U intervjuu koji je dao izvornoj (francuskoj) verziji online lista Aleteia, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, kardinal Robert Sarah, koji je trenutno u posjeti Francuskoj, posvetio je svoja prva dva odgovora pitanju tradicionalne latinske Mise.
[P.] Vaša Uzoritosti, u vašoj knjizi “Dieu ou rien” („Bog ili ništa“), često spominjete „liturgijski rat“ koji već desetljećima dijeli Crkvu. Rat koji je, kako kažete, još nezgodniji, jer bi oko ovog pitanja trebalo vladati jedinstvo. Kako da ostavimo ove podjele za sobom, i okupimo sve katolike oko klanjanja koje smo dužni dati Bogu?
Kardinal Robert Sarah: Drugi vatikanski sabor nikada nije tražio odbacivanje prošlosti niti napuštanje Mise sv. Pija V., koja je oblikovala toliko svetaca, pa čak ni zanemarivanje latinskog. No, istovremeno je nužno promicati one liturgijske reforme koje Koncil jest želio. Liturgija je mjesto [nama] dano kako bismo mogli susresti Boga licem u lice, predati mu sav svoj život, naša djela; i sve ovo učiniti prinosom Njegovoj slavi. Ne možemo slaviti liturgiju tako da se naoružavamo: da na svoja leđa stavljamo arsenal mržnje, borbe, ogorčenosti. Sam Isus je rekao: „[ako prinosiš dar na žrtvenik] …idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ U ovom susretu „licem u lice“ pred Bogom, naša srca moraju biti čista, slobodna od svake mržnje, i svake ogorčenosti. Svatko od nas mora iz svoga srca ukloniti ono što može baciti sjenu na ovaj susret. Ovo podrazumijeva da se mora poštovati svačiji senzibilitet.
[P.] Nije li to upravo ono što je priželjkivao Benedikt XVI.?
Kardinal Sarah: Da, upravo je u tome smisao motuproprija Summorum Pontificum. Benedikt XVI. je utrošio znatnu količinu energije i nade u ovaj pothvat. Nažalost, u tome nije sasvim uspio, jer su se i jedni i drugi grčevito primili svojih obreda na način da su se međusobno isključivali. U Crkvi, svatko mora biti u mogućnosti slaviti prema vlastitom senzibilitetu. To je jedan od uvjeta za pomirenje. Također je nužno privesti ljude ljepoti liturgije, njenoj sakralnosti. Euharistija nije „gablec s pajdašima“, ona je sveto otajstvo. Slavimo li ju s ljepotom i revnošću, postići ćemo pomirenje, to je sasvim jasno. Unatoč tome, ne smije se zaboraviti da je Bog onaj koji pomiruje, a to može potrajati.
Izvor: Rorate Caeli blog / Aleteia
