Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

Sva sila liturgijskih inovacija koje su se uvodile tijekom posljednjih 25 godina – počevši s dekretom od 9. veljače 1951., tijekom pontifikata Pija XII., kojim je reformirana liturgija Velikog tjedna; zatim donošenje „novog“ Kodeksa rubrika 25. srpnja 1960., sve je to u međuvremenu iznova promijenjeno; isto vrijedi i za mnogobrojne manje preinake koje su uslijedile u nadolazećim godinama; a naposljetku i „reforma“ Reda mise od 6. travnja 1969., sve se to na kraju pokazalo potpuno beskorisnim, pa čak i štetnim po duhovnu dobrobit Crkve.

Kao što znamo, Drugi vatikanski sabor je u Konstituciji o svetoj liturgiji, članku 50., naredio reviziju tradicionalnog Reda mise. Konstitucija je izrazila neke općenite zamisli, no tamo ipak nije pobliže opisano kako bi se one trebale ostvariti; također, nije naznačen ni datum do kada bi se trebale dovršiti.

U članku 25., Koncil naprosto kaže kako bi s radom trebalo otpočeti što je prije moguće (quam primam). No ipak, nije prošlo niti pet godina od zaključenja Koncila, a novi Red mise već je bio dovršen, i stavljen pred Pavla VI. na odobravanje. Nakon što je na njemu načinjen niz promjena, novi Red mise je izdan u istom formalnom i obvezujućem načinu na koji je, još od Tridentskog sabora, Kongregacija svetih obreda uvijek izdavala manje preinake službenog rimskog obreda.

Od izdavanja novog Reda mise, u Crkvi je jačala opozicija protiv novog obreda. Već smo naznačili kako su čak i vrlo ugledni kardinali otvoreno govorili protiv njega. U tom kontekstu, zanimljivo je istaknuti kako svoje nezadovoljstvo novim Redom mise nisu iskazivali samo konzervativci, već i progresivci. Progresivci bili nesretni jer se njihovi prijedlozi za promjene nisu uzeli u obzir u dovoljnoj mjeri. U njihovim očima, sav taj trud na kraju se pretvorio u kompromise koji nisu zadovoljili nikoga.

Posljedično, progresivci su naprosto ignorirali novi obred, i usprkos svim kritikama iz Rima, neće ga se pridržavati ni u daljnjoj budućnosti. Nastavit će s eksperimentiranjem, a liturgijski nered i pomutnja će se sve više širiti.

S druge strane, konzervativci ne vide nikakvog smisla u promjenama, jer vjeruju da one zapravo uništavaju drevnu tradiciju, i na njeno mjesto ne stavljaju ništa uistinu novo, a kamoli nešto bolje. No, većina konzervativaca u nedostatku boljega, slijedi nove rubrike. Što se njih tiče, ovdje se naprosto radi o tome da ostaju vjerni svojoj zakletvi.

U stvari, upravo je veliki broj ovih savjesnih starijih svećenika pomogao da se novi Red mise usvoji tako brzo, i bez mnogo poteškoća. To se dogodilo zato jer svećenici, uspoređujući se s njihovim mlađim kolegama, nisu htjeli da ih se smatra natražnima, kao nekoga koga je pregazilo vrijeme. Nadalje, uporabom narodnog jezika u novoj liturgiji ispunile su se težnje mnogih župnika koji su već uveli ovu osobitu značajku liturgijskih promjena u svoje vlastite crkve – uz iznimku toga što je ova vrst liturgije nužno morala djelovati simultano na dvije razine: svećenik je na oltaru slavio Misu na latinskom, dok je drugi svećenik ili lektor predvodio vjernike u molitvi iz, redimo, njemačkog misala, i u pjevanju njemačkih himana. U svakom slučaju, kler je bio dobro obučen da se bespogovorno pokorava napucima crkvene hijerarhije, pa čak i onda kada nisu shvaćali razloge svih tih promjena. Uostalom, što su oni mogli znati o silama i lukavštinama koje su stajale iza liturgijskih reforma!

Borbe za prevlast unutar Rimske kurije nisu bile sasvim jasne čak ni onima od kojih se moglo očekivati imanje kakvog-takvog uvida u zbivanja unutar Vatikana. Možda će u nekoj bližoj budućnosti ovi čimbenici biti mnogo poznatiji. Ono što možemo učiniti već sada, jest to da iskoristimo liturgijska istraživanja, kako bismo mogli identificirati i analizirati izvore iz kojih navodno izvire novi Red mise. Premda se ova tvrdnja vrlo često izriče, ti izvori se ne nalaze u liturgiji ranih kršćana, niti dijele zajedničku tradiciju s Istočnom Crkvom. Njeni izvori su čvrsto usađeni u sadašnjost.

DSC_0818_b

Nije se teško prisjetiti jedne analogije, a to je liturgija koju rabe njemački starokatolici (Altkatholiken). Imaju npr. kleine Bussfeier (kratki pokornički obred) na početku mise, kao i oblik sveopće molitve (molitva vjernika); i dakako, gotovo isključiva uporaba njemačkog jezika.

Još jedan od izvora za novi Red mise, gotovo jednako značajan kao i liturgija mise njemačkih starokatolika, jest liturgija Pokreta njemačke katoličke mladeži [Jugendbewegung], odnosno njezine dijaloške Mise. Upravo je iz dijaloških Misa došla praksa javnog recitiranja molitava koje su zapravo, svećenikove privatne molitve. Na primjer, uvodni obred nekada je bio dijalog između celebranta i poslužitelja (ministranta) u podnožju stepenica oltara, dok je zbor pjevao Introitus (ulaznu pjesmu). Isto je vrijedilo i za odgovore na svetopisamska čitanja, Deo gratias i Laus tibi Christe – koje je u tradicionalnom Redu mise davao samo jedan od poslužitelja. Nadalje, Oratre fratres, kojime se celebrant obraćao vjernicima, i na koji je u dijaloškim Misama narod odgovarao sa Suscipiat, također je bio upućen samo poslužitelju, samo je on (ili više njih) odgovarao, a ionako su ga jedino poslužitelji i mogli čuti tijekom zbornog pjevanja napjeva Ofertorija. Naposljetku, svečano naviješteni Per ipsum zaključak Kanona i molitve mira u obredu Pričesti, tradicionalno su bile privatne molitve koje je svećenik izgovarao potiho. Iz dijaloških Misa također je preuzeta praksa da svećenik i vjernici zajedno izgovaraju Pater noster, što je praksa potpuno strana rimskom obredu, ali također i svim istočnim obredima.

Iz protestantske liturgije preuzeto je recitiranje „ …jer tvoje je [kraljevstvo i slava] i moć…“ od strane naroda. Međutim, u novoj Misi najznačajnije je premještanje naglaska na Misu kao zajednički obrok (slavljenje Euharistije) u protestantskom smislu, uz hotimično umanjivanje važnosti svrhe i funkcije Mise kao žrtve.

Tekst Opće uredbe Rimskog misala svjesno i namjerno izbjegava uporabu riječi žrtva. Spominje se tek usputno, npr. u članku 2: sacrificium eucharisticum (euharistijska žrtva). Nasuprot tome, Konstitucija o svetoj liturgiji se opetovano i nedvosmisleno poziva na sacrificium eucharisticum – i to u člancima 49 i 55, dok se u nešto novijim referencama [autor se referira na izvorni OURM, iz 1969., op. prev.] (članci 282 i 285) rabi izraz eucharistica ili celebratio eucharistica (članci 5 i 284), koji se u njemačkom precizno prevodi s Eucharistiefeier (euharistijsko slavlje).

Čini se da određivanje Mise u prvom izdanju novog Reda mise (novus ordo) kao „Gospodnje večere ili svetog zbora ili skupa naroda Božjega, skupljenog u jedno [tijelo], sa svećenikom kao predsjedateljem u osobi Krista, kako bi se proslavio spomen na Gospodina“, ima svoje izvore u protestantskoj teologiji obreda Abendmahla, odnosno komemorativnog obroka. Činjenica da se ova partikularna definicija Mise pojavljuje u dokumentu koji nosi potpis pape Pavla VI., i da je kasnije postalo nužno ispraviti ju, bolno je očit pokazatelj koliki su razmjeri pomutnje u današnjoj Crkvi.

Također, moramo istaknuti da se mnogo neprovjerenih stvari – npr. Ritus initiales (Uvodni obredi) – uvuklo u Novus Ordo. Ovo nije način na koji je Rimska kurija djelovala tijekom proteklih stoljeća. No ipak, ovaj neisprobani materijal smjesta je zapečaćen, a da nije prethodno prošao kušnju vremena. Sve ovo dovodi do zaključka da je upravo Novus Ordo, kao i općenito novi Red mise (Ordo Missae), zapravo osujetio istinsku i trajnu reformu liturgijskog bogoslužja onako kako ju je zamislio Drugi vatikanski sabor.

Današnja Crkva ne treba novi Red mise. Treba joj procvat duhovnog života. Time se može prevladati kriza vjere, kriza koja je ujedno i kriza autoriteta. Barem djelomično, odgovornost za krizu autoriteta leži na leđima Rima.

Život ne isključuje red, niti isključuje autoritet. Vrijedi upravo suprotno od toga. Život, a naročito duhovni život, može cvasti jedino u uređenoj okolini. Iz toga slijedi da može cvasti u određenoj vrsti reda koji bi se, na prvi pogled, mogao činiti staromodnim – npr. u tradicionalnom obredu. Kako bi se ovaj obred učinio uistinu relevantnim za naše vrijeme, vjerojatno nije ni bilo potrebno smišljati novi Red mise. Dovoljno je da se samo prisjetimo kako je pod nacističkim režimom, kada je Crkva živjela i djelovala u getoiziranom položaju, na mnogim mjestima cvao duhovni i liturgijski život. Usporedite ovo s današnjim stanjem. Novoj liturgiji unatoč, crkve su sve praznije i praznije. No i dalje se nastavlja s eksperimentima, a sve to u nadi da će se Crkva napokon „povezati“ sa suvremenim čovjekom.

Bečki nadbiskup, mons. Christoph Schönborn, priznao je nedavno da u glavnom gradu Austrije, Beču, od 1,8 milijuna stanovnika, na nedjeljnu Misu redovito odlazi njih 2%.
Bečki nadbiskup, mons. Christoph Schönborn, priznao je nedavno Vatikanskom radiju da u glavnom gradu Austrije, Beču, od 1,8 milijuna stanovnika, na nedjeljnu Misu redovito odlazi njih svega 2%.

No, ne smijemo zaboraviti ni ovo: jedino će snažna Crkva, koja je sigurna u svoju vjeru, i koja je duhovno plodna, biti u stanju stvoriti nešto uistinu novo i trajno. Sve ostalo nije ništa doli utopijska tvorevina, ravnodušna i nemarna prema istinskim potrebama vjernika i njihovoj pastoralnoj skrbi; a iznad svega, bez ikakvog realnog psihološkog razumijevanja ljudskih osjećaja.

Prije par godina, nekolicina liturgijskih reformista sastavila je novi Red misnih čitanja. Radi svojih veza u Rimu, uspjeli su progurati da ta čitanja postanu obvezatna za liturgijsku uporabu diljem čitave Crkve. Ovaj proizvod, djelo malene grupice reformista, zamijenio je Ordo (Red čitanja) rimske Crkve zajedno sa svim njenim tradicijama starijim od tisuću godina, i tako su ga zapravo ukinuli.

U načelu, zamisao da se Ordo tridentskog Rimskog misala (Missale Romanum) može obogatiti dodavanjem dodatnih čitanja, zapravo nije loša, naročito ako uzmemo u obzir da je praksa odabiranja različitih tekstova iz Pisama postojala barem od Epistolarija sv. Jeronima, pa čak i prije njega. Neke od tih dodatnih perikopa, na primjer one za srijede i petke kroz godinu (per annum), i dalje možemo naći u tiskanim misalima predtridentskog razdoblja, pretežito na njemačkom govornom području, a također i na području Akvilejske patrijaršije.

Što se tiče tradicionalnog rimskog obreda, ne bi bilo ništa pogrešno u dodavanju određenih dodatnih tekstova za tjedne svetkovine, kao i u dodavanju ciklusa nedjeljnih čitanja. Naposljetku, možemo primjetiti da je Red nedjeljnih čitanja zapravo ustanovljen relativno kasno u liturgijskoj povijesti, kako je to zabilježeno u Wurzburškom epistolariju (Würzburger Epistelliste) iz cca 700. Godine.

Osim činjenice da je novi Red čitanja potpuno zamijenio stari, i tako naprasito prekinuo drevnu tradiciju, mnogi liturgijski stručnjaci su kritizirali odabir novih tekstova jer isti pokazuje izrazito preferiranje njihovog egzegetskog karaktera, dok istovremeno ne razmatra u dovoljnoj mjeri postojeća liturgijska pravila i običaje, koji su uvijek upravljali načinom na koji je Crkva odabirala odlomke iz Pisama. Stonner ide tako daleko da čak sugerira kako su u nekim slučajevima „svetopisamski tekostovi koji se rabe u liturgiji prošli kroz proces prerade.“ Nadalje, uvijek se isticala važnost pažljivog odabira riječi koje se rabe na početku i na kraju određenih tekstova odabranih za čitanje, jer upravo te riječi nose posebno značenje. Na primjer, završetak koji se trenutno rabi kao dio svetopisamskih čitanja u prvoj korizmenoj nedjelji (ciklus čitanja za godinu A) potpuno je nefunkcionalan (i komičan): „Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli.“, na što vjernici trebaju odgovoriti „Bogu hvala!“ Odabir misnih tekstova iz Evanđelja namijenjen čitanju proizlazio je iz premise da bi trebala postojati smislena veza između ovih tekstova i određenog (partikularnog) otajstva koje se slavi u Misi – a ta premisa se vrlo često citira u Parschovoj knjizi, Jahr des Heils (Godina spasenja). U uvodu, Parsch kaže:

Krist nam se u Evanđelju pokazuje i govori nam. Ne smijemo shvaćati Evanđelje toliko kao svladavanje kakve Lekcije, već kao Bogojavljenje [pojavu] Krista. Istovremeno, i u većini slučajeva, Evanđelje nas uvodi u središnji dio drame otajstva.

Za razliku od toga, novi Red čitanja slijedi koncept na kojem se temelji protestantsko bogoslužje, koje je prvenstveno osmišljeno u svrhu poduke vjernika i njihove duševne izgradnje. Posve je očito kako su novi Red čitanja osmislili egzegeti, a ne liturgičari. Egzegeti očito nisu uzeli u obzir slijedeće: većina vjernika jednostavno nema potrebno zaleđe niti dovoljno znanja kako bi shvatili, a kamoli uvažili određene odlomke iz Pisma; imaju vrlo oskudno znanje o povijesti spasenja koja je prethodila Kristu; i da stoga postoji vrlo malo toga u Petoknjižju ili u Knjigama o kraljevima što bi za njih imalo neko stvarno značenje. Kao posljedica toga, odabrana čitanja iz Starog zavjeta za dane kroz tjedan vjernicima su obično sasvim neshvatljiva, i zato se jednostavno u cijelosti ispuštaju.

Ljudi koji se bave liturgijskim istraživanjima znaju – ili bi barem trebali znati – za mnoge Redove čitanja koji se trenutno rabe, i ili su se nekada rabili u istočnim i zapadnim Crkvama. Također bi trebali biti znati koja pravila vrijede prilikom odabiranja odlomaka iz Svetog pisma koji će se rabiti u liturgiji. Uistinu je iznenađujuće to što je uloženo toliko malo truda kako bi se posavjetovalo i iskoristilo ove starije verzije Reda čitanja, koji jednim dijelom sežu sve do četvrtog i petog stoljeća. Kakvo li se obilje nadahnuća moglo pronaći u njima! Međutim, postaje sasvim jasno da je posrijedi hotimično odbacivanje crkvene tradicije.

Najstariji dijelovi Velikog lekcionara Jeruzalemske Crkve datiraju iz petog stoljeća, a prenio nam ih je kasniji gruzijski rukopis. Koptski Evanđelistar također je drevnog podrijetla. Kao i mnogi stari lekcionari iz Egipta, koji još uvijek čekaju da ih se prouči. A. Baumstark je bio uključen u istraživanje najdrevnijeg sirijskog Reda čitanja.

Od zapadnih izvora, možemo između ostalog navesti Akvilejski Evanđelistar; također i stari Red čitanja iz Kampanje, kako nam ga prenosi slavni Codex Fuldensis (Epistolarij); kao i brojni anglosaksonski evanđelistari. Kako bismo upotpunili popis najdrevnijih dokumenata, moramo tu ubrojiti i Epistolarij čiji izvorni oblik datira iz vremena sv. Petra Krizologa, koji je umro 450. godine. Nešto su noviji sačuvani lekcionari starog obreda milanske Crkve, starog galikanskog obreda, i starog španjolskog obreda.

Što se tiče rimske Crkve, postoji Epistolarij poznat pod nazivom Liber comitis. Vjerojatno ga je uredio sv. Jeronim, koji je umro 419. ili 420. godine. Ova knjiga po prvi puta se navodi u dokumentima iz 471., a do nas je došao putem prethodno navedenog Wurzburškog epistolarija (Würzburger Epistelliste) iz cca 700. On je okosnica perikopa iz Rimskog misala (Missale Romanum) koje se ne preuzimaju iz Evanđelja, zajedno s drevnim Rimskim evanđelistarom (Capitulare Evangeliorum), koji je međutim, mnogo opsežnije razrađen od Reda čitanja kakav se pojavljuje u kasnijem Misalu.

Kao što je to bio slučaj i kod ostalih liturgijskih reformi uvedenih kao posljedica Drugog vatikanskog sabora, i razvoj novog Reda čitanja značio je raskid s drevnom tradicijom Crkve, i to tradicijom koja, barem djelomično, traje 1500 godina. Ipak, novi Red čitanja nije uspio osmisliti neku bolju zamjenu za tradicionalni Ordo. Gledano unatrag, vjerojatno bi bilo mudrije – ponajviše iz pastoralne perspektive – zadržati tradicionalni Ordo Rimskog misala uz, kao element reforme, ponudu dodatnih tekstova na izbor ad libitum (po volji).

Ovo bi bila istinska reforma; to jest, povratak izvornom, drevnom obliku liturgije. Tako se ne bi uništilo nešto staro i dragocjeno, što je odoljelo zubu vremena. Ovako su tradicije zapadnih i istočnih Crkava odbačene kako bi se krenulo opasnom stazom eksperimentiranja, bez davanja opcije povratka tradicionalnom načinu, i to na lak i bezbolan način.

Kada uzmemo sve ovo u obzir, ne bi nas trebalo iznenađivati kada „progresivni“ župnici „liturgijsku obnovu“ podignu na novu razinu, mijenjajući tekstove posuđene iz Svetog pisma odlomcima spisa Karla Marxa ili Mao Ce-tunga; ili čak, ako to bude „važno“ krenu čitati ponešto iz dnevnih novina. Sasvim je lako uništiti stari poredak, no stvoriti novi, to je neka sasvim druga priča.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene