Donosimo vam prijevod Pastoralnog pisma američkog biskupa T. J. Paprockog “Umijeće slavljenja i klanjanja” (Ars celebrandi et adorandi), u kojem poziva svećenike svoje biskupije na vraćanje svetohraništa u crkvama tamo gdje im je i mjesto – u središte svetišta.

Kratki uvod urednika:

Biskup Thomas Paprocki jedan je od istaknutijih pastira Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama. Svojim razmišljanjima i djelima često daje primjer kako bi se trebao ponašati Kristov biskup. Posebno je poznat kao vatreni branitelj prava na život i prirodne obitelji. Hrabar, čvrst i bekompromisan po pitanjima vjere i djela, često je zbog tih kvaliteta mnogima trn u oku. Kada je to ocijenio nužnim, nije se libio uporabiti sva sredstva koja su biskupu na raspolaganju. Navedimo samo neke primjere: pružio je punu podršku svećeniku svoje biskupije kada je ovaj javno uskratio Pričest poznatom pristaši pobačaja i umjetne oplodnje, senatoru Durbinu. Javno je nazvao bogohulnicima homoseksualne aktiviste, i nije im dozvolio ulaz u katedralu prilikom njihovog skupa (inače, njegovu tajnicu, majku četvero djece, ubio je homoseksualni aktivist). Nakon što je u njegovoj državi Illinois izglasan zakon o istospolnim “brakovima”, istoga dana izveo je egzorcizam nad državom. U interjuu Washington Timesu, jasno je upozorio na sve veću nesnošljivost prema kršćanima u državi, a njihove progone usporedio je s onima za vrijeme komunizma. Istovremeno, brižljivo bdije nad duhovnim potrebama svojih vjernika, i često upozorava na važnost ispravnog slavljenja liturgije i ophođenja s Euharistijskim Gospodinom.

U dokumentu “Ars celebrandi et adorandi” (čiji prijevod ovdje donosimo) nalaže svećenicima svoje biskupije da, gdje god je to moguće, vrate svetohranište u središte svetišta (prezbiterija), ili barem na izrazito istaknuto i prikladno mjesto. Zatim se bavi pitanjem prikladnog načina iskazivanja počasti Euharistijskom Gospodinu, te na kraju potiče vjernike na što češće euharistijsko klanjanje, a svećenike da što više vjernicima učine dostupnima svoje crkve i kapele.

Prije samoga dokumenta ukratko ćemo razjasniti razloge za ovaj biskupov dokument. Naime, sve više smo svjedoci da se prilikom obnova i adaptacija postojećih crkava, i to vrlo često zdanja koja predstavljaju spomenike kulture gotovo barbarskim intervencijama narušava integritet sakralnih prostora, te na kraju “obnove” imaju vrlo malo sličnosti s prethodnim objektom. No, ono što pritom najviše zaboli prosječnog vjernika jest izmještanje svetohraništa s mjesta koje mu pripada – središta bogoslužnog prostora, središta svetišta. Isto, i to nažalost još više vrijedi za novoizgrađene crkve, gdje se gotovo redovito svetohranište smješta na neko sporedno i nedostojno mjesto. Pokušajmo to razjasniti sasvim banalnim primjerom iz svakodnevnog života. Pođete li kome u goste, čim uđete kroz ulazna vrata, pogledom ćete tražiti domaćina (ili domaćicu) kako biste ih mogli pozdraviti, i na taj način im iskazati dužno poštovanje i privrženost. Zašto isto ne vrijedi i za Gospodina? Koliko ste puta ušli u neku crkvu, i neuspješno tražili “domaćina” – Gospodina prisutnog pod euharistijskim prilikama u svetohraništu, i zatim Ga na jedvite jade našli? Zaista, kao da su se na najstrašniji način ispunile proročke riječi kardinala Pacellija, budućeg pape Pija XII., kada je zavapio: “Doći će dan kada će civilizirani svijet zanijekati svoga Boga, kada će Crkva sumnjati kao što je Petar sumnjao. Ona će biti u iskušenju da vjeruje kako je čovjek postao Bog. U našim crkvama, kršćani će uzalud tražiti crveno ( tj. vječno) svjetlo, gdje ih Bog očekuje. Poput Marije Magdalene, plačući pred praznim grobom, pitat će se: ‘Gdje su ga odveli?‘ “

Biskup Paprocki na ovaj način želi omogućiti svojim vjernicima da, čim kroče u dom Gospodnji, poput biblijskih mudraca, kažu: “Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti”(Mt 2,29)

Nadajmo se da će njegov primjer slijediti i drugi, a posebno naši crkveni pastiri.

Njegova ekselencija

Preuzvišeni Thomas John Paprocki

Milošću Božjom

Naklonošću Apostolske Stolice

Biskup Springfielda u Illinoisu

Ars celebrandi et adorandi

(Umijeće slavljenja i klanjanja)

Pastoralno pismo kleru i vjernicima Springieldske biskupije u državi Illinois

o umijeću ispravnog slavljenja Euharistijske liturgije

i pobožnom klanjanju Gospodinu u Euharistiji

Uvod

Velečasni monsinjori i oci,

Đakoni,

Posvećeni muškarci i žene,

Draga braćo i sestre u Kristu,

1. Umijeće ispravnog slavljenja liturgije i pobožnog klanjanja Gospodinu u Euharistiji (ars celebrandi et adorandi) ključno je za njegovanje aktivnog sudjelovanja Božjeg naroda u bogoslužju. Papa Benedikt XVI. napisao je u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici o Euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanju Crkve, Sacramentum Caritatis slijedeće: „Dvije tisuće godina, vjerna poslušnost liturgijskim normama u njihovoj cjelini je osiguravala vjerski život svih vjernika koji su pozvani živjeti slavljenje kao Božji narod, kraljevsko svećenstvo i sveti puk (usp. 1 Pt 2, 4-5. 9)“.^[1] Kao „prvi djelitelj Božjih otajstava u partikularnoj Crkvi“ koja je povjerena mojoj skrbi u službi dijecezanskog biskupa,^[2] želio bih se u svom prvom pastoralnom pismu vjernicima Springfieldske biskupije pozabaviti ovom „glavnom dužnošću“ biskupa, svećenika i đakona, u kojoj kršćanski vjernici aktivno sudjeluju, te na taj način vrše Gospodnju zapovijed.^[3]

   

   Kristova prisutnost u povijesti

2. Sveto pismo nam mnogo puta svjedoči o ljubavi Božje prisutnosti u ljudskoj povijesti. U vrijeme stvaranja, prije pada, Bog je hodio s Adamom i Evom u vrtu (Post 3, 8). Ostao je s potomcima Adama i Eve, hodio je s Enohom 300 godina, i preko saveza s Abrahamom, obećao je da će „biti Bogom tebi i tvojim potomcima“ u sklopu „vječnog saveza“ (usp. Post 5, 21; 17, 8).
3. Kada je Njegov narod, Izrael, lutao kroz pustinju na putu do Obećane zemlje, Gospodin Bog je bio prisutan među njima u Šatoru boravka, Šatoru sastanka (usp. Izl 40). Objavio se u oblaku koji je prekrio Šator, i u prisutnosti svetog kruha – Kruha prisutnosti – smještenom izvan Svetinje nad Svetinjama (usp. Izl 40, 34; 25, 30)
4. I u našem vremenu, Gospodin je prisutan u svom narodu, ne više u obliku stupa oblaka ili ognja kao u drevnim danima, već na mnogostruke načine (usp. Izl 40, 38). Konstitucija o svetoj liturgiji podsjeća nas kako je, radi dovršenja velikog spasiteljskog djela, „Krist uvijek prisutan svojoj Crkvi, napose u bogoslužnim činima.“^[4] Prisutan je u Misi kako u osobi svoga službenika, tako i u euharistijskom elementima kruha i vina. Prisutan je u svim sakramentima. Prisutan je kada se njegova riječ glasno naviješta. Prisutan je u okupljenim vjernicima, narodu Božjem, kada mole i pjevaju (Mt 18, 20). Također je, na poseban način, prisutan pod skromnim prilikama kruha, gdje mu se vjernici klanjaju i štuju Ga u tabernakulu – ta riječ označava „šator“ – u crkvama i kapelama diljem svijeta, kao samo Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista, u skladu s njegovim obećanjem da će „biti s nama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20).
5. „Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22, 19). Ove riječi, koje je prvo izgovorio Gospodin Isus Krist, odjekivale su stoljećima na usnama njegovih svećenika, kojima je povjerio svoju vlastitu misiju, u svakom dijelu svijeta. Govoreći in persona Christi, svećenici su zazivali Duha Svetoga na skromne prinose kruha i vina, nad kojima su izgovarali ove riječi, čuvajući tako Gospodnju zapovijed. Čudesnom izmjenom, ovi darovi su promijenjeni, i darovani nama od samog Gospodina, ne više kao kruh i vino, već kao samo njegovo Tijelo i Kruh, Duša i Božanstvo.
6. Kroz ove riječi ispunjava se obećanje jedinog Otkupitelja cijelog ljudskog roda da će uvijek biti s nama (usp. Mt 28, 20). Sveti Franjo Asiški prepoznao je ovu strahovitu stvarnost na temeljit i iskren način, te je pozvao svoje duhovne sinove i kćeri da, kadgod prolaze pored crkve kažu: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama koje su po cijelom svijetu, i blagoslivljamo te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.“^[5]
7. Crkva se nikada nije umorila od naviještanja Gospodinove blizine svom narodu. Nikada nismo daleko od Isusa. U našim biskupijama, vjernici svakodnevno imaju priliku primiti Gospodina u svoja srca na Misama koje se slave po našim mnogim župnim crkvama i kapelama. Izvan vremena Mise, jednostavno možemo poći u katoličku crkvu ili kapelu, i kleknuti pred svetohraništem (tabernakulom), gdje Gospodar neba i zemlje prebiva među nama u svom šatoru, i gdje je uvijek spreman primiti nas.
8. Blizu tabernakula nježno tinja svjetiljka u svetištu, koja neprestano gori kako bi naznačila i častila prisutnost Krista u tabernakulu.^[6] Tamo nas čeka On. Katkada u našem životu priupitamo s ona dva učenika, „gdje stanuješ?“ (Iv 1, 38) Iz ovog tabernakula On nas poziva: „Dođite i vidjet ćete.“ (Iv 1, 39).
9. Odgovarajući na Gospodinov poziv, vjernici su dugo preuzimali riječi trojice mudraca, govoreći, „dođosmo mu se pokloniti“ (Mt 2, 2). Klečeći pred svetohraništem, poput mudraca koji su pali ničice i poklonili mu se“, vjernici su prinosili svoje molitve i hvale Kruhu Života (Mt 2, 11; usp. Iv 6, 35).

   

   Rast Crkve kroz ljepotu u liturgiji

10. „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28, 19). Zapovijed Gospodina našega da se posvuda poveća broj njegovih sljedbenika sasvim je jasna, no nismo uvijek sigurni kako to učiniti. Otac Robert Barron, rektor mundeleinškog sjemeništa u Čikaškoj nadbiskupiji, često govori o ulozi ljepote kod privlačenja ljudi u Crkvu, pri čemu se koristi analogijom iz svijeta baseballa kako bi potkrijepio svoju tvrdnju. Ističe kako nećete ljude zainteresirati za baseball ukoliko im na početku krenete tumačiti „infield fly“ pravilo, prije svega drugoga. Ono što ljude inicijalno privlači baseballu jest ljepota igre, vještina bacanja, udaranja i hvatanja loptice, te optrčavanje baza. „Infield fly“ pravilo, kao sva druga složena i katkada komplicirana pravila bilo kojeg sporta važna su i zanimljiva samo onim ljudima koji već poznaju i ljube samu igru.
11. Isto pravilo vrijedi i za privlačenje ljudi u Crkvu. Ne počinjemo nabrajanjem pravila. Ljepota naših crkvenih zdanja, veličanstvena djela sakralne umjetnosti, te graciozno slavljenje liturgije, popraćeno harmoničnom glazbom, nadahnutim propovijedima te aktivnim sudjelovanjem vjernika, temeljni su elementi koji privlače ljude liturgiji. Obraćanje pažnje na liturgijske norme dolazi tek nakon što osoba počne cijeniti umijeće slavljenja.

    

    Ars celebrandi

12. Moramo nastojati oko toga da budemo potpuno svjesni naših čina u prisutnosti Presvetog Sakramenta, kako ne bismo propustili ukazati mu dužno štovanje. Želja za dolaskom i klanjanjem Gospodinu mora utjecati na sve što spada u liturgijsko slavljenje Euharistije. Kako je to naznačeno na početku ovog pastoralnog pisma, papa Benedikt XVI. zajedno s ocima Sinode o Euharistiji, usmjerava našu pozornost na ars celebrandi, umijeće slavljenja, u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici o Euharistiji, Sacramentum Caritatis. Kazao je:
    Tijekom Sinode više je puta naglašena potreba da se nadiđe svaka moguća suprotstavljenost između umijeća (ispravnog) slavljenja (ars celebrandi) te punog, aktivnog i plodnog sudjelovanja svih vjernika. Doista, glavni način kojim se promiče sudjelovanje Božjeg naroda u svetom obredu jest primjereno slavljenje samoga obreda.^[7]
13. Papa Benedikt XVI. nije bio usamljen u svojoj želji za uvijek većim poštivanjem i pobožnošću preko prinosa Žrtve svete Mise. Njegov prethodnik, veliki papa sveti Ivan Pavao II., također nam je svrnuo pozornost na ars celebrandi u svom apostolskom pismu o Euharistiji i njenu odnosu prema Crkvi, Ecclesia de Eucharistia, u kojem je rekao: „Nikome nije dopušteno podcijeniti Otajstvo povjereno našim rukama: ono je previše veliko da bi si itko dopustio njime slobodno raspolagati, a da ne bi poštivao njegov sveti značaj i univerzalnost.“^[8]
14. Ovim riječima se vratio na temu o kojoj je govorio u svom Pismu svećenicima na Veliki četvrtak 1986., koji je posvetio primjeru sv. Ivana Marije Vianneyja, svecu zaštitniku svih župnika. Tamo se sveti Ivan Pavao II. prisjetio riječi Arškog župnika: „Svećenikova je aljkavost u tome da ne posvećuje dovoljno pažnje svetoj Misi.“^[9]
15. O ovoj važnoj temi progovorili su oci Drugog vatikanskog sabora u svojoj Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, Lumen Gentium, gdje su naučavali: „Liturgija mora podupirati i činiti da sve jače sjaji osjećaj za sveto. Mora biti prožeta poštovanjem, pobožnošću, klanjanjem i proslavljanjem Boga… euharistijska žrtva je izvor i vrhunac svega kršćanskog života.^[10] Osjećaj za sveto njeguje se dostojnim ars celebrandi, umijećem slavljenja, poniznom pobožnošću, a ne laksnošću ili rigidnošću.
16. Obilježavajući pedesetu godišnjicu Svete konstitucije „Sacrosanctum Concilium“ o svetoj liturgiji – prvi dokument kojega je promulgirao Drugi vatikanski sabor – papa Franjo naglasio je nužnost ujedinjavanja u „obnovljenoj spremnosti da se kroči stazama koje su nam pokazali koncilski oci, jer ostaje mnogo prostora za ispravke i potpuno usvajanje Konstitucije o svetoj liturgiji sa strane krštenih i crkvenih zajednica. Posebno ističem obvezivanje na čvrstu i organsku liturgijsku inicijaciju i formaciju, kako vjernika laika, tako i svećenika i posvećenih osoba.“^[11]
17. S našim umovima i srcima okrenutima prema hotimičnoj i kontinuiranoj obnovi ars celebrandi, želio bih ponuditi slijedeća zapažanja i smjernice vezane uz čuvanje Svete Euharistije i klanjanje jer, kako je to jednom prilikom napisao sveti Toma More, „Sakrament bi se trebao častiti Božanskom čašću“.^[12]

    

    Čuvanje Svete Euharistije i klanjanje

18. Dok se Sveta Euharistija čuva u svetohraništima svake župne crkve u našoj biskupiji, vjernici na nekim mjestima ne dolaze odviše često moliti se pred svetohraništem kako bi bili u prisustvu Gospodina. Postoji nekoliko razloga za to, no jedan od njih svakako je stvarnost da se tabernakul u mnogim današnjim crkvama ne može lako pronaći. Tijekom nekoliko zadnjih desetljeća, tabernakuli su se prečesto micali s istaknutih mjesta u svetištu u opskurne i zabačene sobe koje su u nekim slučajevima ranije služile kao ostave.
19. Trenutna legislativa Crkve vezano uz smještanje tabernakula kaže: „Prema građi svake pojedine crkve i zakonitim mjesnim običajima, neka se presveti Sakrament čuva u svetohraništu u nadasve dostojnom, časnom, vidljivom, urešenom i za molitvu prikladnom dijelu crkve.“^[13] Nažalost, ovog pravila se svi ne pridržavaju.
20. U nekim crkvama i kapelama, tabernakul se smješta na „pokrajnji“ oltar na takav način da tabernakul iako dostojno smješten, nije niti istaknut niti lako vidljiv. Isti je slučaj i s lokacijom nekih euharistijskih kapela, nalazile se u samoj lađi, iza svetišta, ili u drugoj prostoriji. Nisu uvijek istaknute niti lako vidljive.
21. Velika većina naših župnih crkava i kapela dizajnirane su tako da tabernakul bude u središtu svetišta; uklanjanje tabernakula iz ovih svetišta ostavilo je vidljivu prazninu unutar sakralnog prostora, skoro bismo mogli reći da sama zgrada žudi za povratkom tabernakula. Uklanjanjem tabernakula iz centra svetišta, ozbiljno je narušena arhitektonska cjelovitost mnogih crkava i kapela.^[14]
22. Papa Benedikt XVI. je 2007. u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici o Euharistiji napisao: „Ispravan položaj svetohraništa pomaže prepoznavanju stvarne Kristove prisutnosti u Presvetom Sakramentu. Zato je nužno da mjesto u kojem se čuvaju euharistijske čestice svatko može lako uočiti čim uđe u crkvu. U tu svrhu pred svetohraništem neka gori vječno svjetlo… Posljednji sud o tim stvarima u svakom slučaju izriče dijecezanski biskup.^[15]
23. Imajući sve ovo na umu, kako bi što više vjernika moglo provesti vrijeme u prisutnosti Euharistijskog Gospodina, naređujem da se u crkvama i kapelama naše biskupije, svetohraništa koja su prethodno bila u središtu svetišta, no otamo su premještena, što je prije moguće vrate u središte svetišta sukladno s njihovim izvornim arhitektonskim nacrtom. Svetohraništa koja se ne nalaze u središtu svetišta ili se ne nalaze na dostojnom, časnom, vidljivom mjestu neka se premjeste u središte svetišta; svetohraništa koja se ne nalaze u središtu svetišta, no ipak su na dostojnom, časnom, vidljivom mjestu mogu tamo i ostati.
24. Neki bi mogli prigovoriti ovoj direktivi, te npr. istaknuti Baziliku sv. Petra u Rimu kako bi ukazali da svetohraništa ne moraju biti smještena u svetištu. Bazilika sv. Petra se dakako, u mnogim aspektima razlikuje od prosječne crkve ili kapele. Jedna od glavnih razlika je u broju turista koji svaki dan posjećuju baziliku, bez namjere da se tamo pomole Gospodinu. Ti turisti ulaze u ovo velebno zdanje izgrađeno u čast princu apostola naprosto kako bi razgledavali, vidjeli arhitektonske krasote, i možda popratili neke oblike katoličkog bogoslužja, no ne kako bi se tamo molili. Euharistija se čuva u posebnoj kapeli u kojoj nisu dozvoljeni grupni posjeti (obilasci), kako bi hodočasnici koji žele razgovarati s Gospodinom mogli pružiti dužno poštovanje i klanjanje Euharistiji.
25. No, istovremeno treba istaknuti da je euharistijska kapela u sv. Petru veća od mnogih naših župnih crkava. Stoga ima više nego dovoljno mjesta za smještanje svih onih koji se žele moliti u prisustvu Euharistiijskog Gospodina u kapeli; isto uvijek ne vrijedi za svaku euharistijsku kapelu u ovoj biskupiji.
26. Ova duboko ukorijenjena želja da se bude u prisutnosti Gospodina odzvanja u srcu svake osobe, čak i ako ispočetka nije u stanju spoznati što ta čežnja uistinu predstavlja. Trebali bismo stoga učiniti sve što je u našoj moći kako bismo im pomogli da susretnu Gospodina, koji čeka da Ga potraže i nađu. U tom pogledu, čvrsto ohrabrujem da se naše crkve otvore javnosti koliko god je to moguće, imajući u vidu sigurnost ljudi i samog zdanja. Papa Franjo je o ovome govorio u svojoj apostolskoj pobudnici o radosti Evanđelja, Evangelii Gaudium: „Crkva je pozvana da bude kuća Očeva, uvijek otvorenih vrata. Konkretan znak takve otvorenosti bio bi u tome da vrata naših crkava budu uvijek otvorena, tako da netko, ukoliko vođen Duhom dođe tamo tražiti Boga, ne naiđe na zatvorena vrata.“ (br. 47).
27. Redovito zakazana vremena za izlaganje Presvete Euharistije u pokaznici ili piksidi, kao i godišnja svečana i dugotrajnija izlaganja Presvetog Sakramenta, vrlo su preporučeni načini poticanja vjernika na duhovno sjedinjenje s Kristom koje svoju kulminaciju ima u sakramentalnom pričešćivanju. Pri euharistijskom izlaganju i klanjanju trebaju se poštivati norme propisane u liturgijskim knjigama.^[16]
    

    Prignuti koljeno

28. Posljednjih godina se uvriježila praksa naklona Gospodinu prisutnom u svetohraništu, umjesto poklecanja pred njim. Takav duboki naklon tijelom – načinjen hotimično i s poštovanjem – može biti prikladan način za iskazivanje počasti Božjem Veličanstvu, no jedino ukoliko ta osoba fizički nije u stanju pokleknuti, što nije što i imati nekih poteškoća prilikom poklecanja.
29. Opća uredba Rimskog misala određuje da „Ako je pak u prezbiteriju svetohranište s Presvetim Sakramentom, svećenik, đakon i drugi služitelji pokleknu kad dolaze pred oltar i kad od njega odlaze, ali ne i za vrijeme samoga misnoga slavlja. Inače svi koji prolaze ispred presvetoga Sakramenta pokleknu, osim ako idu u procesiji. Poslužitelji koji nose procesijski križ ih svijeće umjesto pokleka čine naklon glavom.“^[17]
30. Izraz genufleksija (poklecanje) doslovno znači „prignuti koljeno“. U drevnom svijetu koljeno je simboliziralo snagu čovjeka. Čovjek koji je pogođen u koljeno, posrće i pada; oduzima mu se snaga. Kada mi pokleknemo pred Gospodinom, ne oduzima nam se snaga; baš naprotiv, mi se svojevoljno odričemo svoje snage i ponizno se stavljamo u njegovu službu. Kada prignemo svoje koljeno Gospodaru neba i zemlje, trebamo svaki put u svojim srcima čuti psalmistove riječi: „Gospodine, tvoj sam sluga“, prisjećajući se kako se pred Gospodinom mora prignuti svako koljeno (Ps 116, 16; usp. Fil 2, 10).
31. Moram ovdje napomenuti da, koliko god je Euharistija važna za Crkvu, te kako je najprikladniji znak poštovanja „prigibanje koljena“, poklecanje, ono ipak ne zamjenjuje drugi znak poštovanja koji čine svi između uvodne i završne procesije. Tijekom liturgije između ovih procesija, svi koji ulaze ili izlaze iz svetišta, ili prolaze ispred oltara, čine duboki naklon, naklon tijelom prema oltaru. Inače se unutar Mise između uvodne i završne procesije ne čini niti duboki naklon niti se pokleca prema svetohraništu.^[18]
32. Kako bi se ove riječi sačuvale u našim srcima, i kako bismo ih proveli u djelo, bit će nam od velike pomoći ukoliko znak poklecanja činimo svrhovito i s namjerom. Osoba može izbjeći brzopleti i ležerni pokušaj poklecanja tako da svjesno desnim koljenom dodirne tlo, te pritom ponizno na trenutak zastane prije nego se ponovno uspravi. Čineći to, ne samo da dolično iskazujemo poštovanje Gospodinu, već se također na taj način prisjećamo u čijem smo prisustvu.

    

    Procesije s Presvetim Sakramentom

33. Kada sam bio dječak, u mojoj rodnoj župi bio je običaj da se uskršnja Misa služi u osvit dana, u 5:30 sati, što je uključivalo svečanu procesiju s Presvetim Sakramentom oko crkve. U župi sv. Konstance na sjeverozapadnoj strani grada Chicaga, gdje sam služio kao župnik, držalo se do ovog običaja, s time da bi prostor za stajanje u crkvi na uskrsno jutro ispunilo preko tisuću ljudi. Na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove (Corpus Christi), naša procesija s Presvetim Sakramentom kojega je u pokaznici nosio svećenik, obišla bi četvrt oko našeg župnog zdanja, sa zaustavljanjima na četiri oltarne postaje koje bi pripravili vjernici za blagoslov s Presvetim.
34. Papa Benedikt XVI. je u svojim homilijama za svetkovinu Tijelova rječito progovorio o značenju Tijelovske procesije za suvremene katolike. Procesija predstavlja ispovijest vjere: svetkovina Tijelova razvila se u vremenu kada su katolici potvrđivali i definirali svoju vjeru u „Isusa Krista, živoga i istinski prisutnoga u Presvetom Sakramentu Euharistije“, a procesija predstavlja javnu ispovijest tog uvjerenja. Sakrament Tijela i Krvi Gospodnje uvijek se „uzdiže iznad i izvan zidova naših crkava“. Procesija zamagljuje razdjelnicu između onoga što činimo u crkvi, i onoga što činimo izvan nje: takoreći uranjamo Krista u „dnevnu rutinu naših života, tako da može hodati tamo gdje mi hodamo i živjeti ondje gdje mi živimo“. Papa Benedikt je izjavio: „Procesija predstavlja neizmjeran i javan blagoslov za naš grad.“^[19]
35. Zakonik kanonskog prava potiče liturgijske procesije izvan crkve, „Neka se za javno svjedočenje štovanja presvete euharistije obavlja procesija javnim putovima, osobito na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove, gdje to prema sudu dijecezanskog biskupa može biti.“.^[20] Vođenje procesija izvan crkve nalazi se među specifičnim liturgijskim funkcijama koje su posebno povjerene župnicima.^[21]
36. Snažno potičem i dajem dozvolu župnicima da vode procesije s Presvetim Sakramentom po ulicama naselja, posebno na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove, kao svjedoci naše vjere u stvarnu Prisutnost Gospodina našega u Euharistiji, i kao izraz našeg uvjerenja kako je Gospodin prisutan čak i u našim svakodnevnim životima. Neka s predstavnicima civilne vlasti i mjesnih redarstvenih snaga pronađu prikladne mjere kojima će osigurati sigurnost sudionika.

    

    Zaključak

37. U propovijedi koju je izgovorio na uskrsnu nedjelju, sveti Augustin, jedan od velikih crkvenih naučitelja, izjavio je slijedeće riječi vezane za primanje Tijela i Krvi Isusove: „Primite li ih kako treba, postajete ono što primate.^[22] Ono što primate jest Krist koji je sam Bog, i kako nam govori sv. Ivan: „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Ono što dakle postajemo u prikladnom primanju Euharistije jest ljubav, ljubav koja želi biti dijeljena s drugima u oponašanju onoga koga primamo.
38. Dopuštajući da ljubav Božja, primljena u Euharistiji, protiče kroz nas u našoj zauzetosti za druge, pružamo drugima svjetlo s kojim mogu vidjeti. Kada napuštamo crkvu nakon što smo primili svetu Pričest, odlazimo u svijet koji je ispunjen tamom. Srećemo ljude koji se bore s križevima života u obliku fizičke patnje, emocionalne tjeskobe, ili duhovne pustoši. Mogu pasti u iskušenje da slijede Judin primjer, i da se predaju očaju. Imamo priliku da im dovedemo svjetlo Kristovo, i tako ih potaknemo da usred svojih kušnji pronađu nadu, i da se pouzdaju u vjeru da ih Bog, koji ih ljubi, nije napustio.
39. Kako bismo još više promicali umijeće ispravnog slavljenja liturgije i pobožnog klanjanja Gospodinu u Euharistiji, nalažem Uredu kancelara u suradnji s biskupovim ceremonijarom, i Katehetskom uredu, a posebice Uredu za bogoslužje i katekumenat, u konzultaciji s Prezbiterskim vijećem, da revidiraju dijecezanske liturgijske norme i smjernice, te da ih formuliraju kao politike i procedure koje ću osobno promulgirati, i radi što veće pristupačnosti objaviti na internetskim stranicama naše biskupije.
40. Kao što čeznemo za iskazivanjem prikladne počasti našem Euharistijskom Kralju putem pobožnih i pažljivih slavljenja svete Mise, neka tako dođemo i do čim veće spoznaje kako je ljubav zakon srca. Neka nam Bog podari tu milost. Amen.

Dano u katedrali Bezgrešnog Začeća u Springfieldu, Illinois, 22. lipnja, nedjelju nakon svetkovine Tijelova i blagdana sv. Tome Morea i kardinala Ivana Fishera, ljeta Gospodnjeg 2014., na četvrtu godišnjicu mog ustoličenja za biskupa Springfielda u Illinoisu.

[1] Papa Benedikt XVI., Postsinodalna apostolska pobudnica o Euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanju Crkve, Sacramentum Caritatis (13. svibnja 2007.), 38.

[2] Opća uredba Rimskog misala, 22; Drugi vatikanski ekumenski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum Coccilium, 41; usp. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Uputa Redemptionis Sacramentum (25. svibnja 2004.)

[3] Papa Benedikt XVI., Postsinodalna pobudnica, Sacramentum Caritatis (13. svibnja 2007.), 39.

[4] Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum Concilium, 7.

[5] Sveti Franjo Asiški, Oporuka, 4., u: Francis and Clare: The Complete Works (Mahwah, New Jersey: Paulist Press, 1982), 154.

[6] Usp. Opća uredba Rimskog misala, 316. Vidi također, Zakonik kanonskog prava, kanon 940.

[7] Papa Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis, 38.

[8] Papa Ivan Pavao II, Ecclesia de Eucharistia, 52.

[9] Papa Ivan Pavao II, Pismo svećenicima iz 1986., 8.

[10] Lumen Gentium, 11.

[11] Papa Franjo, Poruka kardinalu Antoniju Canizaresu Lloveri, Prefektu Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, prigodom zaključivanja simpozija „Sacrosanctum Concilium: Zahvalnost i predanost velikom crkvenom pokretu“, 21. veljače 2014.

[12] Sveti Toma More, Rasprava o primanju Presvetog Tijela Gospodina našega na sakramentalni i praktični način.

[13] Opća uredba Rimskog misala, 314.

[14] Tiskarska pogreška i premetanje redoslijeda brojeva u ključnom dokumentu prevedenom s latinskog na engleski, kako se čini je „nehotice u ime Crkve potaknulo i potvrdilo pogrešno razumijevanje liturgijskih načela i arhitekturalnih normi vezanih uz smještanje euharistijskog tabernakula“. Vidi Timothy V. Vaverek, “The Place of the Eucharistic Tabernacle: A Question of Discrepancy,” Antiphon: Journal for Liturgical Renewal, vol. 4, no. 2 (1999), pp. 10-13. Ispravna referenca na odlomak glasi: „Presveti Sakrament trebao bi se čuvati u čvrstom, nepovredivom tabernakulu na sredini glavnog oltara ili na sekundarnom oltaru, ali na izrazito istaknutom mjestu. Alternativno, sukladno legitimnim običajima, i u pojedinim slučajevima prema odluci mjesnog ordinarija, može biti smješten u nekom drugom dijelu crkve koje je uistinu dostojno i prikladno opremljeno“ (Sveta Kongregacija za obrede, Eucharisticum Mysterium, 25. svibnja 1967., br. 54).

[15] Papa Benedikt XVI., Postsinodalna pobudnica, Sacramentum Caritatis (13. svibnja 2007.), 69.

[16] Vidi Zakonik kanonskog prava, kanoni 941-943., i Sveta pričest i štovanje euharistijskoga otajstva izvan Mise, br. 82-100.

[17] Opća uredba Rimskog misala, 274.

[18] Vidi Biskupski ceremonijal, br. 69-73 i Posvetu crkve i oltara, sv. II., br. 16 i 62; sv. III., br. 22; i sv. IV., br. 4 i 48.

[19] Vidi homiliju Njegove Svetosti Benedikta XVI., od četvrtka, 7. lipnja 2007., http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/homilies/2007/documents/hf_ben-xvi_hom_20070607_corpus-christi_en.html te homiliju Njegove Svetosti Benedikta XVI., od četvrtka, 26. svibnja 2005., http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/homilies/2005/documents/hf_ben-xvi_hom_20050526_corpus-domini_en.html

[20] Zakonik kanonskog prava, kanon 944.

[21] Zakonik kanonskog prava, kanon 530.

[22] Sv. Augustin, uskrsna propovijed 227.