Vlč. Claude Barthe iskusni je veteran predsummorumskog „liturgijskog rata“, koji je ponovno rasplamsao papa Franjo svojim dekretom „Traditionis Custodes“. S obzirom da živi u Parizu, vlč. Barthe bio je i glavni kapelan za hodočašća Summorum Pontificum koja su u prošlom desetljeću omogućila tisućama tradicionalno usmjerenih katolika da mole i prisustvuju svetoj Misi po tradicionalnom rimskom obredu u bazilici svetog Petra.
Vlč. Barthu su stoga poznati svi akteri uključeni u odluku koja je vodila do papinog edikta usmjerenog protiv tradicionalne Mise. Otkriva nam (a to potvrđuju i drugi izvori) da su talijanski biskupi, uz par talijanskih kurijalnih kardinala, bili izvor i pokretačka snaga iza ovog dokumenta.
Pomolimo se.
Intervju s Vlč. Claudeom Barthom
„Traditionis Custodes: Novi liturgijski rat“
Motuproprijem Traditionis Custodes objavljenim 16. srpnja 2021., papa Franjo „srušio“ je motuproprij Summorum Pontificum svog prethodnika Benedikta XVI. (izdan 7.7.2007.) i time drastično ograničio slavljenje tradicionalne Mise.
Oče, već neko vrijeme kolale su glasine o ovom motupropriju, koji je praktički poništio motuproprij pape Benedikta iz 2007. Jeste li očekivali da će biti izdan tako brzo, 16. srpnja?
Nitko od nas nije bio posve siguran. Kolale su razne glasine. U Rimu se govorkalo o kolovozu, dok su drugi upozoravali na mnogo brže objavljivanje dokumenta. Pokazalo se da su oni drugi bili u pravu. Mora se priznati da je Državno tajništvo Svete Stolice, koje je bilo na čelu svega toga, bilo iznimno diskretno.
Činilo se da nedavni događaji upućuju na moguću popustljivost – poput riječi kardinala Gambettija, nadsvećenika bazilike sv. Petra, koji se pozvao na motuproprij Summorum Pontificum u nedavnom intervjuu Vatican Newsu. Jesu li ova nadanja bila neutemeljena?
Ne znam što je kardinal Gambetti učinio ili rekao papi, no sigurno je da su postojali zahtjevi odgode ovoga dokumenta, kako se ne bi pokrenuo novi liturgijski rat u Crkvi. Neki kažu da je osobito kardinal Ladaria, prefekt Kongregacije za nauk vjere zadržavao izdavanje ovog dokumenta koliko god je mogao, a nije bio jedini. Na kraju, odluku je donio papa Franjo i svi oni koji su lobirali za izdavanje tog dokumenta, naročito državni tajnik, kardinal Parolin, njegov zamjenik – kardinal Peña Parra, kardinal Versaldi i svi drugi koji su bili uključeni, odnosno oni koji su sudjelovali u ovim međudikasterijskim sastancima (sastancima prefekata uključenih kongregacija: za nauk vjere, klera, biskupa i Državnog tajništva) i koji su dugo radili na ovom dokumentu.
Kako su pristalice Franjinog motuproprija odnijele pobjedu?
Bilo je dovoljno nagovoriti papu! On ima moć suprotstaviti se svakome… U ovom slučaju, najveća lobistička grupa unutar Talijanske biskupske konferencije bila je veliki protivnik Summorum Potnificuma, ponajviše zbog toga jer su u Italiji, kasnije nego Francuskoj, mladi svećenici počeli slaviti tradicionalnu Misu i usvajati tradicionalnije ideje. Uočili su „tradicionalizaciju“ u bogoslovijama, što ih je jako zabrinulo. Pojavila se velika zabrinutost u Kuriji, kod ljudi poput kardinala Parolina, kardinala Stelle u Kongregaciji za kler, i nekih drugih.
Koji su bili njihovi argumenti za propitkivanje dokumenta pape Benedikta?
Jasno su izloženi u popratnom pismu. Mogu se naći i na blogu Andrea Grilla, laičkog profesora liturgike na Papinskom učilištu Sant’ Anselmo koji je bio izuzetno neprijateljski raspoložen prema Summorum Pontificumu. Njegova je ideja, a preuzeli su je papa i autori nedavnog motuproprija, da tradicionalna Misa predstavlja stanje crkvenog nauka prije Drugog vatikanskog koncila, a nova Misa predstavlja nauk samog Koncila – nešto što nam je već otprije bilo poznato. Stoga više nije potrebno da tradicionalna Misa bude pravo, već se ona samo mora tolerirati, a čak i ta tolerancija dozvoljava se vjernicima laicima i svećenicima samo zato da im to pomogne u postupnom prelasku na novu Misu.
Dakle, glavni razlog je doktrinarne naravi?
Da, i jako važno je to istaknuti i biti svjestan toga, jer premda paradoksalno, sve to je vrlo providonosno. Dakako, to je ujedno i jako bolno. Priječit će širenje tradicionalne Mise. Pokrenut će nove progone. No s druge strane, upire na bolnu ranu, a to je doktrinarni status Drugog vatikanskog, koji nikada nije razriješen.
Kakav će utjecaj ovaj motuproprij imati na Ecclesia Dei zajednice – ako ih sada uopće možemo tako zvati?
Pogodit će ih. I one su zasigurno na nišanu. Dokument to jasno kaže, papino pismo to odaje na vrlo ciničan način. To je pitanje uništenja tradicionalnog slavlja svete Mise tako što će se osigurati da neće biti više svećenika koji će je slaviti. Ove zajednice su posebno na meti jer su „tvornice“ takvih svećenika, poput Svećeničkog bratstva sv. Pija X, koje je u početku bilo usamljeno u toj zadaći. Stoga te ustanove više nisu pod nadležnošću Papinskog vijeća Ecclesia Dei, koje više ne postoji, niti pod nadležnošću Kongregacije za nauk vjere, koje se prema njima postavljalo relativno zaštitnički, već su sada pod nadležnošću Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Oduzet im je njihov status družbe papinskog prava. Ovu kongregaciju predvodi kardinal Braz de Aviz, koji je posve na liniji pape Franje i nastojat će oko toga da dovede stvari u red. Na primjer, poduzimat će kanonske vizitacije bogoslovija kako bi se uvjerili da je ono što se tamo uči u suglasju s Drugim vatikanskim i kako bi osigurali da se i tamo uči i slavi nova liturgija. Ukratko: njihov cilj bit će obeshrabrivanje poziva. Kada se budemo požalili da će na taj način presušiti svećenički pozivi ovih ustanova, odgovorit će: „Ali mi i ne želimo te ljude, beskorisni su.“ (To je bio stvarni odgovor jedne osobe koju neću imenovati!)
Za njih je dakle, dobrobit duša manje važna?
Ustvari, da. Za njih, dobrobit duša jednaka je Drugom vatikanskom koncilu. Radije neće imati svećenike nego da imaju svećenike za koje smatraju da su loši. Užasno je to – čak i đavolsko. Mora se to reći: Ovaj pontifikat napada svako mjesto gdje dolazi do obnove svećeništva. Jedan primjer toga su Franjevci Bezgrješne, ali ima i mnogo drugih.
Ustvari, motuproprij Benedikta XVI. nikad nije bio potpuno primijenjen, ali ipak je dopustio primjenu motuproprija Ivana Pavla II. S Franjom, sada se vraćamo u situaciju iz 1970-ih, u razdoblje neposredno nakon Koncila?
Zaboravili smo kako je grozno bilo proživljavati to razdoblje. Sada je drugačije u smislu da je prošlo 50 godina, pa su i progonitelji mnogo slabiji nego su bili u to vrijeme. Koncilijarna Crkva je jako bolesna, na nekim mjestima ona umire, kao u mnogim francuskim biskupijama. Više nema ljudstva, naročito svećenika.
Naprimjer, hoćemo li se vratiti na one grozne situacije iz 1970-ih, kada su se sistematski odbijali zahtjevi za tradicionalnim sprovodnim Misama?
U teoriji, da. Ovaj motuproprij ne govori o tome, ali spominje zabranjene stvari, a to nije jedna od njih. Za nekoliko dana ću u Provansi predvoditi sprovod po tradicionalnom obredu. Teoretski, to bi mi se moglo zabraniti. Ista stvar vrijedi i za vjenčanje u rujnu.
Čak i ako tražite dozvolu?
Dozvole tražimo za Mise sa skupinama vjernika. Općenito je bolje ne ispitivati previše za razjašnjenja, nego jednostavno to učiniti…
Što će se dogoditi s ovlaštenjima koje je sam papa Franjo dao svećenicima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. za slavljenje ženidbi i sprovoda u župama? Nije li to kontradiktorno?
Tu nije došlo do promjene! Tako je, tu svjedočimo kontradikciji… No, hoće li i dalje imati pravo slaviti javno u župama? Ponavljam: u ovom trenutku bolje je ne kopati previše po tim pitanjima. Svatko bi trebao to protumačiti sam ili ostaviti svom biskupu da to protumači, umjesto da ide u neke sitne detalje.
Kakvu reakciju biskupa očekujete? Mislim na nadbiskupa Ferraru, koga ne možemo smatrati konzervativcem, koji je oformio personalnu župu za vjernike izvanrednog oblika 15 dana prije nego je papa najavio ovaj dokument. Očekujete li ovakvu reakciju?
Slučaj iz Ferrare u mnogome je jako zanimljiv. Pokazuje neovisnost „ljevičarskih“ biskupa od pape Franje. U Italiji, kao i u Kuriji, ljudi se distanciraju od ovog pape. Osjećaju da je pri kraju svoje karijere i već razmišljaju o budućnosti. Nalaze da je sadašnja crkvena vlast kaotična, pa žele nešto ozbiljnije i mnogo istinski liberalnije. Što se tiče biskupa Ferrare, tu je stvar jasna: svjestan dokumenta i znajući da se više neće dozvoliti uspostava personalnih župa, smjesta je uspostavio jednu: to je sjajno!
Što mislite, kakva će biti reakcija francuskih biskupa?
Njihova reakcija će varirati. Neki će iskoristiti papin tekst kako bi što više ugnjetavali. Drugi će naprosto biti realistični, pa neće htjeti potpaljivati požare u vlastitom domu. Mislim tu na biskupa Versaillesa, koji je baš objavio priopćenje koje je pomalo teško protumačiti, no čini se da kaže kako se zasad ništa neće dogoditi. Postoje i drugi koji su nesumnjivo skloni ovom tradicionalnom životu u njihovim biskupijama, premda sami i ne dijele iste sklonosti. Oni će se ukopati, kupovati vrijeme…
Kada bi se htjeli oduprijeti, mogli bi to učiniti, čak i crkvenopravno: Kan. 87 – § 1. kaže da: „Dijecezanski biskup može vjernicima, kad god smatra da to pridonosi njihovu duhovnom dobru, dati oprost od stegovnih zakona, kako općih tako i krajevnih, koje je vrhovna crkvena vlast donijela za njegovo područje ili za njegove podložnike.“ Ovo otvara brojne mogućnosti. Biskup i dalje treba željeti djelovati. Sada, sasvim suprotno od onoga što slušamo o sinodalnosti, zapravo djeluje samo u jednom smjeru, u korist biskupa koji misle poput pape. No kad to nije slučaj… Sjetim se riječi nadbiskupa Rochea, novog prefekta Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, koji je nedavno vrlo izričito rekao – i to s osmijehom na usnama: „Uništit ćemo Summorum Pontificum. Liturgijska moć bit će dana biskupima… ali ne konzervativnim biskupima!“
Sv. Pio V. eksplicitno je izjavio da se ova Misa ne može biti ukinuta, Pavao VI. ju je zabranio, Benedikt XVI. ponovno uspostavio, a Franjo ponovno priželjkuje njezin nestanak: kako se crkvene odluke uopće mogu ozbiljno shvaćati pod ovim uvjetima?
U pravu ste. Moramo iznova proučiti tekst dokumenta Quo Primum i upravo ono što sv. Pio V. kaže, a to je da nitko ne može spriječiti svećenika da slavi ovu Misu, bez obzira na to gdje on bio u Crkvi, kako bi ga se prisililo da Misu slavi po nekom od partikularnih obreda (lionskom, itd.)…
Nismo li mi u određenom smislu upravo u toj situaciji?
Na određeni način, doista jesmo. Kada je Pavao VI. ukinuo Misu sv. Pija V. (jer ona jest bila ukinuta, to se mora reći, i to s pravom ističe Jean Madiran), ta Misa je bila skoro do najsitnijeg detalja identična onoj iz jedanaestog stoljeća. Benedikt XVI. u Summorum Pontificumu kaže da nikada nije bila ukinuta. Zatim ju Franjo ponovno ukida… To baš i ne zvuči jako ozbiljno.
Vraćamo se činjenici da su u Crkvi dozvoljeni svi eksperimenti, uključujući i blagoslov homoseksualnih parova (što Crkva zabranjuje), osim „eksperimenta Tradicije“, kako je to običavao nazivati nadbiskup Lefebvre…
Sve je dopušteno, crkveni ljudi mogu ispovijedati bilo kakve hereze i dalje će zadržati svoje crkvene „osobne iskaznice“ – osim onih koji slave ili prisustvuju tradicionalnoj Misi. Ne, njih sam papa optužuje da razdiru jedinstvo Crkve.
Kad podvučemo crtu, mržnja na tradicionalnu Misu ima doktrinarno utemeljenje?
Apsolutno. Upravo mržnja na tridentinsku ekleziologiju, na sve što ova Misa predstavlja iz perspektive euharistijskog nauka, kao i nauka Crkve.
Oče, pošto smo vas često spominjali kao kapelana hodočašća Summorum Pontificum, prava ste osoba za odgovor na ovo pitanje. Ima li ovo hodočašće svjetlu budućnost?
Tko zna? Pričekajmo i vidimo!
