Nastavljamo s drugim (i završnim) dijelom intervjua s mons. Athanasiusom Schneiderom. Prvi dio možete pročitati ovdje:
Krist je jedini Otkupitelj
G. Fülep: Deklaracija Nostra aetate29 Drugog vatikanskog sabora proglašena je prije 50 godina. Njen četvrti članak predstavlja odnos Katoličke Crkve i židovskog naroda u novom teološkom okviru. Ti tekstovi su među najproblematičnijim i najkontroverznijim dokumentima koncila, između ostalog i radi izjave o židovima. A sada, pola stoljeća kasnije, imamo ovaj novi dokument30 koji je napisao kardinal Kurt Koch u ime Svete Stolice, u kojem možemo pročitati da „Katolička Crkva ne provodi niti podržava posebnu institucionalnu misiju usmjerenu na židovski narod“.31 Zar Isusova misijska zapovijed32 više ne vrijedi?
Monsinjor Schneider: Takvo što je nemoguće jer bi to bilo u potpunoj suprotnosti s Kristovim riječima. Isus Krist je rekao: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ (Mt 15,24). To njegovo poslanje se i dalje nastavlja, nije ga ukinuo. Rekao je „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“,33 a ne „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…osim Židova“ Upravo to implicira gornja izjava. To je apsurdno. To je protivno Božjoj volji kao i cjelokupnoj povijesti života Crkve kroz dvije tisuće godina. Crkva je uvijek naviještala svima bez obzira na njihovu narodnost ili religiju. Krist je jedini otkupitelj. Današnji Židovi odbacuju zavjet Božji. Samo je jedan zavjet Božji. Stari zavjet je bio pripravne naravi i ispunio je svoju svrhu u Novom i vječnom zavjetu. Ovo je i nauk Drugog vatikanskog sabora: „Starozavjetna rasporedba spasenja bila je prije svega usmjerena na to da pripravi (…) dolazak Krista. Bog, dakle, nadahnitelj i začetnik knjiga obaju zavjeta, tako je mudro rasporedio da je Novi zavjet u Starom skriven, a u Novom Stari otkriven (Dei Verbum, 15-16). Židovski narod je odbacio ovaj Božji zavjet, jer im je Isus rekao „Tko mene mrzi, mrzi i Oca mojega.“ (Iv 15,23). Ove Isusove riječi i dalje vrijede za današnje Židove: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.“ (Mk 13,31). A Isus je rekao ako ga ne prihvatimo, ne možemo ići k Ocu.34 Kada današnji Židovi odbacuju Krista, tada odbacuju i Oca i njegov zavjet. Jer naposljetku postoji samo jedan zavjet, ne dva zavjeta, Stari zavjet je prešao u Novi zavjet. Zato jer postoji samo jedan Bog, ne postoje dva boga – bog Starog zavjeta i bog Novog zavjeta. Ovo je gnostičko krivovjerje. Ovo je nauk farizeja i Talmuda. Današnji Židovi su talmudistički učenici farizeja, koji su odbacili Božji zavjet u Njegovom novom i vječnom zavjetu. Međutim, pravedni Židovi Starog zavjeta – proroci, Abraham i Mojsije – prihvatili su Krista. Isus nam je to rekao, pa i mi to moramo isticati.
G. Fülep: Dok je Nostra aetate bliska izrazu kojeg je koristio Ivan Pavao II – „starija braća“, papa Benedikt XVI je rabio izraz „oci u vjeri“. No Židovi Staroga zavjeta i Talmudski judaizam su dvije sasvim različite stvari, zar ne?
Monsinjor Schneider: Jesu, dakako. Nažalost, ti izrazi ovih dvaju papa također su do neke mjere dvosmisleni. Nisu sasvim jasni. Tako kada ove riječi trebaju naznačiti da su Židovi naša starija braća, moramo istaknuti da su samo Židovi Staroga zavjeta – proroci, Abraham i svi sveci Staroga zavjeta – naša starija braća. Ovo je ispravno tumačenje jer su oni već prihvatili Krista, ne eksplicitno već na razini pralikova i simbola, a Abraham čak eksplicitno, kako nam je to sam Krist rekao: „Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.“ (Iv 8,56). No kako isto možemo reći za današnje Židove Talmuda koji odbacuju Krista i koji nemaju vjere u Krista i Presveto Trojstvo? Kako oni mogu biti naša starija braća ako nemaju vjere u Krista? Čemu me oni mogu naučiti? Imam vjeru u Krista i Presveto Trojstvo. No, oni odbacuju Presveto Trojstvo, tako da nemaju vjere. I stoga oni nikada ne mogu biti moja starija braća u vjeri.
Dijalog s islamom
G. Fülep: Islam je najraširenija religija u Kazahstanu.35 Tradicionalno, etnički Kazaci su sunitski muslimani. Kakva su vaša iskustva u dijalogu s njima? Za islam se kaže da je sličan kršćanstvu ili judaizmu jer vjeruju u jednoga Boga, pa bi stoga monoteizam trebao biti temelj za njihovo obraćenje. No, je li to uistinu tako? Je li moguć iskren teološki dijalog s njima? Je li Alah isto što i Presveto Trojstvo? Postoji li kakav temelj za teološki dijalog ako islam prezire vjeru Utjelovljenja?
Monsinjor Schneider: Postoji određena nejasnoća kada se govori da su židovi, muslimani i kršćani sljedbenici monoteističkih religija. Ovo je posve zbunjujuće. Zašto? Jer mi kršćani ne vjerujemo samo u jednog Boga, već u Trojedinog Boga, u Boga, Presveto Trojstvo. Ne vjerujemo samo u jednog Boga na način kakav je moguć svakom ljudskom biću po svjetlu naravnog razuma. Židovi i muslimani vjeruju u Boga koji je samo jedna osoba. Ovo je krivovjerje, jer to nije istina. Bog nije samo jedna osoba, Bog je tri osobe. Usto, oni nemaju vjere, jer vjeruju samo da je Bog jedan, no za to nije potrebna vjera, samo naravni razum. Postoji dogma vjere koja kaže da svaka osoba može po naravnom svjetlu naravnoga razuma spoznati da je Bog jedan. No, mi imamo nadnaravnu vjeru, i u tome leži supstancijalna razlika.
Objektivno promatrajući, Bog kojega spoznajemo putem razuma dakako, jest Presveto Trojstvo. No, židovi i muslimani ne prihvaćaju Presveto Trojstvo. I stoga se ne možemo moliti zajedno s njima, jer njihovo bogoštovlje izražava njihovo uvjerenje da postoji samo jedan Bog, u jednoj osobi. No mi kršćani uvijek se klanjamo Bogu u Trima osobama. Uvijek. Tako da ne možemo biti dionici istog bogoštovlja. To ne bi bila istina. Bilo bi to protuslovlje i laž.
G. Fülep: Znači li to da dva dana Svjetske molitve za mir u Asizu36 predstavljaju skandalozno proturječje?
Monsinjor Schneider: Nažalost, Svjetski dani molitve za mir koji su se održavali u Asizu sadržavali su i iskazivali veliku pomutnju oko supstancijalnih razlika između molitve kršćana, koja je uvijek upravljena Presvetom Trojstvu, i molitve ljudi koji prepoznaju Boga kao Stvoritelja i jednu Osobu po svjetlu naravnog razuma, i koji mu se klanjaju prema naravnom razumu. Najžalosniji aspekt međureligijske molitve u Asizu bila je međutim činjenica da su u tome također sudjelovali i predstavnici politeističkih [mnogobožačkih] religija, koji su prakticirali svoje kultove usmjerene prema idolima, i stoga su prakticirali istinsku idolatriju, što je prema Svetom pismu najveći grijeh od svih.
Migracija je umjetno planirana i programirana
G. Fülep: Kako gledate na migrantsku krizu u Europi? Kakav je ispravan, katolički pristup prema tome?
Monsinjor Schneider: Ovo je više-manje političko pitanje. Primarna zadaća biskupa nije davanje političkih izjava. No, kao privatna osoba, a ne kao biskup, rekao bih da je tzv. „migracija“ umjetno planirana i programirana, pa se tu čak može govoriti i o određenoj vrsti invazije. Određene globalne političke sile su to već pripremile godinama ranije, stvarajući pomutnju i ratove na Bliskom istoku, i to „pomažući“ ove teroriste, a ne suprotstavljajući im se izravno, i tako su – na određeni način – pridonijeli ovoj krizi. Premještanje tolike mase ljudi, koji su predominantno muslimani i kao takvi pripadaju vrlo različitoj kulturi, u srce Europe, svakako je problematično. Pa tako ovdje imamo programirani sukob u Europi koji destabilizira civilni i politički život. Ovo valjda mora biti očigledno svakome.
Crkva i Rusija
G. Fülep: Htio bih vas upitati o ruskom pravoslavlju i Rusiji. Jako dobro poznajete Rusku pravoslavnu Crkvu, njihov život i mentalitet. Iduće godine će biti 100. obljetnica ukazanja u Fatimi. Rusija bez ikakve sumnje nije bila izravno i nedvosmisleno posvećena Bezgrješnom Srcu Marijinom, i poznato je da se nije okrenula Bogu?37
Monsinjor Schneider: Poznat nam je tekst koji je objavio Ivan Pavao II. Tako da je to na određeni način bila posveta Rusije, no ona definitivno nije bila eksplicitna. U tom tekstu on je govorio o zemljama i nacijama kojima je potrebna ova posveta i za koje je Marija htjela da se posvete njoj. Bila je to dakako, aluzija na Fatimu. Tako da bih rekao da se dogodilo neizravno posvećenje Rusije. No, držim da bi se to svakako trebalo izvesti na izravan način u kojem bi se specifično spomenula Rusija. Nadam se da će se takvo što dogoditi u budućnosti.
G. Fülep: Katolička tradicija i sveta katolička liturgija po starom obredu (usus antiquor) mogla bi biti od velike pomoći za istinski ekumenizam s pravoslavljem. No nažalost, oni [pravoslavci] su zgroženi suvremenim latinskim obredom. Govore da nalikujemo protestantima. Ovo je tragično, pomislimo li na apostolsku tradiciju koja bi trebala biti temelj i korijen latinskih i grčkih liturgija. Pomaže li to u promicanju učinkovitog dijaloga s Istočnim crkvama bez katoličke tradicije?
Monsinjor Schneider: To je dakako, istina. Vrlo često sam u kontaktu s pravoslavnim klericima i oni mi to sami govore. Bogoslužje usmjereno prema narodu, ženske čitačice, svi ti primjeri su zapravo sličniji protestantskom bogoslužju. Svećenici i vjernici tvore zatvoreni krug, slavlje više nalikuje na kakav sastanak i konferenciju, a također se i neki neformalni aspekti tijekom Mise protive katoličkoj i apostolskoj tradiciji koja nam je zajednička s Pravoslavnom crkvom. Tako da je istina kako sam uvjeren da ćemo, kada se vratimo tradicionalnoj liturgiji ili kada barem budemo slavili novu Misu na tradicionalniji način, biti puno bliži našoj pravoslavnoj braći, barem na razini liturgije. Ivan Pavao II. je 2001. napisao pismo Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, u koje je uključio jedan vrlo zanimljiv izraz. Govorio je o tradicionalnoj rimskoj liturgiji, koja ima vrlo časno mjesto, i koja ima sličnosti s časnim istočnim liturgijama.38
G. Fülep: Papa Franjo i patrijarh moskovski i sveruski Kiril (Ćiril) su se susreli u Havani na Kubi 12. veljače 2001., i potpisali su povijesnu zajedničku deklaraciju.39 Ovaj dokument uključuje 30 točaka, s time da se samo 3 odnose na teološka pitanja, ostale na mir u svijetu, socijalna pitanja, zaštitu života, brak, zaštitu okoliša i vjerske slobode. Kakvo je značenje ovoga susreta?
Monsinjor Schneider: Sama činjenica da je po prvi puta u [suvremenoj] povijesti došlo do susreta rimskog prvosvećenika i ruskog patrijarha nosi vrlo posebnu težinu. Na ljudskoj i psihološkoj razini takav susret je uklonio višestoljetno međusobno nepovjerenje i otuđenje. Tako da je u ovom smislu to bio vrlo važan sastanak. Međutim, teološka pitanja su bila gotovo posve isključena. Također, okolnosti sastanka su imale vrlo jasnu političku dimenziju. Nadamo se da će Božanska providnost iskoristiti ovaj sastanak za buduće jedinstvo u cjelovitosti katoličke istine.
Moramo okajati naše grijehe
G. Fülep: papa Franjo je otvorio Iubilaeum Extraordinarium Misericordiae,40 što obuhvaća molitveno razdoblje od Svetkovine Bezgrješnog Začeća (8. prosinca) 2015. do Svetkovine Krista Kralja (20. studenog 2016.). U prilici smo čuti mnogo učenja i razmatranja o milosrđu. Kako vi tumačite Božje milosrđe?
Monsinjor Schneider: Milosrđe Božje je Njegova ljubav prema nama. A milosrđe Božje nam je otkriveno kada je došao među nas i postao jedan od nas. Upravo po neizmjernom Božjem milosrđu On je odlučio postati čovjekom i otkupiti nas na križu. Božje milosrđe leži u činjenici da nam je uvijek spreman opraštati, kad god se iskreno pokajemo za svoje grijehe. Sam Isus je Petru kada ga je ovaj pitao41 „Koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ odgovorio „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“, odnosno, kada god te tvoj brat iskreno zatraži oproštenje. Kad god Boga tražimo da nam oprosti naše grijehe, ma koliko veliki i užasni oni bili, oprostit će nam pod uvjetom da smo se iskreno pokajali za njih, tj. da smo ih spremni ubuduće izbjegavati. Ali nažalost, skupina kardinala Kaspera kao i oni klerici koji podupiru njegovu teoriju, pogrešno tumače i zloupotrebljavaju koncept milosrđa, jer uvode mogućnost da Bog oprašta čak i kada nemamo čvrstu namjeru pokajati se i u budućnosti izbjegavati grijeh. Naposljetku, ovo predstavlja potpuno uništenje istinskog koncepta Božanskog milosrđa. Takva teorija kaže: možete nastaviti griješiti, Bog je milosrdan. Ovo je čista laž, a usto je i duhovni zločin jer gurate grešnike da i dalje griješe, i da posljedično budu zauvijek izgubljeni i osuđeni.
G. Fülep: Kakva je veza između Božjeg milosrđa i Presvete Euharistije? Je li Presveti Sakrament glavni znak Božjega milosrđa jer nam se po njemu daje istinski, stvarno i bitno (supstancijalno)?42
Monsinjor Schneider: Naravno da jest. To je tako jer je Presveta Euharistija sakrament Kristovog Križa, sakrament njegove Žrtve, koja se uprisutnjuje u svakoj svetoj Misi. Čin našeg otkupljenja se uprisutnjuje, što je najveći čin Božjega milosrđa. Tako je Euharistija demonstracija i proklamacija živog Božjeg milosrđa za nas. No, Euharistija ne sadrži samo Kristovu Žrtvu, već i samu Kristovu osobu. Njegovo Tijelo i Krv su istinski prisutni, te je ovo stoga najsvetija stvarnost kojoj možemo svjedočiti ovdje na zemlji. Presvetom možemo pristupiti samo kao onaj javni grešnik koji je govorio: „O, Gospodine moj, nisam Te dostojan, no ozdravi me, očisti me!“ Tako je Euharistija također demonstracija milosrđa Boga, koji traži da se prethodno očistimo i operemo od naših grijeha. Glavni i dolični sakrament milosrđa je međutim, sakrament pokore. Euharistija je demonstracija Božjeg milosrđa, a ono od nas neminovno traži poseban sakrament milosrđa, a to je sakrament pokore, tako da se duša može očistiti. Sakrament pokore jest vrata milosrđa: to su otvorena vrata Srca Isusova, jer tijekom sakramentalnog odrješenja iz Srca Isusova istječe Krv, koja čisti grješnika. Sveta Misa u sebi sadrži izvor svih drugih sakramenata, a taj izvor je Žrtva Križa.
Duh Sveti je jači
G. Fülep: Motuproprij Summorum Pontificum43 iduće godine će navršiti desetu obljetnicu. Vi ste Preuzvišeni imali priliku promatrati kako se ovaj papinski zakon obdržava diljem svijeta. Kakva je vaša procjena situacije?
Monsinjor Schneider: Dakako, kao rezultat motuproprija, tradicionalna liturgija se počela širiti polagano, ali vrlo snažno. Takav pokret se više ne može zaustaviti. Već je sada izuzetno snažan, naročito kod mlađih generacija: mladeži, sjemeništaraca, mladih obitelji. Oni žele iskusiti ljepotu katoličke vjere kroz ovu liturgiju, a za mene je to istinski znak djelovanja Duha Svetoga, jer se širi tako prirodno i polagano, bez pomoći službenih crkvenih struktura, bez pomoći nomenklature. Vrlo često ovaj pokret se mora suočavati čak i s protivljenjem službenih predstavnika Crkve. No bez obzira na zapreke postavljene od eklezijalne birokracije, ovaj pokret raste i širi se, a to je za mene upravo djelo Duha Svetoga. A Duh Sveti je snažniji od nekih biskupa i kardinala, kao i od nekih dobro utvrđenih crkvenih struktura.
„Lex credendi – lex orandi – lex vivendi”
G. Fülep: Postoji mnogo tradicionalista koji vide samo ljepotu liturgije, a nije ih briga za nauk. Formalizam, ritualizam i perfekcionizam su vrlo opasni jer ove zablude razdvajaju doktrinarnu istinu, život i liturgiju. Kako možemo izbjeći ove probleme?
Monsinjor Schneider: Postoji temeljno katoličko načelo koje glasi: “Lex credendi est lex orandi” (Zakon vjerovanja jest zakon molitve). To znači da se zakon vjere, tj. katolička istina, mora izraziti zakonom molitve, javnim bogoslužjem Crkve.44 Tekstovi i obredi liturgije moraju odražavati cjelovitost i ljepotu katoličke vjere i Božanskih istina. Kada ljubimo ljepotu liturgije u njenom tradicionalnom izričaju, to nam mora dotaknuti i dušu i um, kako bismo sve više ljubili katoličku istinu, i kako bismo ih živjeli u našim svakodnevnim kršćanskim životima. Istinski katolik prvo mora uzljubiti cjelovitost vjere, a iz ove ljubavi dolazi cjelovitost liturgije, a iz nje dolazi moralna cjelovitost. Tako da bismo mogli proširiti ovaj tradicionalni aksiom govoreći: „Lex credendi – lex orandi – lex vivendi”. Moramo se pobrinuti za skrb i obranu cjelovitosti katoličke vjere, međutim, to uvijek moramo činiti u skladu s principom „sentire cum ecclesia” (osjećati s Crkvom), to jest s poštovanjem i ljubavlju.
„Non possumus!”
G. Fülep: Tijekom pontifikata Ivana pavla II., Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata izdala je uputu pod nazivom „Redemptionis Sacramentum” o određenim stvarima vezanim uz Presveti Sakrament koje se moraju poštivati ili izbjegavati.45 Ovaj dokument propisuje da „ako pričesnici žele primiti Sakrament na ruku, u oblastima gdje je to dozvolila Biskupska konferencija, a potvrdila Apostolska Stolica, njima se sveta hostija podjeljuje u ruku. Potrebno je, međutim, pozorno paziti da pričesnik hostiju odmah pred djeliteljem konzumira, kako nitko ne bi otišao sa euharistijskom prilikom u ruci. [Postoji li opasnost od oskvrnuća, tada se Sveta Pričest ne bi smjela dati u ruku vjernicima.]“46 ** Vjerujemo u nauk Stvarne Prisutnosti Gospodina Isusa Krista u Presvetoj Euharistiji. Davanjem Presvetog Sakramenta u ruke riskiramo ispuštanje malih čestica, i profaniziranje Presvetoga.47 Iz onoga što ste napisali u svojoj knjizi poznato nam je da se drevna praksa drastično razlikovala od današnjeg protestantiziranog oblika. Kada se traži davanje Svete Pričesti na ruku, je li „Non possumus” (ne možemo) jedini prikladan odgovor svećenika, đakona ili izvanrednih djelitelja?48
Monsinjor Schneider: Da. U potpunosti se slažem s vama. Nemam ništa za dodati tome, jer je to toliko očigledno. Prije svega, mi moramo braniti našega Gospodina. Činjenica jest da tijekom gotovo svake podjele Svete Pričesti na ruku postoji zbiljska opasnost gubitka čestica. Tako da ne smijemo davati Svetu Pričest na ruke. To je preopasno. Moramo čvrsto odlučiti da ćemo štititi i braniti našega Gospodina. Zakon Crkve je podređen dobrobiti Crkve. A u ovom slučaju slovo zakona – koje dozvoljava davanje Pričesti na ruku – uzrokuje veliku duhovnu štetu onom Najsvetijem u Crkvi, odnosno našem Gospodinu u Euharistiji. Tako da je davanje Pričesti na ruku opasno i štetno po Crkvu. Zato ne bismo smjeli slijediti ovaj zakon. To je u praksi dakako vrlo teško, jer su se ljudi već navikli na primanje Pričesti na ruku. Međutim, trebali bismo im prije svega pojasniti s puno uvjerenja i ljubavi, i obično će većina vjernika to prihvatiti. Tako da moramo dati sve od sebe da to postignemo.
G. Fülep: Što ako poglavari to ne dozvoljavaju bogoslovima, akolitima ili izvanrednim djeliteljima?
Monsinjor Schneider: Radije ne bih davao Pričest na ruku. No, ako me poglavar prisiljava na to, rekao bih mu: „ja to ne mogu“. Moram reći poglavaru da i ja imam savjest.
Regnum Eucharisticum
G. Fülep: Preuzvišeni, zadnjih nekoliko dana ste na predavanjima i svetim Misama imali priliku susresti se s probranim mađarskim tradicionalnim katolicima, kao i mađarskim tradicionalnim svećenicima. Posjetili ste Parlament i molili ste se pred Svetom Ugarskom Krunom i Svetom desnicom kralja sv. Stjepana. Kakvi su vaši dojmovi iz Marijinog kraljevstva (Regnum Marianum)?49
Monsinjor Schneider: Ovo je tako divna zemlja! Posvuda vidim prekrasna sela i crkve! Ovaj put mi je pokazao da je ovo katolička zemlja. I stoga se toplo nadam da će Mađari ostati vjerni Marijinom kraljevstvu, tako da vašom zemljom uistinu vlada Naša Gospa. A Kristova vladavina uvijek se ostvaruje preko Marije. Tako da, kada ste Regnum Marianum, trebali biste biti i Regnum Eucharisticum (Euharistijsko kraljevstvo). Želim da ljubav, pobožnost i obrana našeg Euharistijskog Gospodina također sve više raste u Mađarskoj.
Fusnote napisao Dániel Fülep.
Intervju vodili i objavili: Centar za visoko obrazovanje John Henry Newman (newman.hu)
https://www.facebook.com/newmankozpont/
Regnum Eucharisticum, Zbornik s konferencije
© Athanasius Schneider, Fülep Dániel ISBN 978 615 80263 6 9
[29] Nostra aetate (U naše vrijeme) je deklaracija Drugog vatikanskog sabora o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama. Izglasana je od prisutnih biskupa s 2,221 glasom za i 88 protiv, a objavio ju je papa Pavao VI. 28. listopada 1965. Njen prvi nacrt, naslovljen Decretum de Iudaeis (Dekret o Židovima) je dovršen u studenom 1961., otprilike 14 mjeseci nakon što je papa Ivan XXIII. taj posao povjerio kardinalu Bei. Ovaj prvotni nacrt u biti nikada nije bio u opticaju, jer nikada nije dan Koncilu (koji je otvoren 11.listopada 1962.) na uvid.
[30] Komisija za religijski dijalog sa židovima, “Neopozivi su dari i poziv Božji!” (Rim 11,29), Osvrt na teološka pitanja koja se tiču katoličko-židovskih pitanja u prigodi 50. obljetnice “Nostra aetate” (10. prosinca 2015.) http://www.vatican.va/roman_curia/pontifical_councils/chrstuni/relations-jews-docs/rc_pc_chrstuni_doc_20151210_ebraismo-nostra-aetate_en.html
[31] Ibid 40.
[32] “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga 20i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20).
[33] Usp. Mt 28,19.
[34] Usp. “Odgovori mu Isus: »Ja sam Put i Istina i Život:nitko ne dolazi Ocu osim po meni.«” (Iv 14,6)
[35] Prema popisu stanovništva iz 2009., 70% pučanstva je muslimanske vjeroispovjesti, 26% kršćanske, 0,1 budističke, 0,2 ostali (uglavnom Židovi), a 3% je nereligioznih, dok 0,5% nije htjelo odgovoriti na to pitanje.
[36] Papa Ivan Pavao II. organizirao je prvi Svjetski dan molitve za mir u talijanskom gradu Asizu 27. listopada 1986. Sveukupno, nazočno je bilo 160 vjerskih vođa koji su proveli dan u zajedničkom postu i molitvi svom Bogu ili bogovima. Nasljednik pape Ivana Pavla II., papa Benedikt XVI. je 27. listopada 2011. otputovao na zajednički ekumenski razgovor kako bi se komemorirao sastanak iz 1986. No, nije bilo zajedničke međudenominacijske molitvene službe, što je odražavalo poglede Benedikta XVI. da se, dok su takvi susreti dobra stvar, ipak ne smije odavati dojam – pa čak ni prema vani, odnosno u tumačenjima drugih – da teološke razlike nisu važne.
[37] Treći dio tajne odnosi se na Gospine riječi: “ako ne, [Rusija] će širiti svoje zablude širom svijeta, uzrokujući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo patiti, različite nacije bit će uništene.” (13.7.1917.) … Ako se moji zahtjevi ispune, Rusija će se preobratiti i vladat će mir; ako ne, ona će širiti svoje zablude širom svijeta, itd.”
[38] Presveta liturgija, koju konstitucija Sacrosanctum Concilium smatra vrhuncem života Crkve, nikada se ne može svesti na puku estetsku stvarnost, niti se može smatrati oruđem čiji su ciljevi prvenstveno pedagoški ili ekumenski.Slavljenje svetih otajstava je prije svega, čin hvale Suverenog Veličanstva Božjeg, Trojega u Jednome, izraz koji je želio sam Bog … Slavljenje liturgije je čin kreposti religije koji u skladu sa svojom naravi, mora karakterizirati dubok osjećaj za sveto. U ovome, čovjek i čitava zajednica moraju biti svjesni toga da su u prisutnosti, i to na sasvim poseban način, Njega koji je trostruko svet i koji sve nadilazi. Posljedično, stav usrdne molitve ne može biti drugo nego prožet reverencijom i osjećajem strahopoštovanja koje dolazi iz spoznaje da se nalazimo u prisustvu Božjeg veličanstva. Zar Bog nije htio ovo izraziti kada je naredio Mojsiju da skine svoju obuću pred gorućim grmom? Zar nije stav Mojsija i Ilije koji se nisu usudili Boga gledati facie ad faciem [licem u lice] proizišao iz ove svijesti? Narod Božji treba vidjeti svećenike i đakone koji se ponašaju na način pun pobožnosti i dostojanstvenosti, kako im pomogli da prodru kroz nevidljive stvari bez nepotrebnih rijči ili objašnjenja. U Rimskom misalu Pija V., kao i u nekolicini istočnih liturgija, postoje jako lijepe molitve pomoću kojih svećenik izražava svoj najdublji osjećaj poniznosti i reverencije pred Presvetim Otajstvima: one otkrivaju samu srž liturgije.” U svom obraćanju plenarnoj skupštini Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 21. rujna 2001. papa Ivan Pavao II snažno je naglasio kako je vjeran prijevod liturgijskih knjiga od presudne važnosti. Također je pozivao na prikladnu katehezu vezanu za popularne pobožnosti, koje bi uvijek trebale voditi puk prema većem razumijevanju Mise. Adoremus, Society for the Renewal of the Sacred Liturgy. Online izdanje – Vol. VII, Br. 9: Prosinac 2001 – Siječanj 2002.
[39] http://en.radiovaticana.va/news/2016/02/12/joint_declaration_of_pope_francis_and_patriarch_kirill/1208117
[40] Izvanredna jubilarna godina milosrđa
[41] Tada pristupi k njemu Petar i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« (Mt 18, 21–22).
[42] Istinski, stvarno i bitno (supstancijalno), usp. DH 1637.
[43] Summorum Pontificum („Vrhovnih svećenika“) je apostolsko pismo pape Benedikta XVI., izdano u obliku motuproprija (tj. na papinu vlastitu inicijativu) 7. srpnja 2007., a na snazi je od 14. rujna 2007. Izdano je zajedno s pismom u kojem Benedikt XVI. tumači svoje razloge za njegovo objavljivanje, čime je specificirao okolnosti u kojima svećenici latinske Crkve mogu slaviti Misu po, kako to on naziva, “Misalu kojega je proglasio bl. Ivan XXIII. 1962” (jedno od zadnjih izdanja Rimskog misala, koje je bolje poznato pod nazviom tradicionalna latinska Misa), i podjeljivati većinu sakramenata u onom obliku kakav se rabio prije liturgijskih reformi koje su slijedile nakon Drugog vatikanskog sabora. S odobrenjem pape Benedikta XVI., Papinsko vijeće Ecclesia Dei je na blagdan sv. Pija V. – 30. travnja 2011. izdalo naputak Universae Ecclesiae, kako bi razjasnila neke aspekte Summorum Pontificuma.
[44] U ovoj formulaciji, Preuzvišeni parafrazira načelo “lex orandi, lex credendi”, tj. “zakon molitve je zakon vjere”, koje datira iz vremena sv. Augustina, koje znači da ako želiš znati u što vjeruje Crkva, moraš znati kako se moli, jer vjerovanje i molitva nikada ne mogu proturječiti jedno drugome. Iako se ovo načelo prvenstveno odnosi na liturgijske molitve, primjenjivo je i na druge službeno odobrene molitve, pa se stoga službene molitve Crkve mogu smatrati autentičnim izvorima katoličkih dogmi.
[45] Ova uputa, koju je pripremila Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata po ovlaštenju rimskog prvosvećenika Ivana Pavla II u suradnji s Kongregacijom az nauk vjere, odobrio je isti papa na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 2004., i naredio je da objavi, te da se svi oni kojih se tiče počnu odmah pridržavati tih uputa.
[46] Ibid 92.
[**] Rečenica iz točke 92. “Si adsit profanationis periculum, sacra Communio in manu fidelibus non tradatur.” (Postoji li opasnost od oskvrnuća, tada se Sveta Pričest ne bi smjela dati u ruku vjernicima.) iz nekog razloga nedostaje u službenom hrvatskom prijevodu dokumenta “Redemptionis Sacramentum” (u izdanju Siona), dok je prisutna u latinskom izvorniku, kao i drugim prijevodima na službenim stranicama Svete Stolice, usp. http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemptionis-sacramentum_lt.html
[47] Ovaj način je samo specijalni ustupak (indult). Važno je naglasiti da sukladno trenutno važećim propisima, vjernici mogu normalno primati Svetu Pričest klečeći, usp. RS 90.
[48] Kako su to rekli abitinski mučenici: “Sine dominico non possumus” – Ne možemo živjeti bez [slavljenja] Dana Gospodnjeg.
[49] Regnum Marianum (Marijina zemlja) je drevno katoličko ime za Mađarsku. Ono znači Kraljevstvo (zemlju) Marijino. To ime dolazi od tradicije prvog mađarskog kralja, sv. Stjepana, koji je umrijevši bez nasljednika, ponudio Svetu Ugarsku Krunu i zemlju Djevici Mariji. Od tada je Djevica Marija bila istinska Kraljica mađarskog katoličkog kraljevstva. Naziv Regnum Marianum se često rabio kako bi se naglasila snažna povezanost između Mađarske i Katoličke Crkve.
