Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

Imajući sve prethodno navedeno na umu, sada moramo potražiti rješenje liturgijskih problema. U ovom trenutku, dostupne su nam slijedeće opcije:

Tradicionalni ritus Romanus [rimski obred] i ritus modernus [suvremeni obred] trebalo bi prihvatiti kao legitimne oblike bogoslužja. Oba obreda postojala bi neovisno jedan od drugoga, i trebalo bi ih se očuvati zasebno i jedinstveno na takav način da se tradicionalni rimski obred i tradicionalno korišteni Missale Romanum, skupa s ostalim liturgijskim tekstovima (Ritual i Pontifikal), ponovno uvedu u uporabu, ili ih treba autorizirati kako bi se rabili u već postojećem predkoncilskom obliku. Liturgijske preinake koje su uslijedile po svršetku Koncila morale bi se primjenjivati isključivo na ritus modernus. Ovo bi, između ostalog, uključivalo promjenu u riječima Posvete, koja je uzrokovala sablazan kod mnogih svećenika, kao i preinaku Euharistijskih molitava, te novog Reda čitanja, koji bi, zbog njegovih mnogobrojnih nedostataka trebalo što prije zamijeniti boljim.

DSC_0030
Prijevod ovih riječi (vidi Mk 14,24) pretvorbe (konsekracije) ostaje kamen spoticanja za mnoge. Tako se i u hrvatskoj varijanti novus ordo misala umjesto “za mnoge”, prevodi “za sve”.

Trenutno valjani oblik Mise tada se više ne bi smatrao Rimskim obredom, već sasvim jedinstvenim obredom, ad experimentium [u pokusnom razdoblju]. Samo će nam budućnost pokazati hoće li doći do općenitog prihvaćanja ovog novog obreda, i hoće li ga se zadržati. Sasvim je razumna pretpostavka kako se novi liturgijski tekstovi neće još dugo rabiti, iz jednostavnog razloga što progresivne strane u Crkvi i dalje razvijaju, ili su već razvile nove ideje o tome kako „dizajnirati“ liturgiju Mise.

Međutim, ovo usporedno postojanje dvaju obreda stvorilo bi poteškoće radi preinaka načinjenih u liturgijskom kalendaru, tj. novog nedjeljnog kalendara, Sanktorala, te pripadajućih nedjeljnih svetkovina svetaca. No, ove poteškoće mogu se prevladati.

Kako za nju nema nikakvog temelja u povijesti liturgije, u teologiji, niti u sociologiji, slavljenje Mise versus populum [prema narodu] trebalo bi se s vremenom ukinuti.

Što se tiče ritus Romanusa, kako je to i naumio Drugi vatikanski koncil, trebali bismo promisliti o obogaćivanju tradicionalne liturgije tako što ćemo uključiti veći broj Predslovlja, koja bi se izvadila iz riznice drevnog rimskog Sacramentariuma [sakramentara], i tako što ćemo proširiti red čitanja kako bismo uključili više svetopisamskih čitanja. Međutim, ovi dodaci tradicionalnom redu Mise trebali bi se, bar privremeno, uvesti ad libitum, tj. ostaviti na izbor svećeniku hoće li ih rabiti ili ne. Kako bi se što snažnije naglasila liturgijska godina, blagdani „manjih“ svetaca trebali bi se slaviti samo u obliku Memorie. Dakako, podrazumijeva se da bi čak i u ritusu Romanusu, svetopisamska čitanja bila na narodnom jeziku.

Apsolutno se ništa ne dobiva primjenom sadašnjih eksperimenata – a većina preinaka to i jesu – na tradicionalni rimski obred, kako se to nažalost činilo. Učiniti to ujedno znači uništiti vrlo važan element: kontinuitet liturgijskog oblika bogoslužja, na što smo toliko puta ukazivali na ovim stranicama. Dozvolimo li da tradicionalni obred i dalje egzistira u nepromijenjenom obliku, i budemo li ga njegovali, usporedno s novim, no dozvoljavajući pritom da tradicionalni obred egzistira kao živuća liturgija, a ne muzejski izložak, on će se iskazati unutar šarolikog svijeta Crkve i među različitim narodima kao važan element: jedinstvo kulta.

Slično tome, tradicionalni ritus Romanus, koji je mnogo „suvremeniji“ nego što bi to mnogi željeli vjerovati, i to radi uporabe latinskog jezika, jezika koji je tijekom Srednjeg vijeka poslužio kao vezivno tkivo mnogih naroda Europe, i koji može pomoći današnjim ljudima da se zbliže u bogoslužju, umjesto da ih razdvaja putem jezičnih barijera.

Dakako, ovo je bila želja Drugog vatikanskog sabora, koja je zanemarena u urnebesu liturgijske reforme koji je uslijedio. Naročito u geografskim područjima s etnički miješanom populacijom, npr. u Južnom Tirolu, latinska liturgija bi bila istinski blagoslov.

Mnogi problemi suvremene Crkve mogli bi se riješiti strogim odvajanjem rimskog obreda i nove liturgije na narodnom jeziku, ritus modernusa, i time što bi, kako smo to i preporučili, vjernicima bila dostupna oba oblika liturgije.

Time što bi se izašlo u susret sasvim opravdanim zahtjevima mnogobrojnih katolika – gotovo polovice onih koji još uvijek prakticiraju svoju vjeru – i dalo im se da prisustvuju tradicionalnom obredu Mise, bez ignoriranja zahtjeva onih koji preferiraju „suvremeniju“ liturgiju, prije svega bi se umanjila opasnost od šizme većeg razmjera.

Sve se ovo, dakako, već dogodilo i prije! Levitin-Krasnov nam govori o sličnom pokušaju reforme u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi tijekom godina nakon Oktobarske revolucije. U to vrijeme, bilo je raznih pokušaja da se Misa više ne slavi unutar sanctuma (svetišta), već u središtu crkve. Liturgija je prevedena na suvremeni ruski jezik, a molitve su nadopunjene uzimanjem dijelova iz drugih liturgija. Privatne molitve svećenika recitirane su javno, tako da bi ih vjernici mogli čuti. Uvedeno je pjevanje himana od strane vjernika, kako bi se zamijenili tradicionalni napjevi, koje je pjevao zbor, i tako dalje.

Ova liturgijska kriza u Rusiji sada je stvar prošlosti, jer je došlo do vraćanja tradicionalnih oblika liturgije. Unatoč  ovoj „staromodnoj“ liturgiji (ili baš zbog nje?) koja, kako znamo, ostaje jedini način na koji se crkva „propagira“, tamošnji duhovni život ušao je u fazu procvjeta, što je mnogo više od onoga što možemo reći za našu situaciju na Zapadu.

Johann Michael Sailer, biskup Regensburga (1829–1832)
Johann Michael Sailer, biskup Regensburga (1829–1832)

Tijekom razdoblja Prosvjetiteljstva, kada je bilo pokušaja reforme nalik onima kakvima svjedočimo danas, regensburški biskup Michael Sailer, koji je umro 1832., napisao je slijedeće riječi upozorenja:

Kada svojom desnicom čvrsto držiš ono staro, oprobano i istinito, a ljevicom uvodiš ono što je novo i bolje, neka ti na srcu bude ona jedna vječna istina koja se neprestano pomlađuje u starom i ne ukraćuje svoje stare slave u novom… Tko god želi reformirati liturgiju prvo mora početi s njegovanjem nadahnutih i blagoslovljenih svećenika.

Biskup Sailer nastavlja:

Čini se kako mnogim zagovornicima hitrog uvođenja njemačkog jezika (u liturgiju) manjka zdravog razuma, inače bi njihova razborita presuda glasila ovako: Ne očekuj mnogo od njemačke riječi… Protestantske crkvene zajednice, uz sve njihove himnale i liturgijske inovacije, i dalje se prazne. Isto se može dogoditi i nama. Bojim se da ćemo na taj način otjerati one koji čitavo vrijeme prisustvuju našem bogoslužju, a da pritom nećemo dobiti mnogo u onima koje želimo privući.

Vrlo čest argument koji se protivi rješenju koje smo ovdje predstavili jest onaj da će usporedno postojanje dvaju obreda potkopati koncept crkvenog jedinstva na razini pojedine župe.

Na ovo možemo odgovoriti da su u sveopćoj Crkvi uvijek postojali brojni različiti obredi, i to naročito u Istočnoj Crkvi, koje je Crkva uredno priznala. Upravo stoga su-postojanje dvaju zasebnih obreda u rimskoj Crkvi, barem kroz neko vrijeme, ne može predstavljati neki ozbiljan problem. O, kada bismo barem imali samo dva obreda koji se međusobno natječu! Kako nam je poznato, sada imamo obilje individualnih „obreda“, jer toliko mnogo svećenika sada naprosto osmišljava vlastitu liturgiju, sebi po volji.

Možemo li uistinu u ovakvom okruženju govoriti o jedinstvu liturgijskog obreda?

Danas stojimo pred ruševinama gotovo dvijetisućgodišnje crkvene tradicije. Ne možemo, a da se ne osjećamo zabrinuto: mnogobrojne provedene reforme načinile su takvu štetu Crkvi, da će biti vrlo teško vratiti ju u prvotno stanje. Smijemo li se zapravo upitati, je li nakon takve dekonstrukcije, uopće moguća rekonstrukcija tradicionalnog Reda? No, ne smijemo gubiti nadu.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene