Preč. dr. Stanislav Vitković (1945. – 2014.)

    DSCF3297_c

    “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!”

     

    17. listopada 2014., iznenada je prilikom putovanja preminuo dr. Stanislav Vitković, prebendar Zbora prebendara prvostolne crkve u Zagrebu, svećenik koji je bio zadužen za redovito slavljenje svete Mise po tradicionalnom rimskom obredu u gradu Zagrebu.

    20141028_132426

    Sprovodni obredi počinju u četvrtak, 30. listopada u 14 sati iz crkve Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju.

    Biografija

    Dr. Stanislav Vitković rođen je 8. kolovoza 1945. u Zagrebu u župi sv. Petra u čijoj crkvi je i kršten 13. kolovoza iste godine (crkva sv. Martina u kojoj je posljednjih godina slavio tradicionalnu Misu spada pod istu župu u kojoj je kršten). U Zagrebu je završio osnovnu i srednju školu, a studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, a tamo je i specijalizirao pastoralnu teologiju na Lateranskom sveučilištu. Za svećenika je zaređen 4. srpnja 1971. u svetištu Majke Božje u Remetama, a zaredio ga je beogradski nadbiskup i križevački vladika Gabrijel Bukatko. Doktorirao je na Papinskom lateranskom sveučilištu 1980., a od te godine je postao i prebendar zagrebačke katedrale.

    Uz redovitu službu u zagrebačkoj katedrali, od 1998. do 2010. godine bio je rektor crkve Krista Kralja. Obavljao je mnogobrojne dužnosti, među kojima se ističu slijedeće: od 1974. do 1977. predavao je kolegije iz Pastoralne teologije, te druge kolegije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Predavao je i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Bio je član sjemenišnog poglavarstva Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu kao duhovnik i prefekt studija. Bio je arhivist Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, duhovni pomoćnik u samostanu Karmelićanki u Hrvatskom Leskovcu, branitelj ženidbenog veza pri Ženidbenom sudu u Zagrebu, prosinodalni ispitivač za ispovjednu jurisdikciju, tajnik Hrvatskog književnog sv. Jeronima, vicepostulator kauze (danas blaženoga) Ivana Merza, predavač na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, duhovnik Marijina suradništva u Hrvatskoj, koordinator u pokretu „Religije za mir“. Uz sve navedeno, bio je i vrlo predan svećenik “triritualac”, dakle, služio je liturgiju po tri obreda: redovnom i izvanrednom rimskom, te bizantsko-slavenskom.

    DSCF2547

    Preč. Vitković i tradicionalna Misa

    Na zamolbu uzoritog gospodina kardinala Bozanića, preč. Vitković je spremno prihvatio obvezu učenja Mise po tradicionalnom rimskom obredu, koju do tada nije služio (imao je iskustvo ministriranja), s obzirom da je svećenički red primio 1971., nedugo nakon uvođenja novog obreda Mise. S obzirom da je 1976. od Svete Kongregacije za Istočne Crkve dobio ovlast biritualizma, već je imao bogato liturgijsko iskustvo, što mu je pomoglo da u 67. godini života (četrdesetoj godini svećeničke službe) praktički bez ičije pomoći savlada još jedan, treći obred svete Mise. Činjenica je to nad kojom bi se trebali zamisliti mnogi mlađi svećenici, koji katkada imaju poteškoća sa slavljenjem jedinog, redovnog obreda rimske Mise. Otac Stanislav je besprijekorno obavljao svoju svećeničku dužnost, bio je uzoran pastir i duhovni vođa. Svete Mise služio je vrlo pobožno i dostojanstveno, a mnogi ga pamte i po njegovim nadahnutim propovijedima, koje su uvijek mogle poslužiti kao poticajna i kvalitetna kateheza. Bile su isprepletene bogatim životnim i pastoralnim iskustvom, stručnim egzegetskim, historijskim i lingvističkim opaskama, a često ih je upotpunjavao biserima narodne mudrosti (mnogo puta je naizust citirao stihove pjesama ili psalama, podjednako na hrvatskom ili latinskom), kao i naukom crkvenih naučitelja. Na srcu je posebno držao hrvatsku pobožnu baštinu, a naročito su ga veselile pučke popjevke i marijanske pobožnosti (redovno je pohodio marijanska svetišta). Unatoč ozbiljnim zdravstvenim problemima (bio je dijabetičar, zbog čega je bio gotovo slijep na jedno oko), bez obzira na umor ili kakve druge tegobe (vrlo često je prije tradicionalne Mise u katedrali već odslužio dvije Mise po redovnom obredu), nikada nije odbijao niti jednu zamolbu vjernika za sakrament pomirenja, ili bilo kakav blagoslov, a usto je uvijek bio vedar i spreman na razgovor ili na davanje kakvog mudrog savjeta. Bio je istinski Kristov učenik, skroman i ponizan. Više od svega, ljubio je Boga i Njegovu Crkvu. Zbog svega navedenoga, vjernici privrženi tradicionalnom rimskom obredu ostat će mu neizmjerno zahvalni. Za njih (a i za sve druge vjernike čije živote je dotaknuo) preč. Vitković bio je “datum optimum” – savršen dar. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

    DSCF3289

    Kao mali podsjetnik na oca Stanislava, darujemo vam jednu njegovu prošlogodišnju nedjeljnu homiliju.

    Homilija preč. Stanislava Vitkovića na Malu Gospu, 8. rujna 2013.

    Poštovana i draga braćo i sestre!

    Danas, dok smo mi ovdje okupljeni da zajedno slavimo svetu Misu, dana Gospodnjega, ove šesnaeste nedjelje po Duhovima, u isto vrijeme brojni hodočasnici grada Zagreba okupljeni su u hrvatskom narodnom svetištu Majke Božje Bistričke zajedno s našim nadbiskupom i brojnim svećenicima, da bi ispunili onaj zavjet naših pradjedova, starih Zagrepčana, koji su se zavjetovali hodočastiti zahvalno svake godine Majci Božjoj Bistričkoj. Ovo hodočašće nekad se obavljalo druge nedjelje mjeseca srpnja, ali u naše vrijeme premješteno je na drugu nedjelju mjeseca rujna. I upravo se ove godine tako lijepo podudara sa blagdanom Male Gospe, koji slavimo 8. rujna, a evo, narod Božji okuplja se zajedno sa svojim pastirima kod Majke Božje na Bistrici, one koju danas na ovaj blagdan nazivamo „Malom Gospom“, ali koja je zapravo željela cijelog svog života biti malena, zato je i častimo na Veliku Gospu, jer je ona tom svojom malenošću, tom svojom poniznošću i neznatnošću izgradila u sebi tu veličinu, tu Božju veličinu, koja je potpuno oprečna od onih veličina kojima se svijet divi. Današnje sveto Evanđelje ističe tu poniznost. Isus daje praktične pouke sustolnicima u farizejevoj kući, da ne biraju prva mjesta. Da budu skromni, da sjednu na posljednje mjesto. A Marija se tog pravila držala svega svoga života. I kada je susrećemo prvi puta u svetom Evanđelju, onda ona upravo ističe tu poniznost, tu poslušnost, tu otvorenost volji Božjoj: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ Zapravo, u grčkom izvorniku Evanđelja po Luki nalazi se još jači izraz za tu službenicu. Ona zapravo kaže: „Evo me, ropkinje Gospodnje!“ A taj izraz znači u ono, ondašnje vrijeme, da je rob bio vlasništvo svoga gospodara, više negoli sluga. Gospodar je mogao s njime raspolagati kako god je htio. I znamo da su često puta robovi veoma teško trpjeli, da su bili ponizivani u svome ljudskom dostojanstvu, a to se onda slično ponovilo mnogo kasnije u Americi, sa robovima iz Afrike. Ali, Marija nije službovala takvome gospodaru koji bi je ponizivao, koji bi je gazio, nego naprotiv, takvome koji ju je uzvisio iznad sviju anđela i svetih, koji ju je učinio majkom svoga Sina, utjelovljene Riječi Božje. Ali Marija upravo naglašava tu poniznost, tu poslušnost – „Neka mi bude po tvojoj riječi!“ – „Evo me, ropkinje Gospodnje!“ A onda, nekoliko mjeseci kasnije, u kući Zaharijinoj, u svome veličanstvenome hvalospjevu opet Marija ističe da je Bog pogledao poniznost, neznatnost službenice svoje – humilitatem ancillae sue. Dakle, nije spominjala nikakve svoje vrline, nikakvu svoju ljepotu, nego upravo tu svoju neznatnost. Zato ju je Bog pogledao, zato ju je Bog izabrao – jer je bila pred njim malena, neznatna i ponizna. Ali, Marija također ističe da to nije Božji stav samo prema njoj. U istom tom hvalospjevu ona će reći „exaltavit humiles“ – uzvisio je neznatne, uzvisio je malene. To je stalni Božji stav prema svim ljudima do danas. I Gospodin Isus ističe pri završetku ovog evanđeoskog odlomka: „Tko se ponizuje, bit će uzvišen, a tko se uzvisuje, bit će ponižen.“ No, taj pasivni oblik – ponižen i uzvišen, u svetom Evanđelju znači da je to Božje djelo – da je to Božji zahvat, i da je to Božja volja. Gospodin one koji su ponizni, i koji se pred Njim ponizuju, i pred ljudima, njih Gospodin uzvisuje. A isto tako one koji se ohole, koji se hvastaju, koji ističu svoje vrline, njih On ponizuje. To više puta susrećemo u svetom Evanđelju, sjetimo se i onoga odlomka o farizeju i cariniku – kojeg također nalazimo u Evanđelju po Luki, ali ovo je jedno univerzalno pravilo – pravilo koje vrijedi za sve ljude, i to je Božji postupak prema svakome čovjeku. Tko je pred Njim ponizan, toga će Bog uzvisiti. Tko je pred Njim ohol, i sam se uzvisuje, toga će Bog poniziti. A evo, prvi i najljepši primjer takvog Božjeg postupka je upravo lik Blažene Djevice Marije, čije rođenje danas slavimo. To je stari kršćanski blagdan, stariji od blagdana Bezgrešnog Začeća. I Marija, uz svoga sina Isusa, i uz Ivana Krstitelja, jedina je čiji rođendan slavimo. A slavimo upravo zato što je njezino rođenje bilo početkom jednoga života, koji je bio sav posvećen Bogu, i koji je sav bio ispunjen poniznošću i poslušnošću. I zato i mi danas, sjedinimo se u duhu sa našim hodočasnicima, koji časte Majku Božju danas, i zahvaljuju joj na Mariji Bistrici, i molimo onim riječima našeg hrvatskog kajkavskog pjesnika Domjanića, koje su itekako suvremene, itekako su stvarne u ovo vrijeme u kojem mi živimo, i koje proživljavamo: “Dobra nam navek ostani, zmoli nam pri Sinu, da od svega zla obrani nas i Domovinu.” Amen.

    _MG_9009011_1