Liturgijsko ruho

1513170_855049934555176_5737425294994065703_n

U Starom Zavjetu odredio je sam Bog posebno odijelo za Božju službu. U Novom Zavjetu propisuje Crkva liturgijsko ruho. Današnje liturgijsko ruho razvilo se iz svjetovnoga grčkog i rimskog odijela. Kršćanstvo je dalo tom ruhu posebno značenje.

Simbolika liturgijskog ruha može biti moralna, dogmatska, alegorijska, reprezentativna, prema tomu, da li nastoji liturgijsko ruho dovesti u neku vezu s kreposnim životom, s vjerskim istinama, ili kani svećenika i liturga uopće prikazati kao predstavnika Spasiteljeva. Simbolika, kako je nalazimo u crkvenim molitvama, propisanim za odijevanje i za blagoslov crkvenog ruha, bila je od početka i danas je još moralna.

Priroda čovjeka traži, da se i izvana, već u samom ruhu očituje, kako je svečano i javno bogoštovlje visoko nad običnim životom i djelovanjem ljudskim. Zato vidimo u svih naroda, da svećenstvo kod sv. Službe upotrebljava druga odijela od onoga u običnom životu. I Crkva je odredila, da svećenik kod javnih bogoštovnih čina nosi posebno crkveno ruho:

a)  neka se vidi, da tu svećenik nije običan čovjek i da ne vrši svetu službu samo u svoje ime; tu je svećenik poslanik Crkve, posrednik između Boga i ljudi, namjesnik samoga Isusa Krista;

b)  da se i izvanjskim uresom i sjajem očituje čast i poštovanje Kralju neba i zemlje;

c)  da se na prvi mah vidi, kako je javno bogoštovlje djelo od velike znamenitosti i  dostojanstva.

Boja crkvenoga ruha:

U kultu ima svaka stvarca svoje znamenovanje. Crkva upotrebljava svaku prigodu, da vjernike pouči i na dobro ih potakne. Kao što glazba godi uhu i tim putem djeluje na pamet i srce, tako boje razblažuju oko i rađaju različne misli i čuvstva. To je upotrijebila Crkva, te je crkveno ruho (ako nije od lana) iznijela u pet različitih boja.

Liturgijske boje u zapadnoj Crkvi

Liturgijske boje u zapadnoj Crkvi

Definirane su rimskim kanonom liturgijskih boja:

1)  Bijela boja (svijetlo veseli i zanosi) znak je radosti i nevinosti, čistoće, veselja i nebeskog sjaja. Zato Crkva upotrebljava bijelo ruho u svetkovine Gospodinove, bl. Djevice Marije, anđela i onih svetaca, koji nisu mučenici.

2)  Crvena boja (žari kao plamen i krv) znači ljubav i trpljenje. — Zato je Crkva određuje za Duhove, za svetkovine sv. križa i krvi Gospodinove, za svetkovine apostola i mučenika.

3)  Zelena boja (poput zelenila proljetnoga) znak je  ufanja u vječni život. Sva naša nada je u Isusu. Crkva određuje tu boju u nedjelje poslije Bogojavljenja i poslije Duhova.— Kada na te nedjelje dođe druga veća svetkovina, onda se uzima služba, a po tom i boja te svetkovine.

4)  Ljubičasta boja (ljubice, pepela) znak je poniznosti i ništavila. Zato se upotrebljava u dane pokorničke (adventa, korizme, u molitvene i kvatrene dane) kao izvanjski znak i poziv na odricanje, po tom i na ponižavanje pred Bogom.

5)  Crna boja (tmurna i turobna) znak je žalosti, noći i groba. Upotrebljava se na Veliki petak, na Dušni dan i kod službi za pokojne.

  • Na treću nedjelju adventa i četvrtu korizmenu može se rabiti u misi ruho purpurne, tj. ružičaste boje.
  • Odijela od vezenoga zlata mogu zamijeniti bijelu, zelenu i crvenu boju.

Liturgijsko ruho

Misno ruho je slijedeće:

a)  Naglavnik ili oplećnjak (humerale ili amikt) zove se bijeli platneni rubac preko vrata i pleća. Na sredini ima izvezen križić. Podsjeća nas na rubac, kojim su Kristu vezali oči (izraz amikt dolazi od latinskog amicere = prekriti, jer se njime prekrivala glava osuđenicima na smrt). Postao je od rimskog pokrivala za glavu i vrat. Njegova praktična namjena je u tome da čuva gornje haljine od znoja, a ujedno štiti i vrat od prehlade. Simbolizira obranu od đavla (kaciga) i sabranost kod mise. Ima redovnika, koji ga i danas nose na glavi.

b)  Alba (vestis) je bijela duga platnena haljina od glave do pete. Postala je od rimske tunike. Albe su se redovno pravile od platna, pa se zato često i zovu naprosto „linea“ (tunika), i bile su bijele boje (lat. alba = bijelo), te su po tomu i dobile svoje ime). Znači čistoću srca i duše. Za službu Božju odijevaju je svi klerici. Može biti urešena vezom ili čipkom na kraju rukava i na donjem kraju albe.

CIMG3761b

c)  Pojas (cingulum) veže albu oko tijela. Podsjeća na konop, kojim su vezali Krista. Postao je od rimskog pojasa za tuniku. Znači obuzdavanje, vezanje zlih sklonosti i čuvanje čistoće. Obično je bijele boje, no smije se upotrebljavati i u onoj boji, koja odgovara boji paramenata, u koje je odjeven liturg.

as-wywh-cincture OLYMPUS DIGITAL CAMERA

d)  Manipul (naručnik) je uski rubac na lijevoj ruci. Na sebi ima ušiven križ. Manipul znači snop (manipulum) suza i boli, kao i strpljivost. Razvio se od nekadašnjeg rupčića. Kad je celebrant odjeven u pluviale, nikad ne nosi manipul. Biskup ga stavlja tek nakon Confiteora. Ime potiče od riječi “mappula” tj. svežnjić (jer se vezao oko ruke), na što upućuje molitva koju svećenik moli prilikom oblačenja istog, a koja priziva retke Psalma 126 (125): “Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi / Išli su plačući noseći sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje (manipulos) svoje.”

Purpble_maniple

e)  Stola (naramenica) je uski okrajak u obliku šala, koji se razvio od rimskog Orariuma. Stola (ili štola) ima ušiven križ u sredini i na krajevima. Misnik ju prilikom oblačenja spušta oko vrata prekriženu preko prsiju, i na bokovima ju pričvršćuje s cingulumom (za razliku od toga, biskup je spušta okomito s ramena, a đakon ju nosi dijagonalno, preko lijevog ramena, i veže na desnom boku). Upotrebljava se uvijek, kadgod svećenik vrši koji crkveni čin, kojim se milost Božja moli i dobiva. Zato je i znak svećenikove crkvene vlasti. Ona je liturgijski znak đakona, svećenika i biskupa. Simbolizira haljine milosti, u koje su odjeveni sveci Božji. Zato moli svećenik oblačeći stolu da mu Gospodin povrati stolu (haljinu) neumrlosti, koju smo izgubili grijehom prvih ljudi.

gm13056-sl

f)  Kazula (misnica) je najgornja misnikova haljina. Postala je od penule, gornjeg plašta za nevrijeme. Zove se kazula (od casa = kućica), jer je nekoć bila dugački zvonasti ogrtač, koji je imao samo otvor za glavu, a inače je bio posve zatvoren. Sezale su daleko ispod koljena, i bile su ravnomjerne duljine. Radi tog oblika bila je pomalo nespretna. Misniku je prekrivala ruke, jer nije imala rukava. Iz tog razdoblja ostao je običaj i u današnjem tradicionalnom obredu, da prilikom podizanja Presvetih Prilika poslužitelj zadigne kraj misnice, kako bi se celebrantu oslobodile ruke. Skraćivanje je počelo u XIV. st. Uz navedeni, jedan od razloga bio je i taj što se do tada razvio liturgijski kanon boja, pa je trebalo imati više misnica. Kako su se većinom izrađivale od svile, koja je bila skupocjena zbog uvoza s istoka, skraćivanjem se i štedilo na materijalu. Kazula, štola i manipul su sačinjeni od iste boje i tkanine (npr. svile, sukna, ali ne od platna). Znači Gospodinov jaram. U povijesti je izmijenila mnoge oblike. Oblik sedla, kakav se najčešće koristi u Tradicionalnom rimskom obredu, dobila je u barokno doba. Poznate su i široke (zvonaste) boromejske koje su se rabile oko XV. st. i tzv. „gotičke“ (nemaju neke veze s gotikom, osim što su slične „boromejkama“, raširenima u doba cvata gotike) kazule, koje su se ponegdje počele rabiti u XIX st., a masovno nakon Drugog vatikanskog sabora [iako u mnogo priprostijem i neuglednijem izdanju].

Misnica u kojoj je bl. Alojzije Stepinac slavio svoju mladu Misu 1930. godine.

Ostalo crkveno ruho je ovo:

i.  superpeliceum (superpelicej). To je bijela košulja do koljena. Svećenik ju oblači u svim obredima izvan Mise. Ima isto značenje kao alba. Naziv superpelicej dobio je stoga, jer se na hladnom sjeveru preko krznom podstavljenih talara (odijela) zvanih „peliceae“ nisu mogle nositi albe s uskim rukavima, pa je tako nastalo novo liturgijsko odijelo – super (nad) pelicej. Pretežno su urešeni s čipkom. Razlikuje se od rokete  time, što ima široke rukave, i po tome što je liturgijsko sakralno odijelo.

Superpelicej

Superpelicej

ii.  kota – vrlo često istoznačnica za superpelicej. Kako je ta riječ bila teška za izgovaranje, u Italiji se počeo nazivati kota (tal. cotta – haljinac). Smatra se zamjenicom albe, u kojoj su klerici ispočetka uvijek morali biti u koru. O kroju, mjeri i materijalu kote ne postoji nikakav crkveni propis, no poželjno je da bude od platna. Mora biti široka s širokim rukavima, da nas podsjeća na ljubav, koja pokriva mnoštvo grijeha. Također, široka je zato da može imati nabore. Otvor za glavu je većinom četverokutnog oblika, no može biti i okrugao. Duljina joj seže otprilike do koljena. Ako ima ukras čipke na sebi, ne bi trebao biti širi od pedlja, a na rukavima duplo kraće. Većinom se pod izrazom kota smatra halja koju nose ministranti na tradicionalnom obredu.

Kota

Kota

iii.  roketa – ornat biskupa i prelata. Drugi je svećenici smiju nositi samo s papinskim dopuštenjem Nosi se u koru, kod procesija, propovijedi, drugih čina. Nipošto kod dijeljenja sakramenata. Razlikuje se od superpelicija, što ima uske rukave, priugotavlja se iz finijeg platna ili vune. Ime roketa dolazi od kasnije latinske riječi roccus. U Rimu se zvala camisia ili alba romana. Ispočetka je imala isti oblik kao i misna alba, no s vremenom se skratila, te joj je dodavana čipka, nekad i pretjerano, tako da je ostao samo komadić platna koji drži dugu čipku.

Roketa

Roketa

iv.  pluviale: široki dugački ogrtač, koji seže do gležnja i koji se na prsima zatvara samo jednom kopčom. Razvio se u svom početku iz stare penule poput današnje kazule. Kod pluviala se ili „kape“ zadržala kukuljica, čak i u rudimentarnom obliku, dok se penula razvila u kazulu bez kukuljice. Upotrebljava se u svečanim obredima izvan Mise, kada svećenik ne smije nositi misnicu (npr. kod ophoda, svečanih blagoslova, posvete crkve i žrtvenika, svečanih večernja, odrješenja kod katafalka, svečanog dijeljenja sv. sakramenta). Ispod pluvijala odjeven je svećenik u albu, ako vrši izvjesnu svečanu funkciju u pluvialu odmah iz sv. Mise, inače može obući i superpelicej. Međutim smiju u izvjesnim slučajevima i niži klerici biti odjeveni u pluviale, tako, da pluviale nije neko naročito svećeničko odijelo, kako je to kazula.

Pluvijal (plašt) s prednje strane

Pluvijal (plašt) sa stražnje strane

v.  narameni veo (velum humerale, „ručnik“) kojime se zapravo ogrnu ruke, služi mjesto rukavica, nosi ga svećenik kod blagoslova s Presvetim i kod teoforičkih ophoda; zatim subđakon kod svečane mise držeći njime patenu od prikazanja do iza Oče naš; i konačno akolit kod pontifikalnih funkcija držeći njime mitru, kad je biskup treba skinuti. Kod blagoslova sa Presvetim Sakramentom pokriva svećeniku ruke i ramena. Izrađen je od svile. Veo, kojim se zaogrne svećenik kod blagoslova s Presvetim, uvijek je bijele boje. Veo za akolita, koji drži mitru, može biti bijele boje, ali se može ravnati i prema boji dana ili Mise. Subđakonalni veo odgovara uvijek boji Mise.

velum

Narameni veo

vi.  dalmatika: najgornje odijelo đakona i pođakona, kad dvore kod službe Božje. To je odijelo slično kazuli, ali kraće i širokih rukava. Dalmatika je prvotno bila široka bijela tunika, bez pojasa, s dugačkim širokim rukavima. Kasnije je rasporena sa strane (i na rukavima), tako da odaje dojam neke vrste škapulara. Dobila je ime po Dalmaciji, gdje su nosili slično odijelo. Naznačuju veselje. Đakon nosi još manipul i štolu.

Dalmatika

Dalmatika

vii.  tunicela: to je bila bijela, poludugačka, neopasana platnena haljina. U Italiji je sezala do nogu i imala je uske rukave, a na sjeveru je bila nešto kraća i imala je nešto šire rukave. Nije imala širokih okomitih pruga, zvanih „clavi“. Subđakonalna se tunika razvijala sasvim usporedno s dalmatikom. Tako je tunika postala posve jednakom dalmatici, nakon što su se obje podvrgle kanonu boja i nakon što su „clavi“ nestali i s dalmatike. Zadnja je razlika bila u širini rukava, ali i te je nestalo pod konac srednjega vijeka. Danas su obje jednake, pa ih zovemo dalmatike. Podđakon nosi i manipul.

GH001 Roc

Tunicela (jedina vidljiva razlika u odnosu na dalmatiku jest što ima jednu vodoravnu ukrasnu traku manje)

viii.  gremiale: pravokutni komad tkanine veličine 100×80 cm, pokriva biskupu krilo kad sjedi na prijestolju kod Glorie i Creda, i u drugim nekim zgodama. Zadaću mu je da štiti gornje pontifikalno odijelo, koje je često vrlo dragocjeno. Također štiti misnicu od prljanja dok biskup pere ruke, dijeli svijećice, grančice i sl. Za Gloriu i Credo izrađen je svileni gremiale, a za ostale slučajeve može biti iz platna.

Gremijal iz riznice zagrebačke katedale, 1697. god.

Gremijal iz riznice zagrebačke katedale, 1697. god.

Gremijal u tradicionalnom obredu

 

Papa Benedikt XVI. nosi gremiale (pregaču)

Papa Benedikt XVI. nosi gremiale (pregaču)

 

ix.  nebnica ili „nebo„ se nosi nad Presvetim u teoforičnim ophodima i nad biskupom kod svečanog dočeka kad obavlja vizitaciju župe ili samostana; treba biti izrađeno od svile ili zlatnog ili srebrnog brokata. Prvotno je „nebo“ bilo naprosto četverokutna tkanina, koja se pričvrstila na 4 ili 6 motaka i nosila nad Presvetim. Kasnije se ova tkanina napela na četverokutni okvir, te je „nebo“ od lako pomične tkanine često postalo teški i vrlo skupocjeni  baldahin. U Italiji postoji i treća vrsta „neba“, umbella, kao neki suncobran, koji se nosi nad svećenikom kad nosi Presveto bolesniku ili ga prenosi s jednog žrtvenika na drugi. Umbella je uvedena pod istočnim utjecajem.

Nebnica (ili baldahin)

Nebnica (ili baldahin)

Umbella

Umbella

x.  pričesni veo – propisi Misala nekad su nalagali da ministrant mora kod sv. Pričesti pred pričesnike raširiti bijeli (obično platneni) veo, koji je redovito bio pričvršćen na pričesnu klupu.

Veo za pričesnu ogradu

Veo za pričesnu ogradu

xi.  pokrivalo za lijes – koristi se na rekvijemskim Misama. Mora biti crne boje, bijelo smije biti samo kod djece koja su umrla prije nego su došla do uporabe razuma. Obično se izrađuje od vune, može biti ukrašeno križem na sredini.

catafalqe iv

Ruho, koje duhovnik može nositi i izvan službe Božje, jest ovo:

  1. talar ili reverenda (vestis) je svećeničko odijelo. Svećenik nosi crni talar ; redovnici raznih boja (zove se habit); biskup ima talar ljubičaste boje, kardinal crvene, a papa nosi talar bijele boje;
    Rimska reverenda (broji 33 gumba, kao simbol 33 Kristovih zemaljskih godina)

    Rimska reverenda (33 gumba simbol su Kristovih zemaljskih godina)

  2. kolar (ovratnik)
    Rimski kolar

    Rimski kolar

  3. biret ili križatica je četverokutna crna kapa, znak svećeničkog dostojanstva. Biskupi nose ljubičastu, a kardinali crvenu. Kod biskupa i prelata izrađuje se od svile, inače obično od crne vunene tkanine. Neke varijante imaju i cof. Biret se nosi kod odlaska iz sakristije pred žrtvenik, gdje se služi sveta misa (ili druga koja liturgijska funkcija), kod procesija, koje nisu teoforijske, kod ispovijedanja, pod svečanom misom, kad celebrant s ministrima sjedi dok se pjeva Kyrie, Gloria, Credo, kod sjedenja za vrijeme kora uopće i u nekim krajevima kod propovijedanja.
    3 vrste svećeničkih bireta

    3 vrste svećeničkih bireta

Za sv. Misu svećenik se oblači ovako: Iza pripravne molitve opere si i otare ruke. Na glavu si stavlja humeral i zavije ga oko vrata.  Zatim oblači albu. Alba se potpasuje cingulumom. Na lijevu ruku natakne si manipul. oko vrata si prevjesi stolu, i prekriži ju na prsima. Zatim odjene misnicu. Na glavu si stavlja biret.

Misno ruho za svećenika

Misno ruho za svećenika

Biskupsko ruho – biskup ima pored svećeničkoga još i drugo ruho, znak časti, vlasti i dostojanstva njegova. Zovu se insignia = znakovi:

I)  pastirski štap (pastorale) odozgo zavinut, odozdo šiljast; štap se u liturgijskim funkcijama nosi tako, da je zavinuti dio okrenut prama puku, jer to ima označivati vlast nad vjernicima. Kod duljih procesija nosi se pred biskupom njegov štap, a onaj, koji ga nosi, odjeven je u pluvijal. U najranijoj Crkvi bio je izrađen od drva, a kasnije od dragocjenih metala. Nakon Drugog vatikanskog sabora, ponovno su se počeli nositi drveni štapovi.

II)  biskupski prsten – rabi ga već sv. Augustin. Simbolički prsten znači signum discretionis (znak razlikovanja), jer se njime razlikuje biskup od drugih svećenika, signum honoris (znak časti), jer se njime biskup odlikuje, signum fidei (znak vjere), jer je biskup naročitim vezom vezan uz Kristovu zaručnicu, kojoj treba da brižno čuva vjeru, i konačno milost Duha Svetoga, koja okružuje prste, tj. čitavu djelatnost biskupova srca i tijela.

III)  pektoral ili prsni križ (pectorale), veličine otprilike 15 cm, kojeg biskupi nose oko vrata. Razvio se iz običaja nošenja encolpiuma (kapsule s moćima svetaca ili riječima Sv. Pisma), što je kasnije prešlo i u običaj nošenja medaljica i križeva. Budući da pektoral nije znak jurisdikcije, nego časti onoga, koji ga po pravu ili privilegiju nosi, može se svagdje nositi (za razliku od npr. Biskupskog štapa) i ne treba ga na koji mu drago način pokrivati. Mogu ga nositi i pojedini crkveni dostojanstvenici, pa je tako dostojanstvo onoga koji ga nosi vidljivo po vrpci na kojoj visi križ: papa ga nosi na zlatnoj vrpci, kardinali na crveno-zlatnoj, biskupi na zelenoj, apostolski pronotari na ljubičastoj, vrhovni opati na zeleno-zlatnoj, opati na crno-zlatnoj, a kanonici na crvenoj.

IV)  mitra ili infula, duguljasta kapa s dva šiljka i dvije trake. Postoje tri vrste mitre: Mitra simplex, auriphrygiata i pretiosa. Mitra simplex je izrađena samo od bijele svile ili bijelog platna, a trake imaju na dnu crvene rese. Mitra auriphrygiata može biti izrađena i od zlatnog brokata i u tom slučaju ne smije imati nikakvog drugog uresa; ako je pak njezino dno izrađeno samo od bijele svile, tada smije biti urešena s nešto biserja, može imati i zlatom izvezen ili utkan ures. Mitra pretiosa, kako već samo ime kaže, bogato je urešena vezivom, dragim kamenjem, zlatom i srebrom. Mitra pretiosa se nosi samo u svečanim zgodama, mitra auriphrygiata osobito u dane, kad je propisana ljubičasta boja, a mitra simplex naročito na veliki petak i kod službe za pokojne. Mitra simbolizira kacigu spasenja protiv navala svih neprijatelja vjere. Ujedno priziva u pamćenje svećeničko ruho Starog zavjeta.

V)  dalmatika i tunicela od tanke svile; nosi je ispod kazule:

VI)  rukavice, čija je primarna svrha da očuvaju biskupove ruke čistima za žrtvu, a u druga opet naročita njihova upotreba je kod liturgijskih funkcija. Usto, ističu dostojanstvo i čast biskupa. Izrađene su od svile, i ukrašene s jednim križićem.

VII)  biskupska obuća – sastoji se od čarapa i papuča. Čarape nisu svugdje uobičajene. Obuća se ravna po liturgijskoj boji dana. Obično je izrađena od svile. Papuče simboliziraju spremnost za naviještanje blage vijesti mira, a čarape božansku zaštitu, koja je potrebna kod propovijedanja Evanđelja.

VIII)  kalota (submitrale) je mala okrugla kapica, koju nose papa, kardinali i biskupi. Još se naziva pilus, solideo ili zuchetto. Papa nosi kalotu bijele boje, kardinali crvene, biskupi ljubičaste, ostali crne. Nitko ne smije nositi kalote (kod liturgijskih funkcija) bez posebnog privilegija Svete Stolice. Kalota se nosi u običnom životu, i u liturgijskim funkcijama, pa i onda, kad se nosi mitra, i to ispod mitre (zato se zove i submitrale), ali nikad se ne smije nositi za vrijeme Kanona.

IX)  mozzetta je manji ogrtač sa sasvim malim naglavkom, koji se na prsima zatvara nizom puceta. Nose ga papa, kardinali, biskupi i neki viši prelati papinske kurije, a kanonici i drugi samo na osnovu naročitog privilegija.

X)  cappa magna (veliki plašt) je ogrtač ili plašt s velikom kukuljicom i dugačkom povlakom (cauda = rep), koju iza prelata nosi poseban niži poslužnik. Služi kao korsko odijelo kojim se služe kardinali, patrijarsi, nadbiskupi, biskupi i viši prelati. Kardinali nose redovno crvenu boju, a u korizmi u znak žalosti ljubičastu. Svi ostali nose uvijek ljubičastu, a kardinali, biskupi i prelati, koji pripadaju nekom crkvenom redu, kojemu je vlastita neka naročita nošnja, nose cappa magnu u boji nošnje svoga reda. Kao poseban privilegij, neki prelati na njoj preko ramena nose krzno hermelina.

Nadbiskup ima povrh toga još i palij (lat. pallium = vuneni ogrtač), znak nadbiskupske vlasti. Dodjeljuje ih papa nadbiskupima metropolitima. To je uska tkanina od bijele vune, sa 6 crnih križeva. Vuna bar djelomično potiče od dvaju janjadi koja se na blagdan sv. Janje (Agneze) blagoslivlju u crkvi St. Agnese fuori le mura. Izvorno je bila liturgijski znak rimskog pape, no s vremenom ga je počeo davati metropolitima i patrijarsima kao simbol jurisdikcije. Palij se ne može nikomu pokloniti niti posuditi, niti poslije smrti nekomu ostaviti, već se palij sahranjuje zajedno s metropolitom. Na sjeveru ponegdje postoji i nadomjestak za palij koji nose biskupi, a zove se rationale.

Papinsko ruho mimo svega nadbiskupskog sadrži još:

  • ribarski prsten – osobni i jedinstveni pečat vladajućeg pontifa, te se nakon njegove smrti uništava.
  • ferula pastoralis, nekoć je bio ravan, a ne zavinuti štap. Sv. Toma tumači to tako, da. papa nema stegnute vlasti, kako to imaju biskupi, pa zato papa ne nosi zavinuti štap poput biskupa, jer zavinuti štap označuje ograničenje vlasti. Taj ravni štap razvio se u štap s čvorom  i križem na vrhu. Neke verzije ferule imaju križ s tri prečke (triregnum), dok je Pavao VI. rabio ferulu koja se naziva i „pastirski štap“ – srebrni štap s raspelom na vrhu.
  • fanon –  vrsta amikta, koji se u Rimu nosio još u VIII. st. iznad albe. Koncem X. st. nose (po uzoru drugih zemalja) rimski svećenici amikt ispod albe, samo je papa ostao kod staroga običaja, da ga nosi iznad nje. Tako je u razdoblju od X. do XII. st. fanon ili orale postao naročitim papinskim paramentom. Koncem srednjega vijeka počinje i papa prije albe oblačiti obični amikt, ali zadržava do danas fanon (iznad albe) kao svoj posebni odjevni predmet.
  • subcinctorium ili balteus javlja se koncem X. st. kao naročiti biskupski ornat. Danas ga nosi samo papa. Prvotno se njime pričvršćivala (tada mnogo dulja) štola, no kada se s vremenom štola skratila i proširila, subcinctorium je izgubio praktičnu svrhu, pa služi kao ornament. Otada izgleda kao ravni današnji manipul te se nosio na cingulumu s lijeve strane.
  • tijara (trostruka kruna), koju papa nosi kod svečanih funkcija. Razvila se vjerojatno od bijele kape, koja se zvala camelaucum (na istoku svećenici nose kapu koja se zove kamilavka) i phrygium (odnosno frigijska kapa), a nosio ju je Papa izvan liturgijskih funkcija. U Rim je došla pod istočnim utjecajem, a naknadno dobiva naziv tijara. Od 1143. do 1963. tijekom papinske krunidbe, svečano je stavljana papama na glavu, a od Pavla VI., nijedan papa ju nije nosio (iako ih i dalje dobivaju na dar. Svaki papa ima svoju unikatnu tijaru (nije nasljedna). Simbolizira triregnum, tj. trostruku vlast: vlast svetog reda (nasljednik sv. Petra, Kristov namjesnik), vlast upravljanja ili jurisdikcije (Mt 16:19), i vlast naučavanja (vrhovni učitelj Crkve). Na vrhu tijare nalaze se globus (slika svijeta) i križ.