Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

Prepirke [oko ovih pitanja] se i dalje odvijaju nesmanjenom žestinom, a suprotstavljene strane postaju sve rigidnije. Dok neki odbacuju novi obred kao heretičan, čak i nevaljan, drugi ga vide kao dugo iščekivanu priliku za prodor novih oblika liturgije i kao priliku da uistinu žive kao crkvena zajednica.

Sljedeća diskusija bavi se pitanjem predstavlja li nova Misa naprosto implementaciju „obnovljene liturgije“ onako kako ju je zamislio Drugi vatikanski sabor – liturgije koja nije značajnije različita od one tradicionalne – ili je nova Misa uistinu novi obred, u svom duhu kao i u svom obliku.

Mnogo je svećenika i vjernika koji se hotimice protive novoj liturgiji. Pošto se oni grčevito drže tradicionalnih liturgijskih oblika, sada imamo situaciju u kojoj, da se poslužimo izrazom koji se često citira iz Najave Njemačke biskupske konferencije, „Oltar stoji nasuprot oltara“.

"Oltar protiv oltara" - stari i novi oltar u pariškoj crkvi sv. Tome.
“Oltar protiv oltara” – stari i novi oltar u pariškoj crkvi sv. Tome.

Na jednom od tih oltara, „tradicionalisti“ razočarani s post-koncilijarnom Crkvom, i otuđeni od nje, i dalje slave ono što zovu nepromijenjenom Misom pape sv. Pija V; dok na drugom oltaru, koji je mnogima postao sasvim običan stol za blagovanje, „progresivci“ kao i većina svećenika istreniranih za bespogovornu poslušnost crkvenoj hijerarhiji, zajedno sa svojim pukom vrše euharistijsko slavlje, u kojem neki više, a neki manje, slijede nove liturgijske rubrike.

Svećenik „tradicionalist“ će uvijek stajati prema oltaru, kako se to obično i činilo u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi kroz cjelokupnu povijest. Oni su svećenici koji prinose žrtvu, i pritom su zajedno s pukom, okrenuti prema Bogu.

Oni drugi svećenici vrše funkciju predsjedanja nad euharistijskim obrokom; sa svojih sjedala ili iza oltara koji je postao stolom, okrenuti prema puku, upiru svoj pogled u okupljeni narod. Čini se kako ih pri tome ni najmanje ne uznemiruje činjenica da su svoja leđa okrenuli nekadašnjem glavnom oltaru i svetohraništu – oltaru na kojem se samo nekoliko godina ranije prikazivala sveta misna Žrtva, i prema kome su bile usmjerene oči vjernika u molitvi.

U godinama koje su prethodile reformi, katolicima je bilo nezamislivo da će Rimska Crkva, utemeljena na Petru Stijeni, proći kroz takve promjene i da će istovremeno prouzročiti toliku zbunjenost među svojim vjernicima.

Dakako, istina je da su postojali progresivci, naročito u doba prosvjetiteljstva, koji su dijelom zbog pogrešnih tumačenja povijesti, a dijelom zbog „suvremenih“ teoloških pogleda, forsirali promjene u liturgiji kakva se tada prakticirala. Tijekom povijesti, Učiteljstvo Crkve je pomno bdjelo nad takvim razvojem događaja, i uvijek je bilo u stanju kontrolirati pojavljivanje radikalnih ideja.

Sve se to sada promijenilo iz temelja. U današnje vrijeme se prema onima koji se iz osjećaja osobnog uvjerenja čvrsto drže svega onoga što je donedavno strogo propisivala Rimska Crkva, mnoga njihova braća ponašaju na krajnje snishodljiv ili nadmen način.

Čekaju ih veliki problemi ako nastave njegovati onaj isti obred u kojem su odgojeni i u kojem su bili posvećeni za svoju službu. To što su te odluke donijeli u skladu s vlastitom savješću, i to da se njihova savjest time podvrgava strogoj provjeri, njihovim protivnicima i ne znači baš mnogo.

No, s druge strane, progresivci koji u tradiciji nalaze malo vrijednosti ili ju uopće ne nalaze, gotovo da ne mogu pogriješiti, te im se bespogovorno vjeruje, pa čak i onda kada brane mišljenja koja su u jasnoj suprotnosti s naukom Katoličke Crkve.

Ovu duhovnu zbrku dodatno produbljuje prezasićen um suvremenog čovjeka koji živeći u našem potrošačkom društvu, svemu što je sveto pristupa bez trunka razumijevanja, niti sam koncept religije za njega nema nikakvu vrijednost, a kamoli njegovo vlastito grešno stanje. Za takve ljude Bog, ako uopće vjeruju u Njega, postoji isključivo kao njihov „prijatelj“.

Upravo je na ovoj kritičnoj prijelomnici uništen tradicionalni rimski obred, star više od tisuću godina i sve do sada srce Crkve. Detaljnija analiza otkriva nam da rimski obred nije bio savršen, i da su neki njegovi inače vrijedni elementi tijekom stoljeća posve zakržljali. No ipak, kroz sva razdoblja nemira koji su Crkvu neprestano potresali do temelja, rimski obred je uvijek ostao čvrsta stijena, sigurno utočište vjere i pobožnosti.

Umjesto komisijskog fabriciranja nove liturgije bilo bi sasvim dostatno vratiti ponešto od onoga što se tijekom prošlosti zagubilo, čime bi se liturgiju osnažilo i time bi joj se dalo na vrijednosti, upravo onako kako su to izrazili koncilski oci u Konstituciji o presvetoj liturgiji.

Sam dokument ne spominje ukidanje tradicionalnog obreda; naprosto spominje brigu oko pastoralne skrbi za vjernike, kojoj bi se trebala veća važnost i to tako da se npr. dadne veće mjesto narodnom jeziku ili tako da se uvedu dodatna čitanja kojima bi se obogatio Misal.

No, kakve je koristi uopće mogla imati pastoralna skrb vjernika od mijenjanja svetačkih blagdana u crkvenom kalendaru, mijenjanja načina brojanja nedjelja liturgijske godine ili čak od mijenjanja riječi posvete [euharistijskih prilika]? Što se uopće moglo dobiti uvođenjem potpuno novog Reda čitanja i ukidanjem staroga, ili uvođenjem neznatnih i nevažnih preinaka tradicionalnog obreda, i onda naposljetku izdavanjem novog misala?

Je li ovo sve zaista učinjeno radi pastoralne brige za duše vjernika, ili je umjesto toga načinjen radikalan raskid s tradicionalnim obredom, kako bi se spriječila daljnja uporaba tradicionalnih liturgijskih tekstova, čime bi se slavljenje „Tridentinske Mise“ onemogućilo – jer ona više ne odražava novi duh koji prodire u Crkvu?

Uistinu, to što je zabrana tradicionalnog obreda najavljena istovremeno s uvođenjem novih liturgijskih tekstova ne bi trebalo nikoga iznenaditi; kao ni to što je dozvola (dispenza) za daljnje slavljenje Mise po tradicionalnom obredu dana isključivo starijim svećenicima.

Očito je kako su reformatori htjeli sasvim novu liturgiju, liturgiju koja bi se razlikovala od one tradicionalne ne samo po duhu, nego i po obliku; i nipošto liturgiju koja bi predstavljala ono što su zamislili koncilski oci, odnosno liturgiju koja bi odgovarala pastoralnim potrebama vjernika.

Liturgija i vjera su međuovisne. Zato je i stvoren novi obred, obred koji u mnogome odražava pristranost nove (modernističke) teologije. Tradicionalnoj liturgiji se naprosto nije smjelo dozvoliti da postoji u njenom utvrđenom i uhodanom obliku radi njene prožetosti istinama tradicionalne vjere i drevnim oblicima pobožnosti. Upravo je iz ovog razloga mnogo toga ukinuto, te su uvedeni novi obred, nove molitve i himni, kao i nova svetopisamska čitanja, koja su vrlo prigodno izostavila one odlomke koji se nisu poklapali s učenjima suvremene teologije – poput referenci na Boga koji sudi i kažnjava.

U isto vrijeme, svećenicima i vjernicima laicima je rečeno da je nova liturgija, stvorena nakon Drugog vatikanskog sabora, u svojoj biti istovjetna liturgiji koja se u katoličkoj Crkvi rabila sve do sada, i da su uvedene isključivo promjene koje su oživjele neke ranije liturgijske oblike i uklonile neka dupliciranja, no one su prije svega uklonile neke nevažne elemente.

Većina svećenika je prihvatila ova jamstva kontinuiteta liturgijskih oblika bogoslužja, i prihvatili su novi obred s istom onom bespogovornom poslušnošću s kojom su prihvatili i one manje obredne preinake koje je Rim povremeno uvodio tijekom prošlosti, preinake koje su počele s reformom Božanskog časoslova i liturgijskih napjeva koje je uveo papa sv. Pijo X.

Slijedeći ovu strategiju, one skupine koje su pokušavale progurati reforme uspjele su iskoristiti i u isto vrijeme su zloporabile osjećaj poslušnosti među starijim svećenicima, kao i osjećaj za zajedničko dobro kod većine vjernika, dok su oni sami u mnogim slučajevima odbijali poslušnost.

Sve one pastoralne blagodati za koje su se toliki idealisti nadali da će ih donijeti nova liturgija, jednostavno se nisu ostvarile. Naše crkve su se ispraznile unatoč novoj liturgiji (ili upravo zbog nje?), a vjernici i dalje masovno otpadaju od Crkve.

Česta slika u mnogim crkvama Zapada.
Česta slika u mnogim crkvama Zapada.

Premda su naši mladi  doslovno bili zavedeni za podupiranje novih oblika liturgijskog bogoslužja, oni se zapravo sve više otuđuju od Crkve. Privlače ih religiozne sekte – kršćanske i nekršćanske – zato jer ih sve manje i manje svećenika uči bogatstvima naše katoličke vjere, kao i načelima kršćanskog ćudoređa. Što se tiče starijih ljudi, radikalne promjene načinjene na tradicionalnoj liturgiji oduzele su im osjećaj sigurnosti u njihovom vlastitom religijskom domu.

Mnogi se danas među nama pitaju: je li ovo proljeće za koje su ljudi iščekivali da će proisteći iz Drugog vatikanskog sabora? Umjesto istinske obnove u našoj Crkvi, vidjeli smo jedino novotarije. Umjesto da je vjerski život ušao u razdoblje nove snage i kreposti, kako se to i događalo u prošlosti, sada svjedočimo jednom obliku kršćanstva koji se okrenuo ovom svijetu.

Sada smo dio liturgije u kojoj Bog više nije u središtu naše pažnje. U današnje vrijeme, oči naših vjernika više nisu usredotočene na Sina Božjega koji je radi nas ljudi visio na drvu križa, ili na slike Njegovih svetaca, nego na ljudsku zajednicu okupljenu oko komemorativnog objeda. Ovdje sjedi skup ljudi, licem u lice s „predsjedateljem“ od koga ljudi u skladu sa „suvremenim“ duhom Crkve ne očekuju toliko prenošenje Božje milosti, već prije svega kakve dobre ideje o tome kako se uhvatiti u koštac sa svakodnevnim životom i njegovim izazovima.

YouthDay
Crkva “dobrih vibracija”.

Malo je ljudi koji i dalje o svetoj Misi govore kao o Žrtvi Novoga zavjeta koju prinosimo Bogu Ocu po Isusu Kristu, ili sakramentalnom zajedništvu s Kristom koje iskusujemo kada primamo Svetu pričest. Danas prije svega govorimo o „Euharistijskoj gozbi“, i o „svetom kruhu“ kojega dijelimo među sobom kao znak našeg bratstva s Isusom.

Istinsko uništenje tradicionalne Mise, tradicionalnog rimskog obreda s poviješću duljom od tisuću godina, zapravo je veliko uništenje vjere na kojoj se on temeljio, vjere koja je bila izvorom naše pobožnosti i naše hrabrosti svjedočenja Krista i Njegove Crkve, nadahnuća bezbrojnih katolika kroz tolika stoljeća. Hoće li netko jednoga dana moći to isto reći za novu Misu?

Mnoge lojalne katolike muči i proganja pitanje: što možemo poduzeti oko uništenja naše vjere i uništenja naše liturgije?

Možemo biti sasvim sigurni da je vjerojatno nemoguće – a možda čak niti sasvim poželjno – vratiti Crkvu upravo u ono isto stanje u kakvom je bila nakon Drugog svjetskog rata. Realistično rješenje bi bilo prihvaćanje Konstitucije o presvetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora na onaj način kako ga je kanila implementirati većina koncilskih otaca: kao reformu tradicionalnog rimskog obreda unutar propisanih granica, pod uvjetom da obred kao takav ne smije biti uništen.

Dakako, da bi se takvo što ostvarilo, nužno je da se oni na pozicijama moći i utjecaja u našoj Crkvi vrate „zdravom nauku“ (2 Tim 4,3), a isto to bi trebali učiniti i svi naši profesori teologije. Moramo ponovno shvaćati slavljenje svete Mise prije svega kao liturgijsko bogoslužje, najuzvišeniji kult, s Bogom, a ne čovjekom u središtu pozornosti.

Moramo zahvaliti Bogu što i dalje postoji velik broj svećenika i vjernika koji nisu zaraženi novim naukom i koji i dalje preživljavaju na temeljima vjere koju su primili od minulih stoljeća. Sretni smo što i dalje imamo svećenike koji svojom snalažljivošću i pobožnošću mukotrpno nastoje oko Kraljevstva Božjega.  Oni su prihvatili nove liturgijske tekstove u crkvama čisto iz osjećaja poslušnosti Svetome Ocu, i kao što su to učinili i mnogi drugi, i oni su postavili oltare usmjerene prema narodu, bojeći se da će ako to ne učine, njihov narod reći da ih je pregazilo vrijeme.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene