Biskup Schneider: 10 elemenata liturgijske obnove

[pull_quote_center]„Već ovdje ovo otajstvo ti čini nebo i zemlju. Otvori dakle vrata neba i gledaj; dapače ne neba, nego neba nad nebesima, i tada ćeš moći vidjeti istinu o onom što ti je rečeno. Naime, kao što u jednoj kraljevskoj dvorani, najvažniji dio nije dan ni u zidovima ni u zlatnom stropu (plafonu), nego u tijelu kralja koji sjedi na prijestolju; isto vrijedi i za tijelo Kralja koji je na nebesima. Eto, ovo tijelo sada ti je moguće vidjeti ovdje na zemlji. Pokazujem ti naime ne anđele, ne arhanđele, ne nebesa i nebo nad nebesima, nego samoga njihova Gospodina ” [/pull_quote_center]

[pull_quote_center](sv. Ivan Zlatousti, Homilija o 1 Kor, citirana u knjižici Dominus Est biskupa Athanasiusa Schneidera, na str. 40.)[/pull_quote_center]

14. veljače 2015., pod pokroviteljstvom „Paulus Instituta“, Athanasius Schneider, [pomoćni] biskup Astane, održao je govor u gradu Washingtonu, DC. Tijekom razgovora, predložio je sasvim konkretno djelovanje – deset ključnih elemenata – koji bi trebali biti primijenjeni kako bi se postigla liturgijska obnova.

Kao sudionik, ponovno sam bio impresioniran brigom njegove preuzvišenosti za duboko poštivanje i pobožnost u katoličkom bogoslužju. Radi duboke vrijednosti uvida koje je izložio, želio bih vam ponuditi vlastiti sažetak njegovih načelnih tema.

Biskup nas je uputio da je Crkva, još od apostolskih vremena, željela imati svetu liturgiju, te da se isključivo putem djelovanja Duha Svetoga moguće istinski klanjati Kristu. Izvanjske geste klanjanja koji izražavaju unutrašnje poštovanje i pobožnost od vitalnog su značaja unutar liturgijskog konteksta. Među njih ubrajamo naklanjanje, poklecanje, prostracije, i slične geste. Njegova preuzvišenost citirala je liturgijske spise sv. Ivana Zlatoustoga, pri čemu je poseban naglasak stavljen na slijedeću temu: Liturgija Crkve je sudjelovanje (udioništvo) u nebeskoj liturgiji anđela, i stoga mora biti oblikovana prema njoj.

Pojam nebeske liturgije, kao i naše sudjelovanje u njoj tijekom svete misne Žrtve, nudi stanovitu perspektivu onima među nama koji bi mogli pasti u iskušenje da uzmu zdravo za gotovo ovo nevjerojatno čudo u našoj sredini. Zapravo, svaka katolička crkva, sama po sebi je mjesto u kome borave anđeli, arhanđeli, kraljevstvo Božje, kao i sam Bog. Kada bismo nekako bili u mogućnosti transportirati se u nebesku liturgiju, ne bismo se usudili obratiti čak niti onima koje poznajemo i ljubimo. Stoga, kada se nalazimo unutar crkve, trebali bismo govoriti uzdržano, a i tada samo o svetim stvarima.

U ranoj Crkvi, oltar i drugi sakralni predmeti su se zastirali velom iz poštovanja prema svetim otajstvima u kojima su igrali ulogu. Unatoč mišljenju koje prevladava u današnje doba, nije bilo slavljenja Mise prema narodu (versus populum), čak niti naširoko rasprostranjene prakse primanja Pričesti na ruku. Svećenik i narod su bili zajedno usmjereni prema Bogu u liturgijskom istoku.

Kada slavimo liturgiju, u središtu mora biti sâm Bog. Utjelovljeni Bog. Krist. Nitko drugi. Pa čak niti svećenik koji djeluje u njegovo ime.

Uklanjanjem znakova i gesta klanjanja osiromašujemo liturgiju. Stoga, bilo kakva liturgijska obnova ih mora opet vratiti, i mora istaknuti više kristocentrični i transcendentni karakter zemaljske liturgije, koji više podsjeća na anđeosku liturgiju.

10 elemenata obnove

Biskup Schneider je ponudio ovih 10 provedbenih točaka, koje on smatra temeljnima za liturgijsku obnovu:

1. Svetohranište, gdje je Isus Krist, Utjelovljeni Bog, uistinu prisutan pod prilikama kruha, trebalo bi biti smješteno u središte svetišta, jer Bog, Emanuel, nije u nijednom drugom znaku na ovoj zemlji toliko istinski prisutan i čovjeku toliko blizak, koliko u svetohraništu. Svetohranište je znak koji pokazuje i sadrži stvarnu prisutnost Krista, i stoga bi trebalo biti bliže oltaru, i zajedno s oltarom trebalo bi činiti jedan središnji znak koji pokazuje otajstvo Euharistije. Sakrament svetohraništa i oltarna žrtva zato ne bi trebale biti suprotstavljeni, niti razdvojeni, već bi trebali biti na središnjem mjestu, i to blizu jedno drugome unutar svetišta. Sva pažnja onih koji ulaze u crkvu trebala bi se spontano usmjeriti prema svetohraništu i oltaru.
2. Tijekom euharistijske liturgije – u najmanju ruku tijekom euharistijske molitve – kada se žrtvuje Krist Jaganjac, vjernici ne bi trebali vidjeti lice svećenika. Čak i serafi zakrivaju svoja lica kada se klanjaju Bogu. Umjesto toga, svećenikovo lice trebalo bi biti usmjereno prema križu, ikoni (slici) raspetoga Boga.
3. Tijekom liturgije, trebalo bi biti što više znakova klanjanja, osobito poklecanja – i to naročito svaki puta kada svećenik dodiruje posvećenu Hostiju.
4. Vjernici koji pristupaju kako bi primili Jaganjca Božjega u presvetoj Pričesti trebali bi Ga dočekati i primiti u činu klanjanja, klečeći. Koji je trenutak vjernika svetiji od ovog trenutka, susreta s Gospodinom?
5. Tijekom liturgije bi se trebalo dati više prostora tišini, a naročito tijekom onih trenutaka koji najpunije izražavaju otajstvo otkupljenja. Pogotovo kada se za vrijeme euharistijske molitve uprisutnjuje Žrtva križa.
6. Trebalo bi biti više izvanjskih znakova koji izražavaju ovisnost svećenika o Kristu, Velikom Svećeniku, a oni bi jasnije pokazali kako riječi koje izgovara svećenik (tj. Dominus Vobiscum – Gospodin s vama), kao i blagoslovi koje daje vjernicima ovise i istječu iz Krista Velikog Svećenika, a ne iz njega, odnosno privatne osobe. Ne “Pozdravljam vas”, niti “Blagoslivljam vas”, već “Ja, Gospodin”, čini ove stvari. Krist. Takvi znakovi mogli bi biti (kako se to stoljećima prakticiralo) ljubljenje oltara prije pozdravljanja naroda, kako bi se naznačilo da ova ljubav ne istječe iz svećenika, već iz oltara; također i ljubljenje oltara prije blagoslova, a nakon toga blagoslivljanje naroda (tako se prakticiralo stoljećima, no nažalost u novom obredu je ukinuto). Također, naklanjanje prema oltarnom raspelu, kako bi se pokazalo da je Krist važniji od svećenika. U liturgiji – u starom obredu se vrlo često – kada je svećenik izgovarao Ime Isusovo, morao okrenuti prema križu, i načiniti naklon, kako bi pokazao da pažnja mora biti usmjerena prema Kristu, a ne prema njemu.
7.  Trebalo bi biti više znakova koji izražavaju nedokučivo otajstvo otkupljenja. Ovo se može postići prekrivanjem liturgijskih predmeta velom, jer je to prekrivanje čin iz anđeoske liturgije. Zastiranje kaleža, zastiranje patene humeralnim velom, zastiranje korporala, prekrivanje biskupovih ruku prilikom slavljenja svetkovine. Također, i uporaba pričesnih ograda, a i prekrivanje oltara. Zatim znakovi – znak križa svećenika i vjernika. Činjenje znaka križa od strane svećenika tijekom euharistijske molitve, kao i vjernika tijekom drugih trenutaka u liturgiji; kada na sebi činimo znak križa, to predstavlja znak blagoslova. U drevnoj liturgiji, vjernici su tri puta činili znak križa, tijekom Glorije, Creda i Sanctusa. Sve su to izražaji otajstva.
8. Potrebno je neprestano prisustvo znaka koji izražava misterij posredstvom ljudskog jezika – odnosno latinski, sakralni jezik za koji je Drugi vatikanski sabor tražio da bude prisutan u svakoj svetoj Misi, a svugdje bi se dio euharistijske molitve uvijek trebao izgovarati na latinskom.
9. Svi oni koji vrše aktivnu ulogu u liturgiji, poput čitača, ili onih koji navještaju molitvu vjernika, trebali bi uvijek biti odjeveni u liturgijsko ruho; i to samo muškarci, a ne žene, jer ovo je duhovna vježba unutar svetišta, bliska svećeništvu. Čak je i čitanje iz lekcionara usmjereno prema ovoj liturgiji koju slavimo Kristu. I stoga bi se u svetištu trebali nalaziti samo muškarci odjeveni u liturgijsko ruho.
10. Glazba i pjesme tijekom liturgije trebali bi istinskije odražavati sakralni karakter, i trebale bi nalikovati pjesmi anđela, poput Sanctusa, kako bi se mogle jednim glasom pjevati s anđelima. Ne samo Sanctus, već i cijela sveta Misa. Nužno je da srce, um i glas svećenika i vjernika budu usmjereni prema Gospodinu. A to bi se također izražavalo i izvanjskim znakovima i gestama.

Uistinu je mnogo toga o čemu bi ovdje trebalo promisliti. Čini se, bar meni, da je svaka od ovih 10 točaka prijeko potrebna u našoj potrazi za istinski predanim i pobožnim bogoslužjem u našim crkvama. Nijedna od ovih točaka nije nekompatibilna s bilo drevnom liturgijom Crkve, niti možda još i važnije, s liturgijom koju su zamislili koncilski oci u dokumentu Sacrosanctum Concilium.

Bio bi to nevjerojatan blagoslov kada bi više biskupa preuzelo ovih 10 točaka kao esencijalne smjernice za liturgiju u vlastitim dijecezama. Potičem vas da ih pošaljete svojim biskupima kako bi ih mogli razmotriti. Bilo je još biserja u pitanjima i odgovorima, koja nisam prepisao radi njihove duljine.

Također sam imao prigodu nakratko se susresti s biskupom na završetku njegovog izlaganja. Kada sam mu zahvalio na njegovom vodstvu u vremenu u kojem se doima kako mnogi naši pastiri ne govore jasnim glasom nauk Crkve, rekao mi je: „Upravo ste vi oni koji to morate činiti. Vi, vjernici, vaše obitelji. Morate biti sveti. Morate svoju djecu podučiti u vjeri. Morate nadahnuti svećenike.“ Po pitanju svećeničkih poziva, rekao je da moramo našoj djeci ponuditi Boga, ukoliko želimo da prime poziv. Čini se da ovim savjetom – zajedno s konkretnim prijedlozima koje je prethodno ponudio u svom članku objavljenom ranije ove godine – poziva nas, laike, da započnemo revoluciju svetosti ukoliko želimo vidjeti reformu Crkve.

Čini mi se da bi već bilo vrijeme da krenemo s time.

Cijeli govor je snimljen, zajedno s pitanjima i odgovorima, na osobnom diktafonu. Snimka nije naročito visoke kvalitete (u pozadini se čuje i tipkanje bilješki), no ukoliko vas zanima, možete ju ovdje skinuti:

Steve Skojec

Izvor: OnePeterFive blog