Tri godine nakon proglašenja motuproprija Traditionis Custodes, koji je nametnuo stroga ograničenja slavljenju tradicionalne latinske Mise, kontroverze oko njezine uporabe nimalo ne jenjavaju.
Stoga, ako je cilj teksta pape Franje bio postizanje kakvog takvog mira u liturgijskim ratovima povećanjem liturgijske homogenizacije oko Mise Pavla VI., u tome ni najmanje nije uspio. Porast popularnosti Mise sv. Ivana XXIII. (tradicionalne latinske Mise) uzrokovan je, barem djelomično, snažnim osjećajem nezadovoljstva Misom sv. Pavla VI. (ili novus ordom) među širokim slojem katolika koji redovito odlaze na Misu. A sam potez potiskivanja latinske Mise nije ni najmanje doprinio mijenjanju te ukorijenjene stvarnosti, posebno u svjetlu činjenice da Vatikan u isto vrijeme nije učinio ništa po pitanju reformiranja nove liturgije kako bi se na istinski pastoralan način riješio legitimni osjećaj nezadovoljstva kod mnogih.
Pokušaj suzbijanja spontanih izraza vjere pomoću sirovog autoriteta odozgo – i to izraza koji su potpuno ortodoksni i istinski dolaze “odozdo” rijetko su pastoralno mudri potezi – jer takvom treniranju strogoće nedostaje istinski angažman s onima koji su pogođeni tim mjerama, pa takvi pokušaji redovito propadaju.
Popularnost tradicionalne latinske Mise može se izravno povezati s njezinim naglaskom na strahopoštovanje (reverentnost), transcendenciju i nadnaravnu vertikalnost. A to su osobine koje bi trebale biti prisutne u svakoj Misi, ali ih nasušno manjka u mnogim župama. Poučno je i ovo – gdjegod se misa Pavla VI. slavi na duboko tradicionalan i transcendentan način, ona gotovo uvijek polučuje uspjeh, što samo naglašava legitimnost želje milijuna pobožnih katolika za Misom koja iskazuje mnogo dublje strahopoštovanje.
Stoga, ako su ciljevi dokumenta Traditiones Custodes prije svega bili pastoralni, a ne kazneni, polučili su neuspjeh, jer se ovaj dokument ni na koji način nije pozabavio tom dubokom željom za tradicijom i poštovanjem tolikih katolika. A budući da je ignorirao potrebe i želje vjernika, stvorio je velika žarišta otvorenog neprijateljstva prema Vatikanu. To je razumljivo budući da je tekst objavljen bez ikakve pastoralne pratnje pogođenih skupina ili bilo kakvog osjećaja da su njihove liturgijske preferencije uopće bile važne na bilo kojoj razini.
Označeni kao nostalgični „nazadnjaci” i šutirani na crkvene periferije, ljubitelji tradicionalne Mise jednostavno su napušteni od strane ovog papinstva, a zatim ocrnjeni. Nadalje, postojeće gušenje starije Mise nastavilo se, unatoč snažnoj lokalnoj podršci za njezin nastavak od strane mnogih dijecezanskih biskupa, što nameće pitanje kako se takav autoritarni potez može uskladiti sa svom retorikom iz Rima o nužnosti sve sinodalnije Crkve.
Gdje je tu biskupska kolegijalnost? Gdje je toliko razvikana pratnja? Gdje je želja da se „miriše poput ovaca”? I teško da se ovdje može vidjeti sinodalna Crkva u akciji kada je Vatikan otišao toliko daleko da je naređivao mjesnim župama što smiju, a što ne smiju objavljivati u svojim župnim listićima o terminima stare Mise. Riječ je o ekstremnoj centralizaciji rimske vlasti, pa stoga Traditionis Custodes dovodi u pitanje iskrenost cijelog sinodalnog procesa.
Papa Franjo je u više navrata rekao da su svi dobrodošli u Crkvu („Todos! Todos!” na španjolskom), te je uputio ovaj poziv na radikalno uključivanje u različitim okruženjima. Implikacija je, naravno, da pastiri moraju biti tolerantni prema ljudskom grijehu i slabostima naše pale naravi, uvijek svjesni ranjenosti svih nas. Međutim, kada je riječ o onim tradicionalnim katolicima koje je ranila Crkva neosjetljiva na njihove potrebe, i to često do točke otvorenog neprijateljstva, za njih nema ništa drugo osim šamara vatikanskom nadlanicom.
U nekim tradicionalističkim župama postojali su, a u nekima i dalje postoje problemi oko prihvaćanja Drugog vatikanskog sabora, a mnogi tradicionalisti na društvenim mrežama često su oštri prema suvremenoj Crkvi. Ipak, sve veća prisutnost takvih stavova jasno se može uočiti kao izravan odgovor na teološke i pastoralne zbunjenosti stvorene ovim papinstvom.
Tako bi i Crkva koja razumije taj ljudski psihološki čimbenik shvatila da je problem istinski radikalnog tradicionalizma u velikoj mjeri djelo ovoga papinstva. Summorum Pontificum, motuproprij kojeg je 2007. godine objavio papa Benedikt XVI., dopuštajući široko i slobodno korištenje stare Mise, htio je graditi mostove. Suprotno tome, čini se da ovo papinstvo želi spaliti taj most dok istovremeno gradi druge mostove prema različitim zajednicama.
Na taj način postaje jasno da je Vatikan sada daleko više zabrinut za probleme u tradicionalističkim krugovima (a problemi su stvarni) nego za probleme u progresivnijim katoličkim župama i biskupijama. Ovdje je sasvim očito postojanje dvostrukog standarda. Nadalje, taj dvostruki standard postaje problematičniji kada se shvati da je krilo Crkve koje otvoreno odstupa od utvrđenog nauka Crkve u moralnim pitanjima daleko rasprostranjenije i daleko utjecajnije u Crkvi nego u malim džepovima ekscentričnih tradicionalista.
U međuvremenu, Nijemci neometano nastavljaju sa svojim heterodoksnim sinodalnim putem; Kardinal Jean-Claude Hollerich (koji odstupa od crkvenog nauka o homoseksualnosti) zadužen je za Sinodu; Kardinal Robert McElroy dobio je crveni šešir unatoč svom javnom neslaganju s crkvenim naukom o istom pitanju; a isusovački pater James Martin dobiva još više prigoda za fotografiranje s papom.
Ne tvrdim da se Papa Franjo na sve načine slaže s tim ljudima, jer očito to nije slučaj. Ali očito je i mnogo skloniji prema njima, nego prema onima u stadu koji ne traže ništa više od liturgijske sakralnosti i zdravog razuma.
Prisutna je i određena razina pogrešne karakterizacije tipičnog sudionika tradicionalne latinske Mise iza koje se može otkriti motivacija za motuproprij Traditionis Custodes. Moja iskustva u tom polju čisto su anegdotalna, ali većina mojih prijatelja „latinaša“ nisu radikalni tradicionisti. Oni su jednostavno pobožni katolici koji traže siguran prostor kako bi odgajali svoju djecu što dalje od naše kulture pornografizirane septičke jame, a oni sami ni na koji način se ne bave Drugim vatikanskim saborom i svim raspravama oko njega.
Ne zanima ih Pachamama, Amoris Laetitia, nadbiskup Viganò ili Sinoda o sinodalnosti. Zapravo, najvjerojatnije čak ni ne znaju što je sinoda ili čemu služi i nije im pretjerano važna. Ukratko, oni nisu ideološki vođena rulja naoružana vilama u lovu na heretičke reakcionare, kako nas to pokušava uvjeriti pogrešna karakterizacija. Nadalje, dojma sam da bi u jednoj istinski sinodalnoj Crkvi neznatan broj slučajeva u kojima takav radikalizirani element postoji trebao rješavati mjesni biskup.
Stoga Traditionis Custodes na mnogo načina predstavlja rješenje problema koji u nekom značajnom smislu zapravo i ne postoji. To je motuproprij orijentiran na borbu protiv slamnate karikature (izmišljenog lika) gnjevnih i neprijateljskih tradicionalista koji navodno vrebaju iza svakog ugla.
Na kraju krajeva, proglašenje Traditionisa dogodilo se nakon što je Vatikan dobio rezultate upitnika koji je poslao biskupima. Međutim, rezultati tog istraživanja nikada nisu objavljeni, čak ni uz skrivena imena biskupa, što također dovodi u pitanje transparentnost cijelog procesa. Ako su problemi tradicionalista koje Traditionis nastoji riješiti suzbijanjem stare Mise rasprostranjeni i metastaziraju dalje, onda se može pretpostaviti da bi to u rezultatima ankete iznijeli mnogi biskupi. A ako je to istina, onda bi sigurno Vatikan htio objaviti te rezultate kako bi Traditionis dobio utemeljenje na način koji je mnogo više svojstven episkopalnoj kolegijalnosti.
Stoga, budući da rezultati nikada nisu objavljeni, pitanje koliko su ti problemi zapravo rasprostranjeni u zajednicama privrženim tradicionalnoj Misi ostaje neriješeno. Doista, tišina i nedostatak transparentnosti daju jasan dojam da postoji nešto što Vatikan pokušava sakriti.
Ja osobno čak ni ne pohađam tradicionalnu latinsku Misu i nemam posebnu privrženost prema njoj. Unatoč tome, postoje milijuni pobožnih i potpuno razumnih katolika koji to vole. Ne vidim razloga zašto bi ih pastoralna Crkva koja traži istupa na periferije htjela otuđiti i odgurnuti. Stoga mislim da je (motuproprij pape Benedikta XVI.) Summorum Pontificum bio pastoralno osjetljiv i razborit. Mislim da je Traditionis Custodes pastoralno neosjetljiv i nerazborit, kako sada, tako i onda kada je prije tri godine prvi put bio objavljen.
O autoru:
Larry Chapp je doktorirao teologiju na Sveučilištu Fordham 1994. godine, sa specijalizacijom iz teologije Hans Ursa von Balthasara. Proveo je 20 godina podučavajući teologiju na Sveučilištu DeSales u blizini Allentowna u Pennsylvaniji, prije nego što se rano umirovio kako bi u blizini Wilkes Barrea u Pennsylvanji sa suprugom Carminom i prijateljem i bivšim studentom Johnom Gribowichom utemeljio Dorothy Day Catholic Worker Farm. Autor je mnogih članaka i knjiga, a ujedno je i osnivač i glavni autor bloga Gaudiumetspes22.com.
Izvor: https://www.ncregister.com/commentaries/traditionis-custodes-3-years-division-not-unity-chapp
