Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije

     Kako smo već ustanovili, liturgijska reforma koja je bila dočekana s toliko idealizma i nade od strane mnogih svećenika i laika, na kraju se pretvorila u liturgijsko uništenje zastrašujućih razmjera – debakl koji se pogoršava sa svakom nadolazećom godinom. Umjesto željno iščekivane obnove Crkve i katoličkog života, sada svjedočimo likvidaciji tradicionalnih vrijednosti i pobožnosti na kojima počiva naša vjera. Umjesto plodonosne obnove liturgije, sada svjedočimo uništenju oblika Mise koji su se organski razvijali tijekom mnogih stoljeća.

     Ovakvom stanju se pridodaje i šokantna asimilacija protestantskih ideja koje se dovode u Crkvu pod krinkom pogrešno shvaćenog pojma ekumenizma što rezultira sve većim otuđenjem od drevnih Crkava istoka, odnosno udaljavanju od zajedničke tradicije koja je sve do sada bila zajednička baština Istoka i Zapada.

U današnje vrijeme često je gotovo nemoguće razlikovati katoličku liturgiju od protestantske.

     Među onima koji su odigrali ključne uloge prilikom uvođenja liturgijskih reformi, sve više i više njih dolazi do spoznaje kako naprosto nisu u mogućnosti kontrolirati duh koji su oslobodili.

     Moramo se upitati slijedeće: Koji su glavni uzroci ovog liturgijskog debakla? Svaka razumna osoba shvaća kako se uzroci ne mogu prepoznati isključivo u Drugom vatikanskom koncilu. Konstitucija o svetoj liturgiji od 4. prosinca 1963., bila je samo prijelazni korak u procesu koji je pokrenut već davno prije, i to iz mnogo različitih razloga. Na slijedećim stranicama nastojat ćemo identificirati i definirati ove temeljne uzroke, jedan po jedan; no naša diskusija neće biti nužno ograničena samo na osnovne činjenice.

     Suprotno liturgijama Istočne Crkve, čiji se razvoj nastavio duboko u razdoblju srednjeg vijeka, no nakon toga su ostale nepromijenjenima, Rimska liturgija je u svojim jednostavnim, čak i priprostim oblicima, stoljećima ostala nepromijenjenom. Nema sumnje da je Rimska liturgija najstariji kršćanski obred. S vremenom, brojni su pape poduzimali određene revizije. To je u ranom razdoblju učinio papa Damaz I. (366.-384.); kasnije je isto napravio i papa Grgur Veliki (590.-604.), između ostalih.

     U svoje vrijeme, sv. Grgur je koristeći starije liturgijske tekstove, stvorio novi Sakramentar za liturgijsku godinu. Također, regulirao je uporabu sakralnih napjeva u Crkvi, a to postignuće će kasnije biti uzrokom što će se ti napjevi kasnije nazivati gregorijanskim koralom, premda su melodije koje poznajemo pod tim nazivom vjerojatno napisane stotinu godina nakon njegove smrti.

892723_438115146271632_627868469_o
Sveti Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj (540.–604.)

     Damazijansko-gregorijanska liturgija ostala je u uporabi diljem rimokatoličke Crkve sve do liturgijske reforme našeg doba. Iz tog razloga je sasvim netočna tvrdnja kako je ukinut Misal pape sv. Pija V. Za razliku od šokantnih promjena kojima trenutno svjedočimo, promjene načinjene u Rimskom misalu kroz period od skoro 1400 godina nisu uključivale sam obred. Umjesto toga, te promjene su uključivale samo dodatke i obogaćivanja s novim blagdanima, misnim obrascima i određenim molitvama.

     Radi političkih zbivanja u osmom stoljeću, koji su rezultirali tješnjim povezivanjem franačkih kraljeva i pape, liturgija sv. Grgura, koja je posebno osmišljena za uporabu u gradu Rimu, postala je standardna liturgija i u mnogim drugim dijelovima zapadnog svijeta. Potisnut je galikanski obred, koji je tada bio u redovnoj uporabi. Jedino u Španjolskoj, gdje su još uvijek vladali Mauri, te u nekim dijelovima sjeverne Italije (Milano i Akvileja) i u Vojvodstvu Benevento, i dalje se dugo vremena rabio ovaj nezavisni obred. Ustvari, milanski obred se i dandanas rabi u Milanu.

     Usvajanje liturgije osmišljene za uporabu u Rimu od strane Franaka predstavljalo je nepresušan izvor poteškoća: „tuđi“ obred je nakalemljen na postojeće liturgijske tradicije mnogih gradova i sela. Ovaj proces zapravo nikada nije bio posve uspješan – i u tome leži velika tragedija. To je također i jedan od ključnih razloga za debakl današnje liturgije.

     Drugi, mnogo važniji uzrok leži u otuđenju između Rimske Crkve zapada i Istočnih Crkava, a to otuđenje koje je počelo u osmom i devetom stoljeću naposljetku je dovelo do službenog raskida između Rima i Bizanta 1054. Ovaj raskid, koji nije bio prvenstveno rezultatom dogmatskih razlika, bio je ozbiljan utoliko jer je doveo do postupne dezintegracije vrlo važnog elementa u bogoslužju unutar naših Crkava – ranokršćanskog koncepta liturgijskog cultusa.

     Sukladno ovom konceptu, liturgija je prvenstveno sveti čin pred Bogom, što riječima sv. Grgura (Dial. IV, 60) znači da:

u času Žrtve, odgovarajući na svećenikovu aklamaciju, otvaraju se nebesa; anđeoski korovi svjedoče ovom Otajstvu; ujedinjuje se ono iznad i ono ispod; ujedinjuju se nebo i zemlja, vidljive i nevidljive stvari se sjedinjuju.

DSC_0148
Proskomidija, odnosno priprava darova u istočnoj (bizantsko-slavenskoj) Liturgiji.

     Ovaj koncept kozmičke liturgije, koji i dalje egzistira unutar Istočne Crkve, temelji se na precizno određenom, svečanom izvođenju liturgijskog bogoslužja. Taj koncept je istisnuo sve oblike minimalizma koji su se, počevši u srednjem vijeku, razvili na zapadu – oblike bogoslužja osmišljene za slavljenje svetih otajstava isključivo do one razine koja je apsolutno nužna za njihovu valjanost. Stoga su se u Zapadnoj Crkvi obredi više-manje „vršili“, a rijetko „slavili“.

     No, u Istočnim Crkvama, liturgija je uvijek ostala dramatični misterij u kojemu su drama i zbilja na jedinstven način spojeni. U ovom kontekstu, možemo citirati komentar koji je izrekao njemački dramatičar Hugo Ball, veliki poznavatelj grčke Crkve: „Za prosječnog katolika, drama zapravo i ne postoji. Svakog jutra, sveta Misa je događaj koji ga naprosto okupira i drži ga zatočenim.“

     Raskidom između Istočne i Zapadne Crkve, uglavnom se izgubila ova važna „dramska“ komponenta liturgijskog bogoštovlja.

     Što se tiče trećeg ključnog razloga za debakl suvremene liturgije, moramo se osvrnuti na fenomen osobne pobožnosti, koja se razvila u razdoblju gotike. Tijekom tog razdoblja, aktivno sudjelovanje naroda u kultu liturgijskog bogoslužja – gdje se ujedinjavalo nebo i zemlja, a u nas se ulijevala božanska milost – više nije bilo središnja tema; umjesto toga dominirala je osobna, individualna veza s Bogom i Njegovom milošću, a razvijala se u privatnoj molitvi.

     Sve više i više, konkretno izvođenje crkvenih liturgijskih obreda prešlo je u nadležnost klera. Vjernici su prisustvujući ostali nijemi promatrači, koji su slijedili ceremonije u molitvi i kontemplaciji. Među vjernicima su se pojavile posebne, neliturgijske „pobožne službe“; one su se služile narodnim jezikom, trebale su odražavati religio moderna, nov ideal pobožnosti.

La Benediction des bles en Artois Jules Breton
Blagoslov polja i procesija (Artois Jules Breton).

     Kao posljedica ovog razvoja, stvorio se jaz između liturgijskog kulta i pučkih pobožnosti, koji se sve više produbljivao. Puk je bio očaran sa svim neliturgijskim pobožnostima, koje su brzim razvojem počele uključivati mnoge raznolike procesije, poput procesije na Tijelovo, koja se javlja u ovom periodu. Također, hodočašća su bila sve popularnija.

     Uzmemo li u obzir ovaj razvoj, nikoga ne bi trebalo iznenađivati da ovdje imamo jasnu naznaku onoga što možemo nazvati prvim liturgijskim pokretom – koji se dogodio u kasnom srednjem vijeku! Čini se kako je ovaj pokret započeo s navalom razdoblja humanizma, i po svoj prilici se temeljio na novom konceptu čovjekove individualne prirode. Latinski tekstovi Mise i Božanskog oficija, a naročito crkveni himni, sada su se u zanosu prevodili na narodne jezike. Na primjer, postoji Missale vulgare, Misal za laike, izdan u Tiringiji već oko 1400. godine, koji je uz dodatak svetopisamskih čitanja, uključivao prevedene dijelove molitava i responzorijalnih napjeva Rimskog misala. Uslijedile su slične knjige.

     Tijekom istog perioda, primjećujemo i prvo nicanje kantika na njemačkom jeziku. Pisale su se nove, pučke pjesme na narodnom jeziku; mogle su se pjevati tijekom intervala latinskih misnih napjeva, ili su ih mogle slijediti. Npr. na Božić se obično tri puta pjevalo „Slava tebi, Isuse Kriste…“ nakon završetka posljednjice Grates nunc omnes; ili su se pjevali božićni napjevi nakon svakog stiha Glorije. U istom razdoblju su se također pisale mnoge crkvene pjesme namijenjene pjevanju vjernika prilikom hodočašća ili raznih pobožnih službi.

     Upravo je Luther prepoznao i razumio značaj ovih liturgijskih razvitaka; usvojio ih je, i nastavio dalje graditi na njima. No ipak, njemački kantici nisu bili njegov izum; niti je ikada uočio potrebu za čitanjem svetopisamskih odlomaka vjernicima na njihovom jeziku.

     Koliko god je razvoj ovih događaji bio pozitivan, u njima možemo naći još jedan ključni uzrok debakla suvremene liturgije. Pučke crkvene pjesme, vrlo često dvojbene vrijednosti s dogmatičkog i umjetničkog stajališta, posebno se to odnosi na pjesme proizašle iz pijetizma, težile su tome da sve više i više potisnu „klasične“ latinske misne napjeve, što je dovelo do toga da se ti napjevi potpuno odbace – što predstavlja slijed događaja kojem svjedočimo u današnje vrijeme.

     Nakon perioda prvog liturgijskog pokreta u kasnom srednjem vijeku, i radikalnih reformi s kojima su započeli Luther i drugi reformatori, uslijedilo je razdoblje reakcije, kada je Tridentski sabor ustanovio rigorozna pravila koja se tiču liturgijskog bogoslužja; posebno se to odnosilo na uporabu narodnih jezika.

     U to vrijeme, koncilski Oci su zahtijevali novo izdavanje liturgijskih knjiga, te su njihovu uporabu učinili obvezatnom. Ovo je postignuto izdavanjem Missale Romanuma pape sv. Pija V. 1570. g. Kako bi se osiguralo striktno pridržavanje propisanih rubrika, ustanovljeno je posebno crkveno vijeće, Kongregacija za svete obrede.

Sv. Pijo V. revidirao je Misal, no nije stvorio novi obred Mise.
Reforma koju je proveo sv. Pijo V. nije stvorila ništa novoga.

     Reforma koju je proveo sv. Pijo V. nije stvorila ništa novoga. Ona je jednostavno predstavljala sveobuhvatnu reviziju Misala, pri čemu su izbačeni mnogi dodaci i preinake koji su se s vremenom uvukli u tekstove. Unatoč tome, stariji i jedinstveni obredi, ukoliko su bili stariji od dvjesto godina, ostali su netaknuti – što je predstavljalo duh nevjerojatne tolerancije u tom povijesnom razdoblju.

     Koliko god je u to vrijeme reforma bila nužna, to je u velikoj mjeri značilo da su liturgijski oblici u onom obliku u kojem su se razvili do tada, sada ostali fiksirani, što je onemogućilo njihov daljnji, organski razvoj. Na taj način je pripremljen teren za radikalne promjene, koje će se dogoditi prije ili kasnije. No, prije nego je došlo do toga, nakon Tridentskog sabora, u Crkvi je uslijedilo razdoblje jačanja i krijepljenja: razdoblje baroka, posljednje razdoblje u zapadnom svijetu u kojem je katolicizam egzistirao kao ujedinjena kultura.

Župna crkva sv. Marije Snježne u Belcu jedan je od najljepših primjera barokne umjetnosti u sjevernoj Hrvatskoj.
Župna crkva sv. Marije Snježne u Belcu jedan je od najljepših primjera barokne umjetnosti u sjevernoj Hrvatskoj.

     Možemo lako razumjeti današnju razinu odbojnosti prema bilo čemu povezanome s ceremonijalnom liturgijom, ukoliko je gledamo kao reakciju na liturgiju baroknog razdoblja. Tada su crkve bile pretjerano urešene kipovima svetaca i raznim ornamentima, a oltari su ukrašavani sa fantastičnim nadgradnjama koje su sezale sve do stropova. Za razliku od toga, u današnje vrijeme su kod dizajniranja crkava i oltara glavni standardi posvemašnja šturost, strogoća i realizam; čak je i prikazivanje raspela postalo jedva prihvatljivo! Ako se u prošlim vremenima Misa slavila uz pratnju orkestralne glazbe, a izlaganju Presvetog je prethodio sjaj bezbrojnih svijeća, pri čemu je zrak bio ispunjen mirisom tamjana, u današnje vrijeme, slijedeći maksimu: „Riješimo se svih znakova trijumfalizma!“, celebrant stoji pred golim oltarom načinjenim od kamena, koji vrlo često nevjerojatno nalikuje na štand s tržnice, izgovara molitve i obraća se vjernicima putem mikrofona.

d9b09-1417810_10152018562249214_149204330_o (1)
Gamber: “u današnje vrijeme … celebrant stoji pred golim oltarom načinjenim od kamena, koji vrlo često nevjerojatno nalikuje na štand s tržnice, izgovara molitve i obraća se vjernicima putem mikrofona.”

     Većina ljudi našeg vremena jednostavno se ne može povezati s liturgijskim oblicima baroka. No, ove okolnosti ne bi nas trebale poticati da naprosto eliminiramo ključni dio liturgije: klanjanje Bogu. Klanjati se – skupljati se radi svečanog bogoslužja – predstavlja čovjekovu obvezu koja se nikada ne može promijeniti, jer je čovjek po svojoj naravi društvena životinja; stvoren je kao društveno biće. Upravo zbog ovog razloga ne nalazimo svečane liturgijske obrede pred Bogom samo u kršćanstvu, već također i u liturgiji jeruzalemskog Hrama – liturgiji koju su nastavili obdržavati i apostoli (vidi Dj 2, 46). Liturgijsko klanjanje je predstavljalo kulturološki fenomen u raznim drevnim civilizacijama, a postojalo je čak i u primitivnim društvima.

     Tijekom razdoblja baroka, iako je narod mogao sudjelovati u misnom slavlju srcem i dušom, nije mogao biti aktivnim sudionikom formalne liturgije. Tako su se pojavili novi oblici pučkih pobožnosti, npr. četrdesetosatno klanjanje tijekom Uskrsnog bdijenja, ili brojne marijanske pobožnosti. One su bile duboko ukorijenjene u religijskoj praksi.

     Novi oblici pobožnosti, skupa s formalnim liturgijskim bogoslužjem koje je privlačilo vjernike svojom svečanošću i ceremonijalnom raskošnošću, bili su stupovi na kojima je počivao iznova obnovljeni katolicizam protureformacije. Ipak, ne možemo ignorirati veliki nedostatak barokne liturgije: odsustvo dubljeg dogmatičkog značenja, koje je također pogađalo i tadašnje propovijedi. Središnja otajstva vjere polagano su padala u pozadinu, dok su periferne istine stupale na središnju pozornicu.

     Na procvat koji je život u Crkvi uživao u razdoblju baroka, pao je mraz doba prosvjetiteljstva. Ljudi su bili nezadovoljni s tradicionalnim liturgijskim oblicima, jer su većinom držali kako se oni ne obraćaju stvarnim problemima toga vremena; prevladavao je osjećaj nadmoćnosti nad baroknim izrazima pučke pobožnosti. Posebno zabrinjavajući aspekt ove prve dekonstrukcije tradicionalne liturgije očitovao se u tome što je država prihvatila ideje prosvjetiteljstva (jozefinizam), i što su se mnogi biskupi spremno priključili tom klubu.

     Na mnogim mjestima su ukinuti brojni oblici bogoštovlja, pri čemu se država povremeno služila brutalnom silom, te je radila protivno volji naroda. Npr. na području Porajnja, zabranjena je stoljetna tradicija pjevanja latinske koralne Mise od strane naroda, a na njeno mjesto je stavljena tzv. Njemačka svečana misa, i to često nasilno. Nažalost, nakon takvih iskustava, tradicionalni liturgijski oblici nikada se nisu vratili.

     Tijekom razdoblja prosvjetiteljstva, svrha bogoslužja se prvenstveno vidjela u usađivanju moralnih vrednota u narod – što nam pomaže da objasnimo zašto se odbacivao latinski kao jezik liturgije. Država je nalagala Crkvi da mora funkcionirati kao produžena ruka njezinog svjetovnog autoriteta – zlosretnim sjedinjavanjem „prijestolja i oltara“ – čineći tako narod poslušnim podanicima države. To je značilo da je svećenik na propovjedaonici sada morao vršiti funkcije koje nisu imale nikakve veze s njegovom svećeničkom službom; npr. morao je tumačiti i opominjati ljude da se pokoravaju civilnim zakonima i redarstvenim nalozima.

     U to vrijeme nije manjkalo liturgijskih eksperimenata, posebno u slučaju podjeljivanja sakramenata. Doduše, ove reforme nisu bile dugog vijeka. Ipak, one su uznemirujuće nalik današnjim eksperimentima, te i one također, vrlo malo mare za čovjeka i njegove (socijalne) probleme. Tako je Vitus Anton Winter, jedan od prosvjetiteljskih reformatora, zahtijevao da se uklone sve molitve koje „stavljaju nadu čovjeka u Božje ruke, a ne potiču dovoljno ljudsko samopouzdanje“. Također je izjavio da bi se, što se njega tiče, trebale ukloniti sve molitve koje uključuju orijentalno-biblijski jezik. Novorazvijeni tekstovi su tako bili nabijeni moralističkim tonom koji je posve očit u pisanom jeziku onoga vremena.

     Možemo dakle, sa sigurnošću zaključiti: najvažniji uzročnik današnjih liturgijskih nevolja leži u razdoblju prosvjetiteljstva. Mnoge zamisli toga doba sazrile su tek u današnje vrijeme, kada proživljavamo novo doba prosvjetiteljstva.

     Kao reakcija na isticanje golog i hladnog razuma koje je donijelo prosvjetiteljstvo, pojavilo se razdoblje restauracije u devetnaestom stoljeću, sa svojim neoromanticizmom i neogotičkim umjetničkim pravcem. Sasvim tipično, neoromantičari su u duhovnim idejama srednjeg vijeka vidjeli veliki uzor koga valja slijediti, te su pokušali iz njih ucijepiti novu mladicu na opustošeno staro liturgijsko deblo.

     U to vrijeme su se pojavili benediktinski samostani kongregacije Solesmesa u Francuskoj, kao i oni iz Beurona u Njemačkoj. Unutar njihovih zidina, s velikom ljubavlju se njegovala tradicionalna latinska liturgija i gregorijanski napjevi; upravo u ovim samostanskim središtima možemo naći i začetke liturgijskog pokreta 1920-ih. Izvorno su dijelom ovoga bile samo malene skupine intelektualaca, kao i neki studenti. Crkvena latinština preživjela je unutar ovog pokreta.

7
Benediktinci su bili jedni od začetnika liturgijskog pokreta.

     Od ovog pokreta su se razlikovala nastojanja Piusa Parcha u 1930-ima da stvori liturgiju za narod. Ovaj pristup karakteriziralo je pretjerano naglašavanje aktivnog sudjelovanja vjernika u liturgijskom bogoslužju, sve skupa pomiješano sa spekulacijama, većinom pogrešnim, vezanim za oblike bogoslužja kod ranih kršćana, te dizajniranje i opremanje njihovih svetišta. Začeci uporabe narodnog jezika u rimskoj liturgiji mogu se pronaći upravo kod Piusa Parscha, premda je u početnim fazama narodni jezik korišten samo u spoju s latinskim jezikom svećenika-celebranta.

     Zamisli Piusa Parscha vezane za oblik liturgijskog bogoslužja koje bi bile pastoralno učinkovite, te bi ujedno što više izravno uključivale vjernike, postale su dijelom Konstitucije o svetoj liturgiji, zajedno s njegovim mnogobrojnim pogreškama, poput npr. njegove pretpostavke da slavljenje Mise versus populum (prema narodu) ima svoje povijesno utemeljenje. Kasnije ćemo se detaljnije pozabaviti ovim pitanjem.

     Stoga ne iznenađuje kako današnji svećenici, a među njima posebno oni mlađi koji nisu imali nikakve obuke u strogom pridržavanju liturgijskih normi, nisu stali s „liturgijom naroda“, onako kako ju je zamislio Pius Parsch, već su razvili ono što su sami držali svježim idejama vezanim za „suvremeni“ izričaj bogoslužja – idejama koje se često ne slažu s tradicionalnim katoličkim naukom. Kada su koncilski Oci izdavali Konstituciju o svetoj liturgiji, naprosto nisu očekivali da će svjedočiti lavini koju su sami pokrenuli, lavini koja je pred sobom mrvila sve tradicionalne oblike liturgijskog bogoslužja, pa čak i novu liturgiju koju su sami stvorili.

     Uzevši u obzir ove okolnosti i daljnji razvoj događaja, poruka Pastoralne pobudnice austrijskih biskupa od 8. veljače 1965., zvuči poprilično optimistično:

     Mnogima od naše svećeničke braće neće biti lako, no vrlo brzo će se sami uvjeriti kako im (putem ovih promjena) ništa neće biti oduzeto, već će naprotiv, primiti sasvim novi dar. Kako bismo došli do ovog plemenitog cilja, tj. duhovne obnove naših župa, sigurni smo kako će svi svećenici stremiti tome da slave liturgiju što je ljepše moguće.

     Zbog činjenice da su pritom ukinuti svi oblici izvan liturgijskih pobožnosti, kao i brojne religijske tradicije, vrlo je teško procijeniti razmjer štete koja je počinjena pastoralnoj skrbi za vjernike. Morat ćemo pričekati kako bismo mogli uvidjeti koje će se posljedice ove posvemašnje dekonstrukcije očitovati kroz dvadeset do trideset godina, to jest, među današnjim generacijama, koje za razliku od onih starijih, više neće biti u mogućnosti živjeti na sjećanjima onoga što je ostalo od srži naše vjere. Čak i nekolicina pozitivnih ishoda koji su proizašli iz liturgijske reforme, koji očito uključuju veću uključenost vjernika u liturgiji, nikako ne mogu nadmašiti počinjenu štetu.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene