Monsinjor Klaus Gamber - Reforma rimske liturgije: njeni problemi i povijest

Duboko u srcu svake osobe leži čežnja za domom, a istinsko značenje doma možemo iskusiti samo kada smo daleko od njega.

Riječ Heimat (dom ili domovina) jedinstven je njemački koncept. Koje nam točno značenje posreduje taj izraz? Heimat je okolina nama znana još iz djetinjstva, kuća u kojoj smo odrasli, prirodno okruženje sa svojim stanovnicima i njihovim navikama i običajima. Nama je Heimat uvijek predivan, čak i ako drugi ne gaje iste osjećaje za nj.

Čovjekova čežnja za domom je zapravo njegova čežnja za onime što mu je prisno i poznato. To je također čežnja za sigurnošću koja se temelji na familijarnosti okoline neke osobe. Naposljetku, to je osjećaj sigurnosti koje osjeća djetešce u blizini svoje majke, osjećaj koji nam nedostaje kada se kao odrasli ljudi suočavamo sa životnim neizvjesnostima.

Religiozna osoba utočište traži u krilu Crkve, koja nadomješta majku. U njoj se nada pronaći sklonište i pomoć za svoju izmučenu dušu, odgovore na ozbiljna pitanja što mu ih postavlja njegov um, no iznad svega, on traži izvjesnost po pitanju Posljednjih stvari. Ono što on traži u Crkvi je oaza spokoja i mira, mira kakvoga “svijet ne može dati” (Iv 14,27).

Nekoć je čovjek mogao pronaći sigurnost i utočište u Crkvi, iako je i ona obilovala nesavršenostima. Na svoja pitanja uvijek je dobivao odgovore izrečene na vrlo siguran i precizan način, iako ga ti odgovori nisu uvijek u potpunosti zadovoljavali. No danas, namjesto jasnih odgovora, dobit će opis problema, odgovor koji mu baš i ne pomaže u pronalasku nutarnjeg mira.

Posljednje, no ne i najmanje važno, religiozna osoba traži dom i sklonište u slavljenju liturgije – bogoslužja, u obredima i svetkovinama koje su mu znane još od djetinjstva: oni su intimno povezani s njegovom vjerom. Za njega, nepromjenjivi kult je dio njegovog Heimata.

Ova zapažanja se jednako primjenjuju i na nekršćanske religije. Misionari neprestano nailaze na ovakve koncepte. Kada pojedine pripadnike plemena dovedu do prihvaćanja kršćanstva, oni ih pritom kidaju iz socijalnih struktura njihovog plemena, sa svim njihovim ritualima, običajima i tradicijama. Obično mora proteći neko vrijeme dok se novoobraćenici ne prilagode na svoj novi dom, kršćanski kult: stari rituali njihovog plemena i dalje ih privlače natrag silom snažnog magneta.

Narod koji odluči odbaciti svoje tradicionalne obrede dovodi se u akutnu opasnost odbacivanja vlastite egzistencije kao naroda. Kurt Ziesel to često napominje u svojoj knjizi, Die Sensation des Guten (Osjet dobroga, Würzburg, 1966), kada piše o “uništenju poimanja [japanskog] cara kao božanstva (boga), a s njime i uništenja šintoizma kao državne religije.” On kaže:

S uništenjem kulta Cara došlo je i uništenje svijeta samuraja i štovanja predaka – sve su to bili integralni dijelovi šintoističkog koncepta, pa je njihovim uništenjem Japan izgubio svoju dušu. Presječeni su korijeni koji su povezivali japanski narod s vlastitim duhovnim i religijskim temeljima, a ništa ih nije nadomjestilo.

Katolik koji je tijekom prošlog naraštaja prestao biti aktivnim članom Crkve i koji, nakon odluke da se vrati u Crkvu, želi ponovno biti religiozno aktivan, vjerojatno ne bi prepoznao današnju Crkvu kao onu koju je onomad napustio. Naprosto ulazeći u katoličku crkvu, naročito ako to bude neka ultra-modernog dizajna, osjećat će se kao da je zalutao u čudno i strano mjesto. Pomislit će da je pogriješio adresu, i da je nehotice završio u nekoj drugoj kršćanskoj vjerskoj zajednici.

Uobičajene slike i kipovi su iščeznuli. Umjesto križa koji visi nad oltarom, sada se nalazi kakvo nedefinirano “umjetničko djelo”; sam oltar je gola kamena ploča, pomalo nalik na kakva transportna kolica. Uzalud će tražiti svetohranište nad oltarom; neće naći ni pričesnu ogradu. Nedostajat će mu miris tamjana koji se uvijek zadržavao nakon Mise. Možda čak neće naći niti ispovjedaonicu.

28752414541_45f5ac1192_o
Umjesto križa koji visi nad oltarom, sada se nalazi kakvo nedefinirano “umjetničko djelo”.

Katolkinja koja se prije mnogo godina pomirila s vjerom svoga supruga protestanta će doživjeti slično iskustvo. Nastavila je odlaziti u katoličku crkvu kako bi mogla prisustvovati Misi jer se tamo osjećala kao kod kuće. Bi li se tako osjećala i danas, kada gotovo da i nema razlike između katoličkog i protestantskog bogoslužja?

Reformatori naše liturgije nisu dostatno razmotrili, niti su uspjeli adekvatno se pozabaviti pitanjem kako to da tradicionalni oblici bogoslužja, čak i onda kada nisu sasvim zadovoljavajući, svejedno u vjernicima pobuđuju osjećaj pripadnosti, ili osjećaja udomaćenosti. Također nisu razmotrili niti su se bavili pitanjem do kojih će razmjera puko ukidanje ovih liturgijskih oblika rezultirati gubitkom vjere u narodu, naročito među onim slabije obrazovanim vjernicima. Reformisti također nisu shvatili značaj mnogih etničkih elemenata koji su bili dijelom liturgije.

Na primjer, mnogim vjernicima je tradicionalna svečana Rorate Misa (svečana zornica koja se slavila pod svjetlima voštanica) koja se slavila tijekom Došašća bila važan dio njihovog vjerničkog doma; isto je vrijedilo za rekvijemske Mise (zadušnice) i sprovodne obrede. Svečana rekvijemska Misa po tradicionalnom obredu, koja se obraćala izravno ljudskom srcu, gotovo je posve iščeznula. I baš su se ovdje promjene trebale uvoditi s najvećim mogućim oprezom, jer su običaji povezani s ukopnim obredima oni s kojima su ljudi bilo kojeg kulturnog okruženja najsnažnije povezani. I jezik je također dio “doma”. Osoba koja se vraća s puta u inozemstvo, kada odjednom začuje poznati lokalni dijalekt, znade da je ponovno kod kuće.

"Rorate" Misa po tradicionalnom obredu u crkvi sv. Tome Akvinskog u američkom gradu Charlotteu.
“Rorate” Misa po tradicionalnom obredu u crkvi sv. Tome Akvinskog u američkom gradu Charlotteu.

Na isti način, pojedini je jezik povezan s kultom. Taj jezik nikada ne može biti jezik koji se svakodnevno rabi u razgovorima. Sve visokorazvijene religije imaju jezike koji su vlastiti kultu. U islamu se rabi staroarapski, čak i u nearapskim jezičnim područjima Azije i Afrike. Židovi svoju molitvenu službu u sinagogama izvode na starohebrejskom.

Sve do danas, u Rimskoj Crkvi se rabio latinski jezik, koji je, kako su nam govorili, služio kao zajednička spona različitim narodima svijeta. Danas je uporaba latinskoga u bogoslužju gotovo posve eliminirana, što je, ako to smijemo istaknuti, jasno kršenje naputaka koje je izdala Liturgijska komisija (vidi čl. 54).

Nećemo sada potanko obrazlagati problematično pitanje obrednoga jezika. Ono što možemo reći jest da bi iz pastoralnih razloga neke dijelove liturgije trebalo govoriti na narodnom jeziku, naročito svetopisamska čitanja, sveopća molitva (molitva vjernika), i dijelovi liturgije pričesti vjernika. Istovremeno, ne smijemo previdjeti činjenicu kako je u naše vrijeme, više nego ikada do sada, važno da bogoslužje služi kao ujedinjujući faktor, jer milijuni ljudi svakodnevno putuju po stranim zemljama.

Liturgija je i dalje naš dom, premda se s vremena na vrijeme razvija i mijenja. Tijekom skoro 2000 godina svoje povijesti, Crkva se neprestano razvijala. No, u svemu tome, važno je imati na umu da tijekom te povijesti nikada nije bilo pravog raskida s crkvenom tradicijom, onako kako se to dogodilo sada, i to na tako zastrašujuć način, da se gotovo sve ono što Crkva predstavlja dovodi u pitanje.

Proći će mnogo vremena prije nego dođemo u poziciju gdje ćemo moći u potpunosti izmjeriti pastoralnu štetu koju su reforme nanijele vjernicima, reforme koje nisu bile samo nerazborite i ishitrene, već prije svega nisu bile plod uobičajenog, organskog razvoja. Moramo očekivati da ćemo se prije ili kasnije susresti sa skoro praznim klupama u našim crkvama, jednako kako to već desetljećima doživljavaju reformirane protestantske crkvene zajednice, dok istovremeno valja istaknuti kako se isto nije dogodilo u slučaju Luteranske crkve, koja je zadržala mnogo tradicionalnih liturgijskih oblika. Naposljetku, svi mi ćemo morati priznati da su novi liturgijski oblici, koliko god u začetku bili dobronamjerno zamišljeni, nisu ljudima dali kruh, nego kamenje.

Da sažmemo sve ono što smo dosad rekli: nema ničeg pogrešnog u tome da se liturgija razvija na organski način, a sasvim sigurno nema ničeg pogrešnog u promptnom uklanjanju iz nje svih suvišnosti ili svih onih elemenata koji više ne odgovaraju potrebama našeg vremena! No taj razvitak se mora dogoditi razboritim putem, s propisnom pastoralnom skrbi za vjernike, kako ne bismo na njih ostavili dojam kako je sve tradicionalno zapravo pogrešno i kako vodi u zabludu, a svakako bez toga da im oduzimamo liturgiju koju smatraju svojim domom.

A ne smijemo zaboraviti da liturgijski oblici, žele li ustrajati, uvijek izrastaju iz žive i postojane vjere. No, upravo takve vjere ponajviše manjka nama i našim suvremenicima. U tom smislu, čini se da bi bilo sasvim uzaludno obnavljati vjeru pomoću obnovljene liturgije, na primjer obnoviti našu vjeru u Uskrsnuće Gospodina našega tako što ćemo osmisliti novu liturgiju za Uskrsnu noć.

Vjera je pretpostavka liturgije. Učenje naše vjere prije svega je pastoralna funkcija, a kao takva trebala bi biti što je više moguće relevantnija i “suvremenija”. No ova katehetsko-poučavateljska funkcija može se unutar liturgije postići samo u određenoj mjeri: liturgiji mora prethoditi učenje.

No, u mnogim slučajevima, uvođenje promjena koje same po sebi mogu biti dobronamjerne i korisne imat će sasvim suprotan učinak, iz prostog razloga što su “puku” sasvim nevažne.

U tom smislu, posebno je pogubna narav neprekidnih promjena kojima smo podvrgnuti. To je dijametralno suprotno konceptu liturgije kao našeg doma. Neprestano mijenjati obrede i gotovo sasvim ukinuti ustaljene i časne običaje i tradicije istoznačno je s time da nekome nasilno oduzmete njegov vjerski dom i tako potresete same temelje njegove vjere. Novi raspored svetačkih blagdana u crkvenom kalendaru, objavljen na samom početku liturgijskih reformi, predstavljao je potpuno nepotrebnu i radikalnu promjenu, a njegov jedini rezultat bilo je otuđenje vjernika. Čak će se i osoba koja posjeduje vrlo površno znanje o učinku psiholoških mehanizama na ljude složiti s ovim zapažanjima.

Vrlo često se previđa uska povezanost katoličkog nauka i određenih oblika pobožnosti, a ta povezanost prosječnom katoliku znači vrlo mnogo. Mnogim katolicima promjena liturgijskih oblika ujedno znači i mijenjanje vjere kojoj su privrženi.

Sasvim je lako ukinuti nešto, no vrlo je teško nečime to nadomjestiti. Jednom kada se stari poredak koji je većini populacije služio kao vjerski dom uništi, proći će mnogo, mnogo vremena, dok se ne izgradi novi.

[quote_center]Monsinjor Klaus Gamber – “Reforma rimske liturgije”[/quote_center]

Sadržaj:

Predgovor
I. Uvod autora
II. Temeljni uzroci debakla moderne liturgije.
III. Liturgijska reforma prije Pavla VI.
IV. Ima li papa ovlast za mijenjanje obreda?
V. Reforma Reda mise: Jesu li odluke Koncila mogle biti provedene bez mijenjanja obreda?
VI. Daljnje kritičke opaske vezane za novi Red mise i novi Red čitanja
VII. Slavljenje Mise prema narodu: Liturgijske i sociološke značajke
VIII. Pokušaj rješavanja problema
IX. Uništenje rimskog obreda
X. Liturgija, naš dom: Potreba za nepromjenjivom liturgijom
XI. Završne napomene