Motuproprijem Traditionis Custodes, objavljenim 16. srpnja, papa Franjo je razorio ono što je Benedikt XVI. želio s motuproprijem Summorum Pontificum, koji je priznao legitimitet i ljepotu »starodrevnog« liturgijskog oblika. Oni koji pohađaju starodrevnu Misu sada su prezreni, svedeni na geto, tolerirani na jedvite jade, spriječeni u daljnjem rastu.
Nadali smo se da će umrijeti prije; ali kako je još uvijek živ, mi svejedno idemo dalje. Subjekt o kojem je riječ, koji je i dalje na životu unatoč ovim ili onim bolestima, je Benedikt XVI. Ovo je sinteza ne sadržaja, nego duha novog motuproprija Traditionis Custodes, kojeg je želio Franjo, a koji je predstavljen jučer. »Naslov« je pravo remek-djelo licemjerja, budući da članci motuproprija osuđuju na smrt ono što, uz dužno poštovanje, i dalje nazivamo Izvanrednim oblikom Rimskog obreda, poboljšanim zapravo motuproprijem Summorum Pontificum (2007.) Benedikta XVI. Smrt ukidanjem ili izumiranjem, ovisno o kontekstu.
Tipično isusovačkom ironijom, Franjo se poziva na svoje štovane prethodnike, uključujući Benedikta XVI., ali kojem samo navodi ime, kako bi mu uništio djelo. Na to smo se već bili navikli iz vremena Amorisa Laetitia, kada su Ivan Pavao II. i Toma Akvinski bili navedeni kao auctoritates kako bi se potvrdilo upravo suprotno od njihova učenja.
Doista je očito da je Motu proprij Summorum Pontificum izrazio priznanje legitimnosti i ljepote tog liturgijskog oblika, kojega zbog praktičnosti nazivamo “starodrevnim”, kao i duboko poštovanje prema onima, svećenicima i vjernicima, koji su u njemu pronašli plodno tlo za svoj kršćanski život. Jučerašnjom odlukom nalazimo se zapravo pred uništenjem Motu proprija Benedikta XVI., točku po točku. Polazeći od čl. 1, koja više ne priznaje stare liturgijske knjige kao izraz jedinog lex orandi Rimskog obreda.
Stoga, ako usus antiquior nema više nikakve veze s liturgijskom molitvom Crkve, jasno je da postaje liturgijom indijanskih rezervata. Koje treba podnositi još neko vrijeme, sve do njihova izumiranja, osiguravajući da se ovi zastarjeli likovi ne množe i ne zaraze druge. Upravo je to smisao odluka sadržanih u motupropriju, a koje pronalaze svoj duh u uvjerenju koje je izrazio Franjo, potpuno u neskladu obzirom na stvarnost, prema kojem su njegovi prethodnici jednostavno “namjeravali ‘pospješiti crkveno zajedništvo s onim katolicima koji se osjećaju vezanima uz neke prethodne liturgijske oblike’, a ne s drugima”. Navedeni citat preuzet je iz motuproprija Ecclesia Dei iz 1988. godine, i njemu je Franjo smatrao potrebnim dodati to “a ne s drugima”, što ide u dijametralno suprotnom smjeru u odnosu na drugi motuproprij, Summorum Pontificum, koji je upravo i na ove “druge” želio proširiti mogućnost uživanja bogatstava tog liturgijskog oblika.
Očito kontaminiran onim ideologijama koje su kontradikciju učinili pokretačem povijesti, Franjo se voli kretati iz kontradikcije u kontradikciju, kao kad u pismu koje prati Traditionis Custodes, na nevjerojatan način uspijeva tvrditi da je u svojoj odluci da uništi Summorum Pontificum utješen činjenicom da je “nakon Tridentskog sabora, sveti Pio V. također ukinuo sve obrede koji se nisu mogli pohvaliti dokazanom starodrevnošću, uspostavljajući za čitavu Latinsku Crkvu jedinstveni Missale Romanum“. Da je Franjo slijedio kriterije Svetog prethodnika, morao je dosljedno ukinuti nove liturgijske knjige, koje mogu dokazati tek pola stoljeća života.
U osnovi, novi motuproprij je objava rata onima koji pohađaju starodrevnu Misu. Osim već spomenutog čl. 1, prema kojemu “liturgijske knjige koje su objavili sveti pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. […] su jedini izraz lex orandi Rimskog obreda”, smjer je povratak na režim indulta, u kojemu se svećenike i vjernike praktički treba kontrolirati i podnositi. Isključiva nadležnost vraća se zapravo u ruke biskupâ, koji će po potrebi moći ukinuti središta u kojima se slavi po starodrevnom obredu, ali neće moći uspostavljati nova. Naime, u čl. 3 § 6 pojašnjava se da će biskup “voditi brigu da ne dopušta uspostavljanje novih skupina”. S druge strane, već postojeće skupine proći će kroz sito i rešeto kako bi se utvrdilo da “ne isključuju valjanost i legitimitet liturgijske reforme, odredbe Drugog vatikanskog koncila i učiteljstva vrhovnih svećenika”. Moglo bi biti zanimljivo – dakle, pod par condictio – da se vjernike koji prisustvuju novoj misi ispita o kanonima Tridentskog koncila ili o Evangelium Vitae…
Osim toga, biskup mora pristupiti “u personalnim župama koje su kanonski utemeljene u korist ovih vjernika, odgovarajućoj procjeni njihove djelotvorne koristi za duhovni rast, te procijeniti hoće li ih zadržati ili ne” (§ 5). Biskup će također moći odobriti mjesta za slavljenje “provjerenih” skupina, “ali ne u župnim crkvama i bez uspostave novih personalnih župa” (§ 2). Da slučajno ne bi nekoga zarazili.
Svećenici koji “već slave prema Rimskom misalu iz 1962., tražit će od dijecezanskog biskupa odobrenje za daljnje korištenje ovlasti« (art. 4), dok oni koji će biti zaređeni »nakon objave ovog Motu proprija, koji namjeravaju slaviti prema Rimskom misalu iz 1962., moraju podnijeti službeni zahtjev dijecezanskom biskupu koji će se prije davanja odobrenja posavjetovati s Apostolskom stolicom«.
Giljotina pada i na glave ustanova bivše Ecclesia Dei, kao što su Svećeničko bratstvo svetog Petra, Institut Krista Kralja Vrhovnog svećenika, Institut Dobrog Pastira, Bratstvo Svetog Vinka Fererskog i druge. Temeljem čl. 6, ovi instituti “potpadaju pod nadležnost Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života”. Dvojac Braz de Aviz-Carballo već trlja ruke…
Prvo razmišljanje. Pismo i motuproprij u svakom retku otkrivaju prezir prema vjernicima vezanima uz starodrevnu liturgiju: od njih i od nikoga drugoga traži se “dokaz vjernosti” Crkvi; njih i nikoga drugoga treba otjerati što dalje od župa; njima i nikome drugome zabranjuje se širenje. Radi se o getoizaciji u pravom smislu riječi.
Drugo razmišljanje: razlika između pristupa Benedikta XVI. i Franje. Prvi je neumorno radio, podnoseći snažan otpor, da u Crkvi ne dođe do unutarnjeg raskida s onim što je bilo sveto za drevne naraštaje. Drugi kida svaki most s tom baštinom, koju koristi po svojoj volji, povređujući ju, samo da bi dokazao da je u pravu. Prvi je nastojao učiniti da se svi vjernici koji su doživjeli šok od reformi, odobrenih ili ne, iz 1970-ih, u Crkvi osjećaju kao kod kuće, cijeneći njihovu vjernost i ozbiljnost i uključujući ih u služenje Crkvi. Drugi ih odbacuje u geto, jedva ih podnoseći, stavljajući ih pred ispitivanja i zabranjujući im da rastu i da se množe.
Autor: Luisella Scrosati
Izvor: La Nuova Bussola Quotidiana
