Kardinal Antonio Cañizares Llovera pričešćuje vjernike na tradicionalnom obredu.
Kardinal Antonio Cañizares Llovera pričešćuje vjernike na tradicionalnom rimskom obredu.

Vrhovni liturgijski autoritet Crkve: jednakost uvjeta za oba oblika rimskog obreda

25. srpnja, 2013., na blagdan sv. Jakova Starijega, zaštitnika Španjolske, kardinal Cañizares Llovera, Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, stavio je svoj potpis na predgovor izvanrednog djela, doktorske disertacije koju je obranio njegov sunarodnjak, Španjolac o. Alberto Soria Jiménez, O.S.B., a koja je posvećena dubokoumnom kanonskom razmatranju pravne naravi motuproprija Summorum Pontificum, njegovim zakonskim normama vezanim za oblik i uporabu rimskog obreda, te povijesti koja je dovela do njega.

O. Soria je redovnik u opatiji Svetog Križa od Doline palih (Santa Cruz del Valle de los Caídos), solesmeškoj fundaciji blizu glavnog grada Španjolske, a njegova dizertacija je obranjena i prihvaćena 29. svibnja 2013. na Fakultetu kanonskog prava pri Sveučilištu San Dámaso, glavnoj kući za formaciju svećenika i teologa u vlasništvu madridske nadbiskupije. Dizertaciju je prije nekoliko dana objavio španjolski izdavač „Ediciones Cristiandad“ pod naslovom „Načela tumačenja motuproprija Summorum Pontificum“ (“Los principios de interpretación del motu proprio Summorum Pontificum”), te je iz tog razloga kardinalov tekst tek sada postao dostupan.

Predgovor kardinala Cañizaresa je opsežna prezentacija knjige, i očito uključuje mnoge reference na samo djelo – no ono što ga čini osobitim jest dubina kardinalove zahvalnosti za motuproprij, te njegova obrana (što je zajednička značajka svih onih vjernika duboko zahvalnih na prirodi Summorum Pontificuma) stava koji nalaže da motuproprij u pravnim okvirima predstavlja pravnu jednakost oba oblika rimskog obreda. Kako se radi o istinski revolucionarnom tekstu, preveli smo najvažnije dijelove španjolskog izvornika.

Kardinal Cañizares prilikom slavljenja Mise po izvanrednom obredu.
Kardinal Cañizares prilikom slavljenja Mise po izvanrednom obredu.

IZVADAK IZ PREDGOVORA KARDINALA CAÑIZARESA LLOVERE DOKTORSKOJ DISERTACIJI O. ALBERTA SORIJE JIMÉNEZA, O.S.B.

Pred sobom imamo djelo koje se znanstvenim pristupom hvata u koštac s temom koja je u nekoliko posljednjih godina bila predmetom usijanih kontroverzi. Unatoč tome, od samoga početka, moramo razmotriti dvije značajke ovoga djela: njegov akademski karakter, te autorovu pripadnost zajednici koja je vjerna velikim načelima liturgije, no u kojoj se ne slavi izvanredni oblik rimskog obreda. Ovo je omogućilo autoru da promotri situaciju „izvana“, i stoga je bio u mogućnosti postići velik stupanj objektivnosti koja se odražava u njegovom istraživanju.

U motupropriju [Summorum Pontificum] kao i u dokumentima vezanim uz nj, jasno se provlači slijedeća misao – liturgijska baština predstavlja bogatstvo koje valja sačuvati, i kao takva treba se razumjeti u duhu liturgijskog pokreta na tragu Romana Guardinija, kome je Benedikt XVI. još od svoje mladosti dugovao velik dio svog osobnog odnosa s liturgijom. Detaljna i dokumentirana povijest procesa, od svojih početaka u 1970-ima, pa do današnjih dana, koju nam autor ovog djela predstavlja, pokazuje kako ova zakonska odredba nije plod trenutačnog pritiska, niti odraz osobnog i usamljenog mišljenja ovog pape, već naprotiv ukazuje kako su mnoge druge osobe dugo priželjkivale slično rješenje. Ovi kriteriji mladoga svećenika Josepha Ratzingera s godinama su se konsolidirali i razbistrili, i kao takve ih je preuzeo Ivan Pavao II., koji je razmatrao mogućnosti pružanja prikladnog zakonodavnog okvira.

Među kardinalima određenima za promišljanje o ovoj temi vladalo je pozitivno raspoloženje. Kardinalska komisija ustanovljena od strane Ivana Pavla II., u kojoj je utjecaj kardinala Ratzingera bio neosporan, željela je „ukloniti utisak kako je svaki misal vremeniti proizvod pojedine povijesne epohe“, i potvrdila je da „liturgijske norme, koje nisu u pravom smislu riječi „zakoni“, ne mogu biti abrogirane (ukinute), već subrogirane (zamijenjene drugima): one koje prethode, onima koje ih naslijeđuju.“ Izuzetno je važno što se u ovoj istrazi zorno izlaže kako stav Benedikta XVI. ne predstavlja toliko neku novotariju ili promjenu usmjerenja, već postignuće onoga što je već pokrenuo Ivan Pavao II. – s inicijativama poput savjetovanja s kardinalskom komisijom, motuproprija Ecclesia Dei, stvaranja Pontifikalne komisije istoga imena, Mise kardinala Castrillóna Hoyosa u rimskoj crkvi Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore) 2003., ili papine deklaracije Kongregaciji za bogoštovlje iste godine.

Povijest ovog procesa otkriva nam da želja očuvanja tradicionalnog oblika Mise nije bila ograničena samo na integriste, već su i ljudi iz svijeta kulture ili književnosti poput Agathe Christie i Jorgea Luisa Borgesa sastavljali pisma u kojima su se zauzimali za njeno očuvanje, te kako je sv. Josemaría Escrivá iskoristio osobni indult [odobrenje za isključivo slavljenje izvanrednog oblika] koji mu je spontano odobrio sam nadb. Bugnini [„arhitekt“ nove Mise]. Također je važno uočiti kako je Benedikt XVI. ulagao velik trud kako bi naglasio da Crkva ne odbacuje svoju prošlost: izjavljujući kako Misal iz 1962 „s pravnoga stanovišta nikada nije bio dokinut“, manifestirao je jedinstvenost i povezanost koju Crkva želi očuvati. Zapravo, Crkva u svom krilu ne smije dozvoliti preziranje, zaboravljanje ili odricanje od riznica i bogate baštine tradicije rimskog obreda, upravo stoga jer povijesno naslijeđe liturgije Crkve ne smije biti odbačeno, niti sve može biti ustanovljeno ex novo bez amputacije temeljnih dijelova te iste Crkve.

Još jedan važan aspekt dolazi nam iz iščitavanja povijesne naracije ovog djela: napreci koji su se dogodili tijekom svih ovih godina na polju pastoralnog senzibiliteta za ovu skupinu vjernika, veća posvećenost tim osobama i njihovoj duhovnoj dobrobiti. Zapravo, u početku je zakonodavni okvir bio vrlo ograničen, u obzir je uzimao samo klerikalni svijet, te je pritom praktički ignorirao vjernike laike, smatrajući kako je primarna briga disciplinske naravi: valjalo je kontrolirati potencijalni neposluh novoproglašenom zakonodavnom okviru. S vremenom, situacija je poprimila više pastoralni aspekt, kako bi se izašlo u susret tim vjernicima, što se na kraju odrazilo i na terminologiji koja se rabila: tako se više ne spominje „problem“ svećenika i vjernika koji ostaju privrženi tzv. tridentinskom obredu, već se radije govori kako njegovo očuvanje predstavlja „bogatstvo“.

Na taj način je stvorena situacija analogna onoj koja je bila sasvim uobičajena kroz tolika mnoga stoljeća, jer moramo imati na umu da sv. Pijo V. nije zabranio uporabu liturgijskih tradicija koje su bile stare barem 200 godina. Mnogi crkveni redovi i biskupije su stoga sačuvali vlastiti obred; kao nadbiskup Toleda, mogao sam živjeti ovu stvarnost s mozarapskim obredom. Motuproprij je preinačio trenutnu situaciju, tako što je razjasnio da bi slavljenje izvanrednog oblika trebalo biti posve uobičajeno, i time što je uklonio sva ograničenja vezana uz broj zainteresiranih vjernika, a usto nije postavio nikakve druge uvjete za sudjelovanje u navedenim misnim slavljima osim onih koji se uobičajeno zahtijevaju prilikom bilo kakvog javnog slavljenja Mise, što je omogućilo širok pristup ovoj ostavštini koja je, premda po zakonu duhovna baština svih vjernika, u praksi ignorirana od velikog dijela istih. U stvari, trenutna ograničenja slavljenju po izvanrednom obliku nisu ništa drugačija od onih koja vrijede za bilo koje drugo slavljenje, u bilo kojem obredu. Oni koji žele u razlikovanju koje motuproprij čini između slavljenja cum i sine populo (sa i bez prisustva vjernika) vidjeti ograničenje izvanrednog obreda, zaboravljaju da niti u misalu kojega je promulgirao Pavao VI. nije dozvoljeno slavljenje cum populo bez prethodnog odobrenja i dogovora s župnikom ili rektorom crkve.

S druge strane, u motupropriju se izričito razmatra mogućnost da se u celebracijama sine populo spontana prisutnost vjernika dopusti bez ograničenja (taj izraz je izazvao mnogo zajedljivih primjedbi kritičara dokumenta). Na taj način se jednostavno moglo stati na kraj čudnim okolnostima kada je, premda ju je slavio svećenik s potpuno reguliranom kanonskom situacijom, ova Misa ostala zapriječena sudjelovanju vjernika naprosto zbog uporabe obrednog oblika, i to oblika koji je u isto vrijeme bio sasvim priznat od Crkve. Situacija iz 1970-ih – u kojoj su svećenici koji nisu mogli usvojiti novi misal radi lošeg zdravlja, poodmakle dobi i sl., bili osuđeni na to da više nikada ne mogu slaviti Euharistiju bez zajednice, koliko god ona bila malena – također je spriječena. Ta situacija bi se prema današnjem senzibilitetu mogla lako protumačiti kao diskriminatorna. S druge strane, svjesno i namjerno ograničavanje Mise cum populo, kao i sputavanje slavljenja izvanrednog oblika sine populo, proturiječilo bi tekstu i nakanama koncilske konstitucije: „…Kad god obredi … traže zajedničko slavlje s prisutnošću i djelatnim sudjelovanjem vjernikà, neka se strogo naglasi da mu, koliko je to moguće, valja dati prednost pred njihovim pojedinačnim i takoreći privatnim slavljem. (Sacrosanctum Concilium, 27)

Upravo iz ovog razloga apsolutno je neutemeljena tvrdnja kako se propisi Summorum Pontificuma imaju smatrati kao „napad“ na Koncil; takva izjava pokazuje veliko nepoznavanje samog Koncila, jer je sama činjenica pružanja prilike vjernicima za spoznaju i uvažavanje mnogostrukih blaga liturgije Crkve upravo ono na što je smjerao ovaj veliki skup kada je izjavio: „Slijedeći vjerno predaju, Sveti sabor na kraju izjavljuje da Majka Crkva drži ravnopravnima i jednako časnima sve zakonito priznate obrede te hoće da se oni i dalje čuvaju i na svaki način njeguju.“ (Sacrosanctum Concilium, 4)

Još jedan aspekt na koji upućuje ovo djelo koje predstavljamo, a od iznimne je važnosti ne ispuštati ga iz vida, jest negativan odjek koji ove unutar-crkvene debate imaju na polju ekumenizma. Usred kontroverzi, prečesto se zaboravlja kako se kritike usmjerene protiv obreda naslijeđenog od rimske tradicije, također odnose i na druge tradicije, prije svega na pravoslavne: gotovo svi liturgijski aspekti koje žestoko napadaju oni koji se protive očuvanju drevnog misala su upravo oni aspekti koji su nam zajednički s istočnom Tradicijom! Suprotno takvima, znakovito je da ovu tvrdnju potvrđuju pozitivne reakcije koje su stigle od pravoslavaca prilikom izdavanja motuproprija. Ovaj dokument na taj način je postao ključni aspekt za „kredibilitet“ ekumenizma upravo stoga jer, prema izrazu predsjednika Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana, kardinala Kurta Kocha „zapravo promiče, ako to možemo tako nazvati, ‘unutar-katolički ekumenizam’ “. Dosljedno tome, možemo reći da premisa ut unum sint (da budu jedno) pretpostavlja ut unum maneant (da ostanu jedno), i to na takav način da, kako to piše kardinal, „propadne li unutar-katolički ekumenizam, katolička liturgijska kontroverza će se preliti i na sam ekumenizam.“

Benedikt XVI. je sa svojom legislativom pokazao svoju očinsku ljubav i razumijevanje za one koji su posebno privrženi rimskim liturgijskim tradicijama, i koji su time riskirali da postanu, na trajan način crkveno marginalizirani; upravo je na taj način, govoreći o toj problematici, jasno poručio da „nitko nije suvišan u Crkvi“, čime je pokazao senzibilitet koji je anticipirao zabrinutost trenutnog pape Franje, za „egzistencijalne periferije“. Sve ovo nedvojbeno predstavlja snažan signal za razdvojenu braću.

No, motuproprij je također proizveo fenomen koji je za mnoge zapanjujuć, te predstavlja istinski „znak vremena“: zanimanje koje pobuđuje izvanredni oblik rimskog obreda, i to naročito među mladima koji ga nikad nisu doživjeli kao redovan oblik, a to izražava i žeđ za „jezicima“ koji nisu „isti poput ostalih“, i koji nas pozivaju prema novim, i za mnoge svećenike, nepredvidljivim obzorjima. Otvaranje liturgijske riznice Crkve svim vjernicima omogućilo je otkriće svih blaga ove baštine i onima koji ih i dalje ignoriraju, a s kojima ovaj liturgijski oblik više nego ikad potiče na mnogobrojne svećeničke i redovničke pozive diljem svijeta, voljne za davanje vlastitih života u službu evangelizacije. Ovo se na vrlo konkretan način očitovalo prilikom hodočašća u Rim prošlog studenog [2012.] kao znak zahvalnosti za pet godina motuproprija, koje je okupilo hodočasnike sa svih strana svijeta pod znakovitim motom „Una cum Papa nostro“ (Jedno s našim papom), a sve je to, radi veličine događaja, velike posjećenosti, a iznad svega radi duha koji je inspirirao njegove sudionike, sasvim mjerljiva potvrda koliko je ispravan bio ovaj zakonski okvir, rezultat tolikih desetljeća sazrijevanja. [kardinal Cañizares tom prilikom je u bazilici sv. Petra slavio središnju Misu po izvanrednom obliku]

Kardinal Cañizares slavi Misu po tradicionalnom rimskom obredu u bazilici sv. Petra ispunjenoj vjernicima prilikom hodočašća "Una cum papa nostro" 2012. g.
Kardinal Cañizares slavi Misu u bazilici sv. Petra po tradicionalnom obredu prilikom hodočašća “Una cum papa nostro” 2012. g.

Najsnažniji dojam koji ostaje nakon čitanja ovog djela jest onaj kako pravna struktura koju je utemeljio motuproprij nije sputana time da predstavlja odgovor na vremenski ograničen problem, već naprotiv, ima uporište u nepromjenjivim teološkim i liturgijskim načelima, te tako tvori čvrstu i dobro definiranu pravnu situaciju koja ovaj predmet istovremeno čini neovisnim od općeg mišljenja i samovoljnih odluka. Na ovaj način, dok su za jedne i druge ovaj problem i sporovi koji ga prati godinama okruživali sud o ovom pitanju koje je naposljetku povijesne naravi, Benedikt XVI. se, uzdigavši se iznad „teoretskih“ debata, trudio naglasiti nužnost pronalaska teološke suvislosti, te prije svega postizanja važnih pastoralnih rezultata.

U stvari, ukoliko iz oba oblika slavljenja jasno izvire jedinstvo Crkve i jednost Otajstva, to može biti samo razlogom za veliku sreću i duboku zahvalnost. Stoga, što se bolje živi liturgija, svaka u svom obliku, s otvorenošću srca koje prevladava isključivost i predrasude, tada će biti moguće živjeti ono „jedinstvo u vjeri, sloboda u obredima, i milosrđe u svima.“

Povjeravamo Majci Božjoj doba milosti u kojem živimo. Ona će nas voditi Sinu, u koga možemo vjerovati. Upravo će nas On voditi, čak i u nemirnim vremenima, kako bismo mogli nanovo otkriti put vjere i na taj način sve više i sve jasnije prosvijetliti radost i obnovljeni entuzijazam susreta s Kristom. Ovom cilju nedvojbeno će pridonijeti ova knjiga o. Alberta Sorije, O.S.B., veliki plod istraživanja koje će učiniti važnu uslugu liturgijskom pomirenju, te shodno tome, novoj evangelizaciji, te jedinstvu koje svakim danom sve više jača, zbiljsko i učinkovito, u njedrima Crkve. Još jednom izražavam moje iskrene čestitke, i moju najdublju zahvalnost autoru ovog veličanstvenog djela, velike službe koja je inače toliko prikladna sinu svetog Benedikta.

Antonio Cañizares Llovera

Kardinal Prefekt Kongregacije za

Bogoštovlje i sakramentalnu stegu

U Rimu, 25. srpnja, 2013.

Na blagdan sv. Jakova apostola, zaštitnika Španjolske

 

[pull_quote_center]Izvor: blog Rorate Caeli[/pull_quote_center]
Prethodni članakNačin primanja svete Pričesti
Sljedeći članakBiskup Thomas J. Paprocki – vratimo svetohranište u središte pozornosti!