„Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. “ (Heb 5, 1)
SVETA MISA je najuzvišeniji i glavni liturgijski čin. Službu Božju vrše liturgijske osobe na liturgijskim mjestima u liturgijskom ruhu s liturgijskim predmetima, liturgijskim djelima, i u liturgijskim vremenima.
Liturgijska osoba je svećenik. Prvi i glavni Veliki svećenik Novoga Zavjeta je Isus Krist. On prinosi svome nebeskomu Ocu samoga sebe kao dostojnu žrtvu, i po njoj mu daje svaku čast i slavu.
Zamjenica Kristova na zemlji je Kristova Crkva. Njoj je Isus predao svoju učiteljsku, svećeničku i pastirsku vlast. Nosioci te crkvene vlasti zovu se crkvena hijerarhija (sveta vlada).
Crkva prinosi Bogu Isusovu žrtvu i vrši Božju službu, liturgiju, u ime Kristovo. Crkva to čini po svojim svećenicima, koji dobivaju za to vlast od samoga Krista kod ređenja. Crkva propisuje sama, kako se ima vršiti javna Božja služba.
Stalež zaređenih Božjih službenika zove se kler. Razlikuje se od svjetovnjaka i odijelom. Klerici nose crkveni ovratnik bijele boje (kolar); dugu crnu haljinu do gležanja (talar ili reverenda); pojas raznih oblika i boje, a na glavi kapu (biret ili kvadrat).
PAPA je vidljiva glava svekolike Kristove Crkve i nasljednik sv. Petra. Zovemo ga: Vaša Svetost, Sveti Otac, Papa – radi njegove svete službe u Božjem društvu, kojemu je on otac. Mjesto papa kaže se još: Nasljednik Kristov, biskup Rima, Apostolska Stolica, Sveta Stolica. Sam papa zove sebe: Sluga slugu Božjih (Servus servorum Dei). Nosi bijeli talar. U svečanim prilikama nosi ravnu biskupsku palicu s tri križa i ribarski Petrov prsten (nekada je na glavi nosio trostruku krunu – tijaru). U liturgijskim obredima ima mitru, biskupsku kapu. Stanuje u Vatikanu kraj crkve i groba sv. Petra. Vatikanski grad je papina samostalna država.
Papi pomažu u upravljanju Crkvom svete rimske kongregacije, koje su Papina ministarstva. Papa šalje svojega zastupnika, nuncija, svim državama, koje imaju svojega zastupniku u Vatikanu; ako ga nemaju, šalje im često apostolskog delegata.
Kardinali su papini savjetnici i pomoćnici. Nose grimizno odijelo i veliki kardinalski šešir. Kardinalska sjednica kojoj predsjeda papa zove se Konzistorij. Kardinali biraju novog papu poslije ispražnjenja papinskog prijestolja. Neki kardinali stoluju u Rimu, a drugi su kao biskupi u svojim biskupijama po cijelom svijetu. Hrvati su do sada imali jedanaest kardinala, od toga u Zagrebu šest.
BISKUPI imaju puninu vlasti sv. reda. Oni su učitelji Crkve i upravitelji pojedinih biskupija. Postavlja ih papa. Nose ljubičasto odijelo. Znak njihove časti je zavinuta biskupska palica, pozlaćeni prsni križ na lancu (pectorale), prsten i mitra. Tjeme im pokriva mala ljubičasta kapica (Soli Deo), a preko leđa prebacuju crvenkasti ogrtač (mozeta).
Biskupski ured zove se Ordinarijat ili Duhovni stol. Tu zamjenjuje biskupa generalni vikar. Ako biskup nema svoje posebne biskupije, zove se posvećeni biskup i dodjeljuje se biskupu ordinariju kao pomoćni biskup.
Kanonici su savjetnici i prvi pomoćnici biskupovi.
Biskupija se dijeli na župe. Na čelu župe je ŽUPNIK, koji se brine za vječno spasenje svojih župljana, služi za njih svetu Misu u nedjelje i blagdane, i moli se za njih. Župnik vodi župni ured i upravlja župnom crkvom, Župnika zamjenjuju i pomažu mu kapelani. Za vjersku obuku u školama određuje biskup katehete.
Više župa je združeno u dekanate, kojima je na čelu župnik dekan.
Više biskupija sačinjava nadbiskupiju, kojoj je na čelu nadbiskup ili metropolit. Nadbiskupov je znak palij, koji dobiva od pape. To je bijela vunena vrpca sa šest crnih križeva, a nosi se oko vrata na kazuli u liturgiji.
Primas je prvi biskup po časti u nekom narodu ili državi. Nekad je splitski biskup bio hrvatski primas.
Patrijarsi su biskupi nekih odlikovanih biskupija. Nekad su taj počastili naslov imale biskupije, koje je osnovao sv. Petar ili koji apostol.
REDOVNICI I MISIONARI
Redovnici su Bogu posvećene osobe, koje žive u samostanima po propisanim pravilima (redu). Zavjetom se obvezuju na obdržavanje evanđeoskih savjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti. Pravila im odobrava Sveta Stolica. Dijele se na muške i ženske. U muškim samostanima dijele se redovnici na svećenike (patre) i braću (laike). Po svrsi se dijele na kontemplativne i aktivne redove. Prvima je poglavito zadaća molitva, žrtva i odricanje, a drugi se uz molitvu posvećuju radu za tjelesnu i duševnu korist bližnjega. Redovničke kuće imaju klauzuru. To su zatvorene prostorije, u koje ne smiju ući osobe drugoga spola.
Istočni samostani su uređeni po pravilima sv. Bazilija. Otac zapadnog redovništva je sv. Benedikt iz Nursije (480. do 543.). Matica njegova reda je Monte Cassino u Italiji. Po benediktinskim pravilima osnovani su redovi: benediktinci, cisterciti i kartuzijanci. Poznati su još mnogi drugi redovi: franjevci, kapucini i minoriti, po pravilu sv. Franje Asiškoga († 1226.); dominikanci od sv. Dominika († 1221.); salezijanci od sv. Ivana Bosca († 1888.); isusovci od sv. Ignacija Lojole († 1556.). Od ženskih redova spominjemo): dominikanke, uršulinke od sv. Anđele († 1540.); milosrdnice od sv. Vinka P. († 1060.); karmelićanke i Kćeri Božje Ljubavi.
Misionari su ponajviše redovnici. Zaštitnik svih misionara je sv. Franjo Ksaverski († 1552.). Svi misijski krajevi su izravno podložni Sv. Stolici. Misionarima svećenicima pomažu braća redovnici i sestre redovnice, a osobito domaći katehisti.
