Oznaka: Benedikt XVI

1. svibnja 2014., nadbiskup dijeceze Portland u Oregonu, Alexander Sample, slavio je pontifikalnu svečanu Misu u brigitinskom samostanu “Naše Gospe od utjehe” u Amityju, Oregonu. Sveta Misa po tradicionalnom rimskom obredu bila je vrhunac trodnevne konferencije o gregorijanskom pjevanju i ulozi sakralne glazbe u liturgiji.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup Sample je vrlo nadahnuto rastumačio problematiku tradicionalne rimske liturgije s posebnim naglaskom na motuproprij Summorum Pontificum pape Benedikta XVI., i važnost ispravnog tumačenja dokumenata Drugog vatikanskog sabora. Nadbiskup je istaknuo važnost tradicionalne liturgije i sakralne glazbe u suvremenoj Crkvi, pri čemu se osvrnuo na vlastita biskupska i svećenička iskustva.

    1551712_611105948958099_1896887383_n

    14. rujna 2014., navršilo se 7 godina od izdavanja motuproprija “Summorum Pontificum” pape Benedikta XVI., koji je potvrdio ono što su mnogi isticali skoro 50 godina – Misa po tradicionalnom rimskom obredu nikad nije bila zabranjena.

    U „post-Summorumskom“ svijetu [nakon donošenja motuproprija Summorum Pontificum, op. prev.], drevni rimski obred više se ne može smatrati zabranjenim, sumnjivim, marginalnim, ili zastarjelim. On uživa jednaka građanska prava kao i Novus Ordo [novi obred]: dva oblika rimskog obreda – jedan se naziva redovnim jer je proglašen u novije vrijeme i njegova uporaba je raširenija, a drugi, usus antiquor [drevni obred] se naziva izvanrednim, a zaslužuje naše poštovanje radi njegove časne uporabe – oba ova oblika može sasvim slobodno slaviti bilo koji svećenik rimskog obreda, i za to nije potrebna nikakva dozvola. Netko bi mogao pomisliti da će, kao izraz geste pomirenja u samom srcu Crkve, oba oblika cvjetati jedan uz drugoga, a katolici po cijelom svijetu će imati tu povlasticu da iskuse slavljenje oba oblika na dostojanstven, pobožan i prekrasan način.

    No, daleko je to od stvarnosti, a nažalost, i dalje je previše biskupa i svećenika koji se protive tradicionalnoj Misi, sputavaju je s otegotnim uvjetima, ili pribjegavaju politici sile kako bi bili sigurni da će njeni pristalice biti propisno upozoreni i kažnjeni radi njihovog nepromišljenog prihvaćanja naše katoličke baštine [nažalost, navedeno također vrijedi i za Hrvatsku, op. prev.].

    Kako danas obilježavamo sedmu obljetnicu implementacije Summorum Pontificuma, čije su odredbe stupile na snagu 14. rujna 2007., vrijedi napomenuti kako će razmatranje o tome kakvo je značenje sam Joseph Ratzinger pridavao protivnicima ove Mise, na nas djelovati poučno, ali će nas i ujedno otrijezniti. Što zapravo znači kada se netko protivi ovoj Misi, ili onima koji ju slave, ili onima koji ju njeguju kao oblik molitve koja im je toliko draga?

    pope-benedict-xvi

    Papa Benedikt XVI., pastir kojem katolici privrženi tradicionalnoj Misi duguju neizmjernu zahvalnost.

    U svojoj knjizi razgovora Sol zemlje, koja je izdana 1997., Ratzinger je rekao:

    Mogu reći kako nedvojbeno smatram da bi se stari obred trebao pružiti što velikodušnije svima koji ga žele. Uopće ne vidim što bi kod njega bilo opasno ili neprihvatljivo. Zajednica koja nešto što joj je dotada bilo najsvetije i najuzvišenije odjednom proglašava strogo zabranjenim, i težnju za time drži nečim nedoličnim, stavlja samu sebe u pitanje. Ta što ćemo takvoj zajednici uopće još vjerovati? Neće li sutra opet nešto zabraniti što danas još propisuje?

    Deset godina prije Summoruma, upro je prstom u samu bit problema. Ako je liturgija koja je stoljećima bila najsvetiji i najvrjedniji imetak Crkve, predmet posvemašnjeg poštovanja i časti, sredstvo posvećenja bezbrojnih katolika, najednom zabranjena, i ako se želja za klanjanjem na način kako su to činili naši preci tretira kao pogrešna, što to onda zapravo govori o samoj Crkvi, o njenoj prošlosti, njenoj tradiciji, samim njenim svecima? Uistinu, tada njena vjerodostojnost potpuno iščezava, a njezine proklamacije postaju proizvoljni diktati. Je li dakle svo to vrijeme u našem središnjem činu klanjanja postojala neka kobna pogreška? Jesu li svi prošli pape koji su s toliko ljubavi njegovali ovu liturgiju bili u krivu, jesu li svi misionari koji su je pronosili po cijelome svijetu bili zavedeni? Jesu li mogli reći, riječima Agura, sina Jakeova: „Ne stekoh mudrosti i ne poznajem znanosti svetih!“ (Izr 30, 1, 3)

    hrsveciblazenici

    Jesu li svi ovi vjerni sinovi Crkve bili u krivu kada su slavili Misu po tradicionalnom rimskom obredu? Ako nisu, zašto isto ne vrijedi i za one koji ju žele slaviti i danas?

    U Bogu i svijetu (2002.), još jednom u nizu izvanredno pronicljivih i doktrinarno robusnih intervjua koje sada, gledano unatrag, toliko čeznutljivo iščitavamo, Ratzinger se još jednom dotiče merituma:

    Kako bi se njegovala istinska savjest po pitanju liturgije, također je vrlo važno da prestane progon liturgijskih oblika koji su se valjano rabili do 1970. Svakoga tko u današnje vrijeme zagovara daljnje postojanje ove liturgije ili u njoj sudjeluje, tretira se poput gubavca; prema njemu nestaje svaka tolerancija. Nikada u povijesti nije postojala ovakva situacija; čineći ovo preziremo i progonimo cjelokupnu povijest Crkve. Ako tako stoje stvari, kako joj itko danas može vjerovati? Moram to sasvim otvoreno reći, ne razumijem zašto su toliki od moje biskupske braće u tako velikoj mjeri podlegli ovom načelu netolerancije, koje se bez ikakvog jasnog razloga protivi nužnom unutarnjem pomirenju u Crkvi.

     Ovdje pronalazimo jezik koji je neobično nalik onome koji ćemo pet godina kasnije pronaći u pismu pape Benedikta biskupima koje je popratilo Summorum Pontificum. Još jednom nalazimo vrlo indikativno inzistiranje na posjedovanju ispravnog stava prema neprolaznoj i životvornoj baštini Crkve. Liturgijski obredi koji izrastaju iz apostolskih sjemena u hodu Crkve kroz povijest, plodovi su Onoga koji je Gospodin i Životvorac, te stoga ne mogu po sebi, niti umrijeti, niti donijeti smrt – niti se ne mogu zakonito zabraniti. Ovo objašnjava zašto papa Benedikt XVI. u Summorum Pontificumu kaže da se Tradicionalnoj latinskoj misi „mora iskazivati dužno poštovanje zbog njegove časne i drevne uporabe“, a u popratnom pismu biskupima dodaje:

    Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto.

    Iskazivanje dužnog poštovanja, što se ocrtava u suvremenom slavljenju ovoga obreda, nije stvar izbora, i upravo stoga bismo uljudno trebali odbiti prihvatiti da nas i naše bližnje katolike kategoriziraju kao ljude s određenim „sklonostima“: „Oh, pa vi preferirate staro, a ja preferiram novo.“ Ne, to nadilazi puke sklonosti, jer se nalazi u samoj strukturi katoličke vjere: onim stvarima koje su časne i drevne mora se iskazati dužno poštovanje; ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i za nas mora ostati sveto i veliko! Ostaje na nama da očuvamo ta bogatstva, te da im dodijelimo zasluženo mjesto u životu današnje Crkve.

    "Sveta Misa svih vremena" - jučer, danas i sutra.

    “Sveta Misa svih vremena” – jučer, danas i sutra.

    Istaknimo to opet, znak da ispravno iščitavamo papu Benedikta upravo je naputak o primjeni Universiae Ecclesiae, koji se naročito trudi naglasiti ove točke. U stvari, točka 8 ovoga dokumenta plijeni svojom beskompromisnom jednostavnošću, kao i svojim sveukupnim nedostatkom rizičnih kvalifikacija ili šupljina:

    Motuproprij ‘Summorum Pontificum’ predstavlja važan izraz Učiteljstva Rimskog Prvosvećenika i njegove službe (‘munus’) reguliranja i uređivanja svete liturgije Crkve. Motuproprij pokazuje njegovu pastoralnu skrb kao Namjesnika Kristova i Vrhovnog Pastira sveopće Crkve te ima za cilj: a) ponuditi svim vjernicima ‘usus antiquior’ rimske liturgije koju kao dragocjeno blago treba sačuvati; b) učinkovito jamčiti i osiguravati uporabu ‘formae extraordinariae’ svima koji je traže. Pritom se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena; c) promicanje pomirenja u srcu Crkve.

    Jednom kada smo ustanovili ove točke, smjesta možemo vidjeti zašto bi svaki potez koji bi stremio opstrukciji ili smanjivanju prisutnosti usus antiquora u današnjoj Crkvi naprosto uzrokovao veliku nepravdu i dugoročnu štetu.

    Kao prvo, bio bi to čin i simptom neposluha, što Bog nikada ne blagoslivlja, a uvijek kažnjava. Preciznije, to bi značilo neposluh zakonitim odredbama Summorum Pontificuma (i njihovim pojašnjenjima u dokumentu Universiae Ecclesiae), kao i neposluh dobro poznatoj izjavi sv. Ivana Pavla II. – „posvuda se mora pokazivati poštivanje osjećaja onih koji su privrženi latinskoj liturgijskoj tradiciji, širokom i velikodušnom primjenom odredaba koje je Apostolska stolica izdala već prije nekoga vremena, u pogledu upotrjebe Rimskoga misala prema tipskome izdanju iz 1962. godine.“ Kako je to već prethodno demonstrirano, nije dovoljno suzdržavati se od napadanja i kritiziranja tradicionalnih sakramentalnih obreda; oni se moraju upoznati i uzljubiti, ponovno uvesti i promicati, proučavati u sjemeništima, te velikodušno ponuditi vjernicima kao dragocjeno blago.

    Nedavno su svećenici Bratstva sv. Petra, na poziv samih sjemeništaraca slavili tradicionalnu Misu u Guadalajari, najvećem biskupijskom sjemeništu na svijetu . Misi je nazočilo preko 300 sjemeništaraca.

    Nedavno su svećenici Bratstva sv. Petra, na poziv samih sjemeništaraca, slavili tradicionalnu Misu u Guadalajari, najvećem biskupijskom sjemeništu na svijetu. Misi je nazočilo preko 300 sjemeništaraca.

    Drugo, mnogo dublje, bogoslužje smjera na srce duhovnog života osobe, ono najintimnije područje do kojeg nam je najviše stalo. Bilo kakvo odbijanje dijeljenja bogatstava Crkve, i tiransko ograničavanje onoga što je već dostupno (ili bi trebalo biti dostupno), može jedino izazvati ljutnju, razočaranje i nepovjerenje, što šteti jedinstvu Crkve, a ono je krhko dobro neprocjenjive vrijednosti. Određeni biskupi, svećenici i vjernici laici možda sami ne gaje preveliku ljubav prema izvanrednom obredu, no trebali bi prepoznati i poštovati značajnu manjinu katolika koji to imaju, kao i razumjeti da za njih uskraćivanje tog obreda ili vrlo nevoljko omogućavanje istog, predstavlja skoro najveću uvredu koja im se može nanijeti – nešto poput toga da vam netko pljusne suprugu, majku ili baku. Iskreno govoreći, onima koji iskreno žele mir i međusobno uvažavanje bilo bi bolje da budu velikodušni, ili bi u vlastitom dvorištu mogli iskusiti još jedan crkveni Hladni rat. Tko bi to htio?

    Ne treba vam diploma iz nuklearne fizike da biste vidjeli kako značajan i to sve veći broj katolika hrli u župe i kapele gdje se slavi tradicionalna Misa, a uzevši u obzir njihove (u prosjeku) mnogobrojne obitelji i njihovu predanost školovanju kod kuće („tzv. homeschooling“), budućnost pripada njima. 1988. bilo je oko 20 nedjeljnih redovnih tradicionalnih Misa; danas ih ima više od 500. Nema razloga boriti se protiv ovog pokreta, a postoji bezbroj razloga za njegovo podržavanje.

    184454_552758191403329_1451416333_n

    Katolici privrženi tradicionalnoj liturgiji drže da su djeca veliki blagoslov od Boga, stoga nije ni čudno da imaju brojne obitelji.

    Usprkos uznemirenosti nekih kojima je teško dati priliku miru i uzajamnoj koegzistenciji, izvanredni oblik nije problem za Crkvu, a kako nam je Ratzinger/Benedikt pomogao uvidjeti, sam po sebi nikada ne bi ni mogao biti problemom. Umjesto toga, netko može naletjeti na nesretne tradicionalističke stavove koji otuđuju ili provociraju – a, budemo li sasvim pošteni, ova medalja ima dvije strane, jer promicatelji nove Mise vrlo često iskazuju vlastite uvredljive stavove, poput čudnovate mješavine teoretskog liberalizma i praktičnog totalitarizma. No, ne treba postupati tako da se zavidno ograničava i kontrolira usus antiquor (stari obred) kao da je nekakva opasna supstanca koja izaziva ovisnost, što je pristup koji daje vjetar u leđa upravo onim nesretnim stavovima, već treba podučavati i oblikovati ispravan stav, primati otvorenih ruku, s poniznošću i djetinjom jednostavnošću, sve ono što nam sam Crkva daje, tako da to postane nešto sasvim prirodno i uobičajeno, a ne nešto zabranjeno (i na taj način možda, još privlačnije?), kontroverzno i nešto što nas dijeli.

    Dajmo završnu riječ papi Benediktu, iz njegovog pisma biskupima od 7. srpnja 2007.:

    U misli mi dolazi jedna rečenica iz Druge poslanice Korinćanima, gdje sveti Pavao piše: »Naša vam usta govore posve otvoreno, Korinćani, srce vam je naše rašireno. Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim grudima. Za uzvrat… jednako se raširite i vi!« (2 Kor 6, 11 — 13). Dakako, sveti Pavao ovako progovara u drukčijemu kontekstu, no njegov poziv može i mora dotaknuti i nas, upravo u ovome predmetu. Velikodušno otvarajmo svoje srce i dopuštajmo da u nj uđe sve ono što može naći svoje mjesto u vjeri.

    Dr. Peter Kwasniewski

    Članak je prenesen uz odobrenje autora.

    Izvor: New Liturgical Movement

    Bilješka o autoru:
    Peter Kwasniewski je doktor filozofije i profesor na Katoličkom sveučilištu u Wyomingu (Wyoming Catholic College). Predavao je aristotelovsku filozofiju, tomističku teologiju i socijalni nauk Crkve. Vodio je nekoliko zborova i schola, a trenutno je ravnatelj fakultetskog zbora. Autor je nekoliko knjiga, te brojnih članaka na temu filozofije, teologije i glazbe.

      Misa po tradicionalnom rimskom obredu u zagrebačkoj crkvi sv. Martina.

      Misa po tradicionalnom rimskom obredu u zagrebačkoj crkvi sv. Martina.

      Kako do Mise po izvanrednom obliku u vašem mjestu?

      Uvod

      Motuproprij Summorum Pontificum je iznimno fleksibilan i velikodušan u davanju prava vjernicima laicima na tradicionalnu Misu, kao i u davanju prava svećenicima da ju slave. Svećenici sami mogu inicirati slavljenje tradicionalne Mise, uključujući tu i nedjeljne Mise, i to sasvim spontano, jer za to ne trebaju odobrenje. Skupina vjernika laika može ju zatražiti, a ako njihov zahtjev ne bude ispunjen, tada se trebaju obratiti nadležnima u zapovjednom lancu, stepenicu po stepenicu, sve dok se ne pronađe rješenje: od župnika, pa biskupa, sve do Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei (PPED). Papinsko povjerenstvo će, bude li to potrebno, kontaktirati biskupa, te će inzistirati da se načine ustupci skupini koja traži izvanredni oblik. Međutim, kako bi cjelokupan postupak polučio uspjeh, morate pažljivo slijediti određene korake. (Sasvim sigurno ćete naići na protivljenja, no s njima ćemo se pozabaviti kasnije u ovom članku.)

      Tradicionalna Misa u splitskoj crkvi sv. Filipa Nerija.

      Tradicionalna Misa u splitskoj crkvi sv. Filipa Nerija.

      Korak-po-korak vodič

      1. Formirajte „stabilnu skupinu“. Članovi te skupine NE moraju prebivati u istoj župi. Oni NE moraju biti povezani s tradicionalnom Misom još od 1969. Zapravo, moraju činiti skupinu koja je dovoljno predana, i koja će djelovati na određenom mjesnom području na taj način da, ukoliko se Misa za njih pokrene, budu u stanju podržavati ju, i omogućiti njen opstanak. Ne postoji određena minimalna veličina za takve skupine, no da bi vas se shvatilo ozbiljno, morate dokazati da vas je barem dvoznamenkast broj. O ovome biste trebali obavijestiti predstavnika Društva za promicanje tradicionalne Mise (u Hrvatskoj se takvo društvo zove „Benedictus“), kako bi vas mogao spojiti s drugim ljudima koji će poduprijeti vaš projekt.

      2. Kontaktirajte župnike ili rektore. Trebali biste odabrati župu gdje živi najveći broj članova vaše skupine, ili onu gdje bi se najlakše mogla uspostaviti dodatna Misa (tj. tamo gdje se već ne slavi previše nedjeljnih Misa), ili neku gdje je župnik prijateljski nastrojen prema vašem stremljenju. Ako vam taj župnik ne može pomoći, tada će biskup trebati predložiti neku od obližnjih župa koje mogu ugostiti vašu skupinu kako misli da je najbolje.

      3. Zajedno s vašim pismom priložite i jednostavnu peticiju za podršku, tj. pokretanje Mise („Mi, potpisnici ove molbe podržavamo ovaj zahtjev za slavljenje nedjeljne Mise prema izvanrednom obliku rimskog obreda“) na području X“), i neka svi članovi vaše skupine potpišu navedenu peticiju, i neka prilože i svoje poštanske adrese.

      UVIJEK ČUVAJTE KOPIJE SVEGA ŠTO ŠALJETE I PRIMATE.

      4. Ukoliko vam župnik ne odgovori kroz dva tjedna, ponovno mu pošaljite pismo; možda se negdje zagubilo ili je zaboravljeno. Pristojno sugerirajte da ćete, u slučaju da vam se ne javi u idućih mjesec dana stvar iznijeti biskupu, u skladu s odredbama motuproprija.

      5. Primite li negativan odgovor, (pristojno) ponudite vašem župniku pomoć u prevladavanju bilo kakvih nesporazuma oko motuproprija s odgovorima na pitanja koje ćete naći pri kraju teksta. Ostane li njegov odgovor i dalje negativan, ili vam uopće ne odgovori, tada morate pisati biskupu, i objasniti mu da ste zatražili tradicionalnu Misu sukladno odredbama motuproprija, te predmet prosljeđujete njemu, kako to nalaže motuproprij. Uz vaše pismo biskupu priložite kopiju vaše korespondencije s župnikom, kao i vašu peticiju.

      6. Što se tiče biskupa, kao i u slučaju župnika u koracima 4 i 5: ako u roku od dva tjedna ne zaprimite odgovor, pišite još jednom s rokom počeka od mjesec dana. Bude li primjedaba temeljenih na pogrešnom tumačenju motuproprija, pokušajte odgovoriti uz pomoć odgovora na pitanja pri kraju teksta. Ako naposljetku dobijete negativan odgovor, ili uopće ne dobijete odgovor, tada morate kontaktirati Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei.

      7. Za ovaj korak, trebali biste kontaktirati Društvo za promicanje tradicionalne Mise. Tamo će vas savjetovati oko sastavljanja vašeg pisma, i pomoći vam oko dostave pošiljke. Zajedno s vašim pismom, morate priložiti svu vašu prethodnu korespondenciju: pisma župniku i biskupu, kao i njihove odgovore.

      Od izrazito velike je važnosti da sva pisma poslana s vaše strane budu uljudna, jezgrovita, jasno napisana, i dobro informirana o sadržaju motuproprija.

      Hoćete li dobiti odgovor? PPED će možda, a možda i neće potvrditi primitak vašeg pisma. No, svakako će ga pročitati, pa zatim kontaktirati vašeg biskupa. Pokušat će pregovarati s biskupom, a to može potrajati, te može rezultirati ponudom biskupa da Misu slavite u sasvim drugoj crkvi od one koja je bila predviđena, ili čak u rotaciji nekoliko crkava, ili u nekom sasvim drugom aranžmanu. Takve ponude, čak i ako nisu idealne, trebale bi se prihvatiti ako su imalo praktične, te bi ih se trebalo iskoristiti kao temelj za uspostavljanje zajednice privržene tradicionalnoj Misi, što će dokazati biskupu i mjesnim svećenicima da dopuštanje tradicionalne Mise neće uzrokovati probleme i podjele unutar dijeceze.

      Ukoliko ne dobijete odgovor, niti bude ikakvog pomaka, nakon što prođe godina dana, bit će sasvim opravdano ponovno prolaženje cjelokupne procedure.

      Uljudna upornost je ključ za uspjeh.

      Uključivanje u Društvo za promicanje tradicionalne Mise

      U ovom trenutku važno je istaknuti da, ukoliko ste ozbiljni u vašim namjerama za pokretanjem tradicionalne Mise na vašem području, zaista biste trebali razmisliti o učlanjivanju u Društvo za promicanje tradicionalne Mise, ako to još dosad niste učinili. Kako je prethodno sugerirano, Društvo „Benedictus“ ima iskustva s prolaženjem ovog mukotrpnog postupka, te je uspješno pokrenulo Tradicionalnu latinsku Misu u Zagrebu. (Cjelokupnu dokumentaciju možete pregledati ovdje). Kao član Društva Benedictus, dobit ćete podršku i vodstvo u hvatanju u koštac s poteškoćama koje će iskrsavati.

      Nastojanje oko šire dostupnosti Mise prema izvanrednom obliku, kako je to želio papa Benedikt XVI., zahtijeva ujedinjeni i koordinirani pristup. Rad u izolaciji kako biste privoljeli svog župnika na uvođenje tradicionalne latinske Mise može se pretvoriti u obeshrabrujuće i deprimirajuće iskustvo. Pridružite li se Društvu za promicanje tradicionalne Mise, bit ćete u društvu ljudi koji čine iste napore, a ujedno ćete i podupirati obilje drugih projekata koje Društvo Benedictus poduzima kako bi promicalo pravovjernost unutar Katoličke Crkve. Razmislite o učlanjenju.

      Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus".

      Društvo za promicanje tradicionalne Mise “Benedictus” organizira niz aktivnosti vezanih uz tradicionalnu liturgiju poput izobrazbe ministranata, škole gregorijanskih napjeva, hodočašća, tiskanja kalendara, kao i pružanja sakramenata (ženidbe, krštenja) i blagoslova po starom obredu.

      Odgovori na primjedbe oko uvođenja Tradicionalne latinske mise u skladu s motuproprijem Summorum Pontificum

      Najčešća pitanja i odgovori (vidi također i naputak Universae Ecclesiae, izdan 13. svibnja 2011.)

      P: Summorum Pontificum naziva Tradicionalnu latinsku Misu „izvanrednim oblikom“. Zar to ne znači da se time previđa kako će se ta Misa služiti samo povremeno i u posebnim prigodama?

      O: Premda Summorum Pontificum doista naziva Tradicionalnu latinsku misu „izvanrednim oblikom“ rimskog obreda, taj se izraz naprosto rabi kako bi se pokazala zakonska veza s Misom Pavla VI. Obje predstavljaju „uporabu“ rimskog obreda, a dok je Misa Pavla VI. „redovna“, Misu Ivana XXIII. može slaviti bilo koji svećenik latinske Crkve. Članak 1. kaže: „Rimski Misal koji je Pavao VI. odobrio za uporabu jest redoviti izričaj „pravila molitve“ (lex orandi) Katoličke Crkve latinskoga obreda“. Ipak, Rimski misal koji je odobrio sveti Pio V. a ponovno izdao blaženi Ivan XXIII. ima se smatrati izvanrednim izričajem toga istog „pravila molitve“ Crkve, te mu je zbog njegove časne i drevne uporabe potrebno iskazivati dužno poštovanje. Ova dva izričaja „pravila molitve“ Crkve nipošto ne će prouzročiti podijeljenost u „pravilu vjerovanja“ Crkve; radi se, naime, o dva načina slavljenja istoga rimskoga obreda.

      Summorum Pontificum jasno nalaže kako se izvanredni oblik može slaviti redovno, pa čak i svakodnevno, u bilo kojoj župi gdje se traži, a kao dodatak tome, tradicionalna Misa može također biti „redovni“ oblik Mise za određene crkvene redove, ili se u tu svrhu može uspostaviti „personalna župa“. Sveti Otac potvrđuje kako vladaju, i uvijek su vladala, „jednaka prava“ između ovih dvaju oblika Mise, te da uvođenje novog Misala nije značilo ukidanje starijeg obreda, koji i dalje predstavlja ne samo legitimni izraz rimskog obreda, već i izvor „liturgijskog bogatstva“ Crkve.

      Tradicionalna Misa po drevnom dominikanskom obredu u dubrovačkoj crkvi sv. Nikole.

      Tradicionalna Misa po drevnom dominikanskom obredu u dubrovačkoj crkvi sv. Nikole.

      P: Summorum Pontificum kaže kako je izvanredni oblik Mise namijenjen samo „stabilnim skupinama“ tradicionalista. Već postoje tradicionalne Mise koje se slave za one koji ju žele. Zašto bih je trebao uvesti i u svoju župu?

      O: Summorum Pontificum zapravo omogućava svakom svećeniku slavljenje Mise po Misalu iz 1962., a čemu ne mora prethoditi zahtjev vjernika. Članak 2 ističe kako svećeniku za to slavljenje ne treba dopuštenje od vlastitoga Ordinarija, pa čak niti od Apostolske Stolice , a članak 4 dozvoljava vjernicima da prisustvuju tim Misama (koje se pomalo zbunjujuće na latinskom nazivaju „sine populo“ – bez naroda), ukoliko to žele.

      Članak 5 § 1, s druge strane, određuje uvjete koje vjernici laici moraju ispuniti kako bi zatražili slavljenje Mise prema izvanrednom obliku. U okviru ovog članka, ukoliko postoji trajno prisutna skupina vjernika koji žele Misu prema starijem obliku obreda, od župnika se traži da „rado iziđe ususret“ njihovoj molbi, i da se pobrine oko osiguravanja uvjeta za takvo slavljenje Mise. O pitanju „skupine“ vidi dolje.

      Članak 7 nalaže: „Ako neka skupina vjernika-laika, o kojoj se govori u čl. 5 § 1, ne može dobiti ono što moli od župnika, neka o tome izvijesti dijecezanskoga biskupa. Biskupa se usrdno moli da iziđe ususret njihovoj želji. Ukoliko se on ne može pobrinuti za takvo slavljenje, tada se slučaj treba izložiti Papinskome povjerenstvu „Ecclesia Dei“.

      Iz popratnog pisma motupropriju koje je Sveti Otac objavio, također je sasvim jasno kako mu je naročito stalo do toga da osigura jasan kontinuitet u liturgijskim tradicijama Crkve, te da se kao posljedica toga javlja sasvim nov i različit pastoralni zadatak od onog kojega je zadao motuproprij njegovog prethodnika, pape Ivana Pavla II. „Ecclesia Dei Adflicta“ (1988.), kao i indult „Quattuor abhinc annos“ (1984)… Jasno, ovi raniji dokumenti više su usmjereni na tradicionalističke zajednice koje ustraju u „legitimnoj čežnji“ za slavljenjem tradicionalne liturgije. S druge strane, Summorum Pontificum je pastoralno namijenjen svim vjernicima. Stoga, Sveti Otac kaže: „U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto.“ U svom popratnom pismu postaje sasvim jasno kako Sveti Otac vidi svoj motuproprij kao doprinos što vjernijem slavljenju misne Žrtve i u reformiranoj liturgiji, te da je stoga motuproprij važan za oba oblika Mise, a ne samo za tradicionalni obred. „U slavljenju Mise prema Misalu Pavla VI. moći će se izraziti, na snažniji način nego je često dosad bio slučaj, ona sakralnost koja mnoge privlači uz stari obred. Najsigurnije jamstvo da će Misal Pavla VI. moći objediniti župne zajednice i biti u njima obljubljen, sastoji se u slavljenju Mise s velikim poštovanjem u skladu s propisima; na taj način duhovno bogatstvo i teološka dubina ovoga Misala postaje vidljivom.“

      Da zaključimo ovaj odgovor, od velike koristi će nam biti razmatranje riječi kardinala Castrillóna Hoyosa, bivšeg predsjednika Papinskog povjerenstva „Ecclesia Dei“, koji je govoreći na tiskovnoj konferenciji u Londonu 14. lipnja 2008., upitan „Bi li papa volio vidjeti da mnoge, sasvim obične župe, omoguće slavljenje gregorijanskog obreda?“ odgovorio slijedeće: „Sve župe. Ne mnoge – već sve župe, jer je to dar od Boga. On nam nudi sva ova bogatstva, a vrlo je važno da nove generacije znaju povijest Crkve. Ovaj način klanjanja je toliko plemenit, toliko lijep – na najdublji teološki način izražava našu vjeru. Bogoslužje, glazba, arhitektura, slikarstvo, sve to čini jednu cjelinu koja je prava riznica. Sveti Otac nudi svim ljudima ovu mogućnost, ne samo skupinama koje to traže, već tako da svima bude poznat ovaj način slavljenja Euharistije u Katoličkoj Crkvi.

      Tradicionalna Misa u u Svetištu Majke Božje u gradu Olovu, BiH.

      Tradicionalna Misa u u Svetištu Majke Božje u gradu Olovu, BiH.

      P: Od mene se traži da uvedem izvanredni oblik Mise samo ukoliko postoji „stabilna skupina“ vjernika koja to traži. No, vi ne ispunjavate uvjete za „stabilnu grupu“, pa zašto bih onda ja počeo slaviti tu Misu za vas?

      O: Što se tiče izraza „stabilna grupa“, ovdje se pojam stabilnost odnosi na privrženost neke skupine Tradicionalnoj latinskoj Misi, a ne na njenu stabilnost po pitanju broja članova ili njihove lokacije. Službeni tekst motuproprija spominje „coetus fidelium traditioni liturgicæ antecedenti adhærentium stabiliter exsistit“, što se može prevesti kao „trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji“. Ne daje se niti jedna druga kvalifikacija onoga što bi trebalo činiti „stabilnu skupinu“.

      Na tiskovnoj konferenciji u Londonu 14. lipnja 2008., koju smo prethodno citirali, kardinal Castrillón Hoyos je želio konkretnije izraziti članak 5 § 1. Pošto „Ecclesia Dei“ ima krajnju odgovornost za omogućavanje izvanrednog obreda Mise onim skupinama koje to zatraže, njegov sud po ovom pitanju je vrlo značajan. Kada su ga upitali što čini „stabilnu skupinu“, odgovorio je: „Nije moguće dati Misu dvjema osobama, no još dvije ovdje, dvije tamo, dvije drugdje – oni je mogu imati. Oni čine stabilnu skupinu.“

      Tradicionalna Misa u ljubljanskoj crkvi sv. Roka.

      Tradicionalna Misa u ljubljanskoj crkvi sv. Roka.

      P: Pokušam li uvesti izvanredni oblik Mise u moju župu, to će postati izvorom napetih odnosa i podjela, zar ne?

      O: Sveti Otac se u popratnom pismu uz Summorum Pontificum oglasio i po ovom pitanju. Tamo kaže: “…izražena je bojazan da bi šire ovlaštenje uporabe Misala iz 1962. godine mogla prouzročiti nerede ili čak procijepe u župnim zajednicama. Niti ovaj strah mi se ne čini stvarno utemeljenim. Uporaba staroga Misala pretpostavlja stanovitu liturgijsku naobrazbu i mogućnost služenja latinskim jezikom; a niti jedno niti drugo se ne susreće tako često. Već se iz ovih konkretnih pretpostavki jasno razabire da će novi Misal svakako ostati redovitim oblikom rimskoga obreda, ne samo zbog pravne regulative, nego i zbog stvarnih prilika u kojima se nalaze vjerničke zajednice.“

      Iz ovoga se daju izvesti dva zaključka. Kao prvo, Sveti Otac ne predviđa da oni koji su zadovoljni s revidiranim oblikom rimskog obreda uvedenim 1970., ne trebaju strahovati kako će im biti uskraćena nova Misa. Drugo, da će se prije svakog uvođenja Tradicionalne latinske mise u župu gdje se prethodno nije slavila, iziskivati određena katehetska pouka kako bi se pomoglo vjernicima laicima te župe da znaju što mogu očekivati, i kako se trebaju ponašati prilikom slavljenja starijeg oblika obreda. A naravno, u toku ove kateheze župnik će ublažiti bilo kakav strah oko „razjedinjenosti“ ili „neposluha“ koja bi se mogla pojaviti zbog uporabe izvanrednog oblika.

      Sveti Otac je mnogo puta iznio činjenicu kako nema nikakvoga „proturječja“ između jednoga i drugog oblika obreda. Tako u članku 1 izričito kaže: „Ova dva izričaja “pravila molitve“ Crkve nipošto neće prouzročiti podijeljenost u „pravilu vjerovanja“ Crkve; radi se, naime, o dva načina slavljenja istoga rimskoga obreda.“ Ako se pojavi bilo kakav neposluh, on će doći od onih koji odbijaju Tradicionalnu latinsku misu na temelju sada već jasnih zabluda, koje su nadiđene, nemaju nikakve vrijednosti, ili su teološki sumnjive.

      Iskustva župa koje su uvele izvanredni oblik govore nam da, umjesto da budu izvor nereda, ili manjka harmonije, tradicionalna Misa je doprinijela procvatu života župa. Jedan posjet nekoj od tih župa, pogled na njihov bilten ili izvještaj u nekoj od publikacija vezanih uz društva za promicanje tradicionalne Mise, bit će dovoljna da posvjedoče o tome.

      Kardinal Ratzinger slavi tradicionalnu Misu sa svećenicima Bratstva sv. Petra u Wigratzbadu.

      Kardinal Ratzinger slavi tradicionalnu Misu sa svećenicima Bratstva sv. Petra u Wigratzbadu.

      P: Već sam pretrpan dužnostima u mojoj župi. Kako ću samo naći vremena da naučim i onda slavim izvanredni oblik, a da i ne govorim o dodatnom katehetskom radu s mojim župljanima koji će se zahtijevati od mene?

      O: Jasno je da svaki novi pothvat u životu jedne župe uključuje mnogo rada kako bi se stvari postavile na svoje mjesto i pokrenule. Isto vrijedi za uspostavljanje skupina vjernika laika poput Marijine legije ili Udruge sv. Vinka Paulskog, kao i katekumenata za odrasle, župne kateheze, molitvenih skupina, ili zapravo bilo čega drugog što uključuje udružene napore mnogih ljudi. Uspostavljanje redovnog slavljenja Mise prema izvanrednom obliku rimskog obreda se po tome nimalo ne razlikuje. Za početak bi se vjernicima laicima trebala pružiti određena liturgijska formacija za staru Misu, a svećenik se treba pobrinuti da bude dobro izvježban za slavljenje obreda Mise, a vrlo često će se laicima koji žele sudjelovati u Misi trebati osigurati prigodni misalčići, pjesmarice i dr.

      Ipak, sada postoje mnogi dostupni izvori koji će pomoći svećeniku i njegovim župljanima u pripremi, te u slavljenju Tradicionalne latinske mise. Kao prvo, tu je Društvo za promicanje tradicionalne mise, koje je laička organizacija vjernika u punom zajedništvu sa Svetim Ocem, a čiji je cilj promicanje uporabe starijeg rimskog obreda. Društvo Benedictus može vam pomoći u nabavci misalčića, kao i u pribavljanju drugih katehetskih materijala, a također će vam pomoći uvježbati svećenike, i pokušat će vam pomoći oko pronalaska svećenika tamo gdje sam župnik nije u mogućnosti sam slaviti, no želi izaći u susret svojim župljanima. Društvo Benedictus također promiče Mise tako što ih oglašava, te izvještava o aktivnostima župljana koji slave po izvanrednom obliku.

      Također, postoje i svećeničke družbe koje vam možda mogu pomoći oko uvođenja Tradicionalne latinske mise u vašu župu. Nažalost, trenutno nijedno od njih ne djeluje u Hrvatskoj, no neki od njih, poput Svećeničkog bratstva sv. Petra ili Instituta Krista Kralja djeluju u nama susjednim zemljama poput Italije i Austrije. Oni mogu obučiti svećenike, ili prema svojim mogućnostima, ustupiti svećenike za slavljenje Mise. Bratstvo sv. Petra je izdalo temeljit i vrlo koristan instrukcijski DVD, „Izvanredni oblik rimskog obreda: Instrukcijski video za svećenike i sjemeništarce“, čiji glavni dio možete pronaći na ovoj stranici, te će biti dostupan vašem svećeniku ukoliko razmotri uvođenje starijeg obreda u vašu župu. Čak i ako je već obučen za služenje tradicionalne Mise, ovaj DVD će mu poslužiti kao podsjetnik na sve obrede, ali će mu ujedno i pružiti podosta informacija i savjeta.

      bscap0007

      Instrukcijski DVD Svećeničkog bratstva sv. Petra.

      Članak 7 Summorum Pontificuma također stavlja odgovornost na mjesne Ordinarije kako bi osigurali ispunjavanje „opravdanih težnji“ onih vjernika koji žele nazočiti Misi prema izvanrednom obliku rimskog obreda u onim slučajevima gdje, iz bilo kojih razloga, njihov župnik nije u stanju izaći im u susret. Članak 7 kaže: „Ako neka skupina vjernika-laika, o kojoj se govori u čl. 5 § 1, ne može dobiti ono što moli od župnika, neka o tome izvijesti dijecezanskoga biskupa. Biskupa se usrdno moli da iziđe ususret njihovoj želji.“ Naposljetku, ukoliko ni ovo ne uspije, tada krajnju odgovornost za ispunjavanje zahtjeva onih „stabilnih skupina“ preuzima Papinsko povjerenstvo „Ecclesia Dei“, ukoliko dakle opetovano postoji problem u pružanju takvih Misa koji niti župnici niti njihovi Ordinariji nisu u stanju riješiti: „Ukoliko se on [Ordinarij] ne može pobrinuti za takvo slavljenje, neka se slučaj izloži Papinskome povjerenstvu „Ecclesia Dei“.“

      Dakle, uz tu jednostavnu želju vjernika da podupiru svoga svećenika, postoji veliki broj različitih razina ispomoći koje su dostupne kako se nijedan svećenik ne bi našao u situaciji da pomisli kako je pružanje takve mogućnosti u svojoj župi izvan njegove moći.

      Ovaj tekst temelji se na uputama Društva za latinsku Misu Engleske i Walesa.

        46475_4819577418033_362088590_n

        “Ljepota nije dekorativni čimbenik liturgijskog čina, nego radije njegov nosivi element, ako je atribut samoga Boga i njegove objave.” – Benedikt XVI.

        Već me dugo čudi to što mnogi ljudi u katoličkom svijetu smatraju ljubav i čežnju za ljepotom u liturgiji nečim sramotnim. Katolike privržene tradicionalnoj liturgiji lako se otpisuje u najboljem slučaju kao beznadne romantike, estetske kicoše, neprilagođene introverte koji žude za proteklom slavom, a u najgorem kao nekoga tko baš i ne mari previše za siromašne ili suvremeni svijet, no istovremeno mu je naročito stalo do ornamentike na pokaznici, kroja ili nijanse misnice, te točne količine tamjana koji će se baciti na žeravicu. U tom pogledu, naročito je indikativno što se izraz „nostalgija“ rabi u pejorativnom (pogrdnom) smislu.

        No, oni koji tako lako otpisuju tradicionaliste rijetko postavljaju pitanje: Postoji li dobar, pa čak i neobično zanimljiv razlog, za strastvenu skrb oko lijepih znakova i simbola, lijepih kulturnih artefakata, običaja i praksi, „mirisa i zvonca“[1] koji su nekada bili toliko naglašeni u katoličkom bogoslužju da su se neupućenima činili gotovo sinonimima?

        924

        Naš papa emeritus Benedikt XVI. vrlo je rječito pisao o ovoj temi u 35. članku svoje Apostolske pobudnice Sacramentum Caritatis, u odlomku koji zaslužuje da ga se čita iznova i iznova:

        Odnos otajstva koje vjerujemo i otajstva koje slavimo na osobit način dolazi do izražaja u teološkoj i liturgijskoj vrijednosti ljepote. Doista, liturgija je, kao uostalom i kršćanska objava, iznutra povezana s ljepotom: ona je veritatis splendor. U liturgiji blista vazmeno otajstvo posredstvom kojega nas sam Krist privlači k sebi i poziva na zajedništvo. Sveti Bonaventura je običavao reći da u Isusu motrimo ljepotu i sjaj početaka. Taj atribut na koji se pozivamo, nije puki esteticizam, već način kojim istina ljubavi Božje u Kristu dopire do nas, privlači nas i ushićuje, osposobljavajući nas da iziđemo iz samih sebe i navodeći nas da prihvatimo svoje istinsko zvanje – ljubav.

        Bog se već u stvaranju daje nazreti u ljepoti i skladu kozmosa (usp. Mudr 13,5; Rim 1, 19-20). U Starom zavjetu nalazimo brojne znakove sjaja Božje moći, koja se slavno očituje preko čudesa što ih Bog ostvaruje posred izabranog naroda (usp. lzl 14;16, 10; 24, 12-18; Br 14, 20-23). U Novom se zavjetu ta epifanija ljepote Božje objave konačno ispunja u Isusu Kristu: on je vrhunsko očitovanje božanske slave. U slavi Sina odsijeva i priopćuje se slava Očeva (usp. lv 1, 14; 8, 54; 12, 28; 17, 1). Pa ipak, ta ljepota nije pukisklad oblika: »najljepši od ljudskih sinova« (Ps 45, 3) na otajstveni je način ujedno i onaj na kojem ne bijaše »ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali« (Iz 53, 2). Isus Krist nam pokazuje kako je istina ljubavi sposobna čak i mračno otajstvo smrti preobraziti u ižaravajuće svjetlo uskrsnuća, u kojem sjaj slave Božje nadilazi svaku ovosvjetsku ljepotu. Istinska ljepota jest Božja ljubav koja nam se konačno objavila u vazmenom otajstvu.

        Ljepota liturgije jest dio ovoga otajstva; ona je najviši izričaj slave Božje te u određenom smislu predstavlja pomaljanje neba na zemlji. Spomenčin otkupiteljske žrtve u samom sebi nosi tragove one Isusove ljepote o kojoj su Petar, Jakov i Ivan dali svjedočanstvo kada se njihov Učitelj, na putu prema Jeruzalemu, preobrazio pred njima (usp. Mk 9, 2). Prema tome, ljepota nije dekorativni čimbenik liturgijskog čina, nego radije njegov nosivi element, ako je atribut samoga Boga i njegove objave. Sve to trebalo bi nas učiniti svjesnima potrebne skrbi kako bi liturgijski čin zračio prirođenom mu sjaju.

         Pope Benedict XVI gives communion to a n

        Ovo je isti čovjek koji je mnogo godina ranije u knjizi „Razgovor o vjeri“ izjavio: „Teolog koji ne voli umjetnost, poeziju, glazbu i prirodu može biti opasan. Sljepoća i gluhoća spram lijepoga nisu plod slučajnosti; one se nužno odražavaju na njegovoj teologiji.“

        Na što je Ratzinger točno mislio? Osoba koja nije „u skladu sa svijetom“, kako bi to rekao Josef Pieper – netko tko takoreći ne titra suosjećajno s veličanstvenošću Božjeg umjetničkog stvaralaštva u prirodi, netko tko slabo ili uopće ne osjeća privlačnost s očitovanjem Njegove ljepote u djelima likovne i arhitektonske umjetnosti koje je Njegova milost nadahnjivala tijekom kršćanskih stoljeća – taj netko će biti osoba čija teologija je monotona, mehanička i jednodimenzionalna, ona je prazna ljuštura rezoniranja, bez istinske srži ili goruće žeravice erosa. Bit će to slijepa i gluha teologija prikladna za gluhe i slijepe. Znamo što je naš Gospodin rekao o slijepim[2] vođama i njihovim slijepim sljedbenicima: završavaju u jami, to jest, u tamnoj rupi gdje ljepota ne može cvjetati (usp. Lk 6, 39).

        Upravo takav teolog je, prema Ratzingerovom iznenađujućem izrazu, opasan. Njegov nedostatak može postati zapreka spašavanju ljudi, poticaj na uskogrudnost koja sužava i iskrivljava zbilju, i obeshrabrenje za ljude koji vide ili osjećaju više od njega. Tamo gdje Ratzinger kaže „teolog“, možemo nadalje reći „liturgičar“ ili „celebrant“[3], jer je nemoguće misliti o liturgiji, govoriti njoj ili ju slaviti bez osmišljavanja nekog teološkog okvira na koji će se dotični pozivati ili ga izvršavati. Bez obzira da li je taj okvir cjelovit i skladan ili fragmentaran i nedosljedan, mora postojati određena pogonska baza koja se po potrebi može predočiti u riječi.

        7094563-1

        Portret Evelyna Waugha.

        Koliko je opasno pomanjkanje razumijevanja za lijepo u liturgiji? Prema kraju života, Evelyn Waugh[4] je napisao u pismu: „Uskrs mi je prije toliko mnogo značio. Sve dok papa Ivan i njegov Koncil nisu uništili ljepotu liturgije. Još uvijek se nisam natopio benzinom i zapalio, no sada se tvrdoglavo držim vjere bez ikakve radosti.“

        „Uništili su ljepotu liturgije“. Mogli bismo se nadmudrivati s Waughom oko toga može li se ovo uništenje pripisati papi koji je sazvao Koncil, ili Koncilu samom (uzmemo li da je isti papa promulgirao posljednje izdanje usus antiquior Misala, i da je na istom Koncilu od njegovog početka do svršetka slavljena Misa po tom istom Misalu), no bez ikakve sumnje možemo ustvrditi kako je Waugh prema kraju svog života svjedočio početku sistematske demontaže i odbacivanja mnogih lijepih stvari iz Mise, ali i iz katoličkog života koje su ga hranile, jednako kako su hranile i bezbroj drugih ljudi kroz tolika stoljeća. Waugh je razumio kolika će biti cijena svog tog racionalizma, didakticizma, eksperimentiranja, i žeđi za novotarijama: bit će to ljepota koja se s toliko ljubavi izgrađivala kroz silne generacije vjernika. Upravo je ona postala izvanredna žrtva reforme na način kako se gotovo posvuda provodila. A tada čujemo tu dirljivo tužnu rečenicu: „sada se tvrdoglavo držim vjere bez ikakve radosti.“ Tako je melankolični autor „Povratka u Brideshead“ sažeto identificirao posljedično stanje kampanje protiv ljepote: jenjavanje duhovne radosti u ispovijedanju istinske vjere.

        05

        “Liturgija je, kao uostalom i kršćanska objava, iznutra povezana s ljepotom: ona je veritatis splendor (sjaj istine)” – Benedikt XVI.

        Trebalo nam je preko četrdeset godina da shvatimo potpuni razmjer smrtonosne bolesti koja, poput one Lazarove, nije završila u sumornoj tišini groba, već u zapanjujućem uskrsnuću iz mrtvih: sve većoj restauraciji tradicionalnog rimskog obreda diljem svijeta (unatoč privremenim zastojima), popraćenoj polaganim ponovnim otkrivanjem njenih kulturoloških potpornih stupova, bezbrojnih lijepih stvari, velikih i malih, koje uvijek prate katoličku liturgiju kada se živi punim plućima. Da je Waugh kojim slučajem danas živ, vidio bi da, Bogu hvala, ponovno postoji razlog za veselje, iako se iskreno nadamo da on sada već uživa u nepromjenjivoj Ljepoti skinutog vela, uvijek drevnoj, uvijek novoj, te da mu takva utjeha više ne treba.

        Dr. Peter Kwasniewski

        Izvor: Faithful Answers

        Bilješka o autoru:
        Peter Kwasniewski je doktor filozofije i profesor na Katoličkom sveučilištu u Wyomingu (Wyoming Catholic College). Predavao je aristotelovsku filozofiju, tomističku teologiju i socijalni nauk Crkve. Vodio je nekoliko zborova i schola, a trenutno je ravnatelj fakultetskog zbora. Autor je nekoliko knjiga, te brojnih članaka na temu filozofije, teologije i glazbe.

        [1] „smells and bells“ je izraz koji se u anglofonom svijetu često rabio u pogrdnom smislu, a odnosi se na katoličku ili anglo-katoličku liturgijsku praksu koja je uključivala obilnu uporabu tamjana, zvonca i liturgijskih ruha.

        [2] U izvorniku se autor koristi igrom riječi koja je teško prevodiva na hrvatski – unseeing leaders/sightless followers (vođe koji ne vide (ne žele vidjeti)/sljedbenici bez vida (ne mogu vidjeti).

        [3] Svećenik koji slavi Misu

        [4] Jedan od najvećih pisaca proze u 20. st. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je boravio u Hrvatskoj, služeći kao časnik za vezu između britanske vojske i partizana. Svoju zabrinutost za dobrobit Katoličke Crkve kako za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tako i pod komunističkom vladavinom izrazio je u izvješću “Crkva i država u oslobođenoj Hrvatskoj”. Ovaj dokument je zataškan od britanskog ministarstva vanjskih poslova kako bi se održali dobri odnosi s Titom, koga je Waugh prezirao.

          DSCF2748

          Svetohranište na glavnom oltaru crkve sv. Marije u Lepoglavi.

          Donosimo vam prijevod Pastoralnog pisma američkog biskupa T. J. Paprockog “Umijeće slavljenja i klanjanja” (Ars celebrandi et adorandi), u kojem poziva svećenike svoje biskupije na vraćanje svetohraništa u crkvama tamo gdje im je i mjesto – u središte svetišta.

           

          Paprocki-blk-cassock

          Biskup Springfielda u Illinoisu, Thomas John Paprocki

          Kratki uvod urednika:

          Biskup Thomas Paprocki jedan je od istaknutijih pastira Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama. Svojim razmišljanjima i djelima često daje primjer kako bi se trebao ponašati Kristov biskup. Posebno je poznat kao vatreni branitelj prava na život i prirodne obitelji. Hrabar, čvrst i bekompromisan po pitanjima vjere i djela, često je zbog tih kvaliteta mnogima trn u oku. Kada je to ocijenio nužnim, nije se libio uporabiti sva sredstva koja su biskupu na raspolaganju. Navedimo samo neke primjere: pružio je punu podršku svećeniku svoje biskupije kada je ovaj javno uskratio Pričest poznatom pristaši pobačaja i umjetne oplodnje, senatoru Durbinu. Javno je nazvao bogohulnicima homoseksualne aktiviste, i nije im dozvolio ulaz u katedralu prilikom njihovog skupa (inače, njegovu tajnicu, majku četvero djece, ubio je homoseksualni aktivist). Nakon što je u njegovoj državi Illinois izglasan zakon o istospolnim “brakovima”, istoga dana izveo je egzorcizam nad državom. U interjuu Washington Timesu, jasno je upozorio na sve veću nesnošljivost prema kršćanima u državi, a njihove progone usporedio je s onima za vrijeme komunizma. Istovremeno, brižljivo bdije nad duhovnim potrebama svojih vjernika, i često upozorava na važnost ispravnog slavljenja liturgije i ophođenja s Euharistijskim Gospodinom.

          U dokumentu “Ars celebrandi et adorandi” (čiji prijevod ovdje donosimo) nalaže svećenicima svoje biskupije da, gdje god je to moguće, vrate svetohranište u središte svetišta (prezbiterija), ili barem na izrazito istaknuto i prikladno mjesto. Zatim se bavi pitanjem prikladnog načina iskazivanja počasti Euharistijskom Gospodinu, te na kraju potiče vjernike na što češće euharistijsko klanjanje, a svećenike da što više vjernicima učine dostupnima svoje crkve i kapele.

          Prije samoga dokumenta ukratko ćemo razjasniti razloge za ovaj biskupov dokument. Naime, sve više smo svjedoci da se prilikom obnova i adaptacija postojećih crkava, i to vrlo često zdanja koja predstavljaju spomenike kulture gotovo barbarskim intervencijama narušava integritet sakralnih prostora, te na kraju “obnove” imaju vrlo malo sličnosti s prethodnim objektom. No, ono što pritom najviše zaboli prosječnog vjernika jest izmještanje svetohraništa s mjesta koje mu pripada – središta bogoslužnog prostora, središta svetišta. Isto, i to nažalost još više vrijedi za novoizgrađene crkve, gdje se gotovo redovito svetohranište smješta na neko sporedno i nedostojno mjesto. Pokušajmo to razjasniti sasvim banalnim primjerom iz svakodnevnog života. Pođete li kome u goste, čim uđete kroz ulazna vrata, pogledom ćete tražiti domaćina (ili domaćicu) kako biste ih mogli pozdraviti, i na taj način im iskazati dužno poštovanje i privrženost. Zašto isto ne vrijedi i za Gospodina? Koliko ste puta ušli u neku crkvu, i neuspješno tražili “domaćina” – Gospodina prisutnog pod euharistijskim prilikama u svetohraništu, i zatim Ga na jedvite jade našli? Zaista, kao da su se na najstrašniji način ispunile proročke riječi kardinala Pacellija, budućeg pape Pija XII., kada je zavapio: “Doći će dan kada će civilizirani svijet zanijekati svoga Boga, kada će Crkva sumnjati kao što je Petar sumnjao. Ona će biti u iskušenju da vjeruje kako je čovjek postao Bog. U našim crkvama, kršćani će uzalud tražiti crveno ( tj. vječno) svjetlo, gdje ih Bog očekuje. Poput Marije Magdalene, plačući pred praznim grobom, pitat će se: ‘Gdje su ga odveli?‘ “

          Biskup Paprocki na ovaj način želi omogućiti svojim vjernicima da, čim kroče u dom Gospodnji, poput biblijskih mudraca, kažu: “Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti”(Mt 2,29)

          Nadajmo se da će njegov primjer slijediti i drugi, a posebno naši crkveni pastiri.


          Njegova ekselencija

          Preuzvišeni Thomas John Paprocki

          Milošću Božjom

          Naklonošću Apostolske Stolice

          Biskup Springfielda u Illinoisu

           

          Ars celebrandi et adorandi

          (Umijeće slavljenja i klanjanja)

           

          Pastoralno pismo kleru i vjernicima Springieldske biskupije u državi Illinois

          o umijeću ispravnog slavljenja Euharistijske liturgije

          i pobožnom klanjanju Gospodinu u Euharistiji

           

          Uvod

          Velečasni monsinjori i oci,

          Đakoni,

          Posvećeni muškarci i žene,

          Draga braćo i sestre u Kristu,

          1. Umijeće ispravnog slavljenja liturgije i pobožnog klanjanja Gospodinu u Euharistiji (ars celebrandi et adorandi) ključno je za njegovanje aktivnog sudjelovanja Božjeg naroda u bogoslužju. Papa Benedikt XVI. napisao je u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici o Euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanju Crkve, Sacramentum Caritatis slijedeće: „Dvije tisuće godina, vjerna poslušnost liturgijskim normama u njihovoj cjelini je osiguravala vjerski život svih vjernika koji su pozvani živjeti slavljenje kao Božji narod, kraljevsko svećenstvo i sveti puk (usp. 1 Pt 2, 4-5. 9)“.[1] Kao „prvi djelitelj Božjih otajstava u partikularnoj Crkvi“ koja je povjerena mojoj skrbi u službi dijecezanskog biskupa,[2] želio bih se u svom prvom pastoralnom pismu vjernicima Springfieldske biskupije pozabaviti ovom „glavnom dužnošću“ biskupa, svećenika i đakona, u kojoj kršćanski vjernici aktivno sudjeluju, te na taj način vrše Gospodnju zapovijed.[3]
            21-_sv_kriz

            Oltar sv. Križa u križevačkoj konkatedrali. Nekada se nalazio u zagrebačkoj prvostolnici.

            Kristova prisutnost u povijesti

          2. Sveto pismo nam mnogo puta svjedoči o ljubavi Božje prisutnosti u ljudskoj povijesti. U vrijeme stvaranja, prije pada, Bog je hodio s Adamom i Evom u vrtu (Post 3, 8). Ostao je s potomcima Adama i Eve, hodio je s Enohom 300 godina, i preko saveza s Abrahamom, obećao je da će „biti Bogom tebi i tvojim potomcima“ u sklopu „vječnog saveza“ (usp. Post 5, 21; 17, 8).
          3. Kada je Njegov narod, Izrael, lutao kroz pustinju na putu do Obećane zemlje, Gospodin Bog je bio prisutan među njima u Šatoru boravka, Šatoru sastanka (usp. Izl 40). Objavio se u oblaku koji je prekrio Šator, i u prisutnosti svetog kruha – Kruha prisutnosti – smještenom izvan Svetinje nad Svetinjama (usp. Izl 40, 34; 25, 30)
          4. I u našem vremenu, Gospodin je prisutan u svom narodu, ne više u obliku stupa oblaka ili ognja kao u drevnim danima, već na mnogostruke načine (usp. Izl 40, 38). Konstitucija o svetoj liturgiji podsjeća nas kako je, radi dovršenja velikog spasiteljskog djela, „Krist uvijek prisutan svojoj Crkvi, napose u bogoslužnim činima.“[4] Prisutan je u Misi kako u osobi svoga službenika, tako i u euharistijskom elementima kruha i vina. Prisutan je u svim sakramentima. Prisutan je kada se njegova riječ glasno naviješta. Prisutan je u okupljenim vjernicima, narodu Božjem, kada mole i pjevaju (Mt 18, 20). Također je, na poseban način, prisutan pod skromnim prilikama kruha, gdje mu se vjernici klanjaju i štuju Ga u tabernakulu – ta riječ označava „šator“ – u crkvama i kapelama diljem svijeta, kao samo Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista, u skladu s njegovim obećanjem da će „biti s nama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20).
          5. „Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22, 19). Ove riječi, koje je prvo izgovorio Gospodin Isus Krist, odjekivale su stoljećima na usnama njegovih svećenika, kojima je povjerio svoju vlastitu misiju, u svakom dijelu svijeta. Govoreći in persona Christi, svećenici su zazivali Duha Svetoga na skromne prinose kruha i vina, nad kojima su izgovarali ove riječi, čuvajući tako Gospodnju zapovijed. Čudesnom izmjenom, ovi darovi su promijenjeni, i darovani nama od samog Gospodina, ne više kao kruh i vino, već kao samo njegovo Tijelo i Kruh, Duša i Božanstvo.
          6. Kroz ove riječi ispunjava se obećanje jedinog Otkupitelja cijelog ljudskog roda da će uvijek biti s nama (usp. Mt 28, 20). Sveti Franjo Asiški prepoznao je ovu strahovitu stvarnost na temeljit i iskren način, te je pozvao svoje duhovne sinove i kćeri da, kadgod prolaze pored crkve kažu: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama koje su po cijelom svijetu, i blagoslivljamo te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.“[5]
          7. Crkva se nikada nije umorila od naviještanja Gospodinove blizine svom narodu. Nikada nismo daleko od Isusa. U našim biskupijama, vjernici svakodnevno imaju priliku primiti Gospodina u svoja srca na Misama koje se slave po našim mnogim župnim crkvama i kapelama. Izvan vremena Mise, jednostavno možemo poći u katoličku crkvu ili kapelu, i kleknuti pred svetohraništem (tabernakulom), gdje Gospodar neba i zemlje prebiva među nama u svom šatoru, i gdje je uvijek spreman primiti nas.
          8. Blizu tabernakula nježno tinja svjetiljka u svetištu, koja neprestano gori kako bi naznačila i častila prisutnost Krista u tabernakulu.[6] Tamo nas čeka On. Katkada u našem životu priupitamo s ona dva učenika, „gdje stanuješ?“ (Iv 1, 38) Iz ovog tabernakula On nas poziva: „Dođite i vidjet ćete.“ (Iv 1, 39).
          9. Odgovarajući na Gospodinov poziv, vjernici su dugo preuzimali riječi trojice mudraca, govoreći, „dođosmo mu se pokloniti“ (Mt 2, 2). Klečeći pred svetohraništem, poput mudraca koji su pali ničice i poklonili mu se“, vjernici su prinosili svoje molitve i hvale Kruhu Života (Mt 2, 11; usp. Iv 6, 35).
            st-rose-blessing-09

            Biskup Paprocki slavi Misu po izvanrednom (tradicionalnom rimskom) obredu.

            Rast Crkve kroz ljepotu u liturgiji

          10. „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28, 19). Zapovijed Gospodina našega da se posvuda poveća broj njegovih sljedbenika sasvim je jasna, no nismo uvijek sigurni kako to učiniti. Otac Robert Barron, rektor mundeleinškog sjemeništa u Čikaškoj nadbiskupiji, često govori o ulozi ljepote kod privlačenja ljudi u Crkvu, pri čemu se koristi analogijom iz svijeta baseballa kako bi potkrijepio svoju tvrdnju. Ističe kako nećete ljude zainteresirati za baseball ukoliko im na početku krenete tumačiti „infield fly“ pravilo, prije svega drugoga. Ono što ljude inicijalno privlači baseballu jest ljepota igre, vještina bacanja, udaranja i hvatanja loptice, te optrčavanje baza. „Infield fly“ pravilo, kao sva druga složena i katkada komplicirana pravila bilo kojeg sporta važna su i zanimljiva samo onim ljudima koji već poznaju i ljube samu igru.
          11. Isto pravilo vrijedi i za privlačenje ljudi u Crkvu. Ne počinjemo nabrajanjem pravila. Ljepota naših crkvenih zdanja, veličanstvena djela sakralne umjetnosti, te graciozno slavljenje liturgije, popraćeno harmoničnom glazbom, nadahnutim propovijedima te aktivnim sudjelovanjem vjernika, temeljni su elementi koji privlače ljude liturgiji. Obraćanje pažnje na liturgijske norme dolazi tek nakon što osoba počne cijeniti umijeće slavljenja.
            installation6

            Biskup Paprocki slavi Misu po redovnom obredu prilikom ustoličenja.

            Ars celebrandi

          12. Moramo nastojati oko toga da budemo potpuno svjesni naših čina u prisutnosti Presvetog Sakramenta, kako ne bismo propustili ukazati mu dužno štovanje. Želja za dolaskom i klanjanjem Gospodinu mora utjecati na sve što spada u liturgijsko slavljenje Euharistije. Kako je to naznačeno na početku ovog pastoralnog pisma, papa Benedikt XVI. zajedno s ocima Sinode o Euharistiji, usmjerava našu pozornost na ars celebrandi, umijeće slavljenja, u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici o Euharistiji, Sacramentum Caritatis. Kazao je:
            Tijekom Sinode više je puta naglašena potreba da se nadiđe svaka moguća suprotstavljenost između umijeća (ispravnog) slavljenja (ars celebrandi) te punog, aktivnog i plodnog sudjelovanja svih vjernika. Doista, glavni način kojim se promiče sudjelovanje Božjeg naroda u svetom obredu jest primjereno slavljenje samoga obreda.[7]
          13. Papa Benedikt XVI. nije bio usamljen u svojoj želji za uvijek većim poštivanjem i pobožnošću preko prinosa Žrtve svete Mise. Njegov prethodnik, veliki papa sveti Ivan Pavao II., također nam je svrnuo pozornost na ars celebrandi u svom apostolskom pismu o Euharistiji i njenu odnosu prema Crkvi, Ecclesia de Eucharistia, u kojem je rekao: „Nikome nije dopušteno podcijeniti Otajstvo povjereno našim rukama: ono je previše veliko da bi si itko dopustio njime slobodno raspolagati, a da ne bi poštivao njegov sveti značaj i univerzalnost.“[8]
          14. Ovim riječima se vratio na temu o kojoj je govorio u svom Pismu svećenicima na Veliki četvrtak 1986., koji je posvetio primjeru sv. Ivana Marije Vianneyja, svecu zaštitniku svih župnika. Tamo se sveti Ivan Pavao II. prisjetio riječi Arškog župnika: „Svećenikova je aljkavost u tome da ne posvećuje dovoljno pažnje svetoj Misi.“[9]
          15. O ovoj važnoj temi progovorili su oci Drugog vatikanskog sabora u svojoj Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, Lumen Gentium, gdje su naučavali: „Liturgija mora podupirati i činiti da sve jače sjaji osjećaj za sveto. Mora biti prožeta poštovanjem, pobožnošću, klanjanjem i proslavljanjem Boga… euharistijska žrtva je izvor i vrhunac svega kršćanskog života.[10] Osjećaj za sveto njeguje se dostojnim ars celebrandi, umijećem slavljenja, poniznom pobožnošću, a ne laksnošću ili rigidnošću.
          16. Obilježavajući pedesetu godišnjicu Svete konstitucije „Sacrosanctum Concilium“ o svetoj liturgiji – prvi dokument kojega je promulgirao Drugi vatikanski sabor – papa Franjo naglasio je nužnost ujedinjavanja u „obnovljenoj spremnosti da se kroči stazama koje su nam pokazali koncilski oci, jer ostaje mnogo prostora za ispravke i potpuno usvajanje Konstitucije o svetoj liturgiji sa strane krštenih i crkvenih zajednica. Posebno ističem obvezivanje na čvrstu i organsku liturgijsku inicijaciju i formaciju, kako vjernika laika, tako i svećenika i posvećenih osoba.“[11]
          17. S našim umovima i srcima okrenutima prema hotimičnoj i kontinuiranoj obnovi ars celebrandi, želio bih ponuditi slijedeća zapažanja i smjernice vezane uz čuvanje Svete Euharistije i klanjanje jer, kako je to jednom prilikom napisao sveti Toma More, „Sakrament bi se trebao častiti Božanskom čašću“.[12]
            adoration-header

            Ecce panis angelorum!

            Čuvanje Svete Euharistije i klanjanje

          18. Dok se Sveta Euharistija čuva u svetohraništima svake župne crkve u našoj biskupiji, vjernici na nekim mjestima ne dolaze odviše često moliti se pred svetohraništem kako bi bili u prisustvu Gospodina. Postoji nekoliko razloga za to, no jedan od njih svakako je stvarnost da se tabernakul u mnogim današnjim crkvama ne može lako pronaći. Tijekom nekoliko zadnjih desetljeća, tabernakuli su se prečesto micali s istaknutih mjesta u svetištu u opskurne i zabačene sobe koje su u nekim slučajevima ranije služile kao ostave.
          19. Trenutna legislativa Crkve vezano uz smještanje tabernakula kaže: „Prema građi svake pojedine crkve i zakonitim mjesnim običajima, neka se presveti Sakrament čuva u svetohraništu u nadasve dostojnom, časnom, vidljivom, urešenom i za molitvu prikladnom dijelu crkve.“[13] Nažalost, ovog pravila se svi ne pridržavaju.
          20. U nekim crkvama i kapelama, tabernakul se smješta na „pokrajnji“ oltar na takav način da tabernakul iako dostojno smješten, nije niti istaknut niti lako vidljiv. Isti je slučaj i s lokacijom nekih euharistijskih kapela, nalazile se u samoj lađi, iza svetišta, ili u drugoj prostoriji. Nisu uvijek istaknute niti lako vidljive.
          21. Velika većina naših župnih crkava i kapela dizajnirane su tako da tabernakul bude u središtu svetišta; uklanjanje tabernakula iz ovih svetišta ostavilo je vidljivu prazninu unutar sakralnog prostora, skoro bismo mogli reći da sama zgrada žudi za povratkom tabernakula. Uklanjanjem tabernakula iz centra svetišta, ozbiljno je narušena arhitektonska cjelovitost mnogih crkava i kapela.[14]
          22. Papa Benedikt XVI. je 2007. u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici o Euharistiji napisao: „Ispravan položaj svetohraništa pomaže prepoznavanju stvarne Kristove prisutnosti u Presvetom Sakramentu. Zato je nužno da mjesto u kojem se čuvaju euharistijske čestice svatko može lako uočiti čim uđe u crkvu. U tu svrhu pred svetohraništem neka gori vječno svjetlo… Posljednji sud o tim stvarima u svakom slučaju izriče dijecezanski biskup.[15]
          23. Imajući sve ovo na umu, kako bi što više vjernika moglo provesti vrijeme u prisutnosti Euharistijskog Gospodina, naređujem da se u crkvama i kapelama naše biskupije, svetohraništa koja su prethodno bila u središtu svetišta, no otamo su premještena, što je prije moguće vrate u središte svetišta sukladno s njihovim izvornim arhitektonskim nacrtom. Svetohraništa koja se ne nalaze u središtu svetišta ili se ne nalaze na dostojnom, časnom, vidljivom mjestu neka se premjeste u središte svetišta; svetohraništa koja se ne nalaze u središtu svetišta, no ipak su na dostojnom, časnom, vidljivom mjestu mogu tamo i ostati.
          24. Neki bi mogli prigovoriti ovoj direktivi, te npr. istaknuti Baziliku sv. Petra u Rimu kako bi ukazali da svetohraništa ne moraju biti smještena u svetištu. Bazilika sv. Petra se dakako, u mnogim aspektima razlikuje od prosječne crkve ili kapele. Jedna od glavnih razlika je u broju turista koji svaki dan posjećuju baziliku, bez namjere da se tamo pomole Gospodinu. Ti turisti ulaze u ovo velebno zdanje izgrađeno u čast princu apostola naprosto kako bi razgledavali, vidjeli arhitektonske krasote, i možda popratili neke oblike katoličkog bogoslužja, no ne kako bi se tamo molili. Euharistija se čuva u posebnoj kapeli u kojoj nisu dozvoljeni grupni posjeti (obilasci), kako bi hodočasnici koji žele razgovarati s Gospodinom mogli pružiti dužno poštovanje i klanjanje Euharistiji.
          25. No, istovremeno treba istaknuti da je euharistijska kapela u sv. Petru veća od mnogih naših župnih crkava. Stoga ima više nego dovoljno mjesta za smještanje svih onih koji se žele moliti u prisustvu Euharistiijskog Gospodina u kapeli; isto uvijek ne vrijedi za svaku euharistijsku kapelu u ovoj biskupiji.
          26. Ova duboko ukorijenjena želja da se bude u prisutnosti Gospodina odzvanja u srcu svake osobe, čak i ako ispočetka nije u stanju spoznati što ta čežnja uistinu predstavlja. Trebali bismo stoga učiniti sve što je u našoj moći kako bismo im pomogli da susretnu Gospodina, koji čeka da Ga potraže i nađu. U tom pogledu, čvrsto ohrabrujem da se naše crkve otvore javnosti koliko god je to moguće, imajući u vidu sigurnost ljudi i samog zdanja. Papa Franjo je o ovome govorio u svojoj apostolskoj pobudnici o radosti Evanđelja, Evangelii Gaudium: „Crkva je pozvana da bude kuća Očeva, uvijek otvorenih vrata. Konkretan znak takve otvorenosti bio bi u tome da vrata naših crkava budu uvijek otvorena, tako da netko, ukoliko vođen Duhom dođe tamo tražiti Boga, ne naiđe na zatvorena vrata.“ (br. 47).
          27. Redovito zakazana vremena za izlaganje Presvete Euharistije u pokaznici ili piksidi, kao i godišnja svečana i dugotrajnija izlaganja Presvetog Sakramenta, vrlo su preporučeni načini poticanja vjernika na duhovno sjedinjenje s Kristom koje svoju kulminaciju ima u sakramentalnom pričešćivanju. Pri euharistijskom izlaganju i klanjanju trebaju se poštivati norme propisane u liturgijskim knjigama.[16]

            kneelingPrignuti koljeno

          28. Posljednjih godina se uvriježila praksa naklona Gospodinu prisutnom u svetohraništu, umjesto poklecanja pred njim. Takav duboki naklon tijelom – načinjen hotimično i s poštovanjem – može biti prikladan način za iskazivanje počasti Božjem Veličanstvu, no jedino ukoliko ta osoba fizički nije u stanju pokleknuti, što nije što i imati nekih poteškoća prilikom poklecanja.
          29. Opća uredba Rimskog misala određuje da „Ako je pak u prezbiteriju svetohranište s Presvetim Sakramentom, svećenik, đakon i drugi služitelji pokleknu kad dolaze pred oltar i kad od njega odlaze, ali ne i za vrijeme samoga misnoga slavlja. Inače svi koji prolaze ispred presvetoga Sakramenta pokleknu, osim ako idu u procesiji. Poslužitelji koji nose procesijski križ ih svijeće umjesto pokleka čine naklon glavom.“[17]
          30. Izraz genufleksija (poklecanje) doslovno znači „prignuti koljeno“. U drevnom svijetu koljeno je simboliziralo snagu čovjeka. Čovjek koji je pogođen u koljeno, posrće i pada; oduzima mu se snaga. Kada mi pokleknemo pred Gospodinom, ne oduzima nam se snaga; baš naprotiv, mi se svojevoljno odričemo svoje snage i ponizno se stavljamo u njegovu službu. Kada prignemo svoje koljeno Gospodaru neba i zemlje, trebamo svaki put u svojim srcima čuti psalmistove riječi: „Gospodine, tvoj sam sluga“, prisjećajući se kako se pred Gospodinom mora prignuti svako koljeno (Ps 116, 16; usp. Fil 2, 10).
          31. Moram ovdje napomenuti da, koliko god je Euharistija važna za Crkvu, te kako je najprikladniji znak poštovanja „prigibanje koljena“, poklecanje, ono ipak ne zamjenjuje drugi znak poštovanja koji čine svi između uvodne i završne procesije. Tijekom liturgije između ovih procesija, svi koji ulaze ili izlaze iz svetišta, ili prolaze ispred oltara, čine duboki naklon, naklon tijelom prema oltaru. Inače se unutar Mise između uvodne i završne procesije ne čini niti duboki naklon niti se pokleca prema svetohraništu.[18]
          32. Kako bi se ove riječi sačuvale u našim srcima, i kako bismo ih proveli u djelo, bit će nam od velike pomoći ukoliko znak poklecanja činimo svrhovito i s namjerom. Osoba može izbjeći brzopleti i ležerni pokušaj poklecanja tako da svjesno desnim koljenom dodirne tlo, te pritom ponizno na trenutak zastane prije nego se ponovno uspravi. Čineći to, ne samo da dolično iskazujemo poštovanje Gospodinu, već se također na taj način prisjećamo u čijem smo prisustvu.
            CATHOLICVS-CORPVS-CHRISTI

            Tijelovska procesija u Valenciji.

            Procesije s Presvetim Sakramentom

          33. Kada sam bio dječak, u mojoj rodnoj župi bio je običaj da se uskršnja Misa služi u osvit dana, u 5:30 sati, što je uključivalo svečanu procesiju s Presvetim Sakramentom oko crkve. U župi sv. Konstance na sjeverozapadnoj strani grada Chicaga, gdje sam služio kao župnik, držalo se do ovog običaja, s time da bi prostor za stajanje u crkvi na uskrsno jutro ispunilo preko tisuću ljudi. Na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove (Corpus Christi), naša procesija s Presvetim Sakramentom kojega je u pokaznici nosio svećenik, obišla bi četvrt oko našeg župnog zdanja, sa zaustavljanjima na četiri oltarne postaje koje bi pripravili vjernici za blagoslov s Presvetim.
          34. Papa Benedikt XVI. je u svojim homilijama za svetkovinu Tijelova rječito progovorio o značenju Tijelovske procesije za suvremene katolike. Procesija predstavlja ispovijest vjere: svetkovina Tijelova razvila se u vremenu kada su katolici potvrđivali i definirali svoju vjeru u „Isusa Krista, živoga i istinski prisutnoga u Presvetom Sakramentu Euharistije“, a procesija predstavlja javnu ispovijest tog uvjerenja. Sakrament Tijela i Krvi Gospodnje uvijek se „uzdiže iznad i izvan zidova naših crkava“. Procesija zamagljuje razdjelnicu između onoga što činimo u crkvi, i onoga što činimo izvan nje: takoreći uranjamo Krista u „dnevnu rutinu naših života, tako da može hodati tamo gdje mi hodamo i živjeti ondje gdje mi živimo“. Papa Benedikt je izjavio: „Procesija predstavlja neizmjeran i javan blagoslov za naš grad.“[19]
          35. Zakonik kanonskog prava potiče liturgijske procesije izvan crkve, „Neka se za javno svjedočenje štovanja presvete euharistije obavlja procesija javnim putovima, osobito na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove, gdje to prema sudu dijecezanskog biskupa može biti.“.[20] Vođenje procesija izvan crkve nalazi se među specifičnim liturgijskim funkcijama koje su posebno povjerene župnicima.[21]
          36. Snažno potičem i dajem dozvolu župnicima da vode procesije s Presvetim Sakramentom po ulicama naselja, posebno na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove, kao svjedoci naše vjere u stvarnu Prisutnost Gospodina našega u Euharistiji, i kao izraz našeg uvjerenja kako je Gospodin prisutan čak i u našim svakodnevnim životima. Neka s predstavnicima civilne vlasti i mjesnih redarstvenih snaga pronađu prikladne mjere kojima će osigurati sigurnost sudionika.
            3b496b1c93d65ddb1b15781dc94e9c72o

            Reče im Isus: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti.”

            Zaključak

          37. U propovijedi koju je izgovorio na uskrsnu nedjelju, sveti Augustin, jedan od velikih crkvenih naučitelja, izjavio je slijedeće riječi vezane za primanje Tijela i Krvi Isusove: „Primite li ih kako treba, postajete ono što primate.[22] Ono što primate jest Krist koji je sam Bog, i kako nam govori sv. Ivan: „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Ono što dakle postajemo u prikladnom primanju Euharistije jest ljubav, ljubav koja želi biti dijeljena s drugima u oponašanju onoga koga primamo.
          38. Dopuštajući da ljubav Božja, primljena u Euharistiji, protiče kroz nas u našoj zauzetosti za druge, pružamo drugima svjetlo s kojim mogu vidjeti. Kada napuštamo crkvu nakon što smo primili svetu Pričest, odlazimo u svijet koji je ispunjen tamom. Srećemo ljude koji se bore s križevima života u obliku fizičke patnje, emocionalne tjeskobe, ili duhovne pustoši. Mogu pasti u iskušenje da slijede Judin primjer, i da se predaju očaju. Imamo priliku da im dovedemo svjetlo Kristovo, i tako ih potaknemo da usred svojih kušnji pronađu nadu, i da se pouzdaju u vjeru da ih Bog, koji ih ljubi, nije napustio.
          39. Kako bismo još više promicali umijeće ispravnog slavljenja liturgije i pobožnog klanjanja Gospodinu u Euharistiji, nalažem Uredu kancelara u suradnji s biskupovim ceremonijarom, i Katehetskom uredu, a posebice Uredu za bogoslužje i katekumenat, u konzultaciji s Prezbiterskim vijećem, da revidiraju dijecezanske liturgijske norme i smjernice, te da ih formuliraju kao politike i procedure koje ću osobno promulgirati, i radi što veće pristupačnosti objaviti na internetskim stranicama naše biskupije.
          40. Kao što čeznemo za iskazivanjem prikladne počasti našem Euharistijskom Kralju putem pobožnih i pažljivih slavljenja svete Mise, neka tako dođemo i do čim veće spoznaje kako je ljubav zakon srca. Neka nam Bog podari tu milost. Amen.

           

          Dano u katedrali Bezgrešnog Začeća u Springfieldu, Illinois, 22. lipnja, nedjelju nakon svetkovine Tijelova i blagdana sv. Tome Morea i kardinala Ivana Fishera, ljeta Gospodnjeg 2014., na četvrtu godišnjicu mog ustoličenja za biskupa Springfielda u Illinoisu.

           

          [1] Papa Benedikt XVI., Postsinodalna apostolska pobudnica o Euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanju Crkve, Sacramentum Caritatis (13. svibnja 2007.), 38.

          [2] Opća uredba Rimskog misala, 22; Drugi vatikanski ekumenski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum Coccilium, 41; usp. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Uputa Redemptionis Sacramentum (25. svibnja 2004.)

          [3] Papa Benedikt XVI., Postsinodalna pobudnica, Sacramentum Caritatis (13. svibnja 2007.), 39.

          [4] Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum Concilium, 7.

          [5] Sveti Franjo Asiški, Oporuka, 4., u: Francis and Clare: The Complete Works (Mahwah, New Jersey: Paulist Press, 1982), 154.

          [6] Usp. Opća uredba Rimskog misala, 316. Vidi također, Zakonik kanonskog prava, kanon 940.

          [7] Papa Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis, 38.

          [8] Papa Ivan Pavao II, Ecclesia de Eucharistia, 52.

          [9] Papa Ivan Pavao II, Pismo svećenicima iz 1986., 8.

          [10] Lumen Gentium, 11.

          [11] Papa Franjo, Poruka kardinalu Antoniju Canizaresu Lloveri, Prefektu Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, prigodom zaključivanja simpozija „Sacrosanctum Concilium: Zahvalnost i predanost velikom crkvenom pokretu, 21. veljače 2014.

          [12] Sveti Toma More, Rasprava o primanju Presvetog Tijela Gospodina našega na sakramentalni i praktični način.

          [13] Opća uredba Rimskog misala, 314.

          [14] Tiskarska pogreška i premetanje redoslijeda brojeva u ključnom dokumentu prevedenom s latinskog na engleski, kako se čini je „nehotice u ime Crkve potaknulo i potvrdilo pogrešno razumijevanje liturgijskih načela i arhitekturalnih normi vezanih uz smještanje euharistijskog tabernakula“. Vidi Timothy V. Vaverek, “The Place of the Eucharistic Tabernacle: A Question of Discrepancy,” Antiphon: Journal for Liturgical Renewal, vol. 4, no. 2 (1999), pp. 10-13. Ispravna referenca na odlomak glasi: „Presveti Sakrament trebao bi se čuvati u čvrstom, nepovredivom tabernakulu na sredini glavnog oltara ili na sekundarnom oltaru, ali na izrazito istaknutom mjestu. Alternativno, sukladno legitimnim običajima, i u pojedinim slučajevima prema odluci mjesnog ordinarija, može biti smješten u nekom drugom dijelu crkve koje je uistinu dostojno i prikladno opremljeno“ (Sveta Kongregacija za obrede, Eucharisticum Mysterium, 25. svibnja 1967., br. 54).

          [15] Papa Benedikt XVI., Postsinodalna pobudnica, Sacramentum Caritatis (13. svibnja 2007.), 69.

          [16] Vidi Zakonik kanonskog prava, kanoni 941-943., i Sveta pričest i štovanje euharistijskoga otajstva izvan Mise, br. 82-100.

          [17] Opća uredba Rimskog misala, 274.

          [18] Vidi Biskupski ceremonijal, br. 69-73 i Posvetu crkve i oltara, sv. II., br. 16 i 62; sv. III., br. 22; i sv. IV., br. 4 i 48.

          [19] Vidi homiliju Njegove Svetosti Benedikta XVI., od četvrtka, 7. lipnja 2007., http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/homilies/2007/documents/hf_ben-xvi_hom_20070607_corpus-christi_en.html te homiliju Njegove Svetosti Benedikta XVI., od četvrtka, 26. svibnja 2005., http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/homilies/2005/documents/hf_ben-xvi_hom_20050526_corpus-domini_en.html

          [20] Zakonik kanonskog prava, kanon 944.

          [21] Zakonik kanonskog prava, kanon 530.

          [22] Sv. Augustin, uskrsna propovijed 227.

            Kardinal Antonio Cañizares Llovera pričešćuje vjernike na tradicionalnom obredu.

            Kardinal Antonio Cañizares Llovera pričešćuje vjernike na tradicionalnom rimskom obredu.

            Vrhovni liturgijski autoritet Crkve: jednakost uvjeta za oba oblika rimskog obreda

            25. srpnja, 2013., na blagdan sv. Jakova Starijega, zaštitnika Španjolske, kardinal Cañizares Llovera, Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, stavio je svoj potpis na predgovor izvanrednog djela, doktorske disertacije koju je obranio njegov sunarodnjak, Španjolac o. Alberto Soria Jiménez, O.S.B., a koja je posvećena dubokoumnom kanonskom razmatranju pravne naravi motuproprija Summorum Pontificum, njegovim zakonskim normama vezanim za oblik i uporabu rimskog obreda, te povijesti koja je dovela do njega.

            O. Soria je redovnik u opatiji Svetog Križa od Doline palih (Santa Cruz del Valle de los Caídos), solesmeškoj fundaciji blizu glavnog grada Španjolske, a njegova dizertacija je obranjena i prihvaćena 29. svibnja 2013. na Fakultetu kanonskog prava pri Sveučilištu San Dámaso, glavnoj kući za formaciju svećenika i teologa u vlasništvu madridske nadbiskupije. Dizertaciju je prije nekoliko dana objavio španjolski izdavač „Ediciones Cristiandad“ pod naslovom „Načela tumačenja motuproprija Summorum Pontificum“ (“Los principios de interpretación del motu proprio Summorum Pontificum”), te je iz tog razloga kardinalov tekst tek sada postao dostupan.

            Predgovor kardinala Cañizaresa je opsežna prezentacija knjige, i očito uključuje mnoge reference na samo djelo – no ono što ga čini osobitim jest dubina kardinalove zahvalnosti za motuproprij, te njegova obrana (što je zajednička značajka svih onih vjernika duboko zahvalnih na prirodi Summorum Pontificuma) stava koji nalaže da motuproprij u pravnim okvirima predstavlja pravnu jednakost oba oblika rimskog obreda. Kako se radi o istinski revolucionarnom tekstu, preveli smo najvažnije dijelove španjolskog izvornika.

            Kardinal Cañizares prilikom slavljenja Mise po izvanrednom obredu.

            Kardinal Cañizares prilikom slavljenja Mise po izvanrednom obredu.

            IZVADAK IZ PREDGOVORA KARDINALA CAÑIZARESA LLOVERE DOKTORSKOJ DISERTACIJI O. ALBERTA SORIJE JIMÉNEZA, O.S.B.

            Pred sobom imamo djelo koje se znanstvenim pristupom hvata u koštac s temom koja je u nekoliko posljednjih godina bila predmetom usijanih kontroverzi. Unatoč tome, od samoga početka, moramo razmotriti dvije značajke ovoga djela: njegov akademski karakter, te autorovu pripadnost zajednici koja je vjerna velikim načelima liturgije, no u kojoj se ne slavi izvanredni oblik rimskog obreda. Ovo je omogućilo autoru da promotri situaciju „izvana“, i stoga je bio u mogućnosti postići velik stupanj objektivnosti koja se odražava u njegovom istraživanju.

            U motupropriju [Summorum Pontificum] kao i u dokumentima vezanim uz nj, jasno se provlači slijedeća misao – liturgijska baština predstavlja bogatstvo koje valja sačuvati, i kao takva treba se razumjeti u duhu liturgijskog pokreta na tragu Romana Guardinija, kome je Benedikt XVI. još od svoje mladosti dugovao velik dio svog osobnog odnosa s liturgijom. Detaljna i dokumentirana povijest procesa, od svojih početaka u 1970-ima, pa do današnjih dana, koju nam autor ovog djela predstavlja, pokazuje kako ova zakonska odredba nije plod trenutačnog pritiska, niti odraz osobnog i usamljenog mišljenja ovog pape, već naprotiv ukazuje kako su mnoge druge osobe dugo priželjkivale slično rješenje. Ovi kriteriji mladoga svećenika Josepha Ratzingera s godinama su se konsolidirali i razbistrili, i kao takve ih je preuzeo Ivan Pavao II., koji je razmatrao mogućnosti pružanja prikladnog zakonodavnog okvira.

            Među kardinalima određenima za promišljanje o ovoj temi vladalo je pozitivno raspoloženje. Kardinalska komisija ustanovljena od strane Ivana Pavla II., u kojoj je utjecaj kardinala Ratzingera bio neosporan, željela je „ukloniti utisak kako je svaki misal vremeniti proizvod pojedine povijesne epohe“, i potvrdila je da „liturgijske norme, koje nisu u pravom smislu riječi „zakoni“, ne mogu biti abrogirane (ukinute), već subrogirane (zamijenjene drugima): one koje prethode, onima koje ih naslijeđuju.“ Izuzetno je važno što se u ovoj istrazi zorno izlaže kako stav Benedikta XVI. ne predstavlja toliko neku novotariju ili promjenu usmjerenja, već postignuće onoga što je već pokrenuo Ivan Pavao II. – s inicijativama poput savjetovanja s kardinalskom komisijom, motuproprija Ecclesia Dei, stvaranja Pontifikalne komisije istoga imena, Mise kardinala Castrillóna Hoyosa u rimskoj crkvi Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore) 2003., ili papine deklaracije Kongregaciji za bogoštovlje iste godine.

            Povijest ovog procesa otkriva nam da želja očuvanja tradicionalnog oblika Mise nije bila ograničena samo na integriste, već su i ljudi iz svijeta kulture ili književnosti poput Agathe Christie i Jorgea Luisa Borgesa sastavljali pisma u kojima su se zauzimali za njeno očuvanje, te kako je sv. Josemaría Escrivá iskoristio osobni indult [odobrenje za isključivo slavljenje izvanrednog oblika] koji mu je spontano odobrio sam nadb. Bugnini [„arhitekt“ nove Mise]. Također je važno uočiti kako je Benedikt XVI. ulagao velik trud kako bi naglasio da Crkva ne odbacuje svoju prošlost: izjavljujući kako Misal iz 1962 „s pravnoga stanovišta nikada nije bio dokinut“, manifestirao je jedinstvenost i povezanost koju Crkva želi očuvati. Zapravo, Crkva u svom krilu ne smije dozvoliti preziranje, zaboravljanje ili odricanje od riznica i bogate baštine tradicije rimskog obreda, upravo stoga jer povijesno naslijeđe liturgije Crkve ne smije biti odbačeno, niti sve može biti ustanovljeno ex novo bez amputacije temeljnih dijelova te iste Crkve.

            Još jedan važan aspekt dolazi nam iz iščitavanja povijesne naracije ovog djela: napreci koji su se dogodili tijekom svih ovih godina na polju pastoralnog senzibiliteta za ovu skupinu vjernika, veća posvećenost tim osobama i njihovoj duhovnoj dobrobiti. Zapravo, u početku je zakonodavni okvir bio vrlo ograničen, u obzir je uzimao samo klerikalni svijet, te je pritom praktički ignorirao vjernike laike, smatrajući kako je primarna briga disciplinske naravi: valjalo je kontrolirati potencijalni neposluh novoproglašenom zakonodavnom okviru. S vremenom, situacija je poprimila više pastoralni aspekt, kako bi se izašlo u susret tim vjernicima, što se na kraju odrazilo i na terminologiji koja se rabila: tako se više ne spominje „problem“ svećenika i vjernika koji ostaju privrženi tzv. tridentinskom obredu, već se radije govori kako njegovo očuvanje predstavlja „bogatstvo“.

            Na taj način je stvorena situacija analogna onoj koja je bila sasvim uobičajena kroz tolika mnoga stoljeća, jer moramo imati na umu da sv. Pijo V. nije zabranio uporabu liturgijskih tradicija koje su bile stare barem 200 godina. Mnogi crkveni redovi i biskupije su stoga sačuvali vlastiti obred; kao nadbiskup Toleda, mogao sam živjeti ovu stvarnost s mozarapskim obredom. Motuproprij je preinačio trenutnu situaciju, tako što je razjasnio da bi slavljenje izvanrednog oblika trebalo biti posve uobičajeno, i time što je uklonio sva ograničenja vezana uz broj zainteresiranih vjernika, a usto nije postavio nikakve druge uvjete za sudjelovanje u navedenim misnim slavljima osim onih koji se uobičajeno zahtijevaju prilikom bilo kakvog javnog slavljenja Mise, što je omogućilo širok pristup ovoj ostavštini koja je, premda po zakonu duhovna baština svih vjernika, u praksi ignorirana od velikog dijela istih. U stvari, trenutna ograničenja slavljenju po izvanrednom obliku nisu ništa drugačija od onih koja vrijede za bilo koje drugo slavljenje, u bilo kojem obredu. Oni koji žele u razlikovanju koje motuproprij čini između slavljenja cum i sine populo (sa i bez prisustva vjernika) vidjeti ograničenje izvanrednog obreda, zaboravljaju da niti u misalu kojega je promulgirao Pavao VI. nije dozvoljeno slavljenje cum populo bez prethodnog odobrenja i dogovora s župnikom ili rektorom crkve.

            S druge strane, u motupropriju se izričito razmatra mogućnost da se u celebracijama sine populo spontana prisutnost vjernika dopusti bez ograničenja (taj izraz je izazvao mnogo zajedljivih primjedbi kritičara dokumenta). Na taj način se jednostavno moglo stati na kraj čudnim okolnostima kada je, premda ju je slavio svećenik s potpuno reguliranom kanonskom situacijom, ova Misa ostala zapriječena sudjelovanju vjernika naprosto zbog uporabe obrednog oblika, i to oblika koji je u isto vrijeme bio sasvim priznat od Crkve. Situacija iz 1970-ih – u kojoj su svećenici koji nisu mogli usvojiti novi misal radi lošeg zdravlja, poodmakle dobi i sl., bili osuđeni na to da više nikada ne mogu slaviti Euharistiju bez zajednice, koliko god ona bila malena – također je spriječena. Ta situacija bi se prema današnjem senzibilitetu mogla lako protumačiti kao diskriminatorna. S druge strane, svjesno i namjerno ograničavanje Mise cum populo, kao i sputavanje slavljenja izvanrednog oblika sine populo, proturiječilo bi tekstu i nakanama koncilske konstitucije: „…Kad god obredi … traže zajedničko slavlje s prisutnošću i djelatnim sudjelovanjem vjernikà, neka se strogo naglasi da mu, koliko je to moguće, valja dati prednost pred njihovim pojedinačnim i takoreći privatnim slavljem. (Sacrosanctum Concilium, 27)

            Upravo iz ovog razloga apsolutno je neutemeljena tvrdnja kako se propisi Summorum Pontificuma imaju smatrati kao „napad“ na Koncil; takva izjava pokazuje veliko nepoznavanje samog Koncila, jer je sama činjenica pružanja prilike vjernicima za spoznaju i uvažavanje mnogostrukih blaga liturgije Crkve upravo ono na što je smjerao ovaj veliki skup kada je izjavio: „Slijedeći vjerno predaju, Sveti sabor na kraju izjavljuje da Majka Crkva drži ravnopravnima i jednako časnima sve zakonito priznate obrede te hoće da se oni i dalje čuvaju i na svaki način njeguju.“ (Sacrosanctum Concilium, 4)

            Još jedan aspekt na koji upućuje ovo djelo koje predstavljamo, a od iznimne je važnosti ne ispuštati ga iz vida, jest negativan odjek koji ove unutar-crkvene debate imaju na polju ekumenizma. Usred kontroverzi, prečesto se zaboravlja kako se kritike usmjerene protiv obreda naslijeđenog od rimske tradicije, također odnose i na druge tradicije, prije svega na pravoslavne: gotovo svi liturgijski aspekti koje žestoko napadaju oni koji se protive očuvanju drevnog misala su upravo oni aspekti koji su nam zajednički s istočnom Tradicijom! Suprotno takvima, znakovito je da ovu tvrdnju potvrđuju pozitivne reakcije koje su stigle od pravoslavaca prilikom izdavanja motuproprija. Ovaj dokument na taj način je postao ključni aspekt za „kredibilitet“ ekumenizma upravo stoga jer, prema izrazu predsjednika Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana, kardinala Kurta Kocha „zapravo promiče, ako to možemo tako nazvati, ‘unutar-katolički ekumenizam’ “. Dosljedno tome, možemo reći da premisa ut unum sint (da budu jedno) pretpostavlja ut unum maneant (da ostanu jedno), i to na takav način da, kako to piše kardinal, „propadne li unutar-katolički ekumenizam, katolička liturgijska kontroverza će se preliti i na sam ekumenizam.“

            Benedikt XVI. je sa svojom legislativom pokazao svoju očinsku ljubav i razumijevanje za one koji su posebno privrženi rimskim liturgijskim tradicijama, i koji su time riskirali da postanu, na trajan način crkveno marginalizirani; upravo je na taj način, govoreći o toj problematici, jasno poručio da „nitko nije suvišan u Crkvi“, čime je pokazao senzibilitet koji je anticipirao zabrinutost trenutnog pape Franje, za „egzistencijalne periferije“. Sve ovo nedvojbeno predstavlja snažan signal za razdvojenu braću.

            No, motuproprij je također proizveo fenomen koji je za mnoge zapanjujuć, te predstavlja istinski „znak vremena“: zanimanje koje pobuđuje izvanredni oblik rimskog obreda, i to naročito među mladima koji ga nikad nisu doživjeli kao redovan oblik, a to izražava i žeđ za „jezicima“ koji nisu „isti poput ostalih“, i koji nas pozivaju prema novim, i za mnoge svećenike, nepredvidljivim obzorjima. Otvaranje liturgijske riznice Crkve svim vjernicima omogućilo je otkriće svih blaga ove baštine i onima koji ih i dalje ignoriraju, a s kojima ovaj liturgijski oblik više nego ikad potiče na mnogobrojne svećeničke i redovničke pozive diljem svijeta, voljne za davanje vlastitih života u službu evangelizacije. Ovo se na vrlo konkretan način očitovalo prilikom hodočašća u Rim prošlog studenog [2012.] kao znak zahvalnosti za pet godina motuproprija, koje je okupilo hodočasnike sa svih strana svijeta pod znakovitim motom „Una cum Papa nostro“ (Jedno s našim papom), a sve je to, radi veličine događaja, velike posjećenosti, a iznad svega radi duha koji je inspirirao njegove sudionike, sasvim mjerljiva potvrda koliko je ispravan bio ovaj zakonski okvir, rezultat tolikih desetljeća sazrijevanja. [kardinal Cañizares tom prilikom je u bazilici sv. Petra slavio središnju Misu po izvanrednom obliku]

            Kardinal Cañizares slavi Misu po tradicionalnom rimskom obredu u bazilici sv. Petra ispunjenoj vjernicima prilikom hodočašća "Una cum papa nostro" 2012. g.

            Kardinal Cañizares slavi Misu u bazilici sv. Petra po tradicionalnom obredu prilikom hodočašća “Una cum papa nostro” 2012. g.

            Najsnažniji dojam koji ostaje nakon čitanja ovog djela jest onaj kako pravna struktura koju je utemeljio motuproprij nije sputana time da predstavlja odgovor na vremenski ograničen problem, već naprotiv, ima uporište u nepromjenjivim teološkim i liturgijskim načelima, te tako tvori čvrstu i dobro definiranu pravnu situaciju koja ovaj predmet istovremeno čini neovisnim od općeg mišljenja i samovoljnih odluka. Na ovaj način, dok su za jedne i druge ovaj problem i sporovi koji ga prati godinama okruživali sud o ovom pitanju koje je naposljetku povijesne naravi, Benedikt XVI. se, uzdigavši se iznad „teoretskih“ debata, trudio naglasiti nužnost pronalaska teološke suvislosti, te prije svega postizanja važnih pastoralnih rezultata.

            U stvari, ukoliko iz oba oblika slavljenja jasno izvire jedinstvo Crkve i jednost Otajstva, to može biti samo razlogom za veliku sreću i duboku zahvalnost. Stoga, što se bolje živi liturgija, svaka u svom obliku, s otvorenošću srca koje prevladava isključivost i predrasude, tada će biti moguće živjeti ono „jedinstvo u vjeri, sloboda u obredima, i milosrđe u svima.“

            Povjeravamo Majci Božjoj doba milosti u kojem živimo. Ona će nas voditi Sinu, u koga možemo vjerovati. Upravo će nas On voditi, čak i u nemirnim vremenima, kako bismo mogli nanovo otkriti put vjere i na taj način sve više i sve jasnije prosvijetliti radost i obnovljeni entuzijazam susreta s Kristom. Ovom cilju nedvojbeno će pridonijeti ova knjiga o. Alberta Sorije, O.S.B., veliki plod istraživanja koje će učiniti važnu uslugu liturgijskom pomirenju, te shodno tome, novoj evangelizaciji, te jedinstvu koje svakim danom sve više jača, zbiljsko i učinkovito, u njedrima Crkve. Još jednom izražavam moje iskrene čestitke, i moju najdublju zahvalnost autoru ovog veličanstvenog djela, velike službe koja je inače toliko prikladna sinu svetog Benedikta.

            Antonio Cañizares Llovera

            Kardinal Prefekt Kongregacije za

            Bogoštovlje i sakramentalnu stegu

            U Rimu, 25. srpnja, 2013.

            Na blagdan sv. Jakova apostola, zaštitnika Španjolske

             

            Izvor: blog Rorate Caeli

            960150_516843381716432_1557655612_n

            – Tradicionalna latinska misa u Hrvatskoj –
            svake nedjelje i zapovijedanog blagdana u 11:30
            u crkvi svetog Martina u Zagrebu, Vlaška 36
            (do imenovanja novog celebranta
            redovite Mise do daljnjega nema)

            To je sveta Misa prema tradicionalnom rimskom obredu kako je služena u gotovo nepromijenjenom obliku još od vremena pape sv. Grgura Velikog (VI. st.), s time da je svoj konačni oblik dobila u XVI. st., kada je nakon svršetka Tridentskog koncila (1545.-1563.) kodificirana od strane pape sv. Pija V. Sve do liturgijskih promjena nakon završetka Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), ovo je bio najrašireniji obred u Katoličkoj crkvi diljem svijeta. Osim same svete Mise, tradicionalna liturgija uključuje i pripadajuće tradicionalne oblike sakramenata, blagoslova i dr.

            Tradicionalna latinska Misa se i nakon uvođenja novog obreda Mise služila diljem svijeta (uz ograničenja), a novi procvat doživljava nakon dokumenta pape Benedikta XVI. „Summorum Pontificum“ iz 2007., koji je otklonio brojne nedoumice i zapreke u vezi slavljenja ovog obreda svete Mise, te potvrdio da tradicionalni rimski obred nikada nije bio ukinut.

            Časni tradicionalni rimski obred stoljećima je predstavljao srce i dušu nekoć katoličke Europe, a ujedno je predstavljao duhovnu okrepu kojom su se hranile rijeke svetaca diljem svijeta. Tradicionalna Misa svakom katoliku pruža priliku da na jedinstven način uđe u bezvremensko zajedništvo s duhovnim velikanima koji su od te Mise živjeli, poput sv. Dominika Savija, sv. Tereze iz Lisieuxa, ili našeg bl. Ivana Merza. Tu istu Misu služili su bezbrojni sveti svećenici poput sv. Ignacija Loyole, sv. Franje Saleškog, a među njima i mnogi hrvatski sinovi: sv. Marko Križevčanin, sv. Leopold Mandić,  bl. Miroslav Bulešić i bl. Alojzije Stepinac.

            Stoga je tom svetom tradicionalnom rimskom obredu, kako kaže papa Benedikt XVI.: „zbog njegove časne i drevne uporabe potrebno iskazivati dužno poštovanje.“ (Summorum Pontificum, čl. 1). Također je naglasio: „Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim.“ (Popratno pismo uz Summorum Pontificum).

            U Hrvatskoj se, nakon više od četrdeset godina prekida, tradicionalna Misa počela služiti redovno i javno u Zagrebu od 21. veljače 2011.

            RAZLIKE U ODNOSU NA NOVI OBRED MISE

            Struktura Mise vrlo je slična onoj koju poznajete, ali ima nekih bitnih razlika. Možemo istaknuti one najočitije:

            • tradicionalna Misa služi se na latinskom jeziku (u Hrvatskoj se po posebnoj papinskoj povlastici do 2. vatikanskog sabora koristio i staroslavenski jezik). Poslanica i Evanđelje čitaju se na narodnom jeziku (dakako, i propovijed).
            • svećenik je okrenut u istom smjeru kao i narod („prema oltaru“), iako se više puta tijekom Mise okreće (kako bi pozvao narod na molitvu, ili im dao blagoslov).
            • mnoge molitve, a posebno središnju, euharistijsku molitvu svećenik govori potiho. Općenito, molitve su uglavnom dulje i bogatije.
            • u tradicionalnoj Misi najvećim dijelom ministrant odgovara u ime naroda (ako želite odgovarati, činite to potiho, u skladu s ministrantom).
            • Pričest se prima isključivo na jezik, klečeći (ili stojeći ako je osoba spriječena zbog npr. bolesti ili starosti).

            Navedimo još neke razlike:

            • svećenicima nije dozvoljeno samovoljno improviziranje, uredbe Misala strogo propisuju što i kakvom jačinom glasa svećenik treba govoriti te kakve geste treba pri tome činiti.
            • tradicionalna Misa podijeljena je na dva dijela: Misa katekumena i Misa vjernika.
            • uvodni obred obavlja se ispred oltara i duži je nego u novoj Misi.
            • čitanja su najčešće kraća i prate jednogodišnji ciklus, prije Evanđelja čita se jedno čitanje.
            • Poslanicu čita svećenik ili ministrant.
            • čak i tijekom svečane pjevane Mise, postoje razdoblja potpune šutnje, kako bi se omogućilo razmatranje misnih otajstava u svetoj tišini.
            • u tradicionalnoj Misi pjeva se isključivo sakralna glazba, odnosno gregorijanski napjevi, polifonija i odgovarajući pučki napjevi. Od instrumentalne pratnje dozvoljene su samo orgulje.
            • više se kleči: od početka Mise do Slave, te od Svet do kraja euharistijske molitve, od Jaganjče Božji do molitve nakon pričesti te za blagoslov. Iz poštovanja, treba pokleknuti na riječi kojima se spominjemo Gospodinova Utjelovljenja za vrijeme Vjerovanja i Posljednjeg Evanđelja.
            • osim Mise, postoje i važne razlike u tradicionalnim sakramentalnim obredima, koji su nakon liturgijske reforme znatno skraćeni.

            Čega nema u tradicionalnoj Misi?

            • nema koncelebracije, ministrantica, laika izvanrednih djelitelja Pričesti, kao ni podjeljivanja Pričesti na ruku.

            Kako se ponašati na tradicionalnoj Misi?

            • iz poštovanja, u crkvi prije i poslije Mise treba vladati sveta tišina.
            • svi prisutni u crkvi trebaju biti pristojno odjeveni.
            • iako nije obvezno, pohvalno je da žene (prema crkvenoj predaji) u crkvi imaju pokrivene glave.

            STUPNJEVI TRADICIONALNE MISE

            Tradicionalnu Misu možemo razlikovati prema stupnju vanjske svečanosti:

            • Tiha Misa (lat. Missa lecta): ona koju misnik govori, bez pjevanja. Pjevaju li se pod ovom Misom misne pjesme, tada se zove tiha Misa s pjevanjem. Svećenika poslužuje jedan ili dva ministranta.
            • Pjevana Misa (lat. Missa cantata): ona u kojoj misnik pjeva neke dijelove, a pjevači mu odgovaraju. Kod pjevane Mise ministriraju dva akolita (ministranti sa svijećama), ceremonijar i kadioničar. Kod svečanijih slavlja mogu sudjelovati i svjetlonoše.
            • Svečana pjevana Misa (lat. Missa solemnis): ona u kojoj misnika dvore barem đakon i subđakon (uz druge poslužitelje), većina Mise se pjeva, a kadi se tamjanom. Svečana Misa se smatra normativnom, jer se u nižim stupnjevima (npr. tihoj Misi) oduzimaju pojedini elementi, poput kađenja, pjevanja i dr.
            • Pontifikalna Misa (lat. Missa pontificalis): svečana Misa koju služi biskup, a dvore ga đakon i subđakon, ceremonijar, kadioničar i drugi poslužitelji. Najsvečaniji oblik pontifikalne Mise je svakako svečana papinska Misa.
            Pontifikalna (papinska) Misa sv. Ivana XXIII.

            Pontifikalna (papinska) Misa sv. Ivana XXIII.

            GDJE MOGU SAZNATI VIŠE?

            Što se tiče ove stranice, ako do sada niste imali nikakvog iskustva s tradicionalnom Misom, preporučujemo vam da proučite jednostavan vodič pod nazivom “Za posjetitelje Tradicionalne latinske mise”, koji se nalazi u prvom dijelu stranice, naslovljenom “Sve o tradicionalnom rimskom obredu”. Također, bilo bi korisno pogledati “Najčešća pitanja i odgovore”. Ako ste više vizualni tip osobe, možda bi bilo najbolje da prvo pogledate nekoliko kratkih filmića u “Video” sekciji.

            Dakako, najviše i najbrže ćete naučiti pođete li sami na Tradicionalnu latinsku misu.

            10 MALIH SAVJETA ZA POČETNIKE

            1. Ako ste novopridošlica na ovom obliku rimskog obreda, prvo morate shvatiti kako vas ste na nju pozvani od samoga Boga, preko obilne milosti kojom vas je potaknuo da dođete. Otkrit će vam mnogo toga dok budete nazočili ovoj Misi, premda ćete se u prvih nekoliko navrata možda katkad osjećati čudno, zbunjeno ili čak potpuno izgubljeno. Nemojte odustajati, jer će vam možda trebati čak šest ili sedam pokušaja dok stvari polako ne sjednu na svoje mjesto. Zamolite Duha Svetoga da vas vodi. Duhovni plodovi koje ćete pritom steći će vas zadiviti.
            2. Ako možete, nabavite primjerak misala za tradicionalni rimski obred, ili se za početak poslužite priručnim misalčićem koji će vam biti dostupan u crkvi. Misal će vam s vremenom biti od velike pomoći. Ako se ne snalazite s misalom, jednostavno zamolite nekog iskusnijeg da vas uputi. Iako će vam u crkvi biti dostupni listići s misnim tekstovima, prednost cjelovitog Rimskog misala jest u tome da ćete ne samo lakše pratiti Misu, već ćete moći dobro proučiti misne proprije (promjenjive dijelove misnih tekstova).
            3. Nemojte se odviše zabrinjavati oko toga hoćete li u početku moći držati korak sa svećenikom. Velik dio Tradicionalne latinske mise svećenik moli potiho, zato jer dio judeo-kršćanskog liturgijskog naslijeđa uključuje sveta otajstva koja svećenik moli tihim glasom. Upravo ovi tihi dijelovi Tradicionalne latinske mise predstavljaju lijepu prigodu za razmatranje velikih otajstava Žrtve Križa (participatio actuosa). Nakon što nekoliko puta budete sudjelovali na Misi, bit će vam mnogo lakše pratiti svećenikov tempo. U međuvremenu, pokušajte iz listića ili misala pročitati prijevode tekstova usporedo s latinskima, te ih pomno razmotrite.
            4. Također, bilo bi dobro da jednostavno promatrate svete čine svećenika i ministranata dok dublje promišljate o njihovom značenju. Bogatstvo izvanrednog oblika Rimskog obreda sastoji se od vizualnih, čujnih i kinestetskih iskustava koja su namijenjena tome da vas što više približe u jedinstvo s Bogom. Jezik ljubavi nije puki govor, niti zahtijeva od vas neku veliku količinu aktivnosti kako biste proniknuli u njeno značenje.
            5. Na tradicionalnoj Misi mnogo se češće ustaje, kleči i sjeda nego na redovnom obredu. Ako niste sigurni što vam je činiti u određenom trenutku, jednostavno pratite upute iz misala i pratite kretnje drugih.
            6. Dok ne steknete malo iskustva, u misalčiću ćete naći upute o pravilnom izgovoru odgovora puka na latinskom, a ako se ne možete snaći, bez bojazni zamolite nekog iskusnijeg da vam pomogne. No, latinski jezik nije pretjerano kompliciran, a naročito ova pojednostavljena varijanta koja se rabi u crkvenim službama. Usto, ako ste poznavatelj engleskog jezika, to će vam još više olakšati posao, jer gotovo 40 % riječi iz engleskog jezika ima svoj korijen u latinskom. Dakako, pomoći će vam i dostupni usporedni latinsko-hrvatski tekstovi.
            7. Svećenik će na oltaru navijestiti Poslanicu i Evanđelje, dok će puk izgovarati pripadajuće odgovore na latinskom. Nakon toga će svećenik doći do ambona gdje će ih pročitati na narodnom jeziku, nakon čega će uslijediti propovijed.
            8. Za razliku od Novus Orda (redovnog obreda), molitvu Pater Noster (Oče naš) izgovara sam svećenik. Puk zajedno s ministrantima odgovara posljednjom rečenicom molitve: sed libéra nos a malo (nego izbavi nas od zla).
            9. U ovom obredu Sveta Pričest se prima klečeći na jezik, a ne na ruku. Dakako, ljudi koji imaju nekih zdravstvenih tegoba, ili imaju bilo kakav fizički hendikep, Pričest će primiti stojeći ili sjedeći. Za razliku od redovnog obreda, pričesnik ne odgovara s “Amen” prije primanja Hostije. Svakako se upoznajte s riječima izvanredno lijepog blagoslova koji će vam svećenik dati dok čini znak križa s Hostijom i stavlja ju na vaš jezik. Na hrvatskom glasi ovako: Tijelo Gospodina našega Isusa Krista sačuvalo dušu tvoju za život vječni. Amen.
            10. Nakon svršetka (tihe) Mise, svećenik obično predvodi puk u moljenju Leoninskih molitava. Te molitve propisao je papa Lav XIII. (za obraćenje Rusije), koji je napisao i molitvu sv. Mihaelu arhanđelu, a dodatno su ih proširili pape Pijo XI. i XII. Ove molitve nakon tihe Mise su se molile preko osamdeset godina, no nakon Drugog vatikanskog sabora su postale opcionalne, pa su tako gotovo svugdje odbačene. Leoninske molitve se najčešće izgovaraju na narodnom jeziku, iako se mogu moliti i na latinskom.