Uistinu smo zahvalni dom Alcuinu Reidu što je s nama podijelio ovaj svoj rad. U njemu piše o 50-oj godišnjici prve Mise koju je papa slavio na narodnom jeziku, te o „implementaciji“ Sacrosanctum Consiliuma, Konstitucije o svetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora. (Gregory DiPippo, New Liturgical Movement)
7. ožujka 1965. – „Izvanredan način slavljenja svete Mise“
Kako nas o tome izvješćuje Vatikanska informativna služba, blaženi Pavao VI. je 7. ožujka 1965. slavio prvu Misu na talijanskom jeziku u povijesti, i to u rimskoj župi Svih Svetih (Ognissanti). Kako bi se obilježilo 50 godina od tog događaja, ovoga tjedna je održan kongres o pastoralnoj liturgiji, jedan od govornika bio je nadbiskup Piero Marini – a na samu godišnjicu, papa Franjo će slaviti večernju Misu u toj istoj župi.
Ova obljetnica, i njena proslava, možda odaju dojam svojevrsne nepravilnosti – „nova“ Misa je na kraju krajeva stupila na snagu prve nedjelje Došašća 1969. godine. Čemu dakle, proslava sada?
7. ožujak 1965. zapravo je datum kada je na snagu stupio naputak „Inter oecumenici“, O ispravnoj provedbi konstitucije o svetoj liturgiji, od 26. rujna 1964. Bila je to prva značajna implementacija liturgijske reforme. Otuda i riječi Pavla VI. na početku njegove homilije u Ognissantiju: „Danas inauguriramo novi oblik liturgije u sve župe i crkve svijeta“.
„Inter oecumenici“ je vrijedan čitanja, naročito članci od 11-19 (o liturgijskoj formaciji) koji prethode bilo kojoj raspravi o obrednim promjenama. Kao u samom dokumentu „Sacrosanctum Concilium“, zdrava i temeljita liturgijska formacija na svakoj razini, ključni je preduvjet za puno, svjesno i stvarno sudjelovanje u svetoj liturgiji.
Naputak je sasvim sigurno proveo promjene, pojednostavljeni su obredni pozdravi, s početka Mise je izostavljen Psalam 42., uvedena je molitva vjernika, ukinuto je podđakonovo držanje patene, uklonjeno je Posljednje evanđelje, rečeno je kako bi se glavni oltari u crkvama trebali graditi tako da se Misa „može“ slaviti prema narodu, itd. Red mise (Ordo Missae) izdan u siječnju 1965., uvrstio je promjene iz naputka „Inter oecumenici“, i dodao je neke nove. U ovoj prigodi nećemo ih vrednovati, premda je važno naznačiti kako je sam Klaus Gamber prosudio da je Red mise iz 1965. Rimski misal, tj. Missale Romanum iz 1965. nije postojao) posljednji oblik tradicionalnoga rimskog obreda, reformiran sukladno koncilskim odredbama.
„Inter oecumenici“ je također proširio prostor koji se u slavljenju liturgije može dati narodnom jeziku. Koliki bi opseg tog prostora trebao biti, trebao je odlučiti nadležni teritorijalni autoritet, uz odobrenje Svete Stolice. Na početku 1965. predslovlje i Rimski kanon (nije bilo drugih „euharistijskih molitava“) ostali su na latinskom, premda je u naputku stajalo da „odobravanje uporabe narodnog jezika u drugim dijelovima Mise koje pjeva ili recitira sam slavitelj, ostaje u isključivoj nadležnosti Apostolske Stolice“ (§ 58).
Vratimo se sada u crkvu Ogissanti u Viji Appiji Nuovi u u rimskoj četvrti Appio-Latino i „prvoj Misi na talijanskom u povijesti“ koju je služio Pavao VI. (zapravo, osim kanona itd., većim dijelom na talijanskom). Stići do toliko opsežne uporabe narodnog jezika pukih 459 dana nakon promulgacije (izdavanja) Konstitucije o svetoj liturgiji, 4. prosinca 1963., predstavljalo je popriličan podvig – bio je to izravan plod zahtjeva koje su talijanski biskupi podnijeli „Consiliumu“ (povjerenstvu zaduženom za primjenu koncilske konstitucije o liturgiji „Sacrosanctum Concilium“), kao i hitrih i pozitivnih odgovora Consiliuma na takve zahtjeve.
Vodstvo „Consiliuma“, a čini se i većina talijanskih biskupa, držali su da je maksimalna uporaba narodnog jezika izuzetno važna, ako ne i ključna, za postizanje djelatne i uistinu pastoralne liturgije. Pavao VI. u svojoj homiliji je rekao slijedeće: „Od danas pa nadalje, temeljna je norma moliti tako da se razumije svaki izraz i riječ, nadopunjeno našim osobnim osjećajima, kako bismo ih učinili jednime s dušom zajednice koja s nama jednoglasno pjeva“.
Uistinu, iščitavajući memoare tajnika Consiliuma, Annibalea Bugninija CM, postaje sasvim jasno kako je pitanje postizanja liturgije koja je u cjelosti na narodnom jeziku, predstavljalo gorući zadatak zbog kojega su zapostavljene jasno nijansirane stavke iz Konstitucije o svetoj liturgiji („U Misama koje se slave s narodom može se dati odgovarajuće mjesto njihovu materinskom jeziku“, § 54; vidi i § 36). Sam Bugnini je morao priznati da se „ne može poreći da je načelu o uporabi narodnih jezika, koje je Koncil potvrdio, dano vrlo široko tumačenje“. Doista, smatrao je on – pomalo arogantno – da su od uvođenja narodnih jezika „milijuni i stotine milijuna vjernika… konačno postigli klanjanje u duhu i istini“, te se „napokon mogu moliti Bogu na vlastitim jezicima, a ne na nekim nerazumljivim zvukovima“. Sam Pavao VI. je potvrdio da je 7. ožujka 1965. bio „velik događaj koji će ostati upamćen kao početak procvata duhovnog života, kao novi napor prema sudjelovanju u velikom dijalogu između Boga i čovjeka“.
Ne može se poreći kako određena uporaba narodnog jezika može pomoći sudjelovanju u liturgiji, naročito kod čitanja iz Svetog pisma, niti da je to bila želja Koncila. Čak je i nadbiskup Lefebvre, koji je potpisao Konstituciju o svetoj liturgiji, mogao vidjeti stvarnu pastoralnu prednost uporabe narodnog jezika u Misi katekumena (koja će kasnije postati poznata kao „liturgija, tj. služba riječi“). Međutim, zahtijevati da se sveta liturgija slavi na narodnom jeziku, zabluda je koju je osudio opći sabor Crkve [Tridentski sabor – “Kan 9. Tko kaže da treba osuditi obred Rimske crkve da se tihim glasom izgovara dio kanona i riječi pretvorbe; ili da se Mise trebaju slaviti samo na narodnom jeziku; ili da se voda ne smije dodavati vinu u kaležu koji se prinosi zbog toga jer je to protiv Kristove ustanove: neka bude kažnjen anatemom.”], kao i Pio VI. u buli „Auctorem fidei“ iz 1794. [“Tvrdnja koja kaže: “Protivno je apostolskoj praksi i Božjem promislu ako se narodu ne bi nudili lakši putevi, da se njihov glas sjedini s glasom čitave Crkve”; shvaćeno prema običnom načinu govora da se uvede u liturgijske molitve: lažna je, lakoumna, narušava propisani red za slavljenje tajni, i može proizvesti mnogo zla.”] (Denz. 1759, 2666).
Uistinu, kako to kršćanski Istok nikada nije zaboravio, sveta liturgija nije prije svega vježba razumijevanja. Ona je obredno klanjanje Svemogućem Bogu koje uključuje višeznačne simbole koji tako postaju povlašteni sakramentali – uključujući pritom i sakralni jezik. Svakako, temelj svega je poniranje u značenje obreda i molitava je temeljno, no ono se olakšava djelovanjem liturgijske formacije (ili još učinkovitije, cjeloživotnim prisustvovanjem liturgiji) – tu nisu mogući prečaci poput brzinskog prevođenja liturgije na narodni jezik. Čak niti liturgijsko naviještanje tekstova Svetog pisma ne predstavlja puku didaktičku vježbu, premda narodni jezik svakako može biti od velike pomoći u sudjelovanju, kao i u nekim drugim dijelovima liturgije (poput molitava vjernika). Drugi vatikanski sabor je to znao. No, cjelokupno uklanjanje latinskog jezika iz liturgije i liturgijska slavlja u potpunosti na narodnom jeziku protivne su onome što je Drugi vatikanski sabor priželjkivao i odobrio.
Niti osamnaest mjeseci nakon promulgacije (proglašenja) Sacrosanctum Conciliuma, Pavao VI. je ovaj dan smatrao „početkom cvjetajućeg duhovnog života.“ Gledano unatrag, čini se kako je uglavnom bio u krivu. Niti je uvođenje narodnog jezika, niti su tadašnje obredne reforme (kao ni one koje su slijedile nakon njih) dovele do „procvata“ crkvenog života u svim desetljećima koja su otada uslijedila. Mnogi su razlozi za pretrpljeno pogoršavanje situacije, a tu su i generacije katolika koji ljube i gaje privrženost prema liturgiji na narodnom jeziku, no i dalje ostaje činjenica da suvremena liturgija nije napunila naše crkve. Uistinu, osim predanih i dobro formiranih laika (kojih je malo), u našim crkvama danas su prisutni mnogobrojni nijemi gledatelji, tuđinci koji su jednako odvojeni od liturgije na narodnom jeziku, koliko su bili i njihovi preci dok je liturgija bila na latinskom.
Temeljno pitanje nije ono jezično – iz navedenog razloga je možda slavljenje 50 godina od prve talijanske Mise u povijesti pomalo neiskreno i neprimjereno. Umjesto toga, zapravo se radi o pitanju same naravi katoličke liturgije, kao i formaciji u njoj, koja je nužna kako bi se omogućilo svekoliko širenje plodonosnog sudjelovanja u istoj, kao i povezanost s Kristovim djelovanjem u liturgiji.
Prije pedeset godina, umjesto poticanja i obrađivanja zahtjeva za sve više i više narodnog jezika, kao i tjeranja pape na širenje navedenoga, Consilium je mogao mnogo plodonosnije utrošiti svoje vrijeme i energiju, da je samo svrnuo svoju pozornost na apriorni uvjet za plodno sudjelovanje u svetoj liturgiji, to jest liturgijsku formaciju. Dobro bismo učinili kada bismo se u današnje vrijeme posvetili istom poslu – ne zaboravljajući pritom ogromno pitanje učinka ne samo vernakularizacije (jezičnog „ponarodnjenja“) liturgije, već i njene radikalne obredne de- i re-konstrukcije od strane Consiliuma.
Već uvodnim riječima homilije blaženi Pavao VI. u Ognissantiju je izjavio: „Današnji, novi način molitve, ili slavljenja svete Mise, izvanredan je.“ Uistinu je bio. Možda je danas ipak došlo vrijeme da potražimo načine kako bismo iznova otkrili katolički način liturgijske molitve i života koji je uistinu redovan i poštuje našu tradiciju, a koji je ujedno usklađen s željama Koncila.
Dom Alcuin Reid
Dom Alcuin Reid je redovnik samostana sv. Benedikta u francuskoj dijecezi Fréjus-Toulon. Naširoko poznati predavač, kao i pisac liturgijske tematike, dom Alcuin je koordinator inicijativa pod nazivom Sacra Liturgia, koje su počele 2013. s konferencijom Sacra Liturgia, održanom te godine u Rimu. Njegovo najnovije djelo, u izdanju T&T Clarka, „Companion to Liturgy: The Western Catholic Tradition“, (Liturgijski suputnik: Tradicija katoličkog Zapada), objavit će nakladnička kuća Bloomsbury krajem 2015.
– Članak je prenesen uz odobrenje autora –
Izvor: New Liturgical Movement
