao gostinjak. Uz radionice, sestre se bave i poljoprivredom. Zajednica danas broji 10 redovnica i još dvije beniške sestre.

http://www.abbayedejouques.org/fondations2.html

Benediktinke Marije Kraljice Apostola

Ova zajednica svoje početke imala je pod okriljem Svećeničkog bratstva sv. Petra, 1995. godine u biskupiji Scranton, u američkoj Pennsylvaniji. Izvorno su se nazivale Oblatkinje Marije Kraljice Apostola, i to iz dva razloga. Prvo, kako bi iskazale vlastito nuđenje benediktinskoj obitelji (na latinskom „oblatae“ značin ponuditi, prinijeti) Drugo: jer su se posvetile Blaženoj Djevici Mariji i ponudile joj svoje usluge. Započele su s redovničkim časoslovom prema pravilu sv. Benedikta, te pjevanjem latinskih napjeva, odnosno Božanskog oficija prema Breviariumu Monasticumu iz 1962.  Zadaća im je osobito molitva za svećenike kojima žele biti suradnice u reevangelizacije svijeta, po uzoru na potporu koju je Presveta Djevica davala apostolima. U potrazi za mjestom prikladnim za monaški život, dvaput su se selile. Konačno, na poziv msgr. R. W. Finna, nastanile su se 2006. u njegovoj biskupiji Kansas City-St. Joseph u Missouriju. Ponudio im je potporu i zaštitu njihove karizme te tradicionalne liturgije. Ponovo su obavile novicijat pod vodstvom dviju opatija, tako da su prve zavjete položile 2007., a samostan je postao priorat pod zaštitom Gospe Efeške. Sestre otada nose novo, sadašnje ime; Benediktinke Marije Kraljice Apostola. Osim fizičkog rada, sestre se vrlo uspješno bave i fizičkim radom, a posebno su vješte u izradi liturgijskog ruha, do te mjere da se zbog velikog broja narudžbi, na nove mora čekati preko nekoliko mjeseci. No, ono po čemu su ove marljive sestre postale naširoko poznate je njihovo anđeosko pjevanje. Snimile su već nekoliko albuma s pobožnim i liturgijskim napjevima, a njihova izdanja su u Sjedinjenim Državama visoko na top-listama (2 njihova albuma zasjela su na prvo mjesto Billboardove ljestvice tradicionalne klasične glazbe). Unatoč tome, sestre su i dalje zadržale ponizni i pobožni duh pravih benediktinki. Prilikom polaganja zavjeta krasi ih plavi veo s crvenom podstavom, za koji su inspiraciju dobile od Gospine slike koja visi u njenoj kućici u Efezu. Plava boja simbolizira Gospino majčinstvo, a crvena, kao u starozavjetno doba, njezino djevičanstvo. Tri križića označuju Presveto Trojstvo. Ovu vrlo mladu zajednicu svakako čeka svjetla budućnost.

benedictinesofmary.org

Regularne kanonikinje Majke Božje

Osnovane su 1971., kao samostan papinskog prava priznate su 2000., a od 2001. s kanonicima Majke Božje čine jednu kanoničku obitelj. Danas žive u Azilleu, trideset kilometara sjeverno od opatije Lagrasse.

chanoinesses.lagrasse.org/-Chanoinesses-.html

Sestre Predragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista (Schellenberg/St. Pelagiberg)

Utemeljitelji ove kongregacije su sin i majka – o. Franz Sales Brunner (1795.-1859.), misionar Predragocjene Krvi i Anna Maria Brunner (1764.-1836.), oboje umrli na glasu svetosti.  Anna Maria, rođena je bila majka šestero djece, od kojih se čak troje odazvalo duhovnom pozivu. Sa četrdeset i osam godina je ostala udovica. Hodočastila je u Rim i tamo postala članica Bratovštine Predragocjene Krvi. Po povratku je sa svoje dvije kćeri započela samostanski život euharistijskim klanjanjem i štovanjem Predragocjene Krvi. Broj sestara je već nakon nekoliko godina porastao pa im je churski biskup potvrdio pravilo. Nakon Koncila, sestre su 1967. prihvatile nove konstitucije, međutim, kako su se pokazale manjkave, vratile su se provjerenima iz 1930. Od 1975. su surađivale s FSSPX-om, sve do nedozvoljenih biskupskih ređenja iz 1988., kada se povezuju sa Svećeničkim bratstvom sv. Petra. Karizma im je vječno klanjanje Predragocjenoj Krvi Spasiteljevoj u Presvetom Oltarskom Sakramentu, a osobito mole za svećenike.

Ustrajnost u vjernosti klasičnom obredu i duhovnosti se pokazala pravim izborom. Dok u samostanu modernih klanjateljica, koje su napustile habit i hodaju bez vela i u hlačama, imaju još petnaestak članica većinom starijih od šezdeset godina, i jedva se mogu prisjetiti kad je neka djevojka zadnji put ušla u samostan, sestre Predragocjene Krvi su npr. 2008. godine u malom Lihtenštajnu imale pet novakinja.

150 godina samostana Schellenberg, obilježile su 2008. i 2009., raznim svečanostima, predavanjima, izložbom i prigodnim izdanjima. Papa Benedikt XVI. im je tim povodom udijelio svoj apostolski blagoslov.

Sestrinska kuća samostana u Schellenbergu nalazi se u švicarskom selu Sankt Pelagiberg. Iako je prva asocijacija na ime Pelagija negativna, jer asocira na poznatog heretika s kraja 4. st., ovo mjesto naziv baštini po sv. Pelagiju, istarskom mučeniku iz 3. st. Ovo mjesto je vrlo posjećena destinacija za hodočasnike čuvenoj slici Crne Gospe. Sestre Predragocjene Krvi ovdje su prisutne još od 1912. Usko surađuju s Svećeničkim bratstvom sv. Petra.

www.frauenkloster.li

kurhaus-marienburg.ch

 

Klanjateljice Kraljevskog Srca Isusa Krista Velikog Svećenika

Kao podršku djelovanju Instituta Krista Kralja, Božanska Providnost je omogućila formiranje ove zajednice kontemplativnih redovnica posvećenih zadovoljštini i klanjanju Kraljevskom Srcu Isusa Velikog Svećenika. Vode kontemplativan neklauzurni život, a svoje molitve i žrtve prikazuju osobito za svećenike Instituta i za duše koje su im povjerene. Prve tri sestre primile su u rujnu 2004. habit iz ruku firentinskog nadbiskupa Ennija kard. Antonellija. Poput svećenika i oblata Instituta, Klanjateljice Kraljevskog srca nalaze duhovne uzore u trojici suzaštitnika: sv. Franji Saleškom, Sv. Benediktu i sv. Tomi Akvinskom. U nauku o Božanskoj Ljubavi sv. Franje Saleškog sestre nalaze obrazac za vlastiti poziv – biti u neprestanoj potrazi za rastom u ljubavi koja uvijek mora biti utemeljena u istini. Benediktinski aspekt njihove karizme ogleda se u središnjem mjestu koje daju liturgiji Crkve u svakodnevnom životu. Sveta Misa i časoslov u klasičnom obliku rimskog obreda oblikuju ritam njihove svakodnevice. U sv. Tomi Akvinskom nalaze jasnoću i strukturu misli potrebnu za svoju formaciju i za sve dublje razumijevanje otajstava svete katoličke vjere. Naposljetku, preko svoje glavne zaštitnice, Blažene Djevice Marije, pod njenim naslovom Bezgrješne (na čiju čast nose svoj plavi korski plašt), žele svoj život i čitavo biće suobličiti Kraljevskom Srcu Njezina Božanskoga Sina – otuda proizlazi i njihovo geslo – In Corde Regis (U Srcu Kralja). Njihov prosječan dan okreće se oko molitve – svete Mise i Božanskog oficija u tradicionalnom latinskom obliku, usrdne misaone molitve, Euharistijskog klanjanja i krunice. Bogat molitven život protkan je razdobljima ručnog rada i intelektualne izobrazbe, uključujući tu i izučavanje gregorijanskih napjeva, latinskog jezika, duhovnosti, filozofije i teologije, te usavršavanje raznih obrta poput vezenja čipke, šivanja i skrbi oko liturgijskog ruha i oltarskih platna. Sjedište Klanjateljica nalazi se uz Institut, u talijanskoj općini Gricigliano blizu Firence. Ove godine su preuzele samostan Maria Engelport u Trierskoj biskupiji od oblata Bezgrješne, koji su ga zbog nedostatka zvanja morali napustiti. Papinsko pravo redovnicama je 2008. dao papa Benedikt XVI. Broje dvadeset i pet sestara i više postulantica. Prosječna dob im je ispod trideset godina.

http://www.institute-christ-king.org/vocations/sisters/

Bosonoge karmelićanke – Karmel Isusa, Marije i Josipa (Valparaiso/ Elysburg/Moraga)

Začetak Karmela Isusa, Marije i Josipa može se naći u španjolskom karelićanskom samostanu koji je osnovala sv. Terezija od Isusa u šesnaestom stoljeću. Osnovana su i dva kćerinska samostana u Meksiku. Ova zajednica je 1927. uspostavila Karmel u Kaliforniji. Kasnije je na tom području, u Las Vegasu (Nevada) utemeljen samostan. No, sestre su razlučile kako ih Bog poziva u biskupiju Lincoln. Tako je 14. prosinca 2011. posvećen Karmel Isusa, Marije i Josipa u selu Valparaisu, državi Nebrasci. Ove karmelićanke strogo se drže pravila sv. Terezije Avilske i slave karmelićanski Božanski oficij, slijede karmelićanski liturgijski kalendar, te slave Tradicionalnu latinsku misu. Ova grupica od inicijalnih desetak redovnica do 2009. je narasla do te mjere da su morale ustanoviti novu zajednicu. Iz tog razloga su se spremno odazvale na poziv harrisburškog biskupa. Tamošnji karmelićanski samostan u Elysburgu je zbog nedostatka poziva i visoke dobi preostalih redovnica bio pred zatvaranjem. Deset redovnica krenulo je put Elysburga. U međuvremenu je broj poziva u Valparaisu nastavio rasti preko limita od 21 redovnice kojega je odredila sama sv. Terezija. 2011. godine, sestrama je došao poziv iz biskupije Oakland u Kaliforniji, s zamolbom da ustanove karmelićanski samostan u Canyonu. Još jednom, sestre su spremno odgovorile s „da“. Krajem srpnja na put je krenulo deset žena, pet sestara s trajnim zavjetima i pet novakinja. 21. rujna 2012. Salvatore J. Cordileone, nadbiskup San Francisca slavio je pontifikalnu Misu prilikom službenog otvaranja novog Karmela Isusa, Marije i Josipa u crkvi sv. Monike u Moragi. U današnje vrijeme posvemašnje erozije monastičkog života, činjenica da su tradicionalne karmelićanke iz Valparaisa  u svega desetak godina djelovanja otvorile ne jednu, već dvije kćerinske kuće, predstavlja uistinu izvanredan blagoslov za Crkvu.

lasvegasmariancenter.com

Institut dominikanki Duha Svetoga

Ovaj Institut je družba apostolskoga života papinskog prava. Sestre, dakle, nisu koludrice, nego posvećene djevice koje za uzor imaju sv. Katarinu Sijensku. Začetnik im je Victor-Alain Berto (1900.-1968.), svećenik biskupije Vannes i dominikanski trećoredac, poznat i kao teološki savjetnik nadbiskupa Lefebvrea. Bio je među onima koji su se na zadnjem koncilu zalagali za sastavljanje posebnoga dokumenta o Blaženoj Djevici Mariji i njezinoj ulozi u Crkvi. Kada su koncilski oci to odbili, iz obzira prema protestantima, i o Gospi odlučili progovoriti u okviru dogmatske konstitucije o Crkvi gdje je na kraju dobila jedno (osmo) poglavlje, napisao je potresno svjedočanstvo. Institut je kanonski utemeljen u ožujku 1943. kao Bratstvo Gospe od Radosti Trećega reda sv. Dominika. Sestre veliku pozornost daju ljepoti, dostojanstvu i pobožnosti svetih obreda. Vjerne su tradicionalnoj Misi kao i starom časoslovu koji mole u koru, a Večernju i Povečerje pjevaju. Kao prave kćeri sv. Dominika veliku pozornost posvećuju studiju, kontemplaciji i širenju božanske istine. Osobito njeguju studij Sv. pisma, djela crkvenih otaca i sv. Tome Akvinskog. Budući da se bave odgojem i obrazovanjem mladih, tu ljubav prema traženju istine prenose na nove naraštaje. Vode šest škola u Francuskoj; Gospe od Radosti (Pontcalec, Brittany), Sv. Tome (Pontcalec, Brittany), Sv. Katarine (Nantes, Brittany), Sv. Pija X. (St. Cloud, kraj Pariza), Sv. Dominika (La Baffe, Lorraine), i Sv. Josipa (Draiguignan, Cote d’Azur)., a imaju preko 100 redovnica.

dominicaines-du-saint-esprit.fr

Institut redovnica žrtava Srca Isusova

Institut redovnica žrtava Srca Isusova, 1838. god. osnovala je Julie-Adèle de Gérin-Ricard (1793.-1865.), redovničkim imenom Marija Viktima (što znači žrtva) od Isusa Raspetoga. Osim tri uobičajena zavjeta čistoće, siromaštva i posluha, polažu i četvrti zavjet, papinske klauzure. Sestre su privržene tradicionalnoj misi koju im nedjeljom služi svećenik iz Petrova bratstva, a u ostale dane biskupijski svećenik; po biskupovoj želji jedanput tjedno imaju misu po novom redu. Danas ih u samostanu živi dvadesetak, kao i nekoliko novakinja i postulantica. Sestre vode ozbiljan pokornički život – post, dvostruke rešetke, u nazočnosti drugih ljudi prekriju se velom, ne napuštaju samostan… – ali nipošto otužan niti pesimističan. Takav su život izabrale iz ljubavi, da tješe Presveto Srce Isusovo i pomognu bližnjima.

Zanimljivost ovoga gradskog samostana, koji je nekoć bio kuća utemeljiteljičine tete, je što nije samo molitvena oaza, nego i oaza zelenila. Sestre su se, usprkos tomu što su zbog urbanizacije izgubile nekoliko hektara, uspjele održati u gradu tako da uzgajaju grah, grašak, zelenu salatu, jabuke, naranče, drže kokoši i zečeve, a donedavno i jednog magarca.

Fotografije ovih redovnica u grubim, asketskim habitima, u otajstvenom ozračju euharistijskog klanjanja ili za vrijeme zavjeta mnoge nisu ostavile ravnodušnima, tako da su ove samozatajne sestre privukle pozornost i postale poznate također izvan svoga grada i Francuske, pa im se javljaju i djevojke iz inozemstva koje je privukla njihova karizma. Ove redovnice iz Marseillea nazivaju se žrtvama, jer žele u jedinstvu s Kristom biti žrtve ljubavi za slavu Božju i spas bližnjih. Tu nakanu izriče i njihovo geslo; „Una cum Christo hostia, Cor unum.“

Oaza Isusa Svećenika

Začeci ove zajednice sežu u 1960. godinu kada je nakon nekoliko inicijalnih sastanaka njihov utemeljitelj, vlč. Pedro od Bezgrješne Muñoz, okupio španjolske djevojke sa željom podupiranja svećenika. 26. svibnja 1965., nadbiskup Barcelone msgr. Gregorio Modrego Casaus potvrdio je ovu zajednicu kao pobožnu udrugu. Kako se radilo o kongregaciji kontemplativnog života, bilo je nužno utemeljiti samostan (i to klauzurni) kako bi se mogli ispuniti ovi uvjeti. Tako je 1966 počeo život ove „oazističke“ zajednice. Krenulo se od skromne kuće u predgrađu Barcelone.  Nakon nekoliko godina skromnijeg djelovanja, počeli su se lijevati pozivi iz Meksika, Francuske, Sjeverne Amerike, Afrike, Argentine, Urugvaja, Čilea, Dominikanske Republike, pa čak i Indije. Tako je ova zajednica brzo poprimila međunarodni karakter. Nekoliko biskupa dalo je svoje odobrenje njihovim Konstitucijama: nadbiskup Lefebvre, biskup Lazo i biskup Rangel. Oaza je njegovala prijateljske odnose s Bratstvom sv. Pija X., no o. Muñoz se nakon dugogodišnjeg neslaganja oko pitanja načina rješavanja krize u Crkvi, počeo razilaziti s Bratstvom. Na preporuku i poticaj FSSPX-ovog biskupa de Galarrete, skupina sestara je napustila Oazu i krenula s osnivanjem nove kongregacije pod okriljem FSSPX-a. No, većina sestara krenula je drugim putem. Od blagdana Preslavnog Imena Marijina, 21. Veljače 2007. Dva dana nakon sastanka s kardinalom Hoyosom, Oaza je Pontifikalnoj komisiji Ecclesia Dei uputila zahtjev za za priznavanjem. Uzevši u obzir njihovo jasno usmjerenje vjernosti Crkvi i Tradiciji, 29. lipnja 2007. Oaza je priznata kao redovnička zajednica papinskog prava i nalazi se pod nadležnošću Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei.

Geslo zajednice, „Pro eis“ (Za njih), uzeto je iz Ivanova evanđelja: “I za njih posvećujem samog sebe” (Iv 17,19), a početna slova imena zajednice označavaju njihov program:

  • Oratio (molitva): pored klasičnog brevijara, izuzevši matutin, ružarija i usmenih molitava, imaju dva sata dnevno mislene molitve.
  • Amor (ljubav): potpuno predanje sebe same u samostanu. Posebna ljubav prema Mariji i prema svećenicima.
  • Submissio (podložnost): život savršenog posluha, potpuno napuštanje vlastite volje, vježbanje u salezijanskoj poniznosti, krjeposti koja karakterizira Oazu.
  • Immolatio (žrtvovanje): dan za danom žrtvovati vlastiti život za svećenike.
  • Silentium (mûk): tišinu treba održavati cijeli dan osim za vrijeme rekreacije.

Osim poslušnosti, čistoće i siromaštva sestre imaju i dodatni, vokacionistički zavjet. Svoj život u papinskoj klauzuri prikazuju za posvećenje svećenika i redovnika te mole od Gospodina brojna i sveta zvanja. Nadahnjuju se na duhovnosti sv. Franje Saleškog, a bitan je element njihova identiteta vjernost klasičnoj svetoj Misi koje se nikada nisu ni odrekle. Zaštitnici su Bezgrješna, sv. Josip, dvanaest apostola i sv. Franjo Saleški.

Njihova nova fundacija nosi ime Oaza sv. Josipa, a nalazi se u Villaviciosi kod Córdobe u Španjolskoj. Otac utemeljitelj služio je svetu Misu u Gospinoj kapelici, 26. studenog 2013. čime je započeo život u novom samostanu. Iz matične kuće je pet sestara došlo u novi dom. Po jedna Španjolka, Meksikanka, Kolumbijka, Argentinka i Francuskinja.

www.oasisjesussacerdote.es

Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina (New Hampshire)

Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina (Mancipia Immaculati Cordis Mariae) nastali su 1949. godine pod geslom „Fortes in fide“, postojani u vjeri. Vremenom je zbog različitog gledanja na duh zajednice nastalo više ogranaka. Bave se apostolatom preko tiska, interneta, drže vlastite škole, treće redove, služe se klasičnim rimskim obredom i montfortske su duhovnosti.

catholicism.org/category/the-slaves-of-the-immaculate-heart-of-mary

Sestre franjevke Bezgrješne

Ženski ogranak Franjevaca Bezgrješne utemeljili su fra Stefano M. Manelli i fra Gabriel M. Pelletieri 1982. Sestre je kanonski priznao kao javno udruženje vjernika kardinal Manile Jaime Sin, a opat Montecassina mons. Bernardo D’Onorio kao ustanovu dijecezanskog prava 2. kolovoza 1993. Papinsko priznanje su dobile 9. studenog 1998. Iako s muškim ogrankom čine jednu obitelj, svatko zadržava svoju autonomiju upravljanja. Karizma ovog Instituta je marijanska i franjevačka, te se sastoji u življenju franjevačkog načina života u Marijinom svjetlu; sukladno papinskoj povelji „Regula Bullata“ sv. Franje Asiškog, te programu „Traccia“, tj. marijanskoj formi franjevačkog života , s novim zavjetom, primarnim i konstitutivnim, „Marijanskim zavjetom“, odnosno bezgraničnom posvećenju Bezgrješnoj, koje se polaže zajedno s zavjetima siromaštva, posluha i čistoće. Poseban karakter ovom apostolatu daje njihov misionarski duh, te navještanje Evanđelja putem mass-medija. Primarni i nepresušni izvor misija i raznih aktivnosti predstavlja život u zajednici molitve i kontemplacije, siromaštva i pokore, na čemu leži temelj svakog pojedinog člana.  Postoje još franjevke služavke Bezgrješne, a imaju i kontemplativke; klarise Bezgrješne. Članovi instituta mogu biti i laici koji čine treći red.

immacolata.com/index.php/en/chi-siamo/suore-francescane

marymediatrix.com/religious-life/handmaids.html

immacolata.com/index.php/en/chi-siamo/clarisse-dell-immacolata

(Velik dio ovih sadržaja prenesen je s bloga “Splendor Domini” – http://splendordomini.blogspot.com/)