Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

U svojim Smjernicama za projektiranje Doma Gospodnjeg sukladno Duhu rimske liturgije (1949.), T. Klauser piše:

Postoje neke naznake da će u crkvi budućnosti, svećenik slavitelj ponovno stajati iza oltara, usmjeren prema narodu, kao što se to i danas čini u drevnim rimskim bazilikama; čini se da je ovaj pristup nužan radi čestog osjećaja čežnje za jasnijim izrazom koncepta euharistijskog okupljanja oko stola.

Ono što je Klauser tada držao poželjnim, postalo je prihvaćeni standard. Doista, prihvaćajući ovo, obično se vjeruje kako se time ponovno vratila tradicija ranoga kršćanstva. Kao odgovor na to, možemo reći i uvjerljivo demonstrirati kako niti u istočnoj niti u zapadnoj Crkvi nikada nije postojalo slavljenje versus populum (prema narodu) – već je naprotiv, postojala isključivo praksa okretanja prema istoku tijekom molitve.

Martin Luther je bio prva osoba koja je tražila da svećenik za oltarom bude usmjeren prema narodu. Koliko nam je poznato, sam Luther nikada nije slijedio vlastiti zahtjev, dok su u različitim protestantskim crkvenim zajednicama to učinili samo pojedini pastori, i to naročito u sljednicama Protestantske reformirane crkve. Slavljenje Mise versus populum, koje se sada prakticira gotovo svugdje u rimokatoličkim crkvama, predstavlja sasvim novi razvojni put, dok istočne Crkve, ali i mnoge protestantske crkvene zajednice i dalje obdržavaju ovu staru tradiciju.

U istočnim Crkvama, nikada se nije prakticiralo slavljenje versus populum; ustvari, čak niti ne postoji izraz koji bi to opisivao. Najdublja reverencija iskazuje se prednjoj strani oltara: samo svećenik, i uz njega đakon, smiju tamo stajati. U svetištu, iza ikonostasa, samo slavitelj smije prolaziti ispred oltara. Također, moramo naznačiti da prilikom koncelebracije, koja, kao što znamo, ima dugačku tradiciju u istočnoj Crkvi, glavni slavitelj kao i uvijek, stoji leđima okrenutim prema narodu, dok svećenici suslavitelji stoje njemu s lijeve i desne. Ni u kojem slučaju međutim, ne stoje sa stražnje strane oltara, odnosno njegove istočne strane.

Biskup Bohdan Dzyurakh slavi Božansku liturgiju, odnosno bizantsko slavenski obred sv. Mise, koji se također slavi prema oltaru.

Praksa slavljenja Mise usmjereno prema narodu došla nam je kao dio Jugendbewegunga (Pokreta njemačke katoličke mladeži), tijekom 1920-ih, kada je bilo naročito popularno slaviti Euharistiju u malim skupinama. Liturgijski pokret, kojem je na čelu bio Pius Parsch, također je promicao ovu praksu. Pošto su ljudi vidjeli da je u nekim drevnim rimskim bazilikama oltar također okrenut versus populum, vjerovali su da je njihova trenutna praksa zapravo oživljavanje ranije kršćanske tradicije. Čini se da su ti ljudi pritom previdjeli slijedeće: za razliku od drugih crkava, u ovim bazilikama nije apsida bila usmjerena prema istoku, već ulazna vrata.

Ono što je u ranoj Crkvi, kao i tijekom Srednjeg vijeka određivalo poziciju oltara bilo je njegovo usmjerenje prema istoku. Da citiramo sv. Augustina: „Kada ustajemo na molitvu, okrećemo se prema istoku, gdje počinju nebesa. A ne činimo zato jer se tamo nalazi Bog, kao da je otišao iz drugih dijelova zemlje, već nam to pomaže da se prisjetimo usmjeriti svoje umove prema višem poretku, to jest prema Bogu.“ Ovaj citat pokazuje nam da su kršćani iz tih ranijih dana, nakon slušanja homilije, ustajali na molitvu koja bi uslijedila, i okrenuli bi se prema istoku. Sv. Augustin uvijek se na kraju svojih homilija poziva na ovo okretanje prema istoku, rabeći pritom utvrđenu formulu, Conversi ad Dominum („okrenite se prema Gospodinu“).

U svojoj inovativnoj knjizi Sol salutis, Dölger promiče argument da odgovor naroda, habemus ad Dominum [imamo kod Gospodina], koji slijedi nakon svećenikovog zaziva Sursum corda [Gore srca], također naznačuje da su se vjernici okrenuli prema istoku, tako što upućuje na činjenicu da u nekim orijentalnim liturgijama đakon izričito poziva na ovo [okretanje prema istoku, op. prev.]. Isto vrijedi za koptsku liturgiju sv. Bazilija, u kojoj se na početku njene anafore kaže: „Približite se, vi ljudi, stanite s poštovanjem i pogledajte prema istoku!“; ili za egipatsku liturgiju sv. Marka, koja sadrži sličan zaziv, „Pogledajte prema istoku“, koji je dio Euharistijske molitve što se izgovara prije dijela liturgije koji uvodi u Sanctus.

Također, u kratkom opisu liturgije sadržane u drugoj knjizi Apostolskih konstitucija koje su izdane krajem četvrtog stoljeća, pronalazimo praksu ustajanja za molitvu i usmjerenja prema istoku. Osma knjiga citira poziv đakona, „Stanite uspravno, prema Gospodinu!“ Ovo bi značilo da su u ranoj Crkvi, okretanje prema Gospodinu i okretanje prema istoku predstavljali isto.

Dölger je pokazao kako je običaj molitve u smjeru izlazećeg sunca vrlo drevan, te da su ga podjednako prakticirali i Židovi i pogani. Kršćani su rano usvojili ovaj običaj. Na primjer, usmjerenje prema istoku tijekom molitve bila je uobičajena praksa za Tertulijana, još 197. U svom djelu Apologeticum (16. poglavlje), govori kako se kršćani „mole u smjeru izlazećeg sunca“.

Sunce je poslužilo kao simbol Gospodnjeg uzašašća na nebo i Njegovog povratka otamo. Kako bi se zrake izlazećeg sunca tijekom Mise razlijevale po unutrašnjosti crkve, ulaz u crkvu bio je smješten na istočnoj strani zgrade, što je značilo da su vrata morala cijelo vrijeme ostati otvorena, a smjer molitve nužno je bio usmjeren prema vratima; tako se činilo u Rimu tijekom četvrtog i petog stoljeća; a s vremena na vrijeme ova praksa se javljala i izvan Rima.

Kako smo već zamijetili, u ovakvom okruženju, liturgija se slavila iza oltara kako bi se okrenulo prema istoku prilikom prinosa Žrtve. No, ovo nije predstavljalo, kako bi se to moglo implicirati, slavljenje versus populum (prema narodu), jer su i vjernici u molitvi također bili okrenuti prema istoku. Stoga, čak i u upravo opisanim bazilikama, slavljenje Euharistije nije imalo za posljedicu to da su svećenik i narod bili okrenuti jedni prema drugima. Tijekom Mise vjernici su, i to muškarci odvojeni od žena, bili okupljeni u dvjema bočnim lađama, dok su između stupova obično visili zastori.

Središnja lađa se rabila za svečanu ulaznu procesiju celebranta i njegovih poslužitelja kod oltara, a tamo je bio smješten i zbor. Uzmemo li čak u obzir i pretpostavku da rani kršćani u starim rimskim bazilikama nisu bili okrenuti prema ulazu – odnosno, istoku – tijekom molitava ofertorija – t.j. da su zapravo bili okrenuti prema oltaru – to i dalje ne bi značilo da su svećenik i vjernici bili okrenuti jedni prema drugima, jer je tijekom Euharistijske molitve oltar bio skriven zavjesama. Kao što to izvještava sv. Ivan Zlatousti, zastori bi se ponovno podigli tek nakon što bi đakon otpjevao litanije.

Stoga, vjernici koji su sudjelovali u bogoslužju u bazilikama čiji je ulaz, a ne apsida, bio smješten na istočnom kraju, nisu tijekom molitve bili okrenuti prema oltaru. Osim toga, nisu bili niti leđima okrenuti prema oltaru, jer bi takvo što bilo nemoguće, uzmemo li u obzir da se prema drevnom vjerovanju, oltar smatrao svetim. Kako su vjernici bili smješteni u bočnim lađama, oltar im je bio s lijeve ili s desne strane, te su tako formirali polukrug koji je bio otvoren prema istoku, s time da su svećenik slavitelj i pripadajući pomoćnici bili smješteni na njegovom tjemenu.

Kakve sve ovo ima veze s crkvenim zdanjima u kojima se apsida nalazi na istočnom kraju zgrade? To ovisi o partikularnoj poziciji koju su zauzimali vjernici. Ukoliko su bili okupljeni u širokom polukrugu, otvorenom prema apsidi, gdje se nalazio oltar, tada i dalje imamo usmjerenost prema istoku, no liturgija se sada odvijala u središtu, a ne na tjemenu (vrhu) tog polukruga. Ovdje je oltar smješten na poziciju koja ga, ustvari, još više odvaja od vjernika.

Tijekom Srednjeg vijeka, vjernici su gotovo uvijek bili smješteni u središnjoj lađi, dok su bočne lađe postale mjesta koje se rabe za procesije. Ovakav razmještaj vjernika koji su se formirali u strukturu iza svećenika-slavitelja, dodao je usmjerenju sasvim novu, dinamičnu dimenziju; bio je to poput procesije Božjeg naroda u Obećanu zemlju. Usmjerenje prema istoku naznačivalo je smjer i odredište ove procesije: izgubljeni raj koji se ima naći na istoku (Post 2,8). Slavitelj i njegovi pomoćnici su tvorili prethodnicu procesije prema istoku. Kada ju usporedimo s dinamičnom, direkcijskom naravi vjernika u procesiji, raniji razmještaj vjernika okupljenih na molitvu u otvorenom polukrugu izraz je stacionarnog principa: iščekivanje Gospodina koji će, uzašavši prema istoku (Ps 67,34) [U Septuaginti se u ovom retku spominje da se Gospodin vozi po nebesima iskonskim „prema istoku“, no većina prijevoda to ispušta, op. prev.] ponovno doći s istoka (Dj 1,11), otvoreni polukrug predstavlja prirodno stanje iščekivanja i očekivanja. Kada očekujemo dolazak neke važne osobe, skupina ljudi koja čeka formirat će oblik polukruga, kako bi primila očekivanu osobu u svoju sredinu.

Sv. Ivan Damaščanski u svom djelu De fide orthodoxa, IV, 12, izražava sličnu misao kada kaže:

Uzlazeći na nebo, uzdigao se prema istoku, i tako su mu se apostoli klanjali, i tako će se vratiti, upravo onako kako su ga vidjeli da uzlazi na nebo, kako je to Gospodin i rekao: „Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina Čovječjega.“ Čekajući Ga, klanjamo mu se okrenuti istoku. Ovo je nepisana tradicija koja se još od apostola prenosila do nas.

Kako to ispravno zamjećuje Nussbaum, suvremeni čovjek više ne razumije važnost i značaj čina usmjeravanja prema istoku tijekom molitve. Za suvremenog čovjeka, sunce više ne nosi simbolični značaj koji je imao za čovjeka antike. No, ta opaska baš i nije primjenjiva kada promišljamo praksu da su svećenik i vjernici okrenuti u istom smjeru tijekom molitve.

Poziv sv. Augustina vjernicima, kako smo to već prije napomenuli, da se okrenu prema Gospodinu (conversi ad Dominum) – bezvremenski je poziv, i kao takav je vrlo značajan i za naše vrijeme. To je ujedno, kao što Kunstmann primjećuje, način „potrage za domom Gospodnjim“. Sada ćemo proučiti sociološki aspekt slavljenja versus populum. U svom djelu Liturgie als Angebot (Liturgija na ponudi) profesor sociologije W. Siebel izražava svoje uvjerenje kako usmjerenje svećenika prema narodu „najbolje izražava primarni simbol novog duha u liturgiji.“ Nastavlja,

… praksa (usmjerenja svećenika prema oltaru) koja je prije bila u uporabi, odavala je dojam kako je svećenik predvodnik i predstavnik vjernika, koji poput Mojsija na gori Sinaj, djeluje kao glasnogovornik tih vjernika. Vjernici su preuzeli ulogu odašiljatelja poruke (molitva, klanjanje, žrtvovanje); svećenik je imao funkciju vođe koji dostavlja poruku; a Bog je primatelj te poruke.

U svojoj novoj ulozi, nastavlja Siebel, svećenik

jedva da i dalje funkcionira kao predstavnik vjernika, već djeluje poput glumca koji igra ulogu Boga, barem tijekom središnjeg dijela Mise, nalik ulozi koja se igra u Oberammergau [pasionskim igrama, op. prev.], ili nekim sličnim religijskim igrama ili dramama.

Siebel izvlači slijedeći zaključak:

Ovaj novi slijed događaja promijenio je svećenika u glumca od kojega se očekuje da igra ulogu Krista na pozornici, prilikom uprizorenja Posljednje večere, i tako se osobe Krista i svećenika spajaju na način koji bi ranije bio nedopustiv.

Siebel tumači spremnost s kojom su gotovo svi svećenici prihvatili slavljenje Mise versus populum:

Znatna razina nesigurnosti i usamljenosti koju svećenik osjeća, sasvim prirodno dovodi do potrage za novim strukturama emocionalne podrške. Dio ove emocionalne podrške predstavlja potpora koju pružaju vjernici. Ipak, ova podrška također dovodi do novog oblika ovisnosti: ovisnosti glumca o njegovoj publici.

U svom članku „Pubertätserscheinungen in der Katholischen Kirche“ („Znakovi puberteta u Katoličkoj crkvi“), K. G. Rey na sličan način opaža,

Dok je u prošlosti svećenik djelovao kao anonimni posrednik, prvi među vjernicima, usmjeren prema Bogu, a ne ljudima, predstavnik sviju, s njima je prinosio Žrtvu, a istovremeno je recitirao molitve koje su bile propisane za njega – danas je on sasvim druga osoba, sa značajkama vlastite osobnosti, s osobnim životnim stilom, lica okrenutog prema narodu. Za mnoge svećenike ovo predstavlja iskušenje kojem ne mogu odoljeti, stanovito „prostituiranje“ vlastite osobnosti. Neki su svećenici prilično vješti – drugi baš i nisu – u izvlačenju osobne koristi iz ovakve situacije. Njihove geste, njihovi izrazi lica, njihove kretnje, njihovo općenito ponašanje, sve to služi posve subjektivnom privlačenju pažnje na vlastitu osobu. Neki privlače pažnju na sebe izvodeći opetovana zapažanja, dajući naputke, te kasnije, dajući personalizirane govore dobrodošlice i pozdrava… Za njih, razina uspješnosti njihove izvedbe postaje mjera njihove osobne moći, i na taj način postaje indikatorom njihovih vlastitih osjećaja ili osobne sigurnosti i samopouzdanja.

Siebel se u svom djelu Liturgija na ponudi osvrće na mišljenje koje promiče Klauser, ranije citiran, da slavljenje Mise versus populum „služi jasnijem izražavanju euharistijskog zajedništva okupljenih oko stola“:

Namijenjeno zbližavanje puka oko stola Gospodnje večere jedva da doprinosi jačanju osjećaja zajedništva. Zapravo, jedino je svećenik kod stola, i to stoji za stolom. Ostali sudionici večere sjede u auditoriju, smješteni bliže ili dalje.

Ovome Siebel dodaje još jednu opasku:

Obično je oltarni stol smješten na udaljenosti, i usto je povišen, što znači da se osjećaj zajedništva koji je postojao u prostoriji Posljednje večere jednostavno ne može nanovo stvoriti. Sve dok je okrenut prema narodu, svećeniku postaje vrlo teško ne odavati dojam da se nadasve trudi ne bi li nam nešto prodao. Kako bi se ispravio ovaj dojam, pokušavalo se premjestiti oltar usred vjernika. Na taj način, pojedinac ne mora gledati samo u svećenika, već može promatrati i osobu koja sjedi do njega, ili osobu koja sjedi nasuprot njemu. Premještanje oltara usred vjernika međutim, također znači da se na taj način gubi prostor između sakralnog središta i vjernika. Sveti strah koji nas je obuzimao prilikom ulaska u crkvu gdje je uistinu prisutan Bog, zamijenjen je jeftinim sentimentom, odgovorom na nešto što se vrlo malo razlikuje od svega uobičajenog.

Iz sociološke perspektive, smještanje svećenika iza oltara, uz njegovo istovremeno usmjeravanje prema ljudima, pretvara ga u glumca, potpuno ovisnoga o svojoj publici, te također u trgovca koji nudi svoju robu javnosti. A ako pritom ima imalo talenta, može se razviti u istinskog torbara.

"Iz sociološke perspektive, smještanje svećenika iza oltara, uz njegovo istovremeno usmjeravanje prema ljudima, pretvara ga u glumca, potpuno ovisnoga o svojoj publici, te također u trgovca koji nudi svoju robu javnosti."
“Iz sociološke perspektive, smještanje svećenika iza oltara, uz njegovo istovremeno usmjeravanje prema ljudima, pretvara ga u glumca, potpuno ovisnoga o svojoj publici, te također u trgovca koji nudi svoju robu javnosti.”

S druge strane, čitanje Evanđelja je nešto sasvim drugo. Ono zahtijeva da svećenik bude okrenut prema narodu. Sukladno tome, u starim bazilikama, gdje je ulaz bio smješten na istočnoj strani, vjernici su tijekom Liturgije (službe) riječi, bili okrenuti prema apsidi (zapadu). U ovakvoj situaciji svećenik je uistinu tijekom naviještanja Evanđelja davao prinos javnosti. Baš kao što je sasvim sigurno da bi svećenik tijekom homilije trebao biti okrenut prema ljudima, isto tako bi i lektor ili čitač trebao tijekom čitanja Evanđelja biti okrenut prema narodu – što uzgred rečeno, nije uvijek bilo tako, vjerojatno radi osjećaja strahopoštovanja prema Riječi Božjoj.

No, kako smo to već primijetili, sasvim je druga situacija kod Euharistijske liturgije (službe). Ovdje, liturgija više nije samo „prinos“ narodu, već sveti događaj, događaj u kojem se ujedinjuju nebo i zemlja, a na nas se izlijeva Božja milost. Ovdje usmjerenje sudionika i svećenika mora biti u molitvi usredotočeno na Gospodina. Tek tijekom Pričesti vjernika, što je u pravom smislu te riječi Euharistijska gozba, svećenik ponovno biva usmjeren prema pojedinom pričesniku.

Ova izmjenična promjena pozicije svećenika na oltaru tijekom slavljenja Mise sa sobom nosi važno simboličko i sociološko značenje. Tijekom molitve i žrtve, svećenik je, zajedno s narodom, usmjeren prema Bogu, isto kao što je usmjeren prema narodu kada im naviješta Riječ Božju i kada im daje svetu Pričest. Sve do sada, uvijek se prihvaćao ovaj temeljni koncept, kako na istoku, tako i na zapadu, u ranoj Crkvi i tijekom razdoblja baroka. Tek je sasvim nedavno u Rimskoj Crkvi došlo do promjene, i to promjene koja prije svega počiva na pogrešnom pogledu na povijest, no ona se prvenstveno temelji na teološkim razmatranjima. Budućnost će nam otkriti kakve će biti posljedice ovih promjena.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene