Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

I. Uvod autora

     Općenito se prihvaća kako je liturgijska reforma, na ovaj ili onaj način, naročito nakon obogaćivanja Rimskog obreda, postala nužna, jer je nakon Tridentskog sabora ostao okamenjen u obliku rubricizma. Također, postoji konsenzus kako je Konstitucija o svetoj liturgiji (Sancrosanctum Concilium) Drugog vatikanskog sabora u mnogim pogledima odgovorila na sasvim legitimne pastoralne zahtjeve našeg doba. No, takav konsenzus ne postoji kada promatramo reforme koje su zapravo uvedene, posebno u slučaju novih liturgijskih knjiga koje je sastavila skupina stručnjaka nakon zatvaranja Koncila.

     Neki su posve odbacili nove knjige držeći ih umjetnim tvorevinama koje vrlo jasno odražavaju duh nove teologije dok istovremeno ne uzimaju dovoljno u obzir tradiciju. Ovi ljudi drže kako je, gledajući u cjelini, liturgijska reforma otišla odviše daleko. S druge strane postoje i oni koji se žale kako se tek treba probiti restriktivni okvir rubricističkog poimanja stvari, te kako su elementi nedokazane vrijednosti ili čak dvojbenih vrijednosti, postali trajno usađeni u nove liturgijske tekstove.

     Zamisli koje se odražavaju u tekstovima koncilske Konstitucije su zapravo one liturgijskog pokreta dvadesetih, a naročito onih pojedinaca poput Romana Guardinija i Piusa Parcha – prvospomenuti je bio nadahnut mislilac koji je istraživao samu nutrinu bogoslužja; drugospomenuti je bio revan svećenik koji je težio tome da vjernicima što više približi riznice Rimskog misala (Missale Romanum) i Božanskog časoslova (Divinum Officium). No, zapravo ne možemo ustvrditi kako je ijedan od njih dvojice bio stručnjak za liturgijsku povijest, a to smijemo reći jer nijedan od njih nije u potpunosti shvaćao liturgiju Istočne Crkve.

     Kada je nakon Prvog svjetskog rata liturgijski pokret procvjetao, proučavanje liturgije bilo je još u povojima. Profesorska služba u ovom polju bila je prava rijetkost. Liturgija se prvenstveno shvaćala kao proučavanje rubrika; a kao takva, sastavnim dijelom općenitih pastoralnih studija. Onih nekoliko istraživača koji su se posvetili proučavanju liturgijske povijesti, spomenimo samo nekolicinu – benediktince G. Morina, C. Mohlberga i A. Dolda – nije po pravilu držalo profesorske pozicije, te je stoga njihov utjecaj bio ograničen. A što se tiče temeljne razine pastoralne skrbi, ionako se nije očekivalo da će rezultati njihovih istraživanja naići na mnogo odjeka.

     Tek je u otprilike posljednjih desetak godina (1965.-1975.) proučavanje liturgije postupno uspjelo postići ono što mu u prošlosti nije polazilo za rukom. Danas vršimo sustavna istraživanja podrijetla liturgijske službe, pri čemu veliku zaslugu ima sve veći interes za velika bogatstva koja nalazimo u liturgiji Istočnih Crkava. Također, imamo bolje razumijevanje važnosti kršćanske arheologije, i njezinih doprinosa proučavanju liturgijske povijesti.

     Upravo je u ovo vrijeme obećavajućih početaka Koncil liturgijskim stručnjacima dodijelio zadaću reformiranja Mise. Nema nikakve sumnje kako je liturgika na razini akademske discipline tada bila još u povojima, te kako naprosto nije bila dorasla svom zadatku; također, moramo shvatiti kako nije bila sposobna iznjedriti neke definitivne zaključke. U svojoj knjizi Missarum Sollemnia, A. Jungmann je mogao samo dati kratak pregled inicijalnih, privremenih i parcijalnih rezultata istraživanja; a takvi uvidi nisu bili dostatni kao temelj za fundamentalne promjene liturgijskih normi.

     Kler i vjernici su se našli pred još većim izazovima kada su liturgijske reforme zapravo bile predstavljene. Kako su tradicija i lokalni običaji uvijek oblikovali liturgijske službe, jednostavno nije bilo vremena za pripremu na ovu vrst promjene. Sudjelovanje vjernika u formalnoj liturgiji bilo je prilično ograničeno: relativno malo njih zaista je slijedilo Misu po svojim misalčićima. Umjesto toga, pobožnost se kod vjernika izražavala preko vrlo raširenih ne-liturgijskih oblika bogoštovlja. Upravo u ovom kontekstu moramo razumjeti i cijeniti osobu Piusa Parcha, te njegove postupke. U svoje vrijeme, uistinu je mnogim ljudima otvorio nove horizonte, učeći ih da se pridruže svećeniku na oltaru u molitvama i Žrtvi.

     Nažalost, ljudi imaju tendenciju ići iz jedne krajnosti u drugu. Dok se u prošlosti naglasak stavljao na svećeničko izvođenje liturgijskih obreda i podjeljivanja sakramenata, sada se preveliki naglasak stavlja na aktivno sudjelovanje vjernika u liturgiji, te na ukidanje mnogih temeljnih elemenata liturgijskog kulta i ceremonija. Baš zato jer su mnogi od tih elemenata eliminirani, i sada su posve zanemareni, oni vrlo brzo iščezavaju. Također, doživljavamo – a ovo se posebno odnosi na bogoslužja u ambijentu velikih skupina ljudi – sve manji osjećaj za svečano. Svečanost predstavlja integralni dio liturgijskih obreda. No, sada udišemo razrijeđeni zrak kalvinističke sterilnosti.

     U naše vrijeme nije neuobičajeno da svećenik otvoreno prezire tradicionalne oblike liturgijskog klanjanja, te ih s prijezirom odbacuje kao zaostale. Uostalom, sam svećenik će reći da nitko ne želi izgledati staromodno. No ipak, mnogi vjernici grčevito se drže tradicionalnih oblika; ti oblici i dalje žive jer je u njima sadržana fundamentalna pobožnost. Naši vatreni reformatori nikako da prepoznaju očitu poveznicu između katoličkog nauka i pobožnosti. Za mnoge vjernike, promjene u tradicionalnoj liturgiji ujedno znače i promjenu same vjere.

     Oni na pozicijama moći unutar crkvene hijerarhije nisu slušali glasove koji su im savjetovali razborit oprez, glasove koji su opetovano preklinjali da se ne ukida tradicionalni Rimski misal, te da se nova liturgija dozvoli samo u ograničenoj mjeri, i to samo ad experimentum [u pokusnom periodu]. U današnje vrijeme, svjedočimo tužnom spektaklu, gdje mnogi biskupi dozvoljavaju, bez pogovora, gotovo svaki novi liturgijski eksperiment, dok istovremeno, gdje god im se za to pruži prilika, oštro kažnjavaju svećenike koji, bilo iz praktičnih, bilo iz razloga osobne savjesti, preferiraju tradicionalnu Misu.

     Nitko se ne protivi tome da crkveno vodstvo prilagođava liturgijske oblike stvarnostima našeg doba, ukoliko to stvarno bude potrebno. No, isto se mora poduzimati s krajnjom diskrecijom i velikom skrbi; te u svakom slučaju, bez prekida s Tradicijom. Čak nas i Konstitucija o svetoj liturgiji upozorava na to, kada u članku 23. kaže, „neka se novosti uvode samo ako to zahtijeva prava i sigurna korist Crkve.“.

     Uvođenjem nove Mise i liturgijskih tekstova, a još više zbog prethodno spomenute prakse hijerarhije da uz prešutnu suglasnost daje odobrenje za redizajniranje liturgije, prekid s crkvenom Tradicijom postaje potpun. U isto vrijeme, ne postoje nikakvi uvjerljivi dokazi koji bi pokazali kako su liturgijske promjene donijele značajnija poboljšanja u pastoralnoj skrbi za vjernike. Umjesto toga, danas svjedočimo posvemašnjoj eroziji religijskog života (iz više razloga). Ono što možemo kategorički ustvrditi jest da se nadanja koja su bila povezana s liturgijskim reformama nisu ostvarila.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene