Među mnogim vrlinama pravila sv. Benedikta ističe se i njegova sposobnost da obuhvati cijelu viziju neke stvari u samo jednoj jezgrovitoj frazi. Nema tu suvišnih riječi; ono što je sv. Benedikt naumio reći, on to i kaže – snažno, kratko i jasno. Divan primjer toga je 52. poglavlje Pravila „Samostanska bogomolja“, gdje patrijarh piše:
„Bogomolja neka bude ono što joj kaže ime i ništa se drugo ondje ne smije činiti ni spremati. Poslije Djela Božjega svi iziđu u najvećoj tišini da izraze štovanje Bogu, da ne bi tako svojim bezobzirnim ponašanjem smetali onima koji možda žele zasebno moliti. No i inače, kad netko želi tiho moliti, jednostavno uđe i moli, ne naglas, već sa suzama i u gorljivosti srca. Tko ne moli, ne smije se, kako je već rečeno, zadržavati u bogomolji poslije Djela Božjega, da ne smeta drugima.“ [1]
Često sam poželio da se ovaj tekst izrezbari u drvo ili kamen iznad vrata svake katoličke crkve na ovome svijetu, otisne na svakom župnom listiću i propovijeda sa svake propovjedaonice, i to takvom nepogrešivom pravilnošću kako bi se prodorno predliturgijsko i postliturgijsko čavrljanje kojim se nedjelju za nedjeljom krade pobožna tišina u hramu Božjem počelo potiskivati dok jednom posve ne umukne. Ne znam bi li to upalilo, ali često sam se pitao zašto toliko malo župnika pokušava vratiti „duboku tišinu“ u naše crkve. Možda to ima nekakve veze s ukorijenjenim osjećajem da su dobre navike pretkoncilskih dana zauvijek nestale i kako se više neće vratiti među mobitelske barbare iz crkvenih klupa; a možda to naprosto ima veze s gubitkom vjere u crkvu kao svetog mjesta. Ako uzmemo u obzir da većina novosagrađenih prigradskih crkava izgleda kao mješavina poligona za testiranje mlaznih pogona i sportskih dvorana, ne bi nas trebalo čuditi da je osjećaj za sveto ne samo odsutan, već i izbrisan.
Ranije u Pravilu, u 19. poglavlju naslovljenom „O ponašanju kod pjevanja psalama“, sv. Benedikt donosi svjedočanstvo o dostojanstvu crkve i Djela Božjeg koje se odvija unutar nje i zaključuje kakav bi trebao biti naš unutarnji i vanjski stav:
„Vjerujemo da je Bog svagdje nazočan i da oči Gospodnje na svakom mjestu budno motre dobre i zle. Bez sumnje moramo to još čvršće nego inače vjerovati kad sudjelujemo kod Djela Božjega. Zato se stalno podsjećamo na ono što kaže Prorok: Služite Gospodinu sa strahom. I: Pjevajte mudro. I još: Pred licem anđela pjevam tebi. Razmišljajmo, dakle, kakvi moramo biti pred licem Boga i njegovih anđela, te se kod pjevanja psalama tako vladajmo da se naš duh slaže s našim glasom.“ [2]
Ovaj tekst nam pomaže da shvatimo dvije lekcije: sveta liturgija je ono vrijeme kada sukladno Božjem nacrtu i volji prije svega stojimo u Njegovoj Božanskoj Prisutnosti, predajući mu naše umove i srca; a bogomolja ili crkva u kojoj vršimo „Djelo Božje“ sasvim je jedinstveno mjesto, mjesto koje je posvećeno isključivo sa svrhom bogoštovlja. U dobro poznatom odlomku, arhitekt Augustus Welby Pugin viktorijanski raskošno odašilje ovu poruku:
[Crkva] je uistinu sveto mjesto; prilagođena svjetlost, blistavi svijećnjaci, grobovi vjernika, raznoliki oltari, časne slike pravednika – svrha svega navedenoga je priprema uma za čašćenje i urezivanje uzvišenosti kršćanskog bogoslužja u isti taj um. A kada utihne duboka intonacija zvona s visokih zvonika koja poziva puk u kuću molitve, a svečani napjevi zbora ispune ovu golemu građevinu – doista bi hladno bilo ono ljudsko srce koje ne bi zavapilo s psalmistom, Domine, dilexi decorem domus tuae, et locum habitationis gloriae tuae. (Gospodine, ljubim ures doma Tvojega, i mjesto obitavanja slave Tvoje.) [3]
Oslanjajući se na Benediktove i Puginove uvide, mogli bismo izraziti ovo načelo: crkvena zgrada je najsvetiji prostor koji imamo; sukladno tome, upravo na tom mjestu učimo – ili ne učimo – o istinskom značenju razlike između svetog i svjetovnog. Ako prilikom ulaska u crkvu nemamo snažan osjećaj da prelazimo iz jedne domene u drugu, da (bar donekle) napuštamo ovaj svijet i ulazimo u drugo područje, da idemo iz lagodne atmosfere vezane uz zemlju u nebeski hram koji u nama budi pobožni strah, bojim se da ne postoji ništa drugo što bi nam na jednako snažan način posredovalo ovu različitost zemaljskog i nebeskog. Dakako, postoje i drugi načini koji nam mogu prizvati tu različitost, poput zvuka gregorijanskih napjeva, čak i u Misama koje se slave na otvorenom pod kakvim skromnim šatorom; no sakralni prostor, „oratorij“ obično je najočigledniji, najimpresivniji, najizdržljiviji i najstabilniji, sveobuhvatni znak svetoga koji nam je na raspolaganju. On vam kaže ili „Ovo je kuća Božja, gdje ćeš Ga susresti na poseban način – tiho kroči, gledaj i moli“; ili vam kaže „Ovo je puka zgrada u kojoj možete šetati, čavrljati, pisati poruke, slikati „selfije“, šaliti se, spavati ili štogod prigristi.
Uvaženi liturgičar mons. Nicola Bux u svojoj knjizi „No Trifling Matter: Taking the Sacraments Seriously Again“ (Nisu to tričarije: Kako vratiti ozbiljnost sakramentima) koju toplo preporučujem piše:
Jednom kada se probudio iz sna, Jakov je shvatio ‘Zaista se Gospodin nalazi na ovome mjestu’. Postavši svjestan te činjenice, spopao ga je strah i on reče: ‘Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!’ [4] Božanska nazočnost tjera patrijarha da od onog kamena na kojem je spavao i usnio san načini stelu, primitivni oltar i da pomaže njegovu površinu. Mi bismo rekli, posvetio ga je. Bog je zapravo utvrdio svoje prebivalište, svoju kuću; iz tog razloga mijenja ime tog mjesta i naziva ga Bethel, što na hebrejskom znači kuća Božja. Taj kamen bio je temeljac kuće Božje.
Posvećenje čini Boga uvijek prisutnim na mjestu načinjenom ljudskim rukama, i povećava pobožni strah, kao i predanost prebivalištu i kući Božjoj. Posvećenje mijenja namjenu tog mjesta: ono se ne može koristiti u profane svrhe.
Nažalost, u današnje vrijeme stvari prečesto baš i ne stoje tako! Stoga nas Bog napušta, nije s nama, ne štiti nas i ne prati na životnom putu, ne hrani nas, niti čuva naš siguran povratak domu. [5]
Bux kasnije opširnije govori o ozbiljnom značaju posvećenja crkve – nečemu što ju objektivno i trajno mijenja. Vrijedi u cijelosti citirati njegove riječi:
Iako je bilo puno naglaska na učincima i promjenama koje izaziva na mjestu odabranom za tu svrhu, ovih dana se posvećenje zgrade za kršćansko bogoslužje brzo zaboravlja: ustvari, vrlo često svjedočimo profanaciji svega što je prikazano Gospodinu takvim obredom.
U redovnom obliku iz 1977., Misa posvećenja crkve naglašava volju crkvene zajednice za posvetom nove zgrade bogoslužju na ekskluzivan i trajan način. Sama prisutnost sakramenta i oltara ne dozvoljava nikakvu drugu upotrebu; u stvari, oni su tamo prisutni kako bi nas posjetili da je crkva znak nebeskog svetišta u koje je ušao Krist, da se pokaže sad pred licem Božjim za nas (Heb 9,24)
Liturgičari bi rekli da se radi istinitosti znaka, crkva može koristiti isključivo u svrhu bogoslužja, jer bi se u suprotnom vrijeđalo Gospodina kojem je posvećena. Osim toga, s pravom se komemorira godišnjica posveta crkve, i to upravo unutar same crkve. Stoga je velika zabluda što se u naše vrijeme posveta crkve koju smo upravo opisali u praksi ispražnjava od svoga značenja, i to činima samih svećenika, koji u njima održavaju priredbe koje su nespojive sa sakralnošću toga mjesta: koncerti, predstave, baleti, sastanci svake vrste, koji su se nekoć obavljali „ispred hrama“, što zapravo i znači latinska riječ pro-fanus; kao da je fenomen korištenja crkava za koncerte ne samo sakralne, nego i profane glazbe postao nezaustavljiv. Čini koji po sebi nemaju sakralni, sveti karakter, koji se inače izvode negdje drugdje, sa sobom nose profanaciju crkve.
Profani čini ove vrste nisu dobrodošli na mjestima gdje se slave sveta otajstva. Zar je moguće da su biskupi i svećenici zaboravili kako su ta mjesta, izgrađena žrtvama vjernika, bila „posvećena“ – to je riječ koja u pamet priziva čin kojim se nešto sasvim osobno daje nekoj ljubljenoj osobi. Posvetiti nešto znači da to više nije moje, nego pripada toj osobi. Kada bih to uzeo natrag, bio bi to čin izdaje. To je vrlo ozbiljna stvar, jer uzimamo od Boga ono što mu pripada, ono što smo mu dali pod zakletvom. Sam obred posvete pokazuje da se tu doista radi o određenoj vrsti zakletve ili zavjeta, odnosno svetog čina. Čemu tolika svečanost, ako ćemo kasnije to isto sveto mjesto koristiti za profane svrhe?
Liturgičari veličaju obred posvećenja crkve, no šute kada se te iste crkve transformiraju u višenamjenske dvorane. Ovo je puno gore od onoga što su radili totalitaristički ateistički režimi, koji su pretvarali ova mjesta u teatre, gimnastičke dvorane ili dućane. Ovo je vrlo ozbiljna pojava, jer ona prije svega znači da se izgubio osjećaj da je crkva mjesto posvećeno Bogu, u svrhu bogoslužja koje pripada samo Njemu; posvetili smo nešto, a zatim to uzimamo natrag kako bismo tamo činili čisto ljudske stvari. Osim toga, na ovaj način dajemo prednost zamračivanju Božanske prisutnosti, jer u našim crkvama prakticiramo aktivnosti koje pripadaju kazalištu ili predavaonicama, poput govorenja, jedenja, aplaudiranja i drugih aktivnosti koja su tipična unutar zabavišta svake vrste. Kada crkva postane teatar u kojem se ljudi smiju, plješću i viču, tada je teško na istom mjestu očekivati raspoloženje i aktivnosti koje pripadaju bogoslužju: slušanje, sabranost, tišinu, klanjanje, jer se već ukorijenilo uvjerenje kako se nalazimo u višenamjenskom prostoru. Ovo uvjerenje dovodi do zamagljivanja glavne i karakteristične značajke crkve, a to je klanjanje, a dovodi i do zabranjivanja klečanja tijekom molitve, bilo kada se liturgija slavi u crkvi ili čak i izvan liturgije. No, u zbilji, crkva ostaje mjesto prisutnosti i molitve, čak i kada se tamo ne slavi liturgija. [6]
Uzmimo samo dva ponajgora primjera postkoncilskog nepoštivanja sakralnog prostora na kakve se žali Bux. Da stvar bude gora, njih su pripremili kardinal i papa. Onaj noviji, kako su to prošloga tjedna izvjestili Infovaticana i Rorate Caeli, bio je rock koncert održan u bečkoj katedrali sv. Stjepana povodom „Svjetskog dana AIDS-a“ koji je održan pod pokroviteljstvom kardinala nadbiskupa (Christopha Schönborna, jednog od tvoraca Katekizma Katoličke Crkve, op. prev.), koji je tijekom koncerta sjedio u prvom redu i koji se prije i nakon koncerta fotografirao s izvođačima (ovdje možete vidjeti foto album). Izdvajamo nekoliko snimaka:
Nešto tiši, ali ništa manje skandalozan bio je papin gablec unutar bolonjske katedrale 1. listopada 2017, kada su tisuće ljudi koji su stajali u lađi gledali kako papa uživa u obroku sa svojim pozvanim gostima. [7] Ovdje je nekoliko od mnoštva fotografija dostupnih na internetu:
Premda ove usporedbe nisu sasvim točne, teško je ne prisjetiti se oskvrnuća židovskog hrama zabilježenog u Starom zavjetu ili gozbe kralja Baltazara, koji se sigurno također ugodno smješkao sve dok strašna ruka nije počela pisati po zidu. Staložene Buxove riječi udaraju u samu srž ovog neumjesnog sekularizma: „crkva se može koristiti isključivo u svrhu bogoslužja, jer bi se u suprotnom vrijeđalo Gospodina kojem je posvećena. … Čini koji po sebi nemaju sakralni, sveti karakter, koji se inače izvode negdje drugdje, sa sobom nose profanaciju crkve. … To je vrlo ozbiljna stvar, jer uzimamo od Boga ono što mu pripada, ono što smo mu dali pod zakletvom.
Da, naš Gospodin jest objedovao s grešnicima i carinicima – ali ne u Hramu. Ono što je radio onima koji su se bavili svjetovnim poslovima u Hramu dobro je poznato, pa tako možemo dopustiti ovoj Caravaggiovoj slici da kaže više od tisuću riječi:
Bux nas podsjeća na ono što su Sovjeti činili po svršetku 2. svjetskog rata kada su njihove armije protutnjale srednjom Europom. Često su smještali svoje konje po crkvama, kako bi pokazali prijezir prema tim mjestima i prema onome što ona predstavljaju. U ovome su oponašali protestante, koji su u vrijeme protestantske pobune pljačkali crkve, vadili posvećene hostije iz svetohraništa i bacali ih konjima i psima.
Stoga nije iznenađujuće da je papa koji u praksi niječe razliku između dostojne i nedostojne pričesti upravo onaj koji u praksi krši razliku između posvećenog i neposvećenog mjesta, niti bi trebalo čuditi da upravo onaj koji je uzdigao Pavla VI. na čast oltara ujedno omalovažava značenje samog obreda posvećenja koji je proglasio taj papa. Takve stvari su savršeno dosljedne s modernističkom teologijom onih koji, kako to objašnjava Ratzinger, niječu samu razliku između svetog i profanog, tvrdeći da su Kristovim dolaskom svi već otkupljeni, pa su shodno tome svi i sve oko njih automatski blagoslovljeni u Kristu. Ako je Bog već sve u svima, tada je, da posudimo izraz Dostojevskog „sve dopušteno“.[8] Neka crkva nije ništa više posebna od Crkve koje je ova znak; ako je „extra ecclesiam nulla salus“ (izvan Crkve nema spasenja), tada je netočno i „intra ecclesiam nullum profanum“. (unutar crkve nema profanog). [9]
Bux upravo govori o tome:
Za sve one silne ljude koji žude susresti se s Gospodinom nema prikladnijeg mjesta od crkve. Crkva se ne smije smatrati pukim „liturgijskim prostorom“. Je li moguće da nema drugih dostupnih mjesta za koncerte, kazališne predstave i slične stvari? Onda se ne smijemo čuditi kada se izgubi osjećaj za sveto, osjećaj za Božansku prisutnost. Malo njih danas uopće zna što znači sakralno ili sveto. „Teologija sekularizacije“ smatra da je sve sveto i da ne postoji ništa profano, pa nas stoga želi uvjeriti da posvećenje crkve nije upravo to; ona se može koristiti i za profane aktivnosti. [10]
U svojoj knjizi „Znaci Svetoga“, vlč. Uwe Michael Lang bilježi kako su među ostalima teolozi Rahner i Teilhard potkopavali kategoriju svetog. Uostalom, „ispravno shvaćeno“, što bi značilo putem patrističkog „povratka izvorima“ (tzv. ressourcement) filtriranog kroz modernističku prizmu, Kristovo utjelovljenje bilo je kozmičko otkupljenje, rekapitulacija cijelog univerzuma; pa zašto bismo onda reducirali učinke otkupljenja na šačicu starih zgrada ili što se toga tiče, šačicu starih obreda? Cijeli hram stvorenoga je posvećen i milost je dostupna posvuda. Čini se kako Teilhard smatra da su sakramenti samo „izrazi“, specifične uzlazne struje ove kozmičke milosti koja nas okružuje i prožima. Suvišno je to reći, ali potreban je samo jedan korak od ovog shvaćanja koje donekle zvuči pobožno, kako bismo dospjeli do potpune sekularizacije Crkve koja potpuno izbacuje Boga.
Vjerujem kako nam ova opažanja pomažu kako bismo stavili u širi kontekst one uznemirujuće svjetlosne spektakle koji se zadnjih godina projiciraju na pročeljima rimskih crkava, koji pokazuju životinje kako trče preko njih ili zgrade koje se raspadaju i ruše (poput one na Sinodi mladih), kao da živimo u novoj eri u kojoj će institucionalnu Crkvu prevladati bezgranična, nesputana, otvorena „ljubav“, suvremeni nadomjestak milosti. Ako ovo zvuči poput recikliranja 1968., zajedno s pompoznim brbljanjem lažnog proroka Herberta Mancusea, budite mirni, upravo se o tome radi.
Ipak, u svom drugom naletu stvar je još gora. Navala revolucionarnih emocija kasnih 60-ih mogla bi se oprostiti kao erupcija nekontrolirane nezrelosti pogoršane posebnim društvenim okolnostima. No današnji antinomijanizam, koji se ne srami uvesti u hram Božji umjetnike golog poprsja s električnim gitarama ili pladnjeve s lazanjama je unaprijed smišljen, teoretičan, programatski i totalitaran. Ne pripisujem nužno ovo usavršavanje profanacije isključivo jednom ljudskom agentu; iza toga mora stajati izuzetno moćna inteligencija.
U svakom slučaju, nepogrješiva i nezabludiva Riječ Božja govori nam kakav kraj čeka one crkvene službenike koji ustraju u takvom ponašanju:
Gospod će vas napasti brzo i užasno, jer za velikaše je nemilosrdna kazna;
maleni su oproštenja dostojni, a moćnici će biti moćno kažnjeni.
Jer Gospod Svevladar ne uzmiče ni pred kim niti se plaši kakve veličine:
ta on je stvorio i mala i velika i jednako se brine za sve, a istraga oštra očekuje moćnike.
(Mudr 6,5-8)
autor: dr. Peter Kwasniewski
Ovaj članak izvorno je objavljen 10.12. 2018. na stranici New Liturgical Movement
Izvori:
[1] Pravilo sv. Benedikta.[2] McCann, 68–69.
[3] Pugin, Contrasts, 5.
[4] Ovaj odlomak je dakako ulazna pjesma Mise prilikom posvete crkve.
[5] Bux, No Trifling Matter, 27.
[6] Bux, No Trifling Matter, 189–93.
[7] Gablec je naveden u službenom itineraru puta na službenim stranicama Vatikana.
[8] Ovo zapravo vrijedi za one koji su sasvim iskupljeni, odnosno blažene u nebu. Pošto su njihove volje u savršenom skladu s Gospodnjom, i gledaju ga licem u lice, oni više nisu sposobni željeti zlo, pa iz toga proizlazi da mogu činiti što god žele, i to će biti dobro.
[9] Za detaljno objašnjenje tvrdnji navedenih u ovom odlomku pročitajte nedavni sjajni esej dr. Thomasa Pinka “Drugi vatikanski i kriza teologije krštenja” objavljen u The Josias. Držim da je ovaj esej temeljno štivo za one koji žele razumjeti preobrazbu katoličke teologije i liturgije u 20. stoljeću.
[10] Bux, No Trifling Matter, 193–94.
Posjetite stranicu www.peterkwasniewski.com radi dodatnih informacija, članaka, sakralne glazbe i izdanja Os Justi.
