Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

III. Ritus Romanus i Ritus Modernus:
Liturgijska reforma prije Pavla VI.

 

U članku pod naslovom „Četiristo godina Tridentske mise“, koji se pojavio u nekolicini religijskih publikacija, profesor Rennings pokušao je predstaviti novi Misal, odnosno ritus modernus, kao proizvod prirodnog i legitimnog razvitka liturgije na zapadu. Prema njegovom mišljenju, „Misa sv. Pija V.“ nije ni postojala, izuzev razdoblja od 34 godine, jer su od 1604. pa nadalje, pape uvodili preinake u Misal iz 1570. Stoga je Pavao VI. sa svoje strane, potpuno sukladno tom procesu razvitka, reformirao Missale Romanum kako bi, tvrdi Rennings, vjernici „mogli bolje uvidjeti nezamislivu veličanstvenost dara kojim je Spasitelj u Euharistiji obdario Svoju Crkvu.“

U svom članku, Rennings se okomio na slabu točku tradicionalista: izraz „Tridentinska misa“ ili „Misa sv. Pija V.“. U strogom smislu ne postoji „Tridentinska misa“, jer, barem po svršetku Tridentskog koncila, nije stvoren novi Red Mise; dok „Misal sv. Pija V.“ nije ništa drugo doli Misal rimske kurije, koji je ugledao svjetlo dana u Rimu stoljećima ranije, a istog su franjevci donijeli u mnoge zemlje Zapada. Promjene načinjenje u vrijeme sv. Pija V. bile su toliko neznatne, da ih je mogao zamijetiti samo stručnjak u tom području.

Jedan od Renningsovih trikova sastojao se u tome da nije činio jasnu razliku između Reda Mise i misnih proprija za različite dane i različite svetkovine. Pape, sve do Pavla VI., nisu činili nikakve izmjene u samom Redu Mise, dok su, naročito nakon Tridentskog koncila, uvodili nove proprije za nove svetkovine. To nije potisnulo „Tridentinsku Misu“ ništa više nego što bi npr. neki dodatak civilnom zakonu značio njegovo ukidanje.

Papa Pavao VI.
Papa Pavao VI.

Iz navedenih razloga, trebali bismo govoriti o „rimskom obredu“ nasuprot „modernom obredu“. Rimski obred, u svojim najvažnijim dijelovima, datira barem iz četvrtog stoljeća, točnije od vremena pape Damaza (366-384). Do vremena Gelazija (492-496) Kanon Mise je poprimio oblik kakvog je zadržao do danas, uz neke preinake načinjene za vrijem pape sv. Grgura (590-604). Od petnaestog stoljeća, jedino na čemu su pape neprestano inzistirali bilo je usvajanje Rimskog Kanona; njihov argument je bio da potiče od apostola Petra. No, što se tiče ostalih dijelova Reda Mise, kao i izbora misnih proprija, uvažavali su običaje lokalnih crkava.

Sve do sv. Grgura Velikog, nije postojao službeni Misal koji bi sadržavao proprije za svaku svetkovinu u godini. Liber Sacramentorum koji je papa sv. Grgur izdao na početku svog pontifikata bio je namijenjen samo za rimske „postajne crkve“; drugim riječima, za pontifikalnu liturgiju. Sv. Grgur nije htio nametnuti Misal cijelom Zapadu. To što je on kasnije postao temeljem kurijalnog Misala, ili „Rimskog Misala“ sv. Pija V. bio je rezultat niza čimbenika o kojima ovdje ne možemo govoriti.

Sacramentarium Gregorianum Hadrianum (očuvani fragment sveučilišne knjižnice u Augsburgu)
Sacramentarium Gregorianum Hadrianum (primjerak očuvanog fragmenta iz sveučilišne knjižnice u Augsburgu)

U srednjem vijeku gotovo svaka crkva, ili barem svaka biskupija, imala je svoj vlastiti posebni Misal ukoliko nije dragovoljno usvojila Misal rimske kurije. Nijedan papa nije intervenirao po ovom pitanju. Dijelovi koji su više nego bilo koji drugi bili podložni promjenama, bili su oni dijelovi Reda Mise koje je celebrant govorio potiho (dakle, molitve u podnožju oltara, ofertorij – katkada nazivan „Mali Kanon“ – te molitve prije Pričesti); drugim riječima, svećenikove „osobne molitve“. S druge strane, pjevani tekstovi su po cijeloj Latinskoj Crkvi bili istovjetni. Jedino su se neka čitanja i molitve razlikovali od mjesta do mjesta.

Prva hrvatska tiskana knjiga - Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483., zapravo je "Misal rimske kurije", odnosno prethodnik Rimskog misala, kakav se i danas rabi u izvanrednom obliku rimskog obreda (Misal sv. Ivana XXIII. iz 1962.)".
Prva hrvatska tiskana knjiga – Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483., zapravo je glagoljaška varijanta “Misala rimske kurije”, odnosno prethodnika Rimskog misala, koji se i danas rabi u izvanrednom obliku rimskog obreda (Misal sv. Ivana XXIII. iz 1962.)”.

Upravo je u ovom razdoblju Tridentski sabor iznio obranu protiv protestantizma. Povjerio je papi zadatak izdavanja poboljšanog Misala ujednačenog za sve. Što je zapravo učinio sv. Pijo V.? Kao što sam već rekao, uzeo je Misal koji se već rabio u Rimu i mnogim drugim mjestima, te ga je poboljšao, posebno reducirajući broj svetačkih blagdana. Je li Misal učinio obvezatnim za cijelu Crkvu? Nije, čak je i poštovao lokalne tradicije starije od dvjesto godina. Postojanje takve tradicije bilo je dovoljno da razriješi biskupiju obveze uporabe Rimskog Misala. Uzroke samoj činjenici da je unatoč tome većina biskupija brzo usvojila novi Misal, moramo potražiti negdje drugdje. No, Rim nikoga nije prisiljavao – i to u razdoblju kada, za razliku od današnjeg, nije bilo govora ni o pluralizmu niti o toleranciji.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene