Prije nešto manje od dva tjedna. točnije od 22.-26. listopada Hrvatsku je po prvi posjetio uzoriti kardinal Raymond Leo Burke (od svjetovnih medija sasvim nepravedno okarakteriziran kao “kontroverzan” – iako smo se već nakon 5 minuta provedenih s njime mogli uvjeriti kako je ovaj blagi i ponizni kardinal kontroverzan jedino u onoj mjeri u kojoj je to bio i naš Gospodin), kako bi promovirao hrvatsko izdanje svoje knjige o Presvetoj Euharistiji “I Božja Ljubav Tijelom postala” u izdanju nakladnika “Sofijina kuća”. Tom prigodom je u Zagrebu slavio svetu Misu po novom obredu (nažalost, slavljenje Mise po tradicionalnom obredu bilo mu je zabranjeno). O tome više možete pročitati ovdje i ovdje. Moramo biti iskreni i priznati da je kardinal u Zagrebu naišao na neočekivano hladan prijem (koji je povremeno graničio, a katkada čak i prelazio granicu dobrog ukusa i kršćanske bratske ljubavi, o čemu se brzo pročulo i izvan granica Lijepe naše). Bez pretjerane patetike, teško je bilo ne povući paralelu s riječima Ivanovog Evanđelja (1,11): “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše”. Unatoč svemu, kardinal se nije žalio na svoj tretman niti na svoje domaćine, nije htio da to postane naglasak njegovog posjeta (niti bismo to mi željeli), cijelo vrijeme je zadržao vedrinu i pristupačnost, pa je iskoristio ove okolnosti za pastirsku dužnost, provodeći vrijeme u druženju s vjernicima, snažeći ih u vjeri i istini, (svojom blagošću i beskonačnom strpljivošću mnogo puta nas je podsjetio na pokojnog Stanislava Vitkovića) a kao vjeran sin, nije propustio posjetiti svoju majku na Kamenitim vratima i u spokoju bistričkog svetišta. Usto, znao je da ga u zagrebačkoj katedrali čeka jedan kardinal na čije gostoprimstvo uvijek može računati. Onaj kardinal koji je i sam doživio mnoge progone, a koji vjerojatno nije mogao ni sanjati da će jednoga dana njegova subraća zabranjivati (ili smatrati opasnom) istu onu svetu misnu Žrtvu koju je do posljednjeg daha tako pobožno slavio. Taj donekle gorak okus iz Zagreba ispravio je svojom gostoljubivošću splitski nadbiskup, preuzvišeni Marin Barišić. Kardinal Burke se osim toga mogao i nadahnuti na srcu marijanske pobožnosti Juga, posjetivši Gospu Sinjsku i tamošnje franjevce, a usto je i molio s pripadnicima hvalevrijedne inicijative 40 dana za život. U drevnoj splitskoj katedrali svetog Dujma kardinal je u zajedništvu s mjesnim ordinarijem i mnogobrojnim svećenicima 25. listopada 2016. slavio svetu Misu po redovnom obredu. Ovdje vam donosimo cijelu homiliju s te Mise, u kojoj se osvrnuo na vezivno tkivo Crkve – sveti ženidbeni vez. Bez ikakvog pretjerivanja, možemo istaknuti da bi se sadržaj ove jednostavne, ali vrlo sadržajne homilije mogao čitati u sklopu zaručničkih tečaja. Kardinal Burke na vrlo jasan i nedvosmislen način progovara o biti kršćanske ženidbe – povezanosti s Bogom, (kako je to običavao govoriti sluga Božji Fulton Sheen, “za brak je potrebno troje”). Poslušajmo sada kardinalovu homiliju:
Homilija uzoritog kardinala Raymonda Lea Burkea iz splitske katedrale (25.10.2016.)
Utorak u tridesetom tjednu kroz godinu: Ef 5, 21-33; Lk 13, 18-21
Hvaljen Isus i Marija!
Izražavam svoju najdublju zahvalnost preuzvišenom nadbiskupu Marinu Barišiću na njegovoj toploj dobrodošlici tijekom mog prvog posjeta Hrvatskoj, a naročito na pozivu da danas slavim svetu Misu u ovoj povijesnoj i prekrasnoj katedrali svetoga Dujma. Zahvaljujem se rektoru crkve i njegovim suradnicima na svemu što su učinili za pripravu slavlja ove svete Mise. Uzevši u obzir bogatu povijest ove drevne katedrale, zahvaljujem Bogu na evangelizaciji Hrvatske i na svemu što je Hrvatska učinila, i još uvijek čini u novoj evangelizaciji unutar Crkve, ali i diljem cijeloga svijeta. Današnju svetu Misu prikazujem za hrvatski narod, a iznad svega za vjernike Splitske nadbiskupije, povjeravajući pritom sve vaše nakane zagovoru Blažene Djevice Marije i svetog Dujma, svetaca zaštitnika vašega grada i ove katedralne crkve.
Uz pomoć prispodoba o Kraljevstvu nebeskom, od kojih smo dvije čuli u današnjem Evanđelju, Gospodin nam naglašava veliko otajstvo Božje ljubavi prema nama, koje najsavršenije spoznajemo u Gospodinovoj prisutnosti za nas u Crkvi. Razmatrajući o stvarnostima našega života u Kristu unutar Crkve, prepoznajemo plodnost Božje ljubavi prema nama, koja nalikuje gorušičinom zrnu. Jednom posađena u nas na krštenju, razvija se u veliko stablo, sukladno našem odgovoru na naš životni poziv.[1] Naša vjera je također poput malo kvasca koji se meće u našu dušu prilikom krštenja, a njime se po našem rastu u kršćanskom životu, čitavo tijesto cijeloga našega života uzdiže.[2]
Današnje čitanje iz Pavlove poslanice Efežanima poziva nas da na posebno promislimo o Kristovoj milosti koja djeluje u životima onih koji su pozvani na bračni život, kod kojih krsna milost doseže svoju puninu u pozivu na svetu ženidbu. Ustvari, u samom središtu spasenja po kojem je naš Gospodin Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, došao na ovaj svijet, leži davanje Božanske ljubavi onima koji su pozvani na bračni život. Prvo čudo našega Gospodina Isusa Krista, prvi znak kojim je otkrio veliko otajstvo Božjega dolaska među nas kako bi s nama zauvijek prebivao, izveo je na dobrobit mladog bračnog para u Kani Galilejskoj.[3] Svojim naukom i svojim djelima, Krist je razjasnio kako je poziv i misija onih pozvanih na bračni život da budu temelj života Crkve, njegovog živućeg Tijela, prva stanica u životu Crkve. Novi dom, stvoren bračnom zajednicom muškarca i žene, s pravom se naziva „kućnom Crkvom“, odnosno Crkvom unutar vlastitoga doma.[4]
Od postanka svijeta, Bog Otac je okrunio svoje stvarateljsko djelo stvorivši čovjeka, muškarca i ženu, na svoju sliku i priliku, te je istovremeno ustanovio bračnu zajednicu kao udioništvo muškarca i žene u svojoj vjernoj, trajnoj i životvornoj ljubavi. Bog je stvorio muškarca i ženu kako bi ih vezao jedno uz drugo u isključivom i neraskidivom savezu kojega je okrunio darom novoga ljudskog života, jedinim zemaljskim oblikom života koji je stvorio na svoju sliku i priliku. Riječima izvještaja o stvaranju:
Bračnim vezom, muškarac i žena postaju naravni sakrament Božje isključive, trajne i plodonosne ljubavi prema čitavom ljudskom rodu.
Kada su neki farizeji pokušali prevariti našega Gospodina po pitanju razvoda, odgovorio im je jasno i neustrašivo. Pozivajući se na Božji naum za muškarca i ženu još od trenutka stvaranja, citirajući pritom riječi o braku iz izvještaja o stvaranju, izjavio je:
Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.[6]
Sveti Pavao u svom nauku o ženidbi citira te iste riječi Knjige postanka, podsjećajući nas da je ženidba sakrament, izvorno i povlašteno mjesto susreta s Kristom koji živi za nas u njegovoj Crkvi. Naučavajući o isključivoj, doživotnoj i prokreativnoj bračnoj zajednici muškarca i žene, on zaključuje: „Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.“[7]
Kršćanski dom, brakom formiran, prema čudesnom Božjem spasiteljskom naumu je sigurno utočište u kome se novi ljudski život bezuvjetno pozdravlja, štiti i njeguje. Po ljubavi svojih roditelja, djeca po prvi puta uče ljubiti Boga i svoje bližnje, onako kako ih Krist ljubi. „Riječ Kristova“[8] prebiva u kršćanskom domu. Roditelji i djeca su pozvani da kršćanskom ljubavlju oblikuju svoje svakodnevne živote, prakticirajući kreposti koje sv. Pavao opisuje u svom hvalospjevu ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima.[9] Upravo se u vlastitom domu djeca odgajaju za spoznavanje Božje volje, naročito u odnosu na njihov životni poziv, i na prihvaćanje Božje volje svim svojim srcem. Ustvari, vjerna, ustrajna i plodonosna ljubav, koja je oblik braka i obiteljskog života, treba biti oblik svakoga životnoga poziva.
Milošću sakramenta svete ženidbe, supružnici ulaze u novi zajednički život kao „jedno tijelo“ koje je u Kristu začeto, u Kristu živi i u Kristu ostaje sve dok ih Bog ne pozove k Sebi. Na taj način supružnici ispunjavaju prvu i najvažniju odgovornost svoga poziva: pomažu jedno drugome kako bi svakoga dana bili pripravni susresti našega Gospodina, kako u smrtnom času, tako i o Posljednjem danu. Nastojeći svakoga dana oko međusobnog spasenja, ispunjavaju svoj najplemenitiji poziv i tako postaju učinkovitim svjedocima Krista koji živi u svijetu, pomažući drugima da se okrenu Kristu, jer jedino u Njemu leži naše spasenje.
Uzvišeni poziv bračne ljubavi u Kristu znači nositi križ zajedno s Kristom, i slijediti Ga na putu čiste i nesebične ljubavi. Na dan svoje ženidbe, supružnici obećavaju jedno drugom „vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“[10] Naše, potpuno sekularizirano društvo zapravo nam govori da takva ljubav nije moguća, da je ona puki san koji nema temelja u stvarnosti, ili da je ona ideal kojem možemo težiti, ali ga u stvarnosti ne možemo postići. No kada padnemo u iskušenje da posumnjamo u snagu milosti svete ženidbene veze, moramo se sjetiti da je sam Krist učinio supružnike „jednim tijelom“[11],da je Krist uvijek s njima, i da u ovom svijetu nema ničega stvarnijeg od Njegove ljubavi koja živo djeluje u njihovom braku.
Gospodin nam sada sakramentalno uprisutnjuje svoju kalvarijsku Žrtvu i njene neprispodobive plodove: Njegovo Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo kao nebeski kruh našeg zemaljskog hodočašća. Jedno u srcu s Bezgrješnim Srcem Marijinim, podignimo naša srca i položimo ih u Njegovo euharistijsko Srce za naš spas i za spas svijeta. Kako nam se Gospodin potpuno predaje u Crkvi, i naročito po svojoj euharistijskoj Žrtvi, prepoznajmo u Njemu puninu Božje neizmjerne i neprekidne ljubavi prema nama, i predajmo se potpuno Njemu i u Njemu, našim bližnjima, a naročito onim bližnjima koji su najpotrebitiji. Kako nam daje neprispodobivi plod svoje Žrtve u svetoj Pričesti, neka nas Duh Sveti očisti i ojača, kako bismo Ga uvijek slijedili u svemu što mislimo, govorimo i činimo.
Srce Isusovo, čiju smo puninu svi primili, smiluj nam se.
Bezgrješno Srce Marijino, Majko Božanske Milosti, moli za nas.
Sveti Josipe, zaštitniče Sveopće Crkve, moli za nas.
Sveti Duje, moli za nas.
Blaženi Alojzije Stepinče, moli za nas.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Kardinal Raymond Leo Burke
[1] Usp. Lk 13, 19.
[2] Usp. Lk 13, 20.
[3] Usp. Iv 2, 1-11.
[4] “… Ecclesia domestica.” Sacrosanctum Concilium Oecumenicum Vaticanum II, Constitutio Dogmatica Lumen Gentium, “De Ecclesia,” 21 Novembris 1964, Acta Apostolicae Sedis 57 (1965), p. 16, n. 11.
[5] Post 2, 24.
[6] Mt 19, 4-6.
[7] Ef 5, 32.
[8] Kol 3, 16.
[9] Usp. 1 Kor 13, 4-7.
[10] Red slavljenja ženidbe: rimski obrednik obnovljen odlukom svetog ekumenskog sabora Drugoga Vatikanskoga, objavljen vlašću pape Pavla Šestoga, a proglašen vlašću Ivana Pavla Drugoga ; priredilo Liturgijsko vijeće HBK.
[11] Usp. Post 2, 24; Mt 19, 5.
