Ukratko o glagoljaškom pjevanju
Ovim pojmom označava se crkveno pjevanje svećenika i laika (solista i skupina) koje je u početku proizišlo iz crkvenoga pjevanja na staroslavenskome jeziku i već u srednjem vijeku uključivalo i pjevanje na živom hrvatskom jeziku; u užem smislu to je pjevanje svećenika glagoljaša koji se služe tekstovima na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije pisanima glagoljicom, a u širem smislu to je pučko liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje, u kojem pored svećenika i pojedinih darovitijih pjevača laika sudjeluju također i prisutni vjernici – puk. Terminom „glagoljaško pjevanje“ obično se smatra svo ono pučko pjevanje (kolektivno i pojedinačno) što je u svojim počecima proizašlo iz liturgijskog pjevanja na staroslavenskom jeziku i crkvenoslavenskom hrvatske redakcije, postepeno se u toku razvoja oblikovalo u liturgijsko pjevanje zapadnog obreda na živom hrvatskom jeziku, a u napjevima pored elemenata gregorijanskog korala usvojilo i karakteristike svjetovnog vokalnog glazbenog folklora onih geografskih područja na kojima se razvijalo. Neki muzikolozi označavali su to pjevanje prema crkvenoslavenskom tekstu glagoljaških liturgijskih knjiga (npr. “staroslavenski koral”). U napjevima je osim elemenata bizantskoga crkvenog pjevanja i gregorijanskoga korala prihvaćalo i značajke svjetovne folklorne glazbe onih užih geografskih područja na kojima se razvijalo, od Istre do uključivo srednje Dalmacije. Uobičajilo se u hrv. krajevima od Istre, Hrvatskoga primorja, Like i sjevernojadranskih otoka do južne Dalmacije.
Povijest glagoljaškog pjevanja
Pretpostavlja se da se pojavilo na kraju IX. i početkom X. st. u bizantskoj Dalmaciji (primorska Hrvatska), te da se od početka posebno njegovalo u benediktinskim glagoljaškim samostanima. Prvi pouzdani podatak o tom pjevanju u primorskoj Hrvatskoj opis je dočeka pape Aleksandra III. u Zadru (1177.), prema kojem su ga svećenici i puk poveli u grad uz pjevanje lauda i kantika što su snažno odjekivali na njihovu slavenskom jeziku. Održalo se u pojedinim župama do 1965., kada su nakon II. vatikanskoga sabora u liturgiju uvedeni isključivo narodni jezici, a otada se izvodi tek u svečanim prigodama. Napjevi su se prenosili uglavnom usmenom predajom (poznata su samo dva notna zapisa, i to u hrvatskom glagoljaškom kodeksu iz 1556., koji se čuva u Arhivu HAZU), te su, pretrpjevši mnogostruke preinake, očuvani u različitim inačicama. Potkraj XIV. i u XV. st. u glagoljskim se rukopisima javljaju tekstovi paraliturgijskih pjesama, od kojih su se neke različitim napjevima održale sve do sredine XX. st. (Braćo brata sprovodimo; U se vrime godišća). Od XVIII. st., kada u tom pjevanju znatnije sudjeluju i laici, u nj ulaze i obilježja svjetovne folklorne glazbe, a u XIX. i prvoj polovici XX. st. svećenici glagoljaši unose i tradicijske napjeve iz sjedišta pojedinih biskupija s obilježjima gregorijanskoga korala.
Značajke glagoljaškog pjevanja
Glagoljaški napjevi su slobodnoga ritma, jednoglasni ili višeglasni (uglavnom dvoglasni), nastajali su u starim tonalitetima, a novije inačice također u duru. Sadržavaju značajke bizantinskog liturgijskoga pjevanja (A. Gastoué), gregorijanskoga korala i hrvatskih folklornih napjeva, poglavito od XVIII.st., od kada su u glagoljaškom pjevanju sve više sudjelovali i laici. Slobodni ritam glagoljaškog pjevanja bazira se na ritmu što ga oblikuju akcenti riječi u slobodnu, nevezanu govoru. Silabičko pjevanje pogoduje većoj jasnoći izgovora. Melodijske krivulje stoga su jednostavne. Posebnu izražajnu snagu tim napjevima daje tekst, jer muzički element tih napjeva nikad ne prevladava u tolikoj mjeri da bi slušalac mogao posvema zanemariti tekst, a tekst je u obredima ipak značajniji od napjeva kojim se izvodi. Ritmika uzvišenog, emfatičnog govora osnova je ritmijske strukture glagoljaškog pjevanja. U tom pjevanju naglašeni slog uvijek nosi ritmičku težinu – na njemu je tzv. iktus — i u slučaju kad taj slog nije melodijski istaknut i u slučaju kad je takav slog i posvema kratak. S druge strane, duljina pojedinih slogova također djelotvorno utječe na izgrađivanje ritmičke strukture glagoljaških napjeva.
Posebnost glagoljaškog pjevanja
Fra Ignacije Radić objašnjava kako je došlo do pojave da sav puk, odnosno svi muškarci pjevaju liturgijske napjeve, što u drugim krajevima pjevaju samo svećenici i klerici. Radić prvi piše o pjevanju seoskog kaptola, tzv. capitulum rurale. Do sredine XIX. stoljeća u gotovo svakoj župi na otoku Krku bilo je nekoliko svećenika koji su sastavljali seoski kaptol. Službeno su ti seoski kaptoli na Krku ukinuti već početkom XIX. stoljeća. Kad je u prvoj polovici XIX. stoljeća austrijskom vladavinom reformirana nastava u sjemeništima, toliko se smanjio broj svećenika-glagoljaša da su njihovu dužnost pjevanja u koru sve više preuzimali pjevači laici iz puka. Tako su pjevači iz puka postali toliko zaokupljeni liturgijskim pjevanjem da se, stoga, kako Radić pravilno uočava, u crkvenoslavenskim tj. glagoljaškim župama nije ni mogla razviti pučka neliturgijska pjesma.
Očuvanje glagoljaške baštine
Glagoljaški napjevi su se počeli bilježiti u XIX.st., a znanstveno istraživati na početku XX.st. (J. Vajs). Među najranijim je njihovim zapisivačima u Istri bio F. K. Kuhač (1869), koji ih je bilježio u okviru crkvene glazbe: Veličit duša moja Gospoda (kao „glagolj. Magnificat“) i Pridi Duše (Kastav), Zdravo telo Isusovo (Šumber), Ja se kajem Bože mili (Pazin), Častimo Te živi kruh angelski (Mošćenice, Pićan), Marija! O slatko ime i litanije Gospodine pomiluj (Mošćenice), Isuse slatka spomena i Pridi Duše presveti (Pićan) i dr. Zapisivali su ih također B. Širola, I. Matetić Ronjgov, N. Karabaić i dr., a Staroslavenski institut u Zagrebu i JAZU pokrenuli su 1954. njihovo sustavno magnetofonsko snimanje (među prvima bili su snimljeni napjevi u Istri). JAZU od 1980. objavljuje niz Spomenici glagoljaškog pjevanja. Nazivlje su prikupljali F. K. Kuhač, M. Brajša Rašan, I. Matetić Ronjgov i dr. (npr. izraz „vela nota“ spominje se 1699. u spisima biskupa M. Brajkovića). Inačice napjeva nastale usmenim prijenosom ogledaju se npr. u posljednici za mrtve: Dan od gnjeva strašnom silom (Režanci), Sudac gnjivan hoće priti (Kraljevica, Novi Vinodolski), Dan on gnjeva strašnom silom (Jablanac), Dan on gnjeva dan iskroju (Vrbnik), Dies irae, dies illa (Vodnjan, Barban) i dr. Među poznatijim je skladbama nadahnutima glagolj. obrednim pjesmama (i freskama u Sv. Mariji na Škrilinah i Sv. Martinu u Bermu) kantata za zbor i orkestar Istarske freske B. Papandopula (redakcija teksta V. Fajdetić).
