Blagoslovi Bože ovu kuću

BLAGOSLOVI, GOSPODINE…

Svećenik je blagoslovio vašu kuću. Vi ste ga pozvali. Željeli ste da dođe u vaš dom. Nitko vas nije na to prisilio. Sami ste htjeli. Time ste pokazali, da vjerujete u Boga. Da se Boga bojite i da od Njega očekujete svako dobro. Vama je potreban blagoslov Božji. Svećenik je molio za taj blago­slov u vašoj sobi. Zamolio je Svemogućega neka blagoslovi vašu kuću. Da, vašu kuću ili vaš stan, vašu sobu – ono mjesto gdje vi živite, gdje jedete, radite i spavate, gdje su možda i vaša djeca došla na svijet. I zamolio je svećenik velikog i dobrog Boga. Mnogo je toga zamolio. A sve za vašu kuću, vašu obitelj, za sve vas. Što je zamolio? – Naj­prije ono što i vi tako cijenite. Zdravlje! Da svi budete zdravi i veseli. Da u vašem domu ne bude bolesti i žalosti. Da u vašoj kući bude čistoća. Koja i kakva čistoća? Dakako, i ona u higijenskom smislu. Jer to je već pola zdravlja. A i Bog tako hoće. Već je u starom svijetu bila poznata riječ: »Treba moliti, da bude zdrav duh u zdravom tijelu«. Ali i ona druga čistoća. Tako lijepa i privlačiva a nada sve važna – čistoća duše. I da bude u vašoj kući pobjedna krepost. Malo čudna izreka, zar ne? Ali sadržajno tako duboka i značajna. Da u vašem domu pobjeđuje krepost a ne mane, dobro a ne zlo. A naročito: poniznost, a to je skromnost, jednostavnost i prostodušnost. Ona, što dovodi do sloge, razumijevanja, potpomaganja i natjecanja u dobru. Dobrota – puna ljubavi, srca, simpatije, nepatvorena iskrenost, koja svakome želi dobro. Blagost – tako potrebna među člano­vima obitelji. Ona koja odgoni naglost, srditost, nervozu i svađu. – Nisu li to lijepe misli izražene u molitvi kod blagoslova kuće?!

Ali još nešto!

Neka bi tu bilo potpuno izvršavanje zakona. Kojega? Svakoga! I onoga prirodnog, što izlazi iz naše ljudske na­ravi. Jer milost ne uništava narav, nego je usavršuje. I onog državnog, jer vjernici moraju biti najbolji građani. I daka­ko, Božjeg zakona, koji nas obavezuje kao ljudska razumska bića. I onog crkvenog, koji nam je drag jer dolazi od Majke, Svete Crkve.

I neka bude zahvaljivanje Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Za sve dobro i lijepo ali za zlo i teško… na svemu neka Bogu bude hvala. Onome, koji je sve dao. Onome, koji može i uzeti. Njegovo ime neka uvijek bude blagoslovljeno.

I onda na koncu ono najljepše! Neka ovaj blagoslov siđe na vašu kuću ali neka i ostane na njoj i na njezinim stanovnicima.

Nije li ta molitva tako lijepa i draga! I onda još bla­goslovljena voda, pa na vratima trajna uspomena – G + M + B – koja će tu stajati dogodine kao zalog Božjeg blagoslova. I na koncu prijateljska riječ vašeg sve­ćenika, vašeg dušobrižnika, koji je sretan, sto može doci u vašu kuću. Da se bolje upoznate i približite. Da osjetite ra­dost, što ste katolici, pripadnici najveće vjerske zajednice na svijetu. Da i vaša djeca bolje upoznaju velečasnog, da se s njime sprijatelje.

Zar ne, vama je drago, što ste dali blagosloviti vas dom. Vi ćete to činiti i ubuduće, svake godine.

PA IPAK …

Pa ipak… Jeste li primijetili, što piše na poleđini ove sličice? PROČITAJ I PROMISLI! Može li blagoslov Božji sići i ostati: …

Tu su neki uvjeti, zahtjevi, upitnici… čitavih 11 rečenica!

E da, s Bogom nema šale. Bog nije stari dobri čičica koji svakome daje štogod tko zaželi. A ne! Bog je… No, čemu dalje! Bog je Bog, Stvoritelj je Stvoritelj, Gospodar je Gospodar, Sudac je Sudac! A ja, ti i ovi drugi oko nas. Ali smo samo ljudi. Mali, sitni i ograničeni. Kao takvi dužni smo slušati, što Bog govori. Slušati i izvršiti. I to bez pitanja i bez oklijevanja. A Bog govori preko tvoje savjesti preko tvoje katoličke savjesti.

Evo, pročitaj i promisli! Ti sam! Ne daj se utjecati sa strane. S ničije strane. Imaš pamet pa misli i to duboko logički, iskreno i pošteno. I onda… I onda reci ima li tvoja katolička savjest pravo.

Slušaj, što te tvoja katolička savjest pita!

MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, u kojoj je Bog i vjera po važnosti na zadnjem mjestu?

Da se razumijemo! Vi vjerujete u Boga, dakako! Uvijek ste se smatrali vjernicima. Pa, da ne vjerujete, zar bi zvali svećenika, da vam blagoslovi kuću? Vjera nije u pitanju. No možda i jest u pitanju. I to u pitanju je mjesto, koje se pridaje Bogu i vjeri. Ima mnogo toga, što čovjek sma­tra vrijednim i korisnim. Ima mnogo toga sto stvarno jest vrijedno i korisno. A među mnoštvom dobrih, lijepih, privlačnih i korisnih stvari neke su više ili manje dobre, lijepe privlačne i korisne. Svakako, da je važnije zdravlje nego tjelesna ljepota. Važnije je imati jesti nego ići u kino. Važnije je imati zimi toplu sobu nego u hladnoj gledati televiziju. Korisnije je jesti kruh nego bombone. Ljepša je žena plemenite duše nego ona s lijepim licem, a bez plemenitosti. Privlačniji su djevojka ili mladić puni vrlina, nego odličan sportaš i vješta plesačica bez vrlina i kreposti.

 O da, mnogo ima lijepoga i vrijednoga oko nas. No ako ima nešto, sto je ljepše i vrednije onda zacijelo mora postojati i nešto, što je najljepše i najvrednije. A to i postoji. Odnosno, taj i postoji. To je Onaj od koga je svako dobro i svaka ljepota i svaka vrednota na ovom svijetu. To je vrhovno Dobro, to je Bog. Jer, znadete i sami. Sve na ovom svijetu prolazi. Mladost, ljepota, novac, užici. Sve dosadi, ništa čovjeka ne može trajno usrećiti. Dokaz? Sje­tite se, kako se bijedno ubila jedna glumica Marilyn Monroe. Siromašna ljepotica! Bogata prosjakinja! A zašto? Ona je živjela bez Boga. I kad joj je svega bilo dosta, kad se nad svime razočarala, šta joj je ostalo? Ništa! Sirota jadna! Jer Kad sve zataji, kada sve prođe, kada sve propadne, onda ostaje samo Bog. Ostaje i ostat će zauvijek. On, koji je sva dobrota i ljepota. Onaj u kojemu možemo naći svu svoju sreću.

Kako je čudno, da ima ljudi, koji u Boga vjeruju, a ipak kao da ne vjeruju. Idu u crkvu, a ipak kao da ne idu.

 Bogu se mole, a griješe kao i oni, koji se ne mole. Zašto to? Nije li to zato, što je u njihovom životu Bog i vjera na posljednjem mjestu. Nešto sporedno, nevažno, uzgredno i slučajno. Nešto bez čega bi se moglo biti. A šteta! Oni ni ne slute, što bi im Bog dao, kako bi ih usrećio, da Njega postave na prvo mjesto. Ostaje i danas Augustinova riječ: »Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je naše srce, dok se ne smiri u tebi«.

 Da, svakako, naći će čovjek zadovoljstvo u jelu i piću; U posjedovanju zemlje, raznih stvari i novca imat će osjećaj neovisnosti i samostalnosti; u bračnoj ljubavi naći će nadopunu svoje jednostranosti i nedostatnosti – sve je to u redu.

 Neka čovjek obrađuje zemlju, neka podiže tvornice, neka stvara kulturu i civilizaciju, neka osvoji i Svemir. Neka, Bog to hoće. Ali, neka čovjek ne zaboravi, da je Bog ipak prvi. Da je bio, kad ničega nije bilo i da će biti, kada ničega ne će biti. Jer, kada čovjek umre, onda će od svega, što je u životu volio i cijenio, ostati samo Bog. Kako onda Bog i vjera u njegovoj kući mogu stajati na zadnjem mjestu?

MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, u kojoj muž rijetko ili nikada ne polazi u crkvu?

Pretpostavlja se, dakle, da žena i djeca ipak idu redo­vito u crkvu. Obično tako i jest. Jer po čemu bi se inače vaša obitelj zvala katoličkom obitelji? Žena je ona, koja zna, kada su blagdani, žena zna, što je župnik oglasio u crkvi, žena zna, kada su svete mise, žena zna, kada je po­trebno nešto dati za uzdržavanje crkve i svećenika, žena je ona, koja se sprema na proštenje, žena je ona, koja posti, žena je ona, koja moli krunicu, žena… Čudno! Žena i samo žena! Nije li ta Crkva organizacija samih žena, nije li sveta misa sastanak nekog ženskog društva, nisu li svećenici direk­tori ustanove, u kojoj rade samo žene?! Zgodno je propo­vijedao jedan svećenik! Zamolio je svoje slušatelje neka si zamisle kako je recimo s Marsa došao na zemlju Marsijanac, inteligentno biće kao i čovjek. I jedan naš čovjek sa Zemlje vodi gosta iz Svemira po našim gradovima i selima i upoznaje ga s našim institucijama. Vodi ga po tvornicama, uredima rudnicima, radilištima, vlakovima, školama… no vodi ga svuda i svagdje, pa tako i u crkvu. Marsijanac sve gleda, sve odobrava, sve razumije, pa je uvjeren – da je shvatio šta je to crkva: »To je neka ženska organizacija«. – Ma nije, kaže čovjek. Nju je osnovao muškarac, raširila se preko muškarca, danas njome upravljaju muškarci. – »Jeste vi ljudi čudni! Sve na toj vašoj Zemlji razumijem, sve mi je jasno. Ali to ne mogu nikako shvatiti. Svuda vla­daju muškarci, svuda rukovode muškarci, svuda odlučuju muškarci i tek tu i tamo koja žena. A ovdje, u toj vašoj crkvi same žene i tek tu i tamo koji muškarac. Zbilja ste vi ljudi interesantni!«

Netko se našalio, pa je ovako pokušao ispričati muš­karce. Kad se radi o ženama, onda muškarci moraju biti kavaliri. Oni, kao jači moraju ženama u svemu dati pred­nost. Ne smiju biti sebični. I onda se događa, da pravi ka­valir mora biti spreman i nešto pretrpjeti, ako treba po­moći ženi. Tako je to, kažu neki, muškarcima prešlo u na­viku. I zato iz velikodušnosti prema ženama prepuštaju im i ono najvrednije, a to je Bog, crkva, sv. misa i sakramenti.

 Ili se možda stide? Pa, razgovori, koje muškarci vode među sobom baš ne pokazuju, da su tako jako skloni k stidljivosti.

 Ili im je to ispod časti? – Kako onda nije ispod časti biti svake nedjelje na misi recimo predsjedniku Sjedinjenih Država, predsjedniku Francuske, Italije, Irske, Njemačke i tolikim drugima! Kako se nisu stidjeli doći u crkvu na otvorenje II. vat. sabora diplomati, predstavnici 86 država iz cijelog svijeta!

Muževi kući donose plaću od koje živi cijela obitelj. Ne bi li muževi morali biti oni, koji iz crkve donose blagoslov Božji za cijelu svoju obitelj. I to često, svake ne­djelje!

Ali, da ne budemo nepravedni! Nisu svi katolički muževi takovi. Naopako! Ima i ovakovih primjera: Služi se župska misa. Zborna misa, s recitiranjem i pjevanjem. Sve­ćenik je kod oltara. Recitaciju započinje jedan muškarac, po zanimanju tehničar. Počinje pjesma. Orgulje svira muš­karac, po zanimanju inženjer. Pjevaju studenti, među dje­vojkama ima i mladića, muškaraca. Dolazi poslanica. Čita je muškarac, po zanimanju električar. Već je evanđelje: čita ga muškarac, po zanimanju liječnik.

 MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, u kojoj žena bježi od majčinstva, a muž je na to prisiljava i pomaže?

Svećenik je u vašoj kući, u vašoj sobi, možda kraj vašeg bračnog kreveta molio; da u vašoj kući bude potpuno izvršivanje zakona. Kojega zakona? Napomenuli smo već. I onog prirodnog, što izlazi iz naše ljudske naravi. Izvršivanje zakona očinstva i zakona majčinstva. I to potpuno izvršiva­nje. I to prirodnog zakona na prirodan način. Da žena bude u potpunom smislu žena i muž u potpunom smislu muž. I majka da bude majkom i otac da bude ocem. I to da budu rado, spremno i radosno. Onako kako ih je Bog stvorio. Na način, kako im je Bog odredio. Da prime djecu, koju im Bog šalje. I da onda znadu odgovoriti onima, koji se tome čude poput majke, koja u deset godina braka ima petero djece. Kad je rodila peto dijete, sa zgražanjem i zlobom pitali su tobožnji prijatelji: »Je li to sad zadnje?« A kato­lička majka je odgovorila: »šta ja znam, to Bog zna!«

A katolička majka zna, da je velika stvar biti majkom. Ona se ponosi, što je slična najvećoj Ženi – Majci, Blaženoj Djevici Mariji.

Smije li se ovdje uopće spomenuti ovo: da katolička majka i katolički muž ne bježe od djece na taj način, da već začetu djecu uništavaju. Strašno za pomisliti, još gore za izreći. A to istom učiniti! U kući, gdje je pala samo kap svete vode kod blagoslova, da se učini nešto takva! Abortus i katolička majka! To je kontra­dikcija! Nešto nespojivo, nemoguće. I tu da bude blagoslov Božji? Tu da ostane, tu da se nastani? Ako da, onda samo nakon ozbilj­nog pokajanja i pokore.

A u poteškoćama rađanja i odgajanja djece, da imaju pouz­danja u Boga. I da se Boga boje, jer će Njemu o tome polagati račun. I kao što nije dozvoljeno ubiti i ukrasti ili prevariti, da nam u životu bude lakše, tako nije dozvoljeno preko grešnog ograničavanja poroda težiti za udobnijim i lakšim životom. I kato­lički supruzi ne će gledati što i kako drugi čine, nego će pitati, što o tome Bog misli. Jer na Božjem sudu ne će za njih odgovarati drugi, nego oni sami. I ne će se gorko tužiti, da su djeca nepodnosiv teret i križ, jer znadu, da se samo po križu dolazi u nebo… I neće se zavaravati iluzijama, da će bolje odgojiti jedno dijete, jer iskustvo dokazuje, da su svijetu više dali ljudi, koji su potekli iz brojnih porodica. I ne će mrmljati na težak život i tužiti se, da nemaju dosta novaca za više djece, jer će im iskustvo pokazati, da nisu najbolja djeca onih, koji imaju mnogo novaca. I katolička majka ne će strahovati za svoje zdravlje, kad zna, da ima ogro­man broj žena u svijetu, koje su bolesne i nesretne zato što nisu htjele biti majke, a vrlo je malo onih, koje su stradale vršeći svoje majčinske dužnosti. I mlade žene i mladi muževi, koji u prvim godinama braka ne žele djecu, neka se boje, hoće li ih moći imati kasnije, kad ih zažele! I čestite katoličke majke ne će se zbuniti pred prostačkim izrazima niskih ljudi, koji im se ru­gaju, nego će se sjetiti, da su i Isusu u lice pljuvali i rugali mu se.

Nema sumnje da će blagoslov Božji sići i ostati na kući, gdje roditelji ne bježe od djece!

 MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, u kojoj se djeca ne šalju na vjeronauk niti na sv. Misu?

 Očekujete blagoslov za cijelu obitelj. Dakle i za djecu. Da vam budu zdrava. Da rastu i napreduju. Da dobro uče. Mnogi roditelji i ne znaju za drugo moliti nego samo za svoju djecu. Mole se Bogu i od njega očekuju pomoć. Onda je sasvim jasno, da će svoju djecu još u najnježnijoj dobi poučiti o Bogu. Naučit će ih, da se mole i da se Boga boje. Pričat će im o Isusu. Oduševljavati pričama iz života svetaca. Tako će se malo biće Disponirati za sustavnu nastavu o vjeri – za vjeronauk. Jer, kada dijete pođe u školu, a negdje još i prije, poći će i na vjeronauk u crkvu. Mogli bi roditelji i sami djecu naučiti čitati i pisati. No da li je dovoljno, da djeca ne moraju u školu? Isto tako roditelji mogu svoje dijete naučiti molitve i osnovne stvari o Bogu. No je li to dovoljno za život? Još više, je li to dovoljno za vječnost?

Na vjeronauku će djeca dobiti pravo životno gledanje na svijet. Tu će se oblikovati u praktične katolike. A zar roditelji, katolički roditelji, ne žele, da im i djeca budu i ostanu katolici! Može li biti, da je katoličkim roditeljima svejedno, hoće li njihova djeca dobiti moralni odgoj, životnu orijentaciju u pravcu dobra, ili će ih prepustiti neka rastu i razvijaju se kako sami hoće i u što sami hoće! Jer vjerski odgoj nije jednostrani odgoj. On je univerzalan, jer zahvaća čovjeka u svim njegovim relacijama. Kao prvo i osnovno, svakako i najvažnije, dolazi odgoj spoznaje Boga i Božje objave. Zatim, u vezi s Božjom Objavom, dijete se nastoji uputiti ispravnim putem, koji ga dovodi do brata čovjeka. Ono uči, da je svaki čovjek brat i da svakog čovjeka treba ljubiti i poštovati. Dijete na vjeronauku čuje, da treba slušati i poštivati roditelje, učitelje i sve starije. Zapovijedi Božje ne uči samo na­pamet, nego se i vježba u nastojanju, da ne laže, da ne krade, da ne psuje, da ne bude prosto. I koliko se nastoji_ djecu poučiti neka ne budu sebična, samoživa, bezobzirna i bezosjećajna.

A tko uči djecu na vjeronauku? Nije li vjeroučitelj svećenik Božji! Nema li on božanske ovlasti i milosti, da može djecu voditi pravim putem! Nije li svećenik školovan čovjek, toliko školovan da ga sa njegovih 18 godina školske priprave ne može nadmašiti pripadnik nijednog zvanja!

Da dijete u današnjem svijetu stekne osnovna znanja potreb­na u životu smatra se, da je potrebno 8 godina ići u školu.

Može li se dopustiti, da je za stvaranje pravog katoličkog muža i žene dovoljno nekoliko tjedana priprave za Prvu Svetu Pričest?

Blagoslov Božji u kući gdje djeca ne idu na vjeronauk! Kako smo mi ljudi naivni. Od Boga tražimo sve, a njemu ništa ne dajemo. A on je rekao: »Pustite k meni malene i nemojte im bra­niti.« Ili, gdje djeca ne idu redovito na vjeronauk. U svojim zah­tjevima i molitvama mi smo često neumjereni. A Bogu strogo mjerimo. Moje će dijete ići toliko tjedana, toliko mjeseci na vje­ronauk, a onda gotovo! I još očekujemo blagoslov Božji!

No ni sam vjeronauk bez izravne pomoći s neba od djece ne će stvoriti prave vjernike. Pomoć s neba dolazi preko sv. Mise. I zato katolički roditelji svake nedjelje šalju svoju djecu na svetu Misu. Oni se brinu, da djeca ne zaborave. Ako sami ne mogu k misi, djecu će svakako poslati. Djeca će im sa nedjeljne mise donositi blagoslov Božji u kuću!

 MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, u kojoj je nedjeljom sve važnije od svete Mise?

Čemu služi nedjelja? Kako kome. Nekome za odmor, nekome za izlet. Jednome za kino, drugome za gostionu. Ovdje za prija­teljske razgovore, tamo za svađu i tučnjavu. Ovima za ples, onima za utakmicu. Možda i za spavanje. I za pranje rublja i spremanje kuće. Katkada i za honorarni, prekovremeni rad. Za mnoge kao po pravilu za klanje svinja i za berbu grožđa, za pečene rakije i sušenje sijena. Nekima za čitanje, drugima za slušanje radija, trećima za televizor… čemu služi nedjelja? Reci mi radije koliko ima na svijetu ljudi, pa ću ti onda reći koliko ima načina kako se može provesti nedjeljni počinak.

A ipak znamo, barem mi katolici bi morali znati, da je nedjelja najprije i u prvom redu dan Božji. Spomeni se, da svetkuješ dan Gospodnji! I ako je Božji, nije naš. A ako nije naš, onda s njime ne možemo raspolagati kao sa vlastitom stvari. Recimo, ako ti radiš u nekom poduzeću, onda tvoji radni dani pripadaju tom po­duzeću i ti si obavezan, da tamo namiriš osam sati, a ako ti što vremena ostane, to možeš upotrijebiti kod kuće za svoje privatne poslove. I dobro paziš da nijednog dana ne izostaneš. Jer, bit će plaća manja. A mogao bi ostati i bez posla. Zato si vjeran i re­dovit. A ostalo? Ako se stigne dobro, ako ne, opet dobro.

I opet velika nedosljednost! Za materijalnu korist smo tako brzi, a za duhovnu tako tromi. Da ne izgubimo par dinara, budno pazimo na sat, zurimo da ne bismo zakasnili na posao ni jedne minute. A kad se radi o najvećoj koristi, a to je duhovna korist, onda se drugačije vladamo. Sve prije, nego to. Na sve stignemo samo ne na misu. Svuda nas ima, samo ne u crkvi. Svuda u nedjelju trčimo, samo se u crkvu vučemo. Razne stvari za ne­djelju planiramo, a misu zaboravljamo. U nedjelju nam je sve Iako, samo je na misu teško. Ne tužimo se, da nemamo u čemu na izlet, ali za misu nemamo obuće ni odjeće. Ako u nedjelju treba raditi, onda se to mora, ako treba na misu, onda smo umorni. Ako treba na tržnicu ili po meso ili po krah i to dugo čekati, mi ćemo biti strpljivi, ali na misu ne možemo, jer nam se zuri. Ako sam umoran i htio bih se odmoriti, pa me prijatelj pozove, da nekuda s njim pođem, poći ću, da mu se ne zamjerim, ali na misu ne ću poći, pa makar se Bogu i zamjerio. A zamjerio sam se zapravo samom sebi, jer sam mnogo izgubio. Ja kao kato­lik znam, da je sv. Misa obnavljanje Kristove žrtve na križu, da se kod mise daju nebrojene milosti. Ja znam, da je nedjeljna misa prijateljski sastanak djece s Ocem, nas male ljudske braće s našim velikim bratom Isusom.

Čudni ljudi i čudni običaji!

A od svega je najčudnije to, da onda još od Boga očekujemo blagoslov! Kad dođe zlo i pritisne jad, hajde Bože, pomozi. Koje čudo, ako onda i Bog malo okasni ili ode nekamo drugamo!

 MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, u kojoj sinovi i kćeri idu kudgod hoće i doklegod hoće?

I još slobodno dodajte: s kime hoće!

Kaže se: mala djeca mala briga, velika djeca, velika briga. Lako je s malim dječacima, makar se roditelji tuže, da im mnogo brige zadavaju. Ali, kada ti dječaci postanu mladići, roditelji će sami sebi zadati brigu, da na posebni način bdiju nad njima. Još je lakše s malim djevojčicama. Roditelji misle, da su one dobre, kao anđeli. Možda. Ali, kada se taj anđeo pretvori u djevojku, onda mu znadu narasti i rogovi.

Jedno od najvažnijih upozorenja! Nemojte nikada misliti, da je vaš sin u 15. ili 17. godini mali zlatni braco koji će u svemu slušati svoju mamu. Nemojte se zavaravati iluzijama, da je vaša kćerka u 14. ili 16. godini prostodušna djevojčica, koja misli, da djecu donosi roda. Vaš sinčić postaje mladić i muškarac. Vaša kćerkica postaje djevojka i žena. O tome treba voditi računa. I svojoj djeci u razvojnim godinama treba pomoći. Oni su u ne­prestanom previranju i vrenju, kao mošt koji se pretvara u vino. Njima mnoge stvari nisu jasne i muče ih mnogi problemi. Rodi­telji su ti, koji će ih na zgodan način uputiti u tajne postanka ljudskog života. Ako sami ne znaju ili ne mogu, dat će im u ruke knjigu, koja je napisana s tom svrhom. Roditelji će biti prijatelji svoje djece.

I baš zato što su svjesni kolike opasnosti sa svih strana vre­baju na njihove sinove i kćeri, oni će ih morati čuvati kao zjenicu svoga oka. Čuvati, bdjeti, paziti, nadzirati, upućivati, opominjati, ali ne mučiti, sumnjičiti, maltretirati i proklinjati.

Stajat će čvrsto uz svoja katolička načela i ne će se dati zavesti od nekog lažnog javnog mnijenja. I zato ne će svoju djecu puštati da idu kudgod hoće. Samo zato što idu i njihovi prijatelji i prijateljice. Treba za mlade ljude imati razumijevanja. Da, ali ne za njihove mušice ili zle sklonosti. Treba mladima dati razo­node. Da, ali ne u razvratu. Koja bi majka pustila svoju kćerku na more, kad bi znala, da će je tamo pojesti morski pas! A kako mnoga majka svoju kćerku pušta tamo, gdje će joj dušu ugrabiti đavao. A prečesto je to samo iz ljudskog obzira. Pa idu i druge. Ne može ni moja biti drugačija. Danas je takvo vrijeme. Koliko naivnosti i ograničenosti!

Bilo je jedno predavanje. Predavač je obrađivao problem od­goja mladeži. Zastupao je tezu, da se danas ne smije gledati na neke pojave kod mladeži kao nekada. Nije to sve tako zlo. Treba mladež razumjeti. — Nakon predavanja bila je diskusija. I to pismenim putem, anonimno. Obzirom na tvrdnju, koju je iznio predavač, da to nije tako strašno, što mladi ljudi u ljubavi poka­zuju malo veću slobodu, jedan je od diskutanata zapitao: » Bi li vama bilo svejedno, da vaša kćerka, djevojka, dođe kući s dje­tetom?« Predavač se našao u neugodnoj situaciji, ali je glatko odgovorio, da on to nikako ne bi želio i da mu to ne može biti svejedno. Uz to je nadodao, da ipak ostaju na snazi tvrdnje, koje je iznio u predavanju, a što se tiče njega samoga, da je on još uvijek u praksi zastupnik starih shvaćanja.

Nije li ovo dobra pouka? Ljudi kada i govore nešto ili rade nešto, često u srcu misle drugačije.

Katolički roditelji će uvijek voditi računa o tome gdje im se stariji sin ili kćerka nalaze.

Oni će točno znati u koliko sati se naveče vraćaju kući. A djeca će doći kući u vrijeme, koje su roditelji odredili. Ne će se povoditi za društvom, koje nema nikakvog nadzora. Suvišno je i upozoravati na to, da majka ne će kapitulirati pred suzama svoje kćerke. Jer te su suze vrlo jeftine i brzo se suše.

Velika je zabluda, kada se u postupku prema starijoj djeci uzimaju dva mjerila: jedno za mladiće, drugo za djevojke. Rodi­telji često paze na svoje kćeri, a sinovima sve puštaju na volju. Kao da se oni ne mogu pokvariti ili kao da nije važno, ako se pokvare.

Nada sve je važno s kime se mladići i djevojke druže. Kaže se: S kim si, takav si. Zdrava jabuka ne će ozdraviti trulu, ali trula sigurno će upropastiti zdravu. Tako je i prečesto, nažalost, s mladićima i djevojkama.

Koliko ima katoličkih obitelji kod kojih stariji sinovi i kćeri nimalo ne naliče na one zlatne dječake i djevojčice od Prve Svete Pričesti. Nije li to stoga, što su mnogi roditelji govorili kao ova majka: »Samo da još svojoj kćerkici nađem kumu, da primi sv. Potvrdu i onda sam bez brige.« Draga majko, ako tako misliš, onda znaj, da tvoje brige istom počinju i da će biti jako velike i teške! To je nagovjestio i kao s nekom crnom slutnjom prore­kao jednoj majci neki svećenik. Bio je Dušni dan. On je blagoslivao grobove. Sreo je na groblju majku s dvanaestogodišnjom kćerkom. Ona je vodila psa. Svećenik je upitao majku kako to da njezina kćerka više ne ide na vjeronauk. Odgovorila je sama kćer­ka: »Kad nemam vremena. Uostalom, kada je vjeronauk?« – U te i te dane. – »Ali ja imam klavir, balet, engleski, solfeđo.« »Ja bih ipak htjela, da mi na godinu ide na firmu, pa ću je morati poslati na vjeronauk« rekla je majka. »Nekako ćeš naći vremena.« – rekla je svojoj kćerki. »Vraga ću naći« odbrusi dvanaestogo­dišnja djevojčica i počne uz smijeh vući k sebi psa, koji se počeo verati po jednom grobu. Čitav izgled i držanje te djevojčice bilo je takovo, da je svećenik uzdahnuo: »Gospođo, vidjet ćete, što ćete od svoje kćerke još doživjeti. Bojim se, da je već kasno. A prije četiri godine prigodom Prve Svete Pričesti bila je tako zlatna djevojčica.«

Blagoslov Božji… starija djeca … prevelika sloboda … tra­gedije u obitelji… upropaštena mladost…?!?

MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, u kojoj je psovka i proklinjanje svagdanji razgovor između roditelja i djece?

Negdje je to zapisano. Imao čovjek psa. Vjernoga čuvara. Volio ga je kao brata. I pas je volio svoga gospodara. I u jednom društvu kladio se gospodar, da njegov pas nikada njega ne će ugristi, pa makar se kako preobukao i promijenio glas. Usred noći došao je u tuđem odijelu, sav zamotan na vrata svoga dvorišta. Nije se psu javio. Pas se zaletio i ščapio ga za ruku. Nije bilo ništa teže, ali ga je ipak htio ujesti. Kad se gospodar javio, pas je naglo otskočio, pokunjio glavu, podvio rep i cvileći otišao u neki kut pod plotom. Stalno je cvilio. I makar ga je gospodar koliko milovao, donosio mu jesti, pas ni glave nije podigao. I tako tri dana. Trećeg dana je uginuo. Od velike boli, što je ugrizao svoga gospodara.

Koješta je već čovjek naučio od životinja. I današnja tehnika bi u nekim stvarima trebala k životinjama u školu. Znademo, radar i šišmiš… Čini se, kao da bi nam trebalo i u pasju školu poći. Da naučimo, što je to vjernost i kako se ljubi gospodara.

A čovjek prema svome gospodaru! Za koje dobro i za koji blagoslov Božji psuje sveto ime Božje!

I to još vjernici, Božja djeca, Isusova braća. Oni što na svoj jezik primaju Presveto Isusovo tijelo. Oni, što mole Očenaš i kažu »Sveti se ime tvoje«, da ga čas zatim opsuju! Vjeruješ u Boga?

Kako ga onda možeš i smiješ psovati! Ne vjeruješ? Nije li glupo psovati ono, što misliš, da ne postoji! Psovka nije samo grijeh. Ona je prostota, znak nekulturnosti, pomanjkanje finoće, svjedodžba grubosti.

U jednoj prostoriji bio je izložen plakat i između ostaloga pisalo je: – Tko je pristojan ne psuje, tko psuje nije…

Kako Bog može davati blagoslov kući, gdje se psuje njegovo sveto ime?

Još manje, gdje se na ukućane zaziva prokletstvo. Gdje rodi­telji djecu proklinju s vragom, gromom, padavicom i slično A šta da se to prokletstvo i ostvari? Da ti dijete zbilja oslijepi, ili da grom u njega udari, da ga đavao odnese?

 MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, u kojoj nema nijednog molitvenika, vjerskog lista ili knjige?

Ovo je vijek štampe. Malo ćete kuća naći gdje se nešto ne čita. Ako ništa, đačke knjige. Vrlo često novine. Ima ih dosta koji preko stručnih knjiga i časopisa proširuju svoje znanje. Mnogi čitaju za zabavu razne romane. Nažalost, vrlo mnogi čitaju popu­larne i jeftine romane u nastavcima, koji, koliko su popularni, toliko su bezvrijedni i koliko su jeftini, toliko su štetni. Ukratko, danas se mnogo čita. Kulturan čovjek ne može biti bez nekog štiva.

Ono što je đaku školska knjiga, to je katoliku molitvenik. Ono, što je stručni časopis, to je vjerniku vjerski list. Ono, što su knjige i romani za široke mase, to su vjerske knjige za vjer­nike.

Pravi vjernik ne može biti ravnodušan, prema vjerskoj štam­pi. On će biti dijete svoga vremena i nastojat će upravo preko vjerske štampe proširiti svoje vjersko znanje.

Tu nas katolike mogu postiditi razne kršćanske, nekatoličke vjerske zajednice. Kod njih je štampa glavno. Svaki njihov vjer­nik ima pri ruci neku njihovu knjigu i to ne samo za sebe, nego i za druge Koliko su oni proširili svoje knjige. Koliko sv. Pisma raspačali! I u tome su ustrajni i neumorni.

Može li se svjesnim katolikom nazvati onoga, koji ne će žr­tvovati par stotina za Evanđelje? A toliko će bez promišljanja dati za dvije litre vina. Što ćemo odgovoriti na sudu Božjem, kad nas katolike budu optuživali poganski Japanci, koji su, iako po­gani, od rata na ovamo pokupovali preko 20 miliona primjeraka sv. Pisma!

Roditelji, što se tužite na djecu, da svašta čitaju i tako se kvare! Djeca nešto moraju čitati. Što ste im pružili namjesto por­nografskih časopisa i šund romana? Ne bi li bilo neophodno po­trebno, da svaka katolička kuća redovito uzima neki vjerski list. A hvala Bogu, imamo ih. Zašto svaka, baš svaka katolička kuća, ne bi uzimala »Glasnik sv. Antuna«? Koliko lijepih i korisnih stvari ima u njemu. Svetom Antunu će se mnogi moliti, njemu u čast i postiti i darove na oltar davati. Sasvim je sigurno, da je sv. Antunu draže, ako čitaš njegov »Glasnik«, nego, da mu sto svijeća zapališ. Zatim, imamo »Blagovest«. U nekim župama lijepi broj prima taj naš lijepi mjesečnik. Koliki su godinama upravo iz njega crpli utjehu u teškim časovima. A ima, nažalost, župa, gdje nitko ne čita »Blagovest«. Imamo i drugih katoličkih časopisa, Tu je jedan »Vjesnik BI. Nikole Tavelića«, tu za ministrante svakim da­nom sve ljepše uređivan i tehnički dotjeran časopis »Ministrant«. Kao vjerni izvjestilac s II. vatikanskog sabora dolazi nam »Glas s Koncila«. Ako svjetovne novine tako opširno izvješćuju o radu sabora, a to čitaju i mnogi nevjernici, kako da onda nas katolike ne zanima, kako se odvija rad na Koncilu, o čemu možemo saz­nati najnovije i točne vijesti upravo u spomenutom časopisu. I onda, kao najnoviji, dolazi nam liturgijski časopis »Molite braćo«.

Bilo bi suvišno nabrajati povremena izdanja raznih brošurica, u kojima za par dinara nađemo koju lijepu misao, pouku, savjet, opomenu, utjehu. Zatim, koliko se katoličkih knjiga izdaje. Ko­liko divnih prijevoda i originalnih djela. Hvala Bogu, da se izdaje. Treba nam mnogo toga. Ali to treba netko kupovati i čitati i drugima dalje davati neka i drugi čitaju.

Sigurno je. Bog će blagosloviti kuće, gdje se čita vjersko štivo!

MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, u kojoj se (uz vodu) najviše pije alkohol?

To kao da nije tema za ovu knjižicu, jer o njoj se piše i drugdje. Imamo i posebni tjedan borbe protiv alkohola. Pisalo se o tome u štampi, držala se predavanja, provodile ankete, iznosili statistički podaci. Sve u svemu – kod nas se previše pije.

Ako o tome svi govore i ako su svi pozvani, da se bore protiv alkoholizma, onda je to u prvom redu Crkva. Jer, mi već malu djecu učimo, da među sedam glavnih grijeha spada i neumjerenost u pilu. I da je to, poput ostalih glavnih grijeha, izvorom premnogih drugih zala i nesreća.

Ako pijanstvo uzmemo samo s tog stanovišta – kao nešto grešno, jasno, da blagoslov Božji ne može počivati na kući, gdje pijanstvo caruje. Jer s pijanstvom u kuću dolazi đavao, a Bog bježi.

Jasno, alkohol sam po sebi nije zao. Svaka je stvar na svijetu stvorena od Boga i svaka je stvar u sebi zato dobra. Samo ljudi mogu i najbolju stvar preokrenuti u najgoru. I jelo je dobro. Ali pretjeranost u jelu postaje proždrljivost, koja je i ružna i štet­na. štedljivost i brižljivost je hvalevrijedna, ali pretjerana štedljivost može se izroditi u škrtost. I tako svagdje. Isto je i s alko­holom. Osim u medicinske svrhe, može čovjeku poslužiti i za okrepu. Pretjeranost prelazi u pijanstvo. A to je zlo. I to naročito zlo zbog toga, što pijan čovjek ne zna, šta govori, ne zna šta radi i u tom stanju je sposoban načiniti najveće zločine.

Pretjerano uživanje alkohola je štetno za samog pojedinca. Oduzima mu upotrebu razuma, uništava mu zdravlje, čini ga slič­nim nerazumnoj životinji.

Alkohol može biti otrov za cijelu obitelj. I suviše su dobro poznati premnogi slučajevi nesretnih obitelji, koje nikako ne bi morale biti nesretne. Ali alkohol je bio kriv. Što bi sve znali pri­čati namještenici ustanova, koje liječe alkoholičare, sto liječnici, što sociolozi, a što istom ispovjednici. Koliko patnje, razočaranja, gorčine, mržnje, svađe, koliko očaja, a sve zbog nesretnog alkohola.

Kako je strašno, kada pije muž. A ako se propije i žena! Jadna djeca takovih roditelja. Začeta u pijanstvu, pod majčinim srcem nošena u atmosferi alkohola, rođena i othranjena pod tiranskom vladavinom tog zakletog neprijatelja čovječanstva, takva će djeca često i sama postati žrtvom svoje hereditarne opterećenosti, a često će i inače pokazivati znakove defektnosti.

Kad bi roditelji, koji piju, samo načas pomislili na užasnu odgovornost, koju nose pred budućim pokoljenjima! Jer otac alkoholičar može postati roditeljem stotina i tisuća nesretni ljudskih bića. koja će se stoljećima od njega rađati. Jasno, da i čitava društvena zajednica trpi zbog pijanstva po­jedinih svojih članova. Pijani čovjek nije u punoj mjeri sposoban za rad. Često zajednica mora trošiti na liječenje takvog nesretnika. Nerijetko na zajednicu pada briga za obitelj takvog alkoholičara. A česte su u takvim obiteljima i rastave. A sve to skupa jako tereti cijelu zajednicu i ona od toga trpi.

Blagoslov će Božji osjetiti onaj koji pije, pa se ostavi pića. Blagoslovit će Bog njega, i ženu mu i djecu.

 MOŽE LI BLAGOSLOV BOŽJI SIĆI I OSTATI:

na kući, gdje je sramota češće ići na Ispovijed i Pričest.

To je poznata stvar, ali i u jednom broju časopisa »Telegram« ove jeseni iznesena je konstatacija, da je Crkva stotinama godina imala ono što su u novije vrijeme pod vodstvom Freuda pronašli psiholozi. Da je čovjeku u teškim časovima potrebna analiza duše, da se mora nekome izjadati, ispričati, srce razotkriti i da će se tako riješiti nutarnjih sukoba, neuroza, kompleksa ili ukratko nutarnjih nemira, Zato su danas u svijetu moderni psihijatri, liječnici za ljude, koji ne mogu naći mira i koji se osjećaju nezadovoljni i nesretni.

Mi to već odavna imamo u sv. Ispovijedi Ali ne samo to. Sličnost je tek izvanjska. Ispovijed je nešto daleko više i važnije. Ona ne samo da dušu smiruje, ona je i čisti. Ne samo da s njome zaboravljamo na staro, nego započinjemo nešto sasvim novo. A to je nešto veliko. Božanski život u nama I Božja pomoć za nove borbe i nove napore. I božanska garancija konačne pobjede.

Današnji je čovjek revan u primanju raznih seruma i lijekova protiv mogućih oboljenja. A čim oboli, odmah trči liječniku.

U kako će se u neugodnoj situaciji naći dijete koje na vjeronauku čuje, da se prije i poslije jela moli, ako mamu i tatu nikada ne vidi, da to čine. I zato je pojedinačna molitva oca i majke sa stanovišta odgojne metode nešto neophodno i nužno.

Da će majka nastojati svoje dijete priviknuti na svakodnevnu molitvu, to je skoro redovita stvar kod iole katolički odgojene žene. I to ne će biti teško. Treba samo vrlo rano započeti. Onda to prijeđe u dobru naviku, iz navike u pravu potrebu. Nema ništa dražesnije od prostodušne molitve nevinog djeteta

No, ovdje se želi istaknuti jedna druga stvar. Radi se o zajedničkoj molitvi u kući. O molitvi kod koje zajednički sudjeluju svi članovi obitelji. Kad skupa mole i roditelji i djeca. Reći će netko – malo preveliki zahtjev, danas to više ne ide. Oprostite, baš danas to ide. Zato jer baš danas se na svakom koraku naglasuje zajednički rad, zajednička uprava, zajednička podjela, zajednička obrada, zajednička akcija. Danas je vrijeme društva, društvenosti, zajednice. Nije li to našlo svoj odraz i u liturgijskom pokretu, u nastojanju, da svi vjernici zajednički sudjeluju kod sv. Mise, sa svećenikom mole i svi zajednički svećeniku odgo­varaju.

Koje onda čudo, ako se naglasuje i potreba zajedničke obitelj­ske molitve. I nije to radi mode ili duha vremena. To je radi Kri­stovog obećanja, koji je ustvrdio, da će se on sam naći među dvojicom ili trojicom molitelja, koji zajedno mole. To je zato što je zajednička molitva kod Boga uspješnija, a na ljude ostavlja poseban dojam.

Ima dosta katoličkih obitelji, gdje se zajednički moli večer­nja molitva. I prečesto je tako, da majka zajedno na glas moli s djecom prije spavanja. To je kontrola, da li djeca zbilja mole, a i ljepše je tako i bolje. Mole, dakako i očevi, ali, nažalost, ne ta­ko često.

Bilo je to nešto posebno. Majka je ležala u porodu. Htjela je za Prvi Petak primiti sv. Pričest. Svećenik joj je donio Spasitelja. Kad je završio, zapitao je, gdje je otac s djecom. Bili su u kuhinji, svećenik je otvorio vrata od kuhinje i nemalo se iznenadio. Otac je s djecom na glas molio Križni put pred križem, koji je bio uspomena iz sv. misija. A bio je on po zanimanju liječnik.

Inače, najjednostavniji oblik zajedničke molitve je onaj kod jela. Kratko, ali srdačno. I to je lako provesti. Osobito na selu, odnosno svagdje, gdje ima Božjeg duha.

Po cijelom svijetu najrašireniji oblik zajedničke molitve je Gospina krunica. No, ako su u raznim zemljama organizirane ugledne ličnosti iz javnog života, pa čak i glumci, koji na radiju predmole krunicu za mili one slušalaca i molitelja, zar onda ne bi tako moglo biti u svakoj našoj obitelji!

Ako zbog ičega, onda će blagoslov Božji sići i ostati na kući u kojoj se zajednički moli.

 

Izdaje Nadbiskupski Duhovni Stol, Zagreb, 1962. god.