Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

Bez ikakve sumnje, Martin Luther je bio prva osoba koja je reformirala liturgiju; učinio je to vrlo sistematično, i to iz teoloških razloga. Kategorički je zanijekao da je Misa žrtva, a čineći to, također je odbacio razne dijelove Mise, a najupadljivije je bilo izbacivanje molitava ofertorija. Svoje zamisli i koncepte liturgijske reforme opisao je u djelu Formula missae, izdanom 1523; te u djelu Njemačka misa i red bogoslužja, izdanom 1526.

Luther je bio dovoljno lukav da svoje liturgijske promjene u početku ne učini preočitima. Razumio je važnost tradicionalnih oblika bogoslužja, i razumio je koliko su duboko bili ukorijenjeni u običaje puka. Njegovi sljedbenici nisu trebali uočiti postojeće razlike između novog i konvencionalnog oblika liturgijskog bogoslužja (zapravo, samom Lutheru su bile dragi tradicionalni obredi i napjevi, mijenjao je samo ono, što je prema njegovom viđenju, predstavljalo zloporabu, ili još važnije, ono što je proturječilo njegovoj vlastitoj teologiji).

Gravura Lucasa Cranacha Starijeg prikazuje Luthera koji propovijeda Krista, dok papa i katolički kler gore u paklu. Zanimljiv detalj predstavlja prikaz luterana koji primaju Pričest klečeći, na usta.
Martin Luther je liturgiju mijenjao postupno. Gravura Lucasa Cranacha Starijeg (1472.-1553.) prikazuje Luthera koji propovijeda Krista, dok papa i katolički svećenici gore u paklu. Zanimljiv detalj predstavlja nam prikaz luterana koji primaju pričest klečeći, na usta.

Na primjer, kada su ispočetka Luther i njegovi pristaše odbacili Kanon Mise, narod obično nije uočavao ovu promjenu jer, kako znamo, svećenik je izgovarao Kanon potiho, kao privatnu molitvu. No Luther namjerno nije uklonio podizanje Hostije i Kaleža, barem ne u samom početku, jer bi puk odmah primijetio takvu promjenu. Također, u većim luteranskim crkvama, i dalje se koristio latinski jezik, kao i gregorijanski napjev. Njemački himni su postojali i prije reformacije, a katkada su se pjevali za vrijeme liturgije, tako da nisu predstavljali neku naročitu promjenu.

Mnogo radikalnija od bilo kojih liturgijskih promjena koje je uveo Luther, barem što se tiče samog obreda, bila je reorganizacija naše vlastite liturgije – prije svega su to bile fundamentalne promjene načinjene u liturgiji Mise. Usto, pri tome je pokazano daleko manje razumijevanja za emocionalne spone koje su vjernici gajili za tradicionalni liturgijski obred.

Sada i nije sasvim jasno u kolikoj je mjeri opseg tih promjena zapravo bio plod utjecaja dogmatskih razmatranja – kao što je to bio slučaj kod Luthera. U jednom od svojih znanstvenih radova, dr. Georg May, između ostalog, upućuje na „umanjeno isticanje latrijskog [klanjateljskog, namijenjenog isključivo Bogu, op. prev.] elementa“, kao i potiskivanje Trinitarnih liturgijskih formula“, kao i „slabljenje uloge svećenika“.

Uistinu tragična značajka ovog razvoja prije svega je činjenica da su mnogi od onih koji su bili uključeni u osmišljavanje novih liturgijskih tekstova, a među njima naročito biskupi i svećenici koji su proizašli iz Pokreta katoličke mladeži [Jugendbewegung], djelovali u dobroj vjeri, no jednostavno nisu prepoznali negativne elemente koji su bili dijelom nove liturgije, ili ih bar nisu odmah prepoznali. Za njih, nova liturgija je utjelovila ispunjenje svih njihovih proteklih nadanja i čežnji koje su toliko dugo iščekivali.

Katholische Jugendbewegung
Pokret njemačke katoličke mladeži s početka 20. st.

Jedna stvar je sigurna: nova (liberalna) teologija bila je glavna snaga iza liturgijskih reformi. (Dobar primjer navedenoga je njemački himnal, Hvaleći Boga). No, tvrditi, kako se to katkada čini, da je Novus Ordo Misa „nevaljana“, značilo bi veliko pretjerivanje u izvođenju ovog argumenta. Ono što možemo reći jest da je od uvođenja liturgijskih reformi, broj nevaljanih Misa svakako porastao.

Čak niti ustrajna preklinjanja istaknutih kardinala, niti ozbiljne dogmatske poteškoće koje su se isticale u vezi nove liturgije, pa ni žurni apeli diljem svijeta u kojima se tražilo da se novi Misal ne proglasi obvezatnim, nisu mogli zaustaviti papu Pavla VI. – to je svakako bio jasan pokazatelj njegovog vlastitog, snažnog osobnog podupiranja istog. Čak niti prijetnja novog raskola – slučaj nadbiskupa Lefebvrea – nije ga mogao potaknuti da barem ostavi tradicionalni ritus romanus u koegzistenciji s novim obredom – bila bi to jednostavna gesta pluralizma i uključivosti, što bi u naše vrijeme svakako bilo barem uljudno.

No, pozabavimo se glavnim pitanjem: je li cjelokupan sklop reformi provedenih nakon Koncila bio uistinu nužan? Što su zapravo reforme postigle na polju usavršavanja pastoralne skrbi vjernika; te iznad svega, jesu li te reforme bile uistinu onakve kakvima su ih željeli koncilski oci?

Jedna od najvažnijih briga samog Koncila bila je ona da Kristovi vjernici, u prisutnosti otajstava vjere, ne budu tamo kao puki stranci ili nijemi promatrači. Naprotiv, kroz vrsno poznavanje obreda i molitava oni bi trebali sudjelovati u svetim činima, svjesni onoga što čine, s pobožnošću i uz punu suradnju. Trebali bi biti poučeni Božjom riječju, i hranjeni na stolu Tijela Gospodnjeg. Trebali bi davati hvalu Bogu. Prinoseći neokaljanu Žrtvu, ne samo po rukama svećenika, već zajedno s njime, trebali bi naučiti prinositi sami sebe.

Je li od zaključivanja Koncila naše liturgijsko bogoslužje postalo još privlačnije vjernicima? Je li nova liturgija pridonijela jačanju vjere i pobožnosti među našim pukom? Jedva! Čak i u kratkom vremenu koje je proteklo od uvođenja Novus Orda 1969., naše crkve su sve praznije, broj naših svećenika i redovnika i dalje postupno pada, s time da dinamika tog pada poprima alarmantne razmjere. Mnogo je uzroka ovakvog razvoja događaja, i oni su vrlo raznoliki, no moramo priznati kako liturgijske promjene ne samo da nisu uspjele zaustaviti negativne trendove koje su zapravo trebale ispraviti, već su, vrlo vjerojatno, pomogle da se isti još mnogo više pogoršaju.

Sada ćemo pokazati na koji način su promjene izražene u Redu mise (Ordo Missae) otišle daleko od onoga što je Koncil želio, no također i dalje od onoga što je zahtijevala suvremena pastoralna skrb vjernika; a pokazat ćemo i kako su napuci Koncila mogli biti izvedeni bez supstancijalnih promjena u tradicionalnom Redu mise.

Kako smo to već naznačili, Red mise iz 1965., izdan nedugo nakon svršetka Koncila, jasno pokazuje kako se, barem na samom početku, nije razmišljalo niti namjeravalo činiti temeljite preinake tradicionalne Mise. U svom uvodu, jasno je istaknuto kako su smjernice Liturgijske komisije uzete u obzir i implementirane u novi Red mise. Tradicionalni obred je ostao netaknut, s izuzetkom nekolicine sitnih prilagodbi i preinaka – npr. uklonjen je Psalam 42 kao dio ulaznih i pripravnih pjesama, kao i Posljednje Evanđelje.

Dinamika (i metoda) promjena možda je i najbolje vidljiva iz sačuvanih prijelaznih Misala iz 1965-1967.
Dinamika (i povijest) promjena možda je i najbolje vidljiva iz sačuvanih prijelaznih Misala iz 1965-1967.

Uzevši ovo u obzir, moramo dodati kako je citirana Instructio ad exsequendam Constitutionem de s. Liturgia od 26. rujna 1964. spomenula daljnju librorum liturgicorum instauratio („reviziju liturgijskih knjiga“); vidi članak 3. Svaki objektivni teolog koji je upoznat s načinom funkcioniranja rimske Crkve razumio bi ovu izjavu u ograničenom opsegu, u smislu obogaćivanja postojećih liturgijskih tekstova – zasigurno ne kao još jednu reviziju obreda Mise. Bi li inače Uvodni dekret Reda mise iz 1965. nalagao da „se objavi u novim izdanjima Rimskog misala“ (in novis MIssali romani editionibus assumeretur)?

Na kraju krajeva, bilo bi potpuno besmisleno narediti tiskanje novih misala znajući unaprijed da će se rabiti svega četiri godine!

Jedini logičan zaključak koji možemo izvući iz ovoga jest da je novi Red mise iz 1965. trebao biti izdan kao novo izdanje Misala, kako je to i naloženo u Uvodnom dekretu (Instructio).

Članak 50. Konstitucija o svetoj liturgiji upućuje da u novoizdanim verzijama obreda Mise „neka se ispusti ono što se tijekom vremena podvostručilo ili manje korisno dodalo“. Nažalost, ova izjava je vrlo općenita i neodređena. No, možemo razumno pretpostaviti da je većina koncilskih otaca na umu imala stvari poput dvostrukog izgovaranja Confiteora (jednom tijekom uvodnih molitava, i drugi put prije podjele Pričesti vjernicima), nekih svećenikovih privatnih molitava, te Posljednjeg Evanđelja.

Tekst članka nastavlja, „ono, pak, što je tijekom nesklonih vremenâ propalo, neka se prema davnome otačkom pravilu – ako se čini prikladnim ili nužnim – opet uspostavi.“ Ovaj odlomak se vjerojatno odnosi na prije svega, Sveopću molitvu vjernika prije molitava Ofertorija; a zatim i na uporabu šireg izbora prefacija (predslovlja). O ovom ćemo nešto kasnije detaljno porazgovarati. Promjenama ove vrste nitko se ne može protiviti; one ne bi poslužile uništavanju već jačanju tradicionalnog obreda, baš kako je i u proteklim stoljećima liturgija prolazila kroz mnoge organske razvitke.

Sada ćemo ispitati razne promjene u Redu mise iz 1965. Ove promjene ćemo promatrati onako kako su se pojavile u njemačkoj jezičnoj verziji koja je izdana 1976.

Uvodni obred na početku Mise naznačuje temeljitost novih promjena. Uključuje pozdrav, odnosno Pozdrav zajednici, koji se „može“ proširiti tako da uključuje i uvodne opaske vezane uz Misu toga dana, te Pokornički (čin) obred ili Opća (zajednička) ispovijed, koju slijedi Kyrie, Gloria (Slava) i prikladni tekstovi ili pjesme.

Mnogi „može (se)“ napuci uključeni u Uvodne obrede, karakteristična značajka Misala za njemačko govorno područje, doslovno pozivaju svećenika celebranta da sam smišlja vlastite maštovite zamisli što dalje činiti. Kakva li sve blebetanja vjernici moraju slušati na početku Mise u mnogim našim crkvama! Usput rečeno, ovaj fenomen sada je prisutan u mnogim protestantskim crkvama.

Ako je nekada u prošlosti svećenik htio uvesti vjernike u Misu koja će se upravo slaviti – mogao je to učiniti prije samog početka Mise. Na ovaj način, bogoslužje se ne bi prekidalo s onime što lako možemo svesti na drugu propovijed. Ovaj konkretni prekid liturgije posebno je očigledan tijekom svečanih Misa, kada, nakon što se otpjeva Ulazna pjesma, vrlo često slijedi dugačak i zamoran pozdrav, te sva sila uvodnih opaski, koje vode prema Pokorničkom činu, ili Općoj ispovijedi.

Zaista je važno poticati vjernike na što češće kajanje za svoje grijehe, dakako, upravo to i jest svrha Opće ispovijedi. Je li uistinu bila dobra zamisao učiniti ju stalnim dijelom Mise, i hoće li Opća ispovijed s vremenom postati puka beznačajna formula koju recitiraju vjernici, u najmanju ruku je prijeporno. Međutim, što god da se dogodi, Pokornički čin (obred) nove Mise ni na koji način ne smije rezultirati time da sakrament pokore [sveta ispovijed] izgubi svoju sakramentalnu važnost.

Liturgijska povijest govori nam da se u rimskom obredu do kraja prvog stoljeća, svećenik u privatnosti pripravljao za Misu, odnosno, molio se u tišini. Nakon ulaska u crkvu, stao bi u podnožju stepenica koje su vodile prema oltaru, i ostao naklonjen sve dok zbor ne bi otpjevao Introit nakon Gloria Patri. Ulazne i pripravne molitve, koje su se s vremenom razvile, i prošle kroz nekoliko različitih varijanti, nisu bile responzorijalne molitve između svećenika i naroda. Uporaba responzorijalnih molitava razvila se mnogo kasnije, tijekom dijalogalnih Misa (Missa dialogata), koje su se prvi put počele služiti u 1920-ima.

Pokornički čin ili Opća ispovijed, s druge strane, bio je poznat već tijekom srednjeg vijeka, kada se nazivao confessio publica. Međutim, u to vrijeme, sama molitva se nije izgovarala na početku Mise, već nakon homilije, ta praksa je dokinuta tek prije nekoliko desetljeća. Najraniji nama poznati obrasci ove molitve datiraju otprilike od 800. godine. Zajedno s molitvom Pater noster i krsnim pitanjima, ove molitve su dio najstarijih liturgijskih spomenika drevnog gornjonjemačkog jezika.

Ništa se ne može reći protiv Liturgije (službe) riječi, odnosno Liturgia verbi, novog Reda mise. Niti se protivimo mogućnosti više od jednog čitanja iz Svetog pisma, tj. iz Starog zavjeta; a naročito se to odnosi na svetopisamska čitanja na narodnom jeziku, kako to predviđa članak 36. Konstitucije o svetoj liturgiji.

Uporaba narodnog jezika za svetopisamska čitanja nije bila nepoznanica u rimskoj liturgiji. Npr, u devetom stoljeću su misionari Slavena, Ćiril i Metod, prilikom svog djelovanja u Moravskoj načinili slavenski prijevod latinskog teksta Evanđelja. Čak su se i u Rimu, na određene dane, latinska svetopisamska čitanja također čitala i na grčkom, za vjernike s grčkog govornog područja. S ovom praksom se nastavilo i u srednjem vijeku.

Sveta braća, Ćiril i Metod, apostoli Slavena
Sveta braća, Ćiril i Metod, apostoli Slavena

No ipak, mnogo toga se može reći protiv novog Reda čitanja. Slijedeći naputke izložene u članku 35. Konstitucije o svetoj liturgiji, svakako bi bilo moguće imati više od jednog biblijskog čitanja nedjeljom, kao i serijsko čitanje svetopisamskih tekstova tijekom tjedna (Lectio continua). To bi svakako obogatilo stari Misal. No, zašto je bilo nužno ukinuti tradicionalni Red čitanja? Kasnije ćemo se ponovno pozabaviti ovim pitanjem.

Praksa da celebrant sjedi na sediliji dok lektor čita iz Svetog pisma također predstavlja stari običaj u našoj Crkvi, koji je do naših dana preživio kao dio rimskog obreda u pontifikalnoj Misi. Također, ništa se ne može prigovoriti ovoj praksi u novom obredu. U istom smislu i iz istih razloga sasvim je prikladno moliti Sveopću molitvu vjernika na kraju Službe riječi, nakon homilije, kako je to i ocrtano u članku 53. Konstitucije o svetoj liturgiji. Ova vrsta molitve upravo u ovom dijelu liturgije zajednička je svim obredima; i kao takva bila je dijelom najstarijih oblika rimske liturgije. Riječ Oremus (Pomolimo se), koja se u tradicionalnoj Misi izgovara neposredno prije Ofertorija, podsjeća nas na ovu drevnu praksu. Zajednička molitva (vjernika) molila se od srednjeg vijeka do našeg vremena: svećenik bi s propovjedaonice poveo vjernike u moljenje iste na narodnom jeziku, zajedno s prethodno spomenutom confessio publica. No, nažalost, ovo je u praksi bilo daleko od idealnog.

Za razliku od liturgija istočnih Crkava te galikanskog i ambrozijanskog obreda, Sveopća molitva vjernika koja se u novom Redu mise recitira nakon Evanđelja, nažalost, nije zadana u pisanom obliku. Tekstovi istočnih Crkava, kao i oni galikanskog i ambrozijanskog obreda mogli bi se rabiti kao modeli za današnje Molitve vjernika. Improvizirane prošnje koje se rabe u suvremenoj liturgiji su nevjerojatno nezgrapne i nezgodne, a one koje postoje u pisanom obliku su od malo koristi.

Izgovaranje Molitve vjernika sa sedilije, a ne ispred oltara, je novotarija koja se u potpunosti protivi liturgijskoj tradiciji. U prošlosti je celebrant uvijek izgovarao čak i dulje molitve, poput Orationes Sollemnes na Veliki petak, stojeći ispred oltara tako da zajedno s vjernicima bude okrenut prema Istoku.

Svećenički stolac, ili "sedilia"
Svećenički stolac, ili “sedilia”

O pitanju slavljenja Mise versus populum (prema narodu) ćemo govoriti kasnije. Za sada će biti dovoljno da znamo kako slavljenje Mise u kojoj je svećenik okrenut prema narodu nije postalo obvezno u novom liturgijskom obredu, iako Institutio generalis Missalis to preporučuje.

U novom Misalu, slijedeći dio Mise zove se Euharistijska (liturgija) služba (Liturgia eucharistica). Pošto raspravljamo o samom liturgijskom obredu, valja zapaziti činjenicu da sam naslov ne govori o Misi kao žrtvi, što ona dakako, prije svega jest upravo to.

Prvi dio Euharistijske službe naziva se Priprava darova. Dok latinski tekst molitava i dalje rabi izraz offerimus (prinosimo) [i hrvatski također, op. prev.], njemački prijevod rabi nešto blaži izraz, „Donosimo ovaj Kruh (ili Kalež) pred Tebe“.

Ništa se ne može reći protiv novih darovnih molitava, i to najprije sa stajališta povijesnog liturgijskog razvitka. Osim molitve super oblata (nad prinosom), poznatom kao Secreta (Tajna), rimski obred sve do kasnog srednjeg vijeka nije imao takve tekstove. Tekstovi koji su kasnije ušli u uporabu, i to postupno, također su bili poznati pod nazivom canon minor, i nisu uvijek koristili iste riječi; niti su uvijek slijedili isti redoslijed. Celebrant ih je izgovarao potiho. Međutim, moramo primijetiti da su nedavno osmišljeni tekstovi u najmanju ruku nezadovoljavajući.

Drugi dio nove Euharistijske službe naziva se Euharistijska molitva (prex eucharistica). Stari rimski naziv bio je prex oblationis (prinosna molitva), znana i kao prex ili oblatio. Upravo su u ovom dijelu nove Mise načinjene najveće izmjene tradicionalnog obreda. Najmanju među ovim promjenama predstavlja opsežan izbor različitih Predslovlja; na kraju krajeva, Sacramentaria iz ranog srednjeg vijeka sadržavala je jedinstveno Predslovlje za skoro svaki dan liturgijske godine, Milanski misal je to zadržao sve do današnjih dana.

4 EM
4 euharistijske molitve u novom Redu mise

Međutim, tri nove verzije Euharistijske molitve, također poznate i kao tri Kanona, predstavljaju potpuni raskid s tradicionalnim obredom: one su novostvorene po uzoru na orijentalne i galikanske primjere. Potpuno su strane rimskom obredu, barem sa stilskog gledišta. No, važnije od toga, teolozi su izrazili zabrinutost radi nekih formulacija koje se rabe u tim molitvama.

Struktura Euharistijske molitve u orijentalnim obredima, koja je poznata pod nazivom anaphora ili anafora, različita je od one (rimskog) Kanona. U Rimskom kanonu, prvi dio, odnosno prava hvalbena i zahvalna molitva (Predslovlje) varira, dok molitve koje vode do Konsekracije (Posvete) uvijek slijede isti tekst – otuda i naziv canonica prex (nepromjenjiva molitva), kasnije poznata kao Canon Missae.

U istočnim Crkvama, upravo je anafora nepromjenjiva, iako postoji više od jedne. Na primjer, bizantski obred ima dvije anafore, onu sv. Ivana Zlatoustog i onu sv. Bazilija Velikog. Druge istočne Crkve poznaju i rabe mnogo različitih verzija anafore.

Papa Pavao VI. je odlučio promijeniti riječi Konsekracije i Ustanovljenja, koje u rimskoj liturgiji nisu mijenjane preko 1500 godina – promjena je to, koja niti je bila nakanom Koncila, niti je imala kakvu zamjetljivu pastoralnu korist. Uistinu problematičan, u stvari uistinu skandalozan jest prijevod izraza pro multis kao „za sve“, što predstavlja prijevod nadahnut suvremenim teološkim promišljanjima, no isti ne možemo naći niti u jednom povijesnom liturgijskom tekstu.

Posebno je vrijedno spomena isključivanje, bez ikakvog očitog razloga, riječi mysterium fidei (vidi 1 Tim 3,9), riječi koje su bile dijelom konsekracijske formule još od šestog stoljeća. Te riječi su do sad stekle svrhu: uobličile su se kao eksklamacija (usklik) svećenika nakon transupstancijacije. Očito je da se usklik poput Mysterium fidei! nije nikada ranije rabio u ovom posebnom kontekstu. Odgovor naroda, „… tvoju smrt najavljujemo…“ može se pronaći samo u nekim egipatskim anaforama. Strana je svim ostalim orijentalnim obredima, kao i svim zapadnim Euharistijskim molitvama; a zapravo nije ni stilski primjerena Rimskom kanonu. Osim toga, predstavlja naglu i iznenadnu promjenu od obraćanja Bogu Ocu k obraćanju Bogu Sinu.

Treći dio Euharistijske službe naziva se Obred Pričesti. Započinje s molitvom Pater noster, koju, slijedeći uobičajeni uvod, no bez početnog Oremus (Pomolimo se), više ne recitira svećenik, nego narod.

Zapravo, ova praksa slijedi orijentalne obrede, no njena uporaba u novom Redu mise nije prilagodba takovih obreda; umjesto toga, vuče korijene iz dijalogalnih Misa iz 1920-ih. Odvagnemo li argumente za i protiv ove partikularne promjene, možemo doći do različitih zaključaka: postoje razlozi koji joj idu u prilog, kao i oni koji ne idu. No, ipak predstavlja veliku promjenu tradicionalnog obreda, što postaje nadasve očigledno prilikom pjevanih Misa.

Slijedeća molitva, Libera nos (Izbavi nas), također je izmijenjena. Molba za zagovor Majke Božje i svih Svetih je potpuno uklonjena, a osmišljen je potpuno novi završetak. Ono što slijedi jest aklamacija doksologije koju izgovara narod, „Jer tvoje je kraljevstvo i slava, i moć u vjekove“. Ova doksologija se također rabi i u orijentalnim obredima, premda u proširenom Trinitarnom obliku: rabi ju celebrant kako bi zaključio Gospodnju molitvu koju recitira đakon ili ju pjeva zbor. Unatoč tome, pošto ju recitira narod, a također i zbog samog teksta koji se koristi, u novom Redu mise očito se radi o adaptaciji protestantskog primjera.

Velike promjene su načinjene i u samom Obredu Pričesti, kao i u njegovim molitvama. Ovdje se nećemo baviti pitanjem primanja Pričesti na ruku, kao niti problemima koji su svojstveni ovoj praksi, pošto ona nije bila dijelom latinskog Reda mise iz 1969.

Celebrantova privatna, pripravna molitva koja vodi prema poljupcu (znaku) mira, a postala je dijelom rimske Mise u relativno ranoj fazi (u jedanaestom stoljeću), u novom obredu je promijenjena u izjavu koju svećenik ili đakon izlaže vjernicima. Nakon toga slijedi blagoslov, Pax domini, koji je u tradicionalnom obredu dolazio odmah iza Libera nos: a nakon toga pak dolazi lomljenje Kruha (Fractio panis), koji u tradicionalnom obredu dolazi odmah nakon svršetka molitve Libera nos.

Tijekom lomljenja Kruha, novi obred nalaže trostruko pjevanje Jaganjca Božjeg (Agnus Dei). Novi obred jednostavno ne daje dovoljno vremena da se ovo učini, naročito ukoliko „Jaganjca Božjeg“ pjeva zbor s zahtjevnijim aranžmanom za više glasova – jer smjesta nakon lomljenja Kruha, slijedi javni poziv na primanje Pričesti. Za razliku od tradicionalne prakse, ovaj javni poziv se sada oglašava prije pričešćivanja samog svećenika. Sve ove promjene ne predstavljaju pastoralno poboljšanje, kada ih usporedimo s tradicionalnim obredom Mise.

Sada je došlo vrijeme da se upitamo: Što se zapravo htjelo postići sa svim ovim silnim nevažnim promjenama? Puko ostvarenje omiljenih zamisli nekih liturgijskih stručnjaka na štetu obreda koji je utemeljen na tradiciji dugoj 1500 godina? Ili se ove promjene imaju shvaćati kao namjerno i smisleno uništavanje tradicionalnog reda? – naprosto stoga jer novo stavljeni „naglasci“ vrlo jasno proturiječe tradicionalnoj vjeri iz koje je izrastao tradicionalni obred. U svakom slučaju, kao što smo to mogli vidjeti, što se tiče pastoralne skrbi vjernika – koja je dakako, bila glavna svrha Koncila – većina reformi se pokazala potpuno nepotrebnima. Na primjer, da bi se dalo veće pastoralno značenje Pričesti vjernika, bilo bi dovoljno dozvoliti zamjenu latinskoga poziva (Ecce Agnus Dei/Evo Jaganjca Božjega i Domine non sum dignus/Gospodine nisam dostojan) novim obrascem na narodnom jeziku, ili nekom prema vlastitom izboru. Isto tako, ne bi bilo nikakvih poteškoća s ponovnim uvođenjem poljupca (znaka) mira u tradicionalni obred, sve dok se to čini u obliku koji je prikladan temperamentu ili običajima raznih ljudi.

Zloporabe u pružanju "znaka mira" dosegle su takve razmjere da je Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2014. izdala posebnu okružnicu kojom je pokušala uvesti red u tom dijelu Mise.
Zloporabe u pružanju “znaka mira” dosegle su takve razmjere da je Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2014. izdala posebnu okružnicu kojom je (nažalost, bezuspješno) pokušala uvesti red u taj dio Mise.

Nepotrebno uništenje tradicionalne liturgije također je prošireno i na uklanjanje Dominus vobiscum (Gospodin s vama) prije Zborne molitve, kao i prije Darovne pjesme, te Popričesne pjesme (Postcommunio); nadalje, tu je i promjena od duljeg završetka molitava, Per Dominum nostrum… (Po Gospodinu našemu…) na skraćeni završetak; i naposljetku, premještanje Ite, missa est [op. prev. “Idite, otpust je”] od prije na poslije Završnog blagoslova.

Kao dodatak svim promjenama koje su ovdje opisane, postoje i mnogi „opcionalni (može se)“ napuci, naročito u njemačkim izdanjima novog Misala, koji su utrle put mijenjanju liturgije po vlastitom nahođenju, i to posve samovoljno. Na primjer, umjesto recitiranja uobičajenog Creda (Vjerovanja), Apostolsko vjerovanje „može se“ sada zamijeniti, a rubrika na kraju Creda kaže da bi se taj tekst „obično trebao recitirati ili pjevati“. Ove opcije se mogu i bile su vrlo zgodno protumačene kao dozvole, da se barem s vremena na vrijeme, rabe drugi, „moderni“ načini ispovijedanja vjere – kao što se to danas čini rabeći citate Dorothee Sölle [pokojna njemačka protestantska teologinja, feministica, zagovornica teologije oslobođenja, razvedena i ponovno udana za bivšeg benediktinskog redovnika, op. prev.].

Usporedimo li ga s Redom mise (Ordo Missae) iz 1969. u svom tipskom izdanju (Editio typica), vidljivo je da njemačka verzija Misala namjerno prelazi granice uvedenih reformi. Njemački Misal nudi svaku moguću priliku celebrantu da zapravo „iscenira“ svoju vlastitu Misu. Kao rezultat toga, sada imamo različite oblike Reda mise u gotovo svakoj župnoj crkvi, uključujući tu i oblike koji drastično zastranjuju od standarda koji su izloženi u službenom Misalu – dok crkvena hijerarhija ne poduzima baš ništa u vezi s time.

Što je to točno nova liturgija učinila kako bi postigla „aktivno sudjelovanje“ (actuosa participatio) vjernika kako je to želio Koncil? Očigledan odgovor bio bi: Ništa – barem ništa što se ne bi moglo postići bez izvođenja velikih preinaka tradicionalnog obreda. Svetopisamska čitanja na narodnom jeziku, pa čak i praksa davanja više od jednog biblijskog čitanja nedjeljama; serijsko čitanje svetopisamskih tekstova kroz tjedan; vraćanje Molitve vjernika prije Ofertorija, zajedno s koralnim (gregorijanskim) napjevima; pjevanje crkvenih himana i pjesama – sve bi to bili dobri načini da vjernici aktivnije sudjeluju u liturgijskom bogoslužju.

No, za početak, isključiva uporaba narodnog jezika nije bila promjena određena člankom 36. naputka Liturgijske komisije; a uzmemo li u obzir opseg svjetskog turizma, kao i stranih radnika koji obitavaju u mnogim različitim zemljama, zar isključivo ustrajanje na narodnom jeziku ne pokazuje prilično provincijski stav? Naposljetku, važan dokument Liturgijske komisije ne spominje da bi se latinski koralni napjevi trebali ukinuti.

Nažalost, kao rezime svega rečenoga, zahtijevanje Koncila u članku 23. „neka se novosti uvode samo ako to zahtijeva prava i sigurna korist“ posvuda je ignorirano, a reforme koje su provedene nisu bile ograničene na ono što je razborito i nužno. Zahtijevalo se sve više i više promjena; ljudi unutar Crkve htjeli su se sve više otvoriti nekim vrlo kontroverznim idejama Nove teologije; i naposljetku, Crkva se trebala otvoriti suvremenom svijetu.

Iako se ovaj argument neprestano rabi od strane onih osoba koje su odgovorne za stvaranje nove Mise, ne mogu tvrditi da je ono što su učinili upravo ono što je Koncil uistinu htio. Napuci koje je dala Liturgijska komisija bili su u svojoj naravi vrlo općeniti, i otvorili su mnoge moguće načine implementiranja onoga što je Komisija odredila, no sa sigurnošću možemo ustvrditi da novi Red mise, onakav kakav je sada nastao, ne bi podržala većina koncilskih otaca.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene