U nedavnom obraćanju talijanskim liturgičarima, mnogi su stekli dojam da je papa Franjo zacementirao liturgijske promjene koje su došle po svršetku Drugog vatikanskog sabora. „Nakon ovog učiteljstva, nakon ovog dugačkog putovanja“, rekao je, „možemo sa sigurnošću i učiteljskim autoritetom potvrditi da je liturgijska reforma nepovratna.“ Liberalni komentatori slavili su njegov komentar kao udarac „ponovnom jačanju neke vrste neo-klerikalizma“ i likovali kako je došlo do „potiskivanja restauracijskog pokreta u liturgiji“.
Liberali imaju razloga radovati se: Franjo je pokazao svoju naklonjenost njihovoj želji za liturgijom koja više nalikuje na zajednički obrok nego na drevnu žrtvu. No, znači li Franjina izjava da je nakon više od tisuću godina razvitka liturgijska evolucija došla do svoje završne faze i kako sada mora stati?
Jednom riječju, ne. Netko bi isto tako magisterijalno (crkvenoučiteljski) mogao proglasiti da se proliveno mlijeko više ne može vratiti u tetrapak, ili dogmatski definirati da se razbijeno jaje više ne može sastaviti, jednako kao što može izjaviti da je liturgijska reforma nepovratna. To bi bilo kao da ponosno izjavljujete da netko ne može ispraviti tešku pogrešku. Ovo opažanje je neosporno, premda bi sram u ovom slučaju bio prikladniji od hvalisanja. Pitanje uopće nije možemo li popraviti prethodne pogreške, već kako počistiti nastali nered.
Franjine primjedbe su još jedan pokazatelj njegove tjeskobe zbog sve većeg tradicionalnog usmjerenja mladih katolika, koje se odražava i na Crkvu. Sve ovo smo već vidjeli, u njegovim pričama o mladim svećenicima koji viču na strance i igraju se krpicama, za razliku od mudrog starog suosjećajnog (i liberalnog) monsinjora. Franjo se poigrava varijacijama na temu pjesme „Imagine“ Johna Lennona: „Mi smo starci pozvani sanjati i proslijediti naše snove današnjoj mladeži: oni ih trebaju.“ Možda, ali čini se da ih mladež baš i ne želi.
Svaki mladi progresivac ili stari tradicionalist reći će vam da dob ne diktira nečije preferiranje dogme ili slobode, obrednosti ili ležernosti. Velika ironija današnjice zapravo je u sukobu mladih koji preferiraju drevnost i starih koji jure za novotarijama, a tu su i progresivci koji se užasavaju buduće borbe s tradicionalistima koji pak preziru svoje neposredne prethodnike.
Ako itko sumnja u postojanje ovog sukoba, neka posjeti neki samostan ili redovničku zajednicu, sasvim vjerojatno će zamijetiti kako su mladi redovnici najčešće mnogo tradicionalniji od svojih starješina. U Francuskoj će za dvadesetak godina većina svećenika isključivo slaviti tradicionalnu latinsku Misu. Gdje god pogledate, klinci su staroobredni.
Rijetki su progovorili o promjenama u Crkvi tako elokventno poput vlč. Renéa Dinkloa, provincijala nizozemskih dominikanaca, i jedinog pripadnika svog reda iz „generacije X“ (djece rođene otprilike između 1960. i 1980., op. prev.) Jedno od njegovih najranijih sjećanja je ispovjedaonica ispunjena bubnjevima koje je koristio zbor mladih. Dok je došlo vrijeme njegovog pristupanja Redu propovjednika u 1990-ima, nizozemski dominikanci su odbacili vlastite tradicionalne molitve i počeli su vjerovati kako će se njihov Red preoblikovati u skup laika. S razlogom je vjerovao da će biti posljednji svećenik provincije koja je trajala preko 500 godina.
A tada je provincija počela dobivati zvanja. Mladi nizozemski dominikanci gorjeli su od želje za rekonstrukcijom onih oblika življenja i molitve koje su njihovi starješine razmontirali. Na rubu smo dalekosežnih posljedica, primijetio je prošle godine vlč. Dinklo. „U ovakvoj situaciji moglo bi doći do napetosti među generacijama.“ Mladići žele nositi habit i „iznova otkriti mnogobrojne religijske prakse, obrede, oblike napjeva i molitava iz tradicije koju su starije generacije odbacile.“ Kako bi se izbjegli međugeneracijski sukobi, osnovana je nova kuća za ove mladiće.
U jednom obraćanju iz 2010. nadbiskup DiNoia je opisao iskustva ovih mladih tradicionalista. „Slutim da je vlastito iskustvo radikaliziralo ove mladiće u dobi od dvadeset do tridesetak godina… i to na sasvim suprotan način od naših iskustava.“ Nakon „Bog zna kakvih osobnih i društvenih iskustava“ upoznali su moralni kaos, osobni i društveni, i zaključili da ne žele imati ništa s time.“ Osjećaj da su jedva izvukli živu glavu nit je vodilja njihovih poziva. „Kao da su došli na sam rub ponora i zatim se vratili natrag.“
DiNoina generacija je željela ujediniti Crkvu i svijet, no mladi svećenici vjeruju da između njih naposljetku postoji sušta suprotnost. Nama je to možda teško shvatiti, ali ovi mladići ne dijele onaj kulturološki optimizam koji su mnogi od nas naučili usvojiti zdravo za gotovo u postkoncilskom svijetu. Žale zbog „nutarnje ili autosekularizacije Crkve“, a naročito su razočarani stanjem liturgije. Ovo objašnjava njihov entuzijazam prema misalu iz 1962. (zadnje tipsko izdanje Misala prije drastičnih koncilskih promjena, op. prev.)
DiNoia je zabrinut za svećenike svoje generacije. Unatoč njihovom govoru o otvorenosti spram budućnosti, „nisam sasvim siguran da smo… u potpunosti spremni za ovu vrst s jedne strane radikalnog odbacivanja kulture koja nas okružuje, a s druge strane radikalnog opredjeljenja za dominikansko-katolički alternativni način života kakav prepoznajemo u ovim mladićima“.
Mnogi mladi katolici osjećaju da im je uskraćeno nasljedstvo koje im s pravom pripada. Morali su iznova, dio po dio sastaviti nešto što im je trebalo biti predano u besprijekornom stanju. Jedan engleski akademik mi je nedavno rekao kako je pokušao pronaći primjerak Rječnika katoličke teologije („Dictionnaire de théologie catholique“), priručnika koji je od prešao put od besprijekornog autoriteta do zabranjene knjige (liber prohibitus) u vrijeme Drugog vatikanskog koncila. Kontaktirao je Belgijanca koji je pomagao redovničkim zajednicama pred gašenjem prilikom likvidacije njihovih knjižnica. Belgijanac je pronašao franjevačku zajednicu koja je bila voljna prodati mu tu knjigu, no u zadnji trenutak došlo je do obrata. Redovnici su ipak odlučili spaliti knjige, „kako bi spriječili da padnu u ruke tradicionalista“.
Tko su ovi zastrašujući mladi tradicionalisti? Stupite u tihu kapelicu u New Yorku i naći ćete odgovor. Tamo se svakog nedjeljnog jutra potajno okupljaju mladi vjernici. Podijeljeni su po spolu: žene su lijevo, muškarci desno. Odjeveni u traperice i Birkenstock obuću s ponekim piercingom u nosu, moglo bi ih se sasvim lako zamijeniti s grupom slučajnih prolaznika. No, oni su ovamo stigli s razlogom. Čim zazvoni zvono, ujednačeno se dižu. Svećenik s kapucom preko glave prilazi oltaru i počinje govoriti Misu na latinskom. Tijekom pričesti, kleknu na tlo gdje bi se trebala nalaziti oltarna ograda.
U gradu u kojem se diskrecija ismijava, a porocima se javno paradira, takva atmosfera ispunjena reverencijom naprosto je zapanjujuća. Ova Misa krenula je prije godinu dana kada su studenti i mladi zaposleni profesionalci (od kojih mnogi nisu punokrvni tradicionalisti) počeli odlaziti na Misu koju je privatno slavio jedan mladi svećenik. Ona je ostala neka vrst tajnog skupa, oglašenog isključivo usmenim putem, kako bi se izbjegla reakcija starijih svećenika koji preziru tradicionalnu Misu i koji su užasnuti time što mladi ljudi New Yorka – avangarde svih mogućih pravaca – sve više vide tradiciju kao budućnost.
Nakon Posljednjeg evanđelja vjernici prekidaju svoj pričesni post kavicom negdje u blizini. Pitam jednu od njih kako je počela dolaziti ovamo. „Išla sam na Misu 24 godine“, kaže ona. „I dalje idem na oba oblika Mise, no kada sam se susrela s tradicionalnom latinskom Misom, odmah sam osjetila da je mnogo više ispunjena poštovanjem i pobožnošću. Bila sam prenesena u neki drugi svijet.“ Njezin nastup je simpatičan, a njezina haljina moderna je i neupadljiva. Kako je naš razgovor odlutao u raspravu o tome zašto je Pijo IX. bio u pravu prilikom “slučaja Mortara”, slutim da je moja sugovornica primjer osobe kakvu bi vjerni katolici kojima je stalo do mišljenja drugih rado istaknuli kao budućnost Crkve – samo da nije toliko vezana uz njezinu prošlost.
(Naslov članka u engleskom izvorniku – “The Kids are Old Rite” neprevediva je igra riječi)
Matthew Schmitz, urednik mjesečnika “First Things“
Ovaj članak prvi put je objavljen u tjedniku “Catholic Herald” (1. rujan 2017.)
