Ako ste svećenik koji je od svog biskupa doživio neugodnosti radi slavljenja tradicionalne Mise po Rimskom misalu iz 1962 (MR 1962), obratite pozornost na sljedeći tekst. Stigla vam je pomoć.
Nedavno je jedan svećenik, moj znanac, poslao dva pitanja Papinskom vijeću “Ecclesia Dei” (PCED). Ovdje su svećenikova pitanja s odgovorima PCED-a. Preslika odgovora u izvornom obliku nalazi se na kraju teksta.
1. Daju li odredbe dokumenta Summorum Pontificum pravo ordinariju da od svećenika prije slavljenja izvanrednog oblika mise zahtijeva prethodno pribavljanje njegovog dopuštenja za to, ili same odredbe motuproprija daju takvu dozvolu?
Ad primum: na prvi dio pitanja: niječno; na drugi dio pitanja: potvrdno. Međutim, neka bude sasvim jasno da je mjesni ordinarij dužan uvjeriti se u svećenikovu prikladnost, kako to zahtijeva čl. 5§4 motuproprija.
2. Je li župnik (parochus) sukladno odredbama Summorum Pontificuma dužan pribaviti dozvolu svoga ordinarija za slavljenje izvanrednog oblika mise u svojoj župi, ili se od župnika zahtijeva samo da se posavjetuje sa svojim ordinarijem?
Ad secundum: u slučajevima poput onih kakvi se navode u članku 5§1 motuproprija, župnik bi trebao obavijestiti mjesnog ordinarija, ako je ovaj kao voditelj bogoslužnog života u dijecezi (kan 835 §1) mjerodavan utvrditi postojanje skupine vjernika (coetus fidelium) i dostupnosti kvalificiranog svećenika; u slučaju povremenih slavlja, primjenjuje se čl. 5 §3 motuproprija.
Promotrimo pažljivije:
1 a) Prema odredbama Summorum Pontificuma, svećenik NE TREBA dopuštenje mjesnog ordinarija (dakle, dijecezanskog biskupa – postoji više vrsta “ordinarija”) kako bi rabio MR 1962.
1 b) Mjesni ordinarij međutim, može utvrditi je li svećenik “prikladan”.
Župnici ne trebaju dozvolu biskupa za redovito slavljenje Mise prema MR 1962 u župi. Biskup i dalje može utvrđivati postojanje coetusa (skupina vjernika) i dostupnost prikladnog (idonei) svećenika. Osim navedenog, za povremene Mise nadležan je župnik.
Moramo pogledati još dvije stvari. Što znači “prikladnost” (lat. idoneus) i što je skupina (lat. coetus). Zadnjih godina sam se temeljito bavio ovim pojmovima. Ovdje dajem nekoliko smjernica.*
Prije svega, idoneous znači minimum sposobnosti. To ne znači “stručnost”. Imajmo na umu da se crkveni zakon mora tumačiti u najpovoljnijem smislu kada se bavi pitanjem prava vjernika (favorabilia ampliantur). Summorum Pontificum utvrđuje da, ako svećenik ima ovlasti (lat. facultatibus) za slavljenje Mise općenito, tada automatski ima ovlast i za slavljenje po Missale Romanum iz 1962. Ako ima ovlasti, mora se pretpostaviti da je ujedno i prikladan, i da nema zapreke. Sposoban je za slavljenje Mise po rimskom obredu bilo kojeg oblika. Navedeno se odnosi na pravno gledište. No znademo da se gledište u praksi ponešto razlikuje. Razumna je pretpostavka da bi svećenik trebao poznavati jezik kojim će se služiti tijekom Mise. Uzoriti kardinal Egan, koji je bio i poznati kanonski pravnik, u vrijeme objavljivanja Summorum Pontificuma, u službenoj izjavi namijenjenoj njegovoj nadbiskupiji (New York) izjavio je sljedeće:
II. Svećenici koji odluče slaviti Misu po “izvanrednom” obliku moraju znati latinski jezik u toj mjeri da mogu ispravno izgovarati riječi.
Kardinal Egan je bio u pravu. Svećenik ne mora biti stručni latinist. Upravo se na to odnosi “prikladnost“: to je minimum stručnosti (ovlasti, itd.), a ne stručnost u latinskom jeziku. Prikladnost se ne može tumačiti tako široko da bi se time nerazumno ograničavala svećenikova prava. Nametanje ispitivanja latinskog za stariji oblik Mise bila bi vrhovna nepravda ako se istovremeno ne bi zahtijevalo ispitivanje svakog svećenika u biskupiji za slavljenje novijeg oblika. Bilo bi licemjerno uvoditi kaznene dvostruke standarde time što se ne bi istovremeno testiralo svakog svećenika koji (autor misli na područje SAD-a, op. prev.) slavi Misu na recimo španjolskom jeziku (sličan primjer bi bio kada bi se svećenike koji u Hrvatsku dolaze iz drugih zemalja podvrgavalo testiranju poznavanja hrvatskog jezika kao uvjet njihovog pastoralnog djelovanja, op. prev.), a da ne spominjemo što OURM i rubrike Novus Orda zaista kažu i zatim potvrđuju da bi ih se svećenici trebali pridržavati.
Želimo li da svećenici budu u stanju činiti mnogo više od pukog pravilnog izgovaranja riječi? Svakako. Sjetimo se kako Zakonik kanonskog prava iz 1983. traži da pitomci (bogoslovi) trebaju steći odgovarajuće znjanje latinskog (kan. 249). Ako dakle biskup ne inzistira na tome da njegovi bogoslovi nauče nešto latinskog, to znači da on zanemaruje svoje dužnosti, a kada bi netko javno izjavljivao da su bogoslovi prošli odgovarajuću formaciju, tada to ne bi u potpunosti odgovaralo istini. Isto se može reći i za naglasak na opusu sv. Tome Akvinskog, što traži kanonsko pravo, kao i poznavanje cjelokupnog rimskog obreda, što uključuje i tradicionalnu latinsku Misu. No, vratimo se na temu.
Što se tiče “stabilne skupine”, coetusa, Summorum Pontificum naznačuje:
Čl. 5. § 1. U župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, neka župnik rado iziđe ususret njihovoj molbi za slavljenjem svete Mise prema obredu Rimskoga misala objavljenoga 1962. godine. Neka se župnik pobrine da se duhovna dobrobit ovih vjernika skladno uklopi u redovno župno dušobrižništvo pod biskupovom upravom u skladu s propisom kanona 392, uz izbjegavanje nesloge i promicanje jedinstva cijele Crkve.
Valja spomenuti da su liberali unutar Crkve odmah postavljali pitanja koja graniče sa zdravim razumom (njima svojstvena) – koliko velika ta skupina mora biti, zatim treba li ta skupina biti registrirana unutar župe ili ne, bla bla bla. Na ta pitanja je odgovoreno sasvim jasno. Naputak o primjeni motuproprija Summorum Pontificum nazvan Universae Ecclesiae kaže:
15. Može se reći da ‘coetus fidelium’ (skupina vjernika) postoji na trajan način (‘stabiliter existens’), prema smislu čl. 5 § 1 motuproprija ‘Summorum Pontificum’, kada se sastoji od nekih ljudi pojedine župe koji se, također nakon objave motuproprija, okupljaju zbog svog poštovanja za ‘usus antiquior’ liturgije, i koji traže da mogu slaviti u župnoj crkvi ili oratoriju, ili kapeli; takva se skupina (‘coetus’) može sastojati i od osoba koje dolaze iz različitih župa ili dijeceza, i okupljaju se u nekoj župnoj crkvi ili oratoriju ili kapeli u tu svrhu.
Kada dakle, crkveni zakon spominje skupinu vjernika, po tom pitanju govori o “nekim ljudima”. Sveta Stolica nije precizirala minimalni broj ljudi. Neki su spominjali da coetus u određenom kontekstu mogu sačinjavati čak i tri osobe. I sam svećenik može činiti dio coetusa! Stoga je pogrešno pokušavati nametati minimalni broj. Recimo da primjerice, biskup Bucimir Hlačković iz biskupije Libergrada piše vlč. Ivi Wlotrzewiszczykowyckovskom, koji je pokušao pokrenuti nešto pozitivno u svojoj župi sv. Kristine Zapanjujuće za izbjeglice iz zajednice “Pjevajmo novu vjeru kako bismo bili vjerni” vlč. Branka Zagrlića: “Ta skupina mora imati barem stotinu vjernika! Moraju živjeti unutar granica župe! A vi, ako želite slaviti Misu za njih, morate mi napisati esej na latinskom u Tacitovskom stilu u kojem ćete mi potanko obrazložiti zašto to želite učiniti!” Ne. Biskup Bucimir prekoračuje svoje ovlasti (djeluje “ultra vires“). Također, vjernici iz ove skupine NE MORAJU biti iz iste župe, bilo u službenom svojstvu (evidencije u župnim knjigama), bilo u teritorijalnom svojstvu (prebivalište na teritoriju župe). Čak niti ne moraju biti iz iste biskupije. Jedino je potrebno da redovito dolaze u svrhu sudjelovanja na Misi. No to ipak završava tako da će biskup Hlačković na kraju zagorčati život vlč. Wlotrzewiszczykowyckovskom na tisuću drugih načina, što će ga natjerati da pobjegne biskupu Plemenitiću u obližnju biskupiju Crnog patka uz pomoć mons. Zuhldorfa iz sv. Neznatnoga u Visokom stablu.
A sada preslik odgovora:
Nadam se da će ovo biti od neke pomoći.
* Uputa Universiae Ecclesiae ovako tumači “prikladnost” svećenika:
‘Sacerdotus idoneus’ (prikladan svećenik; usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’, čl. 5 § 4)
20. S obzirom na pitanje potrebnih uvjeta da se svećenik smatra prikladnim (‘idoneus’) za celebraciju u izvanrednom obliku, treba držati sljedeće:
a) Svaki katolički svećenik koji nije zapriječen kanonskim pravom, mora se smatrati prikladnim da celebrira u izvanrednom obliku (7).
b) Glede uporabe latinskog jezika, potrebno je osnovno znanje da svećenik ispravno izgovara riječi i razumije njihovo značenje.
c) Što se tiče znanja izvršavanja obreda smatra se da su prikladni oni koji su željeli samoinicijativno slaviti i to su već činili.
Bilješka o autoru: Velečasni John Todd Zuhlsdorf je američki katolički svećenik biskupije Velletri-Segni, trenutno obavlja pastoralne dužnosti u američkoj Biskupiji Madison. Na internetu je poznat kao “Father Z”, a godinama piše čitani blog nazvan “Fr. Z’s Blog”.
Tekst je prenesen s: Father Z’s blog
