Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?

 

Na temelju naših dosadašnjih rasprava, postaje nužno dati odgovor na ovo pitanje. Kako bismo to učinili, prvo moramo iznaći jasnu definiciju izraza ritus. Ritus možemo definirati kao obvezatne oblike liturgijskog kulta koji su, važno je to istaknuti, potekli od Krista, a zatim su se na temelju zajedničkih tradicija razvili neovisno, te su kasnije službeno odobreni od strane crkvene hijerarhije. Na temelju ove definicije, možemo izvesti slijedeće premise:

1. Pretpostavimo li da se liturgijski obred razvio na temelju zajedničkih tradicija – a tko god ima barem trunku znanja iz povijesti liturgije neće ovo dovoditi u pitanje – tada se ne može iznova razviti u potpunosti.

Čak ni u svojim najranijim fazama razvoja, oblici kršćanskog bogoslužja nisu bili potpuno novi. Baš kako se primitivna Crkva s vremenom razvila iz sinagoge, tako su se i liturgijski oblici koje su rabile mlade kršćanske zajednice razvili iz liturgijskih obreda Židova. Ova opaska vrijedi za slavljenje Euharistije, koje je izravno povezano s obrednim obrocima Židova, tj. šabatskim i pashalnim, kao i na starije dijelove Božanskog oficija, koji se temelje na molitvenim službama koje su se održavale po sinagogama.

Žrtva Starog zavjeta - Peter Paul Rubens (cca. 1626.)
Žrtva Starog zavjeta – Peter Paul Rubens (cca. 1626.)

Upravo je kršćanska vjera u Uskrsloga Krista dovela do stvarnog prekida sa sinagogom. Nasuprot tome, u liturgijskim pitanjima, gotovo da i nije bilo razlike između kršćana i Židova. Tako su nakon svetkovine Duhova novokršteni judeokršćani pošli na hramsko bogoslužje (vidi Dj 2, 46), baš kao što se i sv. Pavao pridružio četvorici muškaraca u izvršavanju nazirejskog zavjeta, te je prinio propisane žrtve u jeruzalemskom hramu (vidi Dj 21, 23-26).

Čak je i onaj jedini element u kršćanskoj vjeri koji je predstavljao nešto jedinstveno i novo, prisjećanje na Gospodina prilikom uprizorenja onoga što se dogodilo prilikom Posljednje večere, bio barem u svom najranijem obliku organski povezan s židovskim obredom lomljenja kruha. A razlog tome je upravo činjenica da je na Posljednjoj večeri, noć uoči svoje Muke, sâm Isus obdržavao židovski obred.

To što je rečeno za primitivnu Crkvu također vrijedi i za ranu Crkvu. Dok tijekom prva tri do četiri stoljeća liturgijski tekstovi na različitim lokacijama nisu bili uvijek identični, kršćanski liturgijski kult se posvuda razvio sasvim ujednačeno. Prave razlike su se počele pojavljivati tek u drugom stoljeću, kada je na mnogim mjestima, uključujući i Zapad (Rim), svetkovina Uskrsa u liturgijskom kalendaru pomaknuta, odnosno nije više slavljena na isti dan kao i židovska Pasha. Ova promjena gotovo je dovela do shizme s Crkvom Male Azije. Na kraju su papa Anicet i biskup Polikarp iz Smirne došli do sporazuma: kako su obje Crkve mogle navesti postojeće tradicije, svakoj od tih Crkava je dozvoljeno da slijedi vlastite mjesne tradicije.

2. Kako se liturgijski obred razvio s vremenom, time je omogućen daljnji napredak. No, svaki takav daljnji razvitak mora poštovati bezvremenski karakter svih obreda; a njihov razvoj po svojoj naravi mora biti organski.

Na primjer, kada je pod carem Konstantinom kršćanstvo postalo službenom državnom religijom, liturgija je razvila mnogo opsežnije i bogatije oblike. Liturgijske službe više nisu bile ograničene na skučene kućne kapelice, već su se sada slavile u krasnim bazilikama. Cvjetali su liturgijski napjevi. Posvuda se liturgija slavila s velikim ceremonijama.

Ovi oblici liturgijskog klanjanja doveli su do razvitka različitih obreda na Istoku i Zapadu. Smjer liturgijskog razvoja obično se oslanjao na vjeru i duh određenih izvanrednih pojedinaca – uglavnom renomiranih i utjecajnih biskupa – a na koncu upravo je njihov status doveo do uvođenja novih liturgijskih oblika. No, koliko možemo vidjeti, takvi razvojni procesi uvijek su po svojoj prirodi bili organski, nikad nisu prekidali s tradicijom, niti su bili rezultat direktiva koje su dolazile od strane crkvene hijerarhije. Plenarna i lokalna crkvena vijeća bavila su se jedino s eliminiranjem zloporaba u stvarnom vršenju liturgijskih obreda.

3. U univerzalnoj Crkvi postoje različiti, neovisni liturgijski obredi. U Zapadnoj Crkvi, uz rimski obred, postoji galikanski obred (više nije u uporabi), ambrozijanski obred i mozarapski obred; a na istoku, između ostalih, bizantski, armenski, sirijski i koptski obred.

Svaki od ovih obreda prošao je kroz proces neovisnog rasta i razvio je posebne, vlastite značajke. Iz tog razloga nije primjereno naprosto međusobno razmijeniti ili nadomjestiti pojedine liturgijske elemente unutar različitih obreda. Na primjer, ne može se uzeti anafora Istočne Crkve, i pripojiti rimskom obredu, kako se to čini u novom Redu mise; ili što se toga tiče, niti se može činiti suprotno, tj. činiti Rimski kanon dijelom Istočnih liturgija.

Pape su uvijek poštivali različite liturgijske obrede Istoka i Zapada, te su dozvoljavali promjene uvedene iz istočnih obreda u rimski obred i obratno, samo u iznimnim slučajevima. Sukladno kanonskom pravu, sam obred krštenja je odlučivao koji će se liturgijski obred primjenjivati u pojedinom slučaju (vidi C.I.C. Kanon 98, 1)

Ključno pitanje: Je li ritus modernus novi obred, ili predstavlja organski razvoj tradicionalnog ritus Romanus? Odgovor na ovo pitanje može se naći u slijedećoj točci:

4. Svaki liturgijski obred tvori organski razvijenu, homogenu jedinicu.

Promijeniti bilo koji od njenih sržnih elemenata sinonim je s potpunim uništenjem toga obreda. Upravo se to dogodilo u vrijeme reformacije, kada je Martin Luther uklonio Kanon mise, te je riječi posvete i ustanovljenja učinio dijelom podjele pričesti. Jasno, ova promjena uništila je rimsku Misu, premda se doimalo kako su tradicionalni liturgijski oblici i dalje ostali nepromijenjeni – na početku je zadržano čak i liturgijsko ruho i koralni napjevi. No međutim, čim je napušten tradicionalni liturgijski obred, među protestantskim zajednicama počeo je sve više jačati impuls za daljnjim liturgijskim promjenama.

5. Restauracija ranijih liturgijskih oblika ne znači nužno i promjenu obreda, barem ne ukoliko se to čini od slučaja do slučaja, i ukoliko se to čini s određenim rezervama.

Stoga nije došlo do nikakvog prekida s tradicionalnim rimskim obredom kada je papa sv. Pijo X. ponovno vratio gregorijanske napjeve u njihov izvorni oblik, ili kada je u per annum kalendar vratio izvorno prvenstvo nedjeljnih Misa nad blagdanima (manjih) svetaca na nedjelje u to vrijeme. Na isti način, kada je papa Pijo XII. vratio drevnu rimsku liturgiju Uskršnjeg bdijenja, to nije predstavljalo promjenu u liturgijskom obredu. Čak niti opsežno restrukturiranje rubrika pod papom Ivanom XXIII. nije predstavljalo fundamentalnu promjenu obreda. Niti je to bio Ordo Missae iz 1965., koji je izdan odmah nakon završetka Drugog vatikanskog sabora, a koji je ostao na snazi samo četiri godine nakon njegovog izdavanja, ili izdavanje Naputaka za ispravnu implementaciju Konstitucije o svetoj liturgiji.

Sada kada imamo ove pozadinske informacije, spremni smo pozabaviti se pravim pitanjem: ima li papa ovlast za mijenjanje liturgijskog obreda koji je zasnovan na apostolskoj predaji, i koji se razvijao kroz mnoga stoljeća? Već smo raspravljali, te pokazali, kako u prošlosti crkvena hijerarhija nije vršila snažan utjecaj na razvoj liturgijskih oblika. Naprosto je autorizirala obred koji je izrastao iz mjesnog običaja, a čak se i ta crkvena praksa službenog odobravanja obreda pojavila relativno kasno, tek nakon što su tiskane liturgijske knjige postale popularne. Na Zapadu, ova praksa je počela nakon Tridentskog koncila; kao takva je definirana u članku 22. Konstitucije o svetoj liturgiji. Referirajući se na Kanon 1257 Zakonika kanonskog prava (Codex Iurici Canonici), kaže: „Uređenje svete liturgije ovisi jedino o crkvenoj vlasti; nju pak ima Apostolska Stolica i, prema odredbama prava, biskup (…stoga neka uopće nitko drugi, pa bio to i svećenik, po svom nahođenju ništa ne dodaje, ne oduzima i ne mijenja.).“

Tridentski sabor trajao je 18 godina, od 1545.-1563. Zrele i razborite odluke Koncila Crkvi su omogućile razdoblje prosperiteta i rasta koje je potrajalo skoro 400 godina.
Tridentski sabor trajao je 18 godina, od 1545.-1563. Zrele i razborite odluke Koncila Crkvi su omogućile razdoblje prosperiteta i rasta koje je potrajalo skoro 400 godina.

Koncil nije pobliže pojasnio na što se odnosi izraz „uređenje svete liturgije“ (Sacra Liturgiae moderatio). Međutim, razmotrimo li nekadašnje prakse i običaje, taj izraz ne može značiti sveobuhvatne revizije obreda Mise, te izmjene liturgijskih tekstova koje sada doživljavamo. Zapravo, moramo razumjeti istinsko značenje u širem kontekstu: prije svega, koncilski oci su namjeravali spriječiti svakog svećenika u „osmišljavanju“ liturgijskog obreda „po vlastitom nahođenju“ – no dakako, upravo se to događa u današnje vrijeme.

Također, liturgijski reformatori ne mogu derivirati, tj. izvesti svoj autoritet iz članka 25 Konstitucije o liturgiji, koji kaže: „Neka se liturgijske knjige što prije prerade (recognoscantur)…“ Kako je već spomenuto, model revizije liturgije Mise koji je zamislio Koncil bio je Red mise (Ordo Missae) objavljen 1965. Na samom početku, dekret ističe kako se revizija (nova recensio) Reda mise izdaje poradi izmjena (mutationes) u koncilskoj Uputi za ispravnu primjenu Konstitucije o svetoj liturgiji.

Kao što je još 28. svibnja 1969. izjavio tadašnji kardinal državni tajnik Cicognani u službenom pismu napisanom u papino ime, i naslovljenom opatu Beurona, koji je papi poslao primjerak novog (post-koncilskog) izdanja Schott-misala: „Singularna značajka i prvenstvena važnost ovog novog izdanja jest u tome što u potpunosti odražava nakane koncilske Konstitucije o svetoj liturgiji.“ U pismu se ne spominje činjenica kako je na putu opsežna revizija upravo tog istog Misala.

Protekle su samo četiri godine od izdavanja novog Misala kada je papa Pavao VI. iznenadio katolički svijet s novim Redom mise, s nadnevkom od 6. travnja 1969. Revizija iz 1965. nije dirala tradicionalni liturgijski obred. U skladu s mandatom članka 50 Konstitucije o svetoj liturgiji, njena primarna zadaća bila je uklanjanje nekih kasnijih dodataka Redu mise. Objava Reda mise iz 1969. značila je međutim, stvaranje novog liturgijskog obreda. Drugim riječima, tradicionalni liturgijski obred nije bio naprosto revidiran, sukladno željama Koncila. Umjesto toga, on je potpuno ukinut, a nekoliko godina kasnije, tradicionalni liturgijski obred bio je ustvari zabranjen.

Papa Pavao VI. i "arhitekt" nove Mise, Annibale Bugnini.
Papa Pavao VI. i “arhitekt” nove Mise, Annibale Bugnini.

Sve ovo dovodi do pitanja: Da li takva radikalna reforma slijedi tradiciju Crkve? U svjetlu dokaza koje smo sada predstavili, nitko se ne može pozivati na odluke Koncila kako bi podržavao takav argument. Kako smo to već pokazali, tvrdnja koja se i dalje izlaže, kako uključivanje nekih dijelova tradicionalnog Misala u novi znači nastavljanje rimskog obreda, jednostavno je neodrživa.

Mogao bi se iznijeti argument da papa ima ovlast za uvođenje novog liturgijskog obreda, odnosno da to može učiniti bez odluke koncila, što se može derivirati (izvesti) iz „pune i vrhovne vlasti“ (plena et suprema potestas) koju posjeduje u Crkvi, kako to kaže Prvi vatikanski sabor, tj. vlast nad stvarima quae ad disciplinam et regimen ecclesiae per totum orbem diffusae pertinent („koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu“) (Denzinger 3064/po starom brojanju 1831).

Međutim, izraz disciplina nikako se ne može primijeniti na liturgijski obred Mise, posebno u svjetlu činjenice da su pape opetovano držali da je obred utemeljen na apostolskoj predaji. Samo iz tog razloga, obred ne može potpasti pod kategoriju „stege i uprave Crkve“. Ovome možemo dodati da ne postoji niti jedan dokument, uključujući i Codex Iuri Canonici (Zakonik kanonskog prava), u kojem postoji specifična izjava da papa, u svojoj funkciji vrhovnog svećenika Crkve, ima ovlast za ukidanje tradicionalnog liturgijskog obreda. U stvari, nigdje nema niti spomena da papa ima ovlast promijeniti čak ni pojedinačnu liturgijsku tradiciju. Sama činjenica da nigdje ne postoji spomen takve ovlasti znatno osnažuje našu poziciju.

Postoje jasna ograničenja plena et suprema (pune i vrhovne vlasti) pape. Na primjer, nije upitno da papa, čak i po pitanju dogme, i dalje mora slijediti tradiciju univerzalne Crkve – odnosno kako kaže Vinko Lerinski, ono što se vjerovalo svugdje, uvijek i što su svi vjerovali (quod semper, quod ubique, quod ab omnibus). U stvari, nekoliko autora eksplicitno tvrdi kako ukidanje tradicionalnog obreda sasvim jasno prelazi okvire papinih ovlasti.

Tako je ugledni teolog Suarez (umro 1617.) citirajući čak i ranije autore poput Cajetana (umro 1534.), zauzeo stav da bi papa postao raskolnikom „ukoliko ne bi sukladno svojoj dužnosti bio u punom zajedništvu s tijelom Crkve, kada bi npr. ekskomunicirao cijelu Crkvu, ili kada bi promijenio sve liturgijske obrede Crkve koji su potvrđeni apostolskom tradicijom.“

Francisco Suárez (1548. - 1617.)
Istaknuti katolički teolog Francisco Suárez (1548. – 1617.)

Kada pobliže promatramo pitanje neograničenog papinskog autoriteta, i kako se to odnosi ovlast za promjenu afirmiranog liturgijskog obreda, ukoliko Suarezova tvrdnja i dalje ne zvuči potpuno uvjerljivo, ovaj argument bi to mogao biti: već utvrđena činjenica da, sve do pape Pavla VI., nije bilo niti jednog pape koji je uveo takve fundamentalne promjene u liturgijske oblike poput ovih kojima sada svjedočimo. U stvari, moramo naznačiti kako niti najmanje promjene u liturgiji koje su uvodili pape nikada nisu bile spremno prihvaćene.

Kada je papa sv. Grgur Veliki (umro 604.) odlučio slijediti bizantinski obred pomičući obred lomljenja kruha s kraja Kanona mise (Canon Missae) na početak obreda pričesti, te je uveo ovu minornu promjenu samo na području grada Rima, dočekale su ga vrlo oštre kritike. U pismu biskupu Sirakuze, papa je bio primoran braniti svoju odluku, kao i neke druge, manje liturgijske promjene koje je također načinio. Na nekim mjestima, Grgurove reforme nisu bile u potpunosti prihvaćene sve do osmog stoljeća.

Moramo istaknuti kako sv. Grgur nikad nije imao namjeru da se Misal koji je uredio rabi bilo gdje drugdje, osim u papinskim liturgijama slavljenim u rimskim stacijskim crkvama, pa čak niti u rimskim naslovnim (župnim) crkvama (Liber sacramentorum Romana ecclesiae). Čvrsto se držao naširoko poznatog pogleda kako In una fide nil officit sanctae ecclesiae consuetudo diversa, što prevodimo: „Dokle god je Crkva jedne vjere, različiti obredni običaji [consuetudo] joj ne štete.“

To što je Grgurov Sakramentarij kasnije činio temelj za Missale Romanum možemo zahvaliti postupnom uvođenju njegovog Ordo Missae izvan Rima. Ljudi su željeli oponašati liturgijski obred koji se rabio u Rimu, te na taj način izraziti svoje štovanje sv. Petra, a to su činili bez papinskih intervencija nakon što je sv. Grgur nastojao oko sveopćeg usvajanja njegovog Ssakramentarija.

Na primjer, sv. Bonifacije, konstantno pretjerano zabrinut oko slijeđenja papinih naputaka, vrlo često je od Rima tražio razjašnjenja, pa čak i oko nevažnih stvari. No, ipak, nije se služio Rimskim misalom, već onim iz vlastite opatije sa sjevera Engleske. Molitve i predslovlja ovog Misala bile su potpuno različite od onih koje su se rabile u Rimu. Jedino je Kanon mise bio jednak. No, čak je i njegova verzija tog Kanona prethodila sv. Grguru.

Uvođenje crkvenih reformi sasvim sigurno nije zadaća Svete Stolice. Prva dužnost pape jest da djeluje kao glavni biskup (episcopus = nadglednik), da bdije nad tradicijama Crkve – njenim dogmatskim, ćudorednim i liturgijskim tradicijama.

Počevši s Tridentskim saborom, vrhovni autoritet Svete Stolice također se proteže i na reviziju liturgijskih tekstova, odnosno reviziju novootisnutih izdanja, te na činjenje takvih manjih promjena poput uvođenja misnih proprija za nove blagdane. Upravo je to učinio papa sv. Pijo V. kada je, nakon što mu je Tridentski sabor dodijelio tu zadaću, revidirao Curiae Missale (Misal rimske kurije), koji se već rabio u Rimu i mnogim dijelovima Zapadne Crkve. 1570. izdao ga je kao Missale Romanum. Definitivno možemo ustvrditi kako Misal kojeg je izdao ovaj papa nije bio „novi“ Misal.

Također možemo ustvrditi da niti u Rimskoj Crkvi, niti u Istočnoj Crkvi, nikada nije postojao patrijarh ili biskup, koji je po vlastitom autoritetu poduzeo reformu liturgijskih obreda. Time međutim, ne želimo reći da kroz stoljeća nije postojao organski razvoj liturgijskih oblika na Istoku, kao i na Zapadu. Kada je u sedamnaestom stoljeću moskovski patrijarh Nikon promijenio neke nevažne elemente liturgijskog obreda (vezano uz pisanje tj. sricanje Isusovog imena, te pitanja koliko prstiju se treba držati spojenima prilikom činjenja znaka križa), kao rezultat toga izbio je raskol (šizma), a otprilike dvanaest milijuna „starovjeraca“ napustilo je Rusku Crkvu.

Na ovoj slici "Boljarka Teodosija Morozova", Vasilija Surikova (1887.), vidi se kako Morosova drži podignuta
Na slici “Boljarka Teodosija Morozova”, Vasilija Surikova (1887.), vidi se kako Morozova drži podignuta dva prsta, odnosno stari znak križanja na istoku. Promjene poput ove, koje nam se mogu činiti posve nevažnima, dovele su do raskola i odvajanja gotovo 12 milijuna vjernika od Ruske pravoslavne Crkve.

Možemo zaključiti ovaj dio s tvrdnjom da ne bi bilo nikakvih primjedbi na organski razvitak liturgijskog obreda s vremenom; da je npr. slijedeći odluke Drugog vatikanskog sabora, papa dozvolio uporabu nekih novih oblika, ad libitum (po volji) ili ad experimentum (eksperimentalno), sve dok se obred per se (kao takav, po sebi) ne mijenja.

Ne samo da Ordo Missae iz 1969. znači promjenu liturgijskog obreda, već ta promjena također povlači za sobom i preuređenje liturgijske godine, uključujući i promjene u određivanju svetačkih blagdana. Dodavanje ili ispuštanje jednog ili drugog od tih blagdana, kako se do sad i činilo, svakako ne čini promjenu u obredu kao takvu. No, bezbrojne inovacije koje su uvedene kao dio liturgijske reforme gotovo da nisu ostavile bilo koji tradicionalni liturgijski oblik netaknutim.

Kako ne postoji nijedan dokument koji bi izričito odredio ovlasti Svete Stolice za izmjene, a kamoli za ukinuće tradicionalnog liturgijskog obreda; a pošto se nadalje može pokazati kako niti jedan prethodnik pape Pavla VI. nikada nije uveo veće promjene u rimsku liturgiju, pretpostavka kako Sveta Stolica ima ovlast za promjenu liturgijskog obreda u najmanju ruku postaje diskutabilna. U isto vrijeme, možemo reći kako Sveta Stolica nedvojbeno ima ovlast za odobravanje i nadgledanje izdanja liturgijskih knjiga, odnosno općenito govoreći za odobravanje i nadgledanje lokalnih liturgijskih tradicija.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene