Prošloga tjedna, blog Rorate Caeli je intervjuirao Njegovu Ekselenciju biskupa Athanasiusa Schneidera, jednoga od najistaknutijih prelata koji nastoje oko restauracije tradicionalne latinske Mise i vjere, u razgovoru su se dotakli mnogih tema.
U ovom opsežnom intervjuu, Njegova Ekselencija je iznijela svoja promišljena razmatranja o pitanjima kritičnima za Crkvu u ovome vremenu ogromne krize. Pročitajte cijeli intervju kako ne biste propustili mišljenje Nj. E. o trenutnom statusu FSSPX-a, ulozi i sudjelovanju žena u Misi, pranju ženskih nogu [u liturgijskom kontekstu], o tome je li Rusija ikada bila istinski posvećena Bezgrešnom Srcu Marijinom, o papinom motupropriju Summorum Pontificum, anti-pastoralnim biskupima, i mnogim drugim temama.
POST-SINODSKA CRKVA I NEVJERNICI UNUTAR CRKVENE HIJERARHIJE
Rorate Caeli: Govoreći o nedavnoj Sinodi, proći će određeno vrijeme dok ne budemo sasvim svjesni kakve će pravne učinke ona imati za Crkvu, jer se sada iščekuje potez pape Franje. No, bez obzira na eventualni ishod, postoji li zapravo shizma (raskol) u Crkvi? I ako postoji, što to zapravo znači u praktičnom smislu? Kako će se to odraziti na tipičnog katolika iz crkvenih klupa?
Nj.E. Schneider: Raskol prema definiciji Zakonika kanonskog prava (kan. 751) znači sljedeće: uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni. Važno je pritom razlikovati defekt (ili zabludu) u vjeri, odnosno krivovjerje (herezu) od raskola (shizme). Vjerska zabluda ili krivovjerje uistinu je veći grijeh od raskola, kako to kaže sv. Toma Akvinski: „Nevjera je grijeh počinjen protiv samoga Boga, jer On Sam je Prva Istina, na kojoj se vjera temelji; dok se shizma protivi eklezijalnom jedinstvu, što je manje dobro od Samoga Boga. Stoga je grijeh nevjere (ili krivovjerja) općenito mnogo teži od grijeha shizme. (Summa Theologica II-II, q. 39, a. 2 c).
Sama kriza koja pogađa Crkvu u današnje vrijeme sastoji se od neprestano rastuće pojave da oni koji ne vjeruju u potpunosti niti ispovijedaju cjelovitost katoličke vjere vrlo često zauzimaju strateške pozicije u životu Crkve, poput profesora teologije, nastavnika u sjemeništima, redovničkih poglavara, župnika, pa čak i biskupa i kardinala. A svi ti ljudi s manjkavom vjerom javno priznaju svoju podložnost papi.
Vrhunac konfuzije i apsurdnosti očituje se kada takvi polu-heretički klerici optužuju upravo one koji brane čistoću i cjelovitost katoličke vjere, da su protiv pape – a usto su prema njihovom mišljenju, na neki način, i šizmatici. Za najobičnije katolike u crkvenim klupama, takva konfuzna situacija predstavlja istinski izazov za njihovu vjeru u neuništivost Crkve. Moraju čuvati čvrstoću integriteta vlastite vjere sukladno nepromjenjivim istinama katoličke vjere, koje su nam predali naši praoci, i koje pronalazimo u tradicionalnim katekizmima, te u djelima crkvenih otaca i crkvenih naučitelja.
Rorate Caeli: Kada govorimo o tipičnim katolicima, kakvi izazovi sada čekaju tipičnog župnika, a da se s njima nije morao susretati prije početka Sinode? Kakvi će sve pritisci, poput pranja nogu ženama na Veliki četvrtak po Franjinom primjeru, sada opterećivati župnike više od pritisaka s kojima se inače suočavaju?
Nj.E. Schneider: Tipični župnik bi trebao vrlo dobro poznavati nepromjenjivi smisao katoličke vjere, nepromjenjivi smisao, kao i zakone katoličke liturgije, i znajući to, trebao bi sačuvati unutarnju sigurnost i čvrstoću. Uvijek bi trebao imati na umu katolički princip rasuđivanja: „Quod semper, quod ubique, quod ab omnibus”, tj. „[u ono] što biva vjerovano uvijek, posvuda i od svih“.
Ove kategorije „uvijek, posvuda, svih“ ne smijemo razumijevati u aritmetičkom, već u moralnom smislu. Ovo je vrlo konkretan kriterij rasuđivanja: „Da li ova promjena u doktrinarnoj izjavi, u pastoralnoj ili liturgijskoj praksi predstavlja raskid s višestoljetnom, ili čak tisućljetnom prošlošću? Također, da li radi ove inovacije vjera sjaji bistrije i jače? Da li nas ova liturgijska inovacija dovodi bliže Božanskoj svetosti, ili nam dublje i ljepše očituje Božanska otajstva? Da li ova disciplinska inovacija uistinu potiče porast revnosti za svetost života?“
Što se tiče ove specifične inovacije pranja nogu ženama tijekom svete Mise Posljednje večere Velikoga četvrtka: ova sveta Misa slavi prisjećanje na ustanovljenje sakramenata Euharistije i svećenstva. Stoga, pranje nogu ženama uz muškarce ne samo da odvraća od glavnog fokusa na Euharistiju i svećeništvo, već proizvodi zbunjenost oko povijesnog simbolizma „dvanaestorice“, i toga da su apostoli bili muškog spola. Sveopća tradicija Crkve nikada nije dozvoljavala pranje nogu tijekom svate Mise, već naprotiv, to se obavljalo izvan Mise, u zasebnoj ceremoniji.
Usput: muškarčevo javno pranje, kao i uobičajeno ljubljenje – ženskih nogu, u našem slučaju svećenikovo ili biskupovo, svaka osoba zdravog razuma u svim kulturama smatra neprikladnim, pa čak i nepristojnim. Hvala Bogu da nijedan svećenik niti biskup nije obavezan javno prati noge ženama na Veliki četvrtak, jer ne postoji norma koja na to obvezuje, pošto je samo pranje samo opcionalno.
SVEĆENIČKO BRATSTVO SV. PIJA X.
Rorate Caeli: Situacija koja je sve, samo ne tipična u Crkvi, svakako je ona Svećeničkog bratstva sv. Pija X (FSSPX). Zašto Vaša Ekselencija smatra da se toliki katolici boje FSSPX-a, ili osjećaju nervozu radi bilo kakvog povezivanja s njima? Iz onoga što je Vaša Ekselencija mogla osobno vidjeti, što mislite kakve bi darove FSSPX mogao donijeti većinskoj (tzv. mainstream) Crkvi?
Nj.E. Schneider: Kada je netko ili nešto nevažan ili slab, tada ga se nitko ne pribojava. Oni koji imaju strah od Svećeničkog bratstva sv. Pija X naposljetku imaju strah od nepromjenjivih katoličkih istina i njihovih zahtjeva u moralnoj i liturgijskoj domeni.
Kada FSSPX pokušava vjerovati, klanjati se i živjeti ćudoređe onako kako su to činili naši praoci i najpoznatiji sveci tijekom tisućljetnog razdoblja, tada se život i djelo ovih katoličkih svećenika i vjernika laika FSSPX-a svakako mora uzeti u obzir kao dar Crkvi naših dana – pa čak i kao jedan od mnoštva instrumenata kojima se Božanska Providnost služi kako bi popravila i izliječila golemost trenutne sveopće krize vjere, morala i liturgije unutar Crkve.
Međutim, u nekim dijelovima FSSPX-a postoji, kao što je to slučaj i u svakom ljudskom društvu, određena količina ekscentričnih ličnosti. Oni imaju metode i mentalni sklop kojemu manjka pravednosti, ljubavi prema bližnjemu, i shodno tome onog istinskog „sentire cum ecclesia“ (osjećati s Crkvom), a tu je i opasnost eklezijalne autokefalnosti, i postavljanja samoga sebe kao vrhovne sudske instance u Crkvi. No, prema mojim saznanjima, onaj zdraviji dio ujedno je i veći dio FSSPX-a, a osobno smatram da je njihov generalni superior, Njegova Ekselencija monsinjor Bernard Fellay, uzoran i istinski katolički biskup. Još uvijek postoji nada za kanonsko priznanje FSSPX-a.
SINODA I PAPOLATRIJA
Rorate Caeli: Vratimo se na Sinodu, usredotočimo li se na tradiciju, smatra li Vaša Ekselencija da su promjene u rimskoj liturgiji nakon 2. vatikanskog sabora pridonijele trenutnoj crkvenoj krizi, krizi braka, obitelji, i općenito društvene ćudorednosti?
Nj.E. Schneider: Ne bih to želio postaviti na taj način. Zapravo, sam izvor trenutne krize u Crkvi, krize braka, obitelji i sveopćeg ćudoređa ne leži u liturgijskoj reformi, već u manjkavostima vjere, u doktrinarnom relativizmu, iz čega proistječe moralni i liturgijski relativizam. Jer, ako vjerujem na defektan (manjkav) način, živjet ću defektni ćudoredni život, i bogoslužje ću obavljati na defektan i indiferentan način. Prije svega je nužno povratiti bistrinu i čvrstoću vjerske doktrine, kao i ćudoređa na svim razinama, a od te točke zatim valja započeti s poboljšavanjem liturgije. Integritet i ljepota vjere zahtijevaju integritet i ljepotu vlastitog ćudorednog života, a ovo zauzvrat zahtijeva integritet i ljepotu javnog bogoslužja.
Rorate Caeli: Što se tiče Sinode, je li svakome tko ima oči jasno da je papa Franjo prouzročio zbunjenost umjesto jasnoće u sinodskom procesu, te je ujedno i potaknuo kretanje prema raskidu dajući istaknute uloge kardinalima Kasperu i Danneelsu, nadbiskupu Cupichu, itd. Koje je ispravno stajalište, koje treba zauzeti jedan katolik prema papi u ovim turbulentnim vremenima? Imaju li katolici obvezu javno iskazivati svoje stavove i „oduprijeti se“, kako je to napomenuo kardinal Burke u prošlogodišnjem intervjuu koji nam je dao, pa čak i kada njihova gledišta zauzimaju kritički stav prema papi?
Nj.E. Schneider: Promatramo li nekoliko prethodnih generacija, sve do naših dana, u životu Crkve prevladava određena vrsta „papo-centrizma“, ili čak neka vrsta „papolatrije“, što je bez ikakve sumnje pretjerivanje, posebice u usporedbi s nekadašnjim umjerenim i nadnaravnim viđenjem osobe pape, te iskazivanjem poštovanja prema njemu. Takav neumjeren stav prema osobi pape u praksi proizvodi neumjereno i pogrešno teološko tumačenje dogme o papinskoj nepogrešivosti.
Kada bi papa rekao sveopćoj Crkvi da učini nešto, što bi izravno nanosilo štetu nepromjenjivoj Božanskoj istini ili Božanskoj zapovijedi, svaki katolik bi imao pravo ispraviti ga na prikladan i uljudan način, potaknuti prije svega poštovanjem i ljubavlju prema njegovoj svetoj službi, i osobi pape. Crkva nije privatno vlasništvo pape. Papa ne može reći „Ja sam Crkva“, poput francuskog kralja Luja XIV., koji je rekao: “L’État c’est moi.” („Država, to sam ja“). Papa je samo namjesnik (vikar), a ne nasljednik Kristov.
Briga oko čistoće vjere naposljetku je pitanje koje se tiče svih članova Crkve, koja je jedna, i jedinstveno živuće tijelo. U drevnim vremenima , prije nego bi se nekome povjerila služba svećenika ili biskupa, pitalo se vjernike mogu li jamčiti da kandidat ima ispravnu vjeru, i hvalevrijedno ćudoredno ponašanje. Stari Rimski pontifikal kaže: „Zapovjednik broda, kao i njegovi putnici, svi oni dijele iste razloge što se na putovanju osjećaju sigurno, ili osjećaju opasnost, i stoga bi trebali biti jedno u njihovim zajedničkim interesima“. Upravo je Drugi vatikanski sabor poticao vjernike laike da pridonose autentičnom dobru Crkve, u jačanju vjere.
Mišljenja sam da u vremenu kada je velik dio držaoca službi Učiteljstva nemaran u obavljanju njihovih svetih dužnosti, Duh Sveti danas poziva, prvenstveno vjernike, da istupe naprijed i hrabro brane vjeru s autentičnim „sentire cum ecclesia“.
TRADICIJA I NJENI NEPRIJATELJI IZNUTRA
Rorate Caeli: Je li papa mjerilo tradicije, ili se on prosuđuje prema tradiciji? Bi li vjerni katolici trebali moliti za skori dolazak tradicionalnog pape?
Nj.E. Schneider: Papa zasigurno nije mjerilo tradicije, upravo suprotno. Uvijek moramo imati na umu dogmatski nauk Prvog vatikanskog sabora: „A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola.“ (usp. Dogmatsku konstituciju Pastor aeternus, pogl. 4)
Ispunjavajući jedan od najvažnijih zadataka koji su mu povjereni, papa mora stremiti tome da „čitavo Kristovo stado [bude] sačuvano od otrovne hrane zabluda“ (1. vatikanski sabor, ibid.). Sljedeći izraz, koji je bio u uporabi od prvih stoljeća Crkve, predstavlja jednu od najizvanrednijih definicija papinske službe, i u određenom smislu se mora urezati u pamet svakoga pape: „Vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od početka [kršćanske vjere]“ (1. vatikanski sabor, ibid.).
Uvijek se moramo moliti da Bog dadne Svojoj Crkvi tradicionalno usmjerene pape. Međutim, moramo vjerovati u ove riječi: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti.“ (Dj 1, 7).
Rorate Caeli: Znamo da postoji mnoštvo biskupa i kardinala – moguće i većina njih – koji žele izmijeniti doktrinarni jezik Crkve i dugotrajnu disciplinu, sve pod izlikom „razvitka doktrine“, i „pastoralne samilosti“. Što je u njihovom argumentu pogrešno?
Nj.E. Schneider: Izrazi poput: „razvitka doktrine“, i „pastoralne samilosti“ ustvari su obično izlika za mijenjanje Kristovog nauka, i protivni su njegovom nepromjenjivom smislu i cjelovitosti, onako kako su ga apostoli prenijeli sveopćoj Crkvi, i onako kako je vjerno očuvan preko crkvenih otaca, dogmatskih učenja ekumenskih sabora i papa.
Naposljetku, ti klerici žele neku drugu Crkvu, pa čak i drugu religiju: naturalističku religiju, koja se prilagođava duhu vremena. Takvi klerici su zapravo vukovi u ovčjoj koži, često koketiraju sa svijetom. Oni nisu neustrašivi pastiri – već obični kukavički zečevi.
ULOGA ŽENA U CRKVI
Rorate Caeli: Mnogo se govori o ulozi žene u današnjoj Crkvi – takozvani „ženski genij“. Žene su očigledno igrale kritičnu ulogu u Crkvi od njezinog početka, počevši s Blaženom Djevicom Marijom. No, u liturgijskom smislu, Krist je svoj stav iznio kristalno jasno, kao što su to činili i pretkoncilski pape. Vjeruje li Vaša Ekselencija da je uključivanje žena u liturgiju, bile to žene koje preuzimaju određene uloge [službe] u novus ordo Misi [novom obredu Mise], ili ženski ministranti, odigralo pozitivnu ili negativnu ulogu u Crkvi tijekom posljednjih četiriju desetljeća?
Nj.E. Schneider: Izvan svake je sumnje činjenica da uključivanje žena u liturgijske službe kod oltara (čitačica, poslužiteljica, djeliteljica Presvete Pričesti) predstavlja drastičan raskid s cjelokupnom i sveopćom tradicijom Crkve. Shodno tome, takve prakse se protive apostolskoj tradiciji.
Takve prakse dale su liturgiji svete Mise jasno protestantsko obilježje, kao i značajku neformalnog molitvenog sastanka ili kakvog katehetskog skupa. Ova praksa je zasigurno protivna namjerama otaca Drugog vatikanskog sabora, i za takvo što nema niti najmanje naznake u Konstituciji o presvetoj liturgiji.
TRADICIONALNA LATINSKA MISA
Rorate Caeli: Vaša Ekselencija je dobro poznata po slavljenju tradicionalne latinske Mise diljem svijeta. Što biste rekli da je najdublja lekcija koju ste naučili od slavljenja tradicionalne Mise, kao svećenik, i kao biskup, kako bi se i drugi svećenici i biskupi mogli nadati da će zadobiti budu li sami slavili tu Misu?
Nj.E. Schneider: Najdublja lekcija koju sam naučio iz slavljenja tradicionalnog obreda Mise je ova: Ja sam samo puko oruđe nadnaravnog i potpuno svetog čina, čiji je primarni slavitelj Krist, Vječni Veliki Svećenik. Osjećam kako sam tijekom slavljenja Mise na određeni način izgubio svoju individualnu slobodu, jer su riječi i geste propisane do najsitnijih detalja, te ne mogu s njima raspolagati po svojoj volji. Duboko, najdublje u svome srcu osjećam da sam samo sluga i poslužitelj koji ipak slobodne volje, s vjerom i ljubavlju, ne vršim svoju volju, već volju Drugoga.
Tradicionalni, i više nego tisućljetni drevni obred svete Mise, koji nije promijenio čak niti Tridentski sabor, jer je Ordo Missae (Red Mise) prije i nakon tog Sabora bio gotovo identičan, ispovijeda i snažno evangelizira Utjelovljenje i Bogojavljenje neizrecivo svetog i neizmjernog Boga, koji u liturgiji kao „Bog-s-nama“, kao „Emmanuel“, postaje tako malen i nama tako bliz. Tradicionalni obred Mise je visoko umjetnički, a istovremeno i silni navještaj Evanđelja, koje ozbiljuje djelo našeg spasenja.
Rorate Caeli: Ako je papa Benedikt u pravu kada govori da rimski obred trenutno (premda krajnje neobično) postoji u dva oblika umjesto u jednome, zašto se još uvijek nije dogodilo to da se od sjemeništaraca zahtijeva izučavanje i učenje tradicionalne Mise, kao dio njihovog sjemenišnog obrazovanja? Kako župnik Rimske Crkve može ne znati oba oblika jednog obreda svoje Crkve? I kako tolikim katolicima i dalje može biti uskraćivana tradicionalna Misa i pripadajući sakramenti, ako se radi o jednakovrijednim oblicima?
Nj.E. Schneider: Prema nakanama pape Benedikta XVI., kao i vrlo jasnim normama upute “Universae Ecclesiae,”svi katolički sjemeništarci moraju poznavati tradicionalni obred Mise, i moraju ga biti u stanju slaviti. Isti dokument kaže kako je ovaj oblik Mise blago cjelokupne Crkve – stoga isto vrijedi i za sve vjernike.
Papa Ivan Pavao II. je uputio hitan apel svim biskupima da velikodušno izađu u susret vjernicima glede slavljenja tradicionalnog obreda Mise. Kada klerici i biskupi ometaju ili ograničavaju slavlja tradicionalne Mise, tada se ne pokoravaju onome što Duh Sveti govori Crkvi, a usto djeluju na jedan vrlo anti-pastoralan način. Ponašaju se kao vlasnici liturgijskog blaga, koje ne pripada njima, jer su oni samo njegovi upravitelji ili skrbnici.
Uskraćujući slavlja tradicionalne Mise, ili ometajući i diskriminirajući je, ponašaju se poput nevjernih i hirovitih skrbnika koji – protivno uputama domaćina – drže smočnicu pod ključem, ili poput opake maćehe koja djeci daje oskudne obroke. Možda takvi klerici imaju strah od velike snage istine koja isijava iz slavlja tradicionalne Mise. Tradicionalnu Misu bismo mogli usporediti s lavom: Oslobodite ga, i sam će se braniti.
RUSIJA JOŠ NIJE IZRIČITO POSVEĆENA
Rorate Caeli: U vašem kraju živi mnogo ruskih pravoslavaca. Je li [mitropolit] Aleksandar od Astane ili netko drugi iz Moskovskog patrijarhata upitao Vašu Ekselenciju o zadnjoj Sinodi ili o tome što se događa Crkvi pod Franjom? Je li ih zapravo više, uopće briga?
Nj.E. Schneider: Pravoslavni prelati s kojima sam u kontaktu, općenito su vrlo slabo informirani o trenutnim nutarnjim sporovima u Katoličkoj crkvi, ili mi barem nisu nikada spominjali takve stvari. Premda ne priznaju jurisdikcijski primat pape, svejedno na papu gledaju kao na primarnu hijerarhijsku službu u Crkvi, barem gledajući iz perspektive protokola.
Rorate Caeli: Dijeli nas samo godina dana od 100-te godišnjice Fatime. Ostaje dvojba je li Rusija uistinu posvećena Bezgrešnom Srcu Marijinom, a svakako se nije obratila. Crkva, iako uvijek bez ljage, u potpunom je rasulu – možda čak i gorem od onoga u vrijeme arijanske hereze. Hoće li se stvari još više pogoršati prije nego dođe do poboljšanja, i kako bi se vjerni katolici trebali pripraviti na ono što ih čeka?
Nj.E. Schneider: Moramo čvrsto vjerovati: Crkva nije naša, niti je papina. Crkva je Kristova, i samo On je čuva i vodi je nepogrešivo čak i kroz najmračnija razdoblja kriza, što svakako naša trenutna situacija jest.
Ovo je demonstracija Božanskog karaktera Crkve. Crkva je u biti otajstvo, nadnaravno otajstvo, i ne možemo joj pristupiti kao što bismo pristupili kakvoj političkoj stranci ili čisto ljudskom društvu. Istovremeno, Crkva je i ljudska, i na svojoj ljudskoj razini ona ovih dana trpi tegobnu muku, imajući time udioništvo u Kristovoj Muci.
Možemo pomisliti da Crkvu u naše doba bičuju kao što su bičevali i našeg Gospodina, da je svlače kao što su svukli i našeg Gospodina na desetoj postaji Križnog puta. Crkvu, naša majku, sputavaju užadima ne samo neprijatelji Kristovi, već i neki njihovi suradnici u redovima klera, a katkada čak i višeg klera.
Mi, kao sva dobra djeca Majke Crkve, moramo poput hrabrih vojnika nastojati osloboditi ovu majku – i to duhovnim oružjima braniti i naviještati istinu, promicati tradicionalnnu liturgiju, Euharistijsko klanjanje, križarsku vojnu Svete Krunice, voditi borbu protiv grijeha u našim osobnim životima, i moramo stremiti prema svetosti.
Moramo se moliti da papa uskoro izričito posveti Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinom, i tada će ona odnijeti pobjedu, kako je to Crkva molila još od davnina: „Raduj se Djevice Marijo, jer si samo ti uništila sve hereze cijeloga svijeta“ (Gaude, Maria Virgo, cunctas haereses sola interemisti in universo mundo).
Izvor: Rorate Caeli
