Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

O autoru

Monsinjor Klaus Gamber je rođen 23. travnja u Ludwigshafenu na Rajni. Tijekom Drugog svjetskog rata je šest godina služio kao vojnik. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1948 u Regensburgu. Posvetio se obavljanju pastoralnih dužnosti, čega se ipak morao odreći zbog teške bolesti. 1957. je kao suosnivač postao ravnateljem Instituta za liturgijsku znanost u Regensburgu, a njegovu veliku strast predstavljalo je izučavanje liturgije Zapadne i Istočne Crkve. Na toj poziciji ostao je sve do svoje smrti 2. lipnja 1989, u dobi od 70 godina.

Monsinjor Gamber primio je doktorat iz teologije, a kasnije mu je dodijeljen i počasni doktorat iz filozofije. U Rimu je 1958. postao počasni član Pontifikalne liturgijske akademije, 1965. papin kapelan, a 1966. njegov tajni komornik.

msgr. Klaus Gamber (1919.-1989.)
msgr. Klaus Gamber (1919.-1989.)

Iz uvoda u francusko izdanje knjige

     Ne može netko naprosto proizvesti liturgijski pokret… no taj netko može doprinijeti njegovom razvitku, stremeći tome da ponovno usvoji duh liturgije, i javno braneći ono što je već primio. Ovaj novi početak treba „oce“ koji će poslužiti kao uzori… Oni koji su danas u potrazi za takvim „ocima“, nedvojbeno će susresti mons. Klausa Gambera, koji nam je nažalost, prebrzo uzet, no možda je upravo time što nas je napustio, postao uistinu nazočan među nama, sa svom snagom perspektiva koje nam je otvorio. I upravo stoga jer je svojom smrću utekao razmiricama raznoraznih skupina, mogao je u ovo nemirno vrijeme postati „ocem“ novoga početka. Gamber je svim svojim srcem podupirao nade starog liturgijskog pokreta. Možemo bez ikakve sumnje reći, pošto je došao iz strane škole, ostao je autsajderom na njemačkoj sceni, koja ga je vrlo nevoljko prihvaćala; baš nedavno jedna je disertacija naišla na velike poteškoće, jer se mladi istraživač drznuo prečesto i pretjerano blagonaklono citirati Gambera. No, možda je upravo ta činjenica da je Gamber toliko ostraciziran bila za njega providonosna, jer ga je primorala na traženje vlastitog puta, i izbjegavanje konformizma.

     Vrlo je teško ukratko reći što je važno u ovom okršaju liturgičara, a što nije. No, možda će ovo što slijedi biti od koristi. J. A. Jungmann, jedan od zaista velikih liturgičara našega stoljeća, definirao je liturgiju svoga vremena, onakvu kakva se može razumjeti u svjetlu povijesnih istraživanja, kao „liturgiju koja je plod razvoja – razvojnu liturgiju“

     Ono pak što se dogodilo nakon Koncila nešto je sasvim drugo: umjesto izrasle liturgije imamo skrojenu, fabriciranu liturgiju. Napustili smo organski, životni proces rasta i razvoja tijekom stoljeća, i zamijenili ga s fabrikacijom, banalnim proizvodom hira trenutka. Gamber, obdaren budnošću istinskoga proroka, i hrabrošću istinskog svjedoka, usprotivio se ovom krivotvorenju, te nas je, zahvaljujući svom nevjerojatno bogatom znanju, neumorno poučavao životnoj punini istinske liturgije. Kao čovjek koji je poznavao i ljubio povijest, pokazao nam je mnogobrojne oblike i puteve liturgijskog razvitka; a kao čovjek koji je povijest sagledavao iznutra, uvidio je u ovom razvoju i njegovim plodovima neshvatljivi odraz vječne liturgije, one koja nije predmet naših čina, no koja i dalje može nastaviti čudesno sazrijevati i cvasti, ukoliko se na intiman način sjedinimo s njenim otajstvima. Smrt ovog znamenitog čovjeka i svećenika trebala bi nas potaknuti; njegovo djelo trebalo bi nam dati nov zamah.

Kardinal Joseph Ratzinger

Predslovlje engleskog izdanja

     Ovih dana se sve više govori o „reformi liturgijske reforme“, da upotrijebimo vrlo prikladan izraz Josepha Ratzingera. Trideset postkoncilskih godina svakog dana nam sve više pokazuju zašto nam je potrebna takva reforma: ispražnjavanje otajstva, gubitak osjećaja za sveto, slabljenje doktrinarnog sadržaja, sve to je dovelo do liturgije čiju učmalost odveć često nadmašuje jedino njena prosječnost, a da ne spominjemo i sasvim konkretne zloporabe ili svetogrđa.

     Kako bismo pridonijeli obnovi svete liturgije, vjerne jeke anđeoskih korova i klanjanja Bogu, koju sveci dvije tisuće godina bez prestanka uzdižu prema nebu, u Francuskoj smo objavili svije studije pokojnog mons. Gambera, koje sada predstavljamo široj publici [engleskog govornog područja].

     Plodonosni opus ovog velikog učenjaka gotovo je nepoznat širem krugu ljudi, a moglo bi se reći da je potiho prenošen iz ruke u ruku, čak i u njegovoj rodnoj Njemačkoj. Mi smo ga otkrili tek nakon što smo pročitali dirljive hvalospjeve koje su mu nakon njegove iznenadne smrti 1989. posvetile vrlo eminentne osobe. Ostali smo pod dubokim dojmom ne samo njegove sveobuhvatne učenosti, već iznad svega vrlo konkretnih zaključaka koje je iz navedenog izvlačio, baveći se tzv. post-koncilskom liturgijskom obnovom. Činilo nam se istinskom dužnosti dati odjeka, i to naročito izvan uskog i restriktivnog kruga „liturgijskih profesionalaca“, neustrašivom glasu ovog „istinskog vizionara“, kako ga je nazivao njegov prijatelj, kardinal Ratzinger. Toplo se nadamo da će preko ovih izdanja – na francuskom, a sada i na engleskom – otpočeti iskrena i konstruktivna rasprava o istinskim vrijednostima načela koja su inspirirala liturgijsku obnovu koju smo proživjeli, a koju i dalje doživljavamo.

     Sasvim očekivano, ovdje u Francuskoj su zaključci našeg autora osporavani, a vjerojatno će se isto ponoviti i u anglofonim zemljama. No, budu li se njegovi protivnici pridržavali pravila iskrene debate, rezultati mogu biti samo na korist liturgijskom životu Crkve. Dok pišem ove retke, Sveti Otac [sv. Ivan Pavao II.] je već primio po primjerak obje ove knjige, a čini mi se da ne postoji nijedno sjemenište u Francuskoj gdje one već nisu kružile među sjemeništarcima, pobuđujući pritom velike nade – nade koje svakoga dana, sa svakim novim događajem postaju sve stvarnije. U ovo ljeto 1993., trebamo samo istaknuti dva francuska dijecezanska biskupa koji su podijelili svećeničke redove po starom obredu: kardinal Decourtray, nadbiskup Lyonsa i primas Gala, pripadnicima Bratstva sv. Petra, i mons. Defois, nadbiskup Sensa, jednom od naših redovnika, te u sjemeništu Instituta Krista Kralja.

     U oba slučaja, ti kandidati zaređeni za svećenike koji će, s odobrenjem Rima, svoju službu temeljiti na slavljenju tradicionalne rimske liturgije. Tko bi uopće mogao sanjati o ovome tek pet godina ranije? Svake godine, mladi svećenici i redovnici dolaze u opatiju Le Barroux kako bi naučili slaviti tradicionalni obred, te kako bi otkrili njegov sjaj, kojeg smo mi samo puki nedostojni skrbnici, a za koga smatraju da im je nepravedno uskraćen.

     Trebam li dati detaljan prikaz ovih dvaju rasprava mons. Gambera? Mislim da ne: njegov stil je pristupačan svima, njegove povijesne reference su precizne, a njegova argumentacija je rigorozna. Želio bih samo podcrtati ove temeljne teze:

  1. Od vremena Koncila, svjedoci smo loma unutar tradicije. Umjesto homogenog i skladnog razvoja obreda, kako se činilo sve do tada, ustanovljena je „proizvedena“ liturgija.
  2. Liturgija je po samoj svojoj naravi, transcendentna. Stabilnost obreda mora odražavati nepromjenljivu nebesku liturgiju, te bi kao takva trebala odvojiti čovjeka od neprekidno mijenjajućeg svemira, kako bi ga povezala s hvalospjevom anđela: liturgija bi trebala biti domovina vjernika.
  3. Što se tiče pitanja usmjerenja oltara, što je tema druge studije, valjalo bi istaknuti kako se zaključci Klausa Gambera podudaraju s onima najvećih liturgičara, od kojih ćemo spomenuti samo nekolicinu: F. J. Dolger, J. Braun, J. A. Jungmann, Erik Peterson, Cyrille Vogel, Marcel Metzger, preč. o. L. Bouyer. Glede pomodarskog usmjerenja oltara „prema narodu“, naglasimo s kardinalom Ratzingerom ozbiljnu teološku pogrešku koju prenosi ovo usmjerenje:

[pull_quote_center]Riskiramo to da se okupljena zajednica u ime zajedničarskog života pretvara u zatvoreni krug. Liturgijska izobrazba morat će se ubuduće žestoko suprotstavljati konceptu autonomne, samodostatne zajednice. Zajednica ne komunicira sama sa sobom, već se jednoglasno postavlja prema dolazećem Gospodinu.[/pull_quote_center]

     A što se tiče oltara okrenutog prema istoku, kardinal naznačuje u svom predgovoru francuskom izdanju:

[pull_quote_center]Važnost ove knjige prije svega leži u teološkom supstratu koga ovo učeno istraživanje iznosi na vidjelo. Usmjerenje u molitvi, zajedničko svećeniku i vjernicima – čiji je uobičajeni simbolički izražaj bilo okretanje prema istoku, odnosno prema izlazećem suncu – shvaćano je kao okretanje naših očiju prema Gospodinu, istinskome Suncu. U liturgiji nalazimo radosno iščekivanje Njegovog povratka; svećenici i vjernici idu Mu u susret. Molitvena orijentacija izražava teocentričnu narav liturgije; poslušno se pokorava poticaju: „Okrenimo se prema Gospodinu!“[/pull_quote_center]

o. Gerard Calvet, O.S.B.

Opat, Samostan sv. Magdalene

84330 Le Barroux, Francuska

Svjedočanstvo monsinjora Wilhelma Nyssena

Život je vaš skriven s Kristom u Bogu! (Kol 3, 3)

     1989. godine, na noć svetkovine Presvetog Srca Isusova, monsinjora Klausa Gambera, ravnatelja Liturgijskog instituta u Regensburgu, Bog je iznenada i sasvim neočekivano pozvao svojoj kući.

     Cio život mons. Gambera bio je onaj tihog služenja. Bio je sasvim posvećen proučavanju otajstva liturgije, koju je razumio kao constitutivum (sastavni dio) Crkve, naročito suvremene Crkve; ustrajao je u svom radu u duhu discipliniranog samoprijegora, živeći skromno, ne misleći pritom na sebe.

     Kako li je samo morao biti ganut svojim rastućim uvidom kako su jedine biblijske reference na svijet koji tek ima doći one koje opisuju nebesku liturgiju, potpuno posvećenje svih stvorenih bića nedokučivom otajstvu Trojedinoga Boga. Stoga je sva liturgija na zemlji samo odraz i anticipacija vječne Liturgije, utemeljene na žrtvi našeg spasenja od strane Jedinorođenca. Klaus Gamber je predstavio nešto sasvim novo: liturgiju kao otajstvo klanjanja, a ta se zamisao razvila iz njegovih najskrovitijih promišljanja, te znanja koje je prikupio iz slabo poznatih molitava koje su se rabile u ranoj Crkvi; žarko je želio upravo ovaj novi način razumijevanja Mise predstaviti Crkvi našeg vremena.

     Kroz mnoge godine požrtvovnog istraživanja, prikupio je izvanrednu novu riznicu molitava rane Crkve (Istočne i Zapadne), što predstavlja otkriće koje je učinio izuzetno važnim za naše vrijeme, putem svojih inteligentnih objašnjenja i tumačenja. S velikim entuzijazmom prihvatio je liturgijsku obnovu koju je donio Drugi vatikanski sabor, očekujući pritom, kako je to obećala Konstitucija o svetoj liturgiji, oslobađanje od pukog ritualizma i sputavajućih granica neo-skolasticizma. Nije odobravao (post-kocilsku) Uputu za ispravnu primjenu Konstitucije, jer je držao kako je izdana u nepotrebno pretjeranoj žurbi, kako je njezin sadržaj posve plitak, te kako je dobar dio Upute očigledno nekompetentan. Vrlo detaljno i s velikom temeljitošću, i bez želje da stvari prikaže boljima nego što to uistinu jesu, tražio je načine kako da poveže euforiju za promjenom, koja je vrlo lako mogla dovesti do površnosti, s temeljnim značenjem stvarnog i originalnog izvora. To je radio ne čineći pritom kompromise s trenutačnim entuzijazmom, već je ostao vjeran originalnim oblicima liturgije i kulta Crkve, premda je to značilo plivanje protiv struje.

     Tijekom svoje karijere bio je i preziran i voljen: preziran od strane modernista koji su bili uvjereni kako je život Crkve tek počeo; voljen od onih koji su, uz njegovu pomoć, tražili i pronašli dublje značenje i razumijevanje, ne vjerujući međutim ni na trenutak, kako je Crkva počela tek s Tridentskim saborom. Njegova posljednja knjiga, Fragen in die Zeit (Pitanja u vremenu), u kojoj kritički propituje liturgijska pitanja našeg doba, predstavlja njegovu oporuku upravljenu cijeloj Crkvi. Bibliografija njegovih djela nabraja 361 unos.

     Mnogi nesretni svećenici, mladi i stari, te skupine mladih teologa, koji se nikako nisu mogli pomiriti s službenim politikama i modernističkim pastoralnim strategijama njihovih raznih dijeceza, posjećivali su mons. Gambera. U njemu su pronašli ne samo suosjećajnog slušatelja, već i čovjeka koji ih je znao savjetovati i uvijek iznova motivirati. Velik broj vjernika svaki dan ga je opsjedao u regensburškom Liturgijskom institutu. Njegov zdrav razum bio je bez premca, nesklon bilo kakvom obliku zadrtosti, omogućavao je pojedincima da sebe vide u novom svjetlu, te ih je tako „dovodio Gospodinu“.

     Sveti Otac [sv. Ivan Pavao II., op. prev.] je nedavno u svom apostolskom pismu kojim je komemorirao 25-u obljetnicu Konstitucije o svetoj liturgiji izrazio misao koja se može primijeniti na život i djelo Klausa Gambera: stablo koje je posađeno kada je Crkva utemeljena, stablo koje predstavlja njen liturgijski život, može davati nove listove jedino ukoliko njegovo korijenje prodiru duboko u veliku tradiciju Crkve. Kardinal Ratzinger nedavno je opisao Klausa Gambera kao „onog učenjaka koji, okružen vojskom pseudo-liturgičara, istinski predstavlja liturgijsko promišljanje središta Crkve“.

     Vidio je svoj život kao osobnu žrtvu, koja mu je potiho povjerena. Nedugo prije svoje smrti, prijatelj ga je upitao kako je uspio iz dana u dan slaviti privatne Mise bez umirujućeg odgovora koji dolazi od strane vjernika. Njegov odgovor je glasio: „Svakoga dana se prisjećam i ujedno predstavljam zaboravljene ljude.“ Njegov samotni put žrtvovanja iznenada je došao kraju.

prof. dr. Wilhelm Nyssen

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene