ŠTO JE TO SVETA MISA?

Upravo ćete biti svjedokom najuzvišenijeg čin na zemlji. Sam Isus Krist će nakratko biti prisutan na oltaru, i prikazat će Se vječnom Ocu kao što je to učinio prije više od dvadeset stoljeća. U stvari, sveta Misa, kojoj ćete upravo prisustvovati, jest nekrvno obnavljanje Kristove Kalvarijske Žrtve.

Žrtva, javno klanjanje bogovima preko prinosa opipljivih materijalnih predmeta, bila je središte svih religija od postanka vremena. Ovo na poseban način vrijedi za kršćanstvo, istinsku religiju, koje svoj temelj ima u Mojsijevu zakonu. Bog je od samih početaka svog Saveza s čovjekom tražio od svog naroda da mu prinose žrtve kao potvrdu Njegove vrhovne vladavine nad njima kao reparaciju (zadovoljštinu) za uvrede nanesene Božanskom pravu. Tek u šesnaestom stoljeću, kada su se počele množiti protestantske zablude, skupina kršćana je počela odbacivati zamisao žrtvene Mise, i namjesto toga su je zamijenili zajedničkim okupljanjem gdje se slavi Bog s molitvom i pjesmom.

Sama narav žrtvenog čina zahtijeva prisutnost svećenika, zaređenog od Boga kako bi prinio žrtvu. U Starom savezu Bog je odabirao svećenike iz Aronova potomstva, kako bi Mu prinosili žrtvu, i služili mu u Hramu. Dolaskom Krista na Starom savezu sagrađen je Novi. Ovaj Novi savez nije promijenio pravila Staroga, već ih je doveo do punine: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.“ (Mt 5,17). Žrtveno svećenstvo Novoga zavjeta Božanski je ustanovljeno u noći Velikog Četvrtka, kada je Krist, nakon što je posvetio i ponudio svoje Tijelo i Krv, rekao apostolima: „Ovo činite meni na spomen“. Od tog vremena su biskupi, nasljednici apostola zaređivali svećenike kako bi Kristovu žrtvu preko prikaza svete Mise održali trajnom.

UVOD

Možda ste pri ulasku u crkvu uočili da su ljudi, nakon ulaska, umočili prste u škropionicu i načinili na sebi znak križa. Ovu vodu, koju zovemo svetom (ili blagoslovljenom), blagoslovio je svećenik. Njena uporaba datira još iz vremena apostola. Prvi zabilježeni spomen njene uporabe nalazimo u pismu kojeg je 117. napisao papa Aleksandar I., a smatra se da je ostavština obreda čišćenja kojem su se Židovi podvrgavali prije nego što su ulazili u hram kako bi sudjelovali u žrtvama. Možda ste zamijetili i niz slika ili kipova koji prikazuju zadnje trenutke života našeg Gospodina. One su poznate kao “postaje Križnog puta”, i mnogo se koriste u pučkim pobožnostima, naročito tijekom Korizme, kada vjernici odlaze na hodočašća i sudjeluju u uprizorenjima Pasije. Također, možda ste primijetili da žene prilikom ulaska u crkvu, prekrivaju svoje glave velom ili maramom. Čine to iz poštovanja prema Kristu u Presvetom Sakramentu, te slušaju naputak sv. Pavla: “Svaka pak žena koja se moli ili prorokuje gologlava, sramoti glavu svoju…” (1 Kor 11,5)

Pogledate li niz crkvenu lađu prema prednjoj strani, vidjet ćete u svetištu veliku drvenu ili kamenu tvorevinu koju zovemo oltarom. Oltar je mjesto žrtve, i ujedno najvažnija značajka katoličke crkve. Simbolički gledano, on je istodobno Kalvarijski križ i prijestolje Krista Kralja, na njemu se svakodnevno tijekom Mise obnavlja Kalvarijska žrtva.

U središtu oltara vidljiv je veliki ormarić koji može biti i prekriven zavjesom. To je svetohranište (tabernakul), u kojem se čuvaju posvećeni (beskvasni) kruhovi koje zovemo Hostija ili Presveti Sakrament. Putem otajstva transubstancijacije, ove su hostije, premda zadržavši izvanjske prilike kruha, supstancijalno promijenjene u Tijelo i Krv Isusa Krista. Presveti Sakrament u katoličkim crkvama namijenjen je pobožnosti vjernika, te za svetu Pričest onih koji će sudjelovati u Misi, kao i bolesnih i umirućih. Zastrto svetohranište, kao i goruće svjetlo (ili plamen) kraj njega naznačuju Stvarnu Prisutnost Isusa Krista u Presvetoj Euharistiji, te stoga vjernici svaki put kada ulaze ili izlaze iz crkve pokleknu (svojim desnim koljenom dodirnu tlo) prema svetohraništu u znak poštovanja prema Kristu Kralju. Ova stvarna, fizička prisutnost Krista u katoličkim crkvama također pojašnjava zašto vjernici pobožno gledaju prema oltaru, i zašto s punim poštovanjem obdržavaju tišinu dok su u crkvi.

Također ćete primijetiti ogradu koja razdvaja svetište (gdje je smješten oltar) od ostatka crkve. Ona se zove oltarna (ili pričesna) ograda, i njezina svrha je da na jasan način odvoji svetište, u koje smiju stupiti samo svećenik i njegovi poslužitelji. U određeno vrijeme možete vidjeti kako se formira red ljudi uz stranu crkve, koji čekaju svoj red na ulazak u susjednu sobicu. Taj izdvojeni prostor ili pregradak je ispovjedaonica, a ljudi koji stoje u redu u molitvi čekaju svoj red kako priznali svoje grijehe svećeniku. Osvrnete li se oko sebe, zamijetit ćete razne kipove i slike svetaca. Ovi prikazi služe tome da nas podsjete na one koji su preminuli prije nas nakon što su živjeli život prepun herojskih kreposti, te nas potiču da ih zaklinjemo za podršku i pomoć u ovom zemaljskom životu. Možete se raspitati o kojim se točno svecima radi, jer svaki od njih ima posebnu priču, i vrlo često pobožnosti njima na čast.

Ispred svetohraništa, a tako i s lijeve i desne strane oltara stoje otisnute i uokvirene pločice. Na tim oltarskim („kanonskim“) pločicama nalaze se neke od molitava koje svećenik moli dok izvodi neke složenije ceremonijalne čine tijekom svete Mise. Obično svećenik stoji pri sredini oltara i većinu molitava čita iz velike misne knjige koju nazivamo oltarni Misal. No, katkada ima zauzete ruke, npr. dok blagoslivlja ili dok drži kalež. U takvim slučajevima teško može okretati glavu ili okretati stranice Misala, te stoga čita s pločice u sredini. Pločice sa strane sadrže molitve za one trenutke kada se ne može na jednostavan način doći do Misala.

S obje strane svetohraništa nalaze se svijeće. Dvije se pale za tihu Misu, četiri za pjevanu, a bar šest za svečanu pjevanu Misu. Izvorno su bile namijenjene osvjetljivanju prostora u kojem se služi Misa, no s vremenom su poprimile bogat simbolički značaj, označavajući između ostalog Krista, „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka.”

Odmah do svetišta nalazi se sakristija, prostorija u kojoj svećenik oblači posebno ceremonijalno ruho koje se rabi za Misu. Ova obredna odjeća, odnosno liturgijsko ruho, razlikuje se od svjetovne odjeće, i rabi se prvenstveno kako bi podsjetila kako svećenika, tako i vjernike, na uzvišenu narav Mise, na način da jasno razlikuje sveto od profanoga. Ruho je također vrlo bogato simbolizmom, a sam boja ruha označava događaj koji komemorira Misa toga dana.

Obično je dozvoljeno pet boja koje se smiju rabiti za liturgijsko ruho, a to su: bijela, crvena, zelena, ljubičasta i crna. Bijela se rabi kako bi izrazila čistoću, nevinost i slavu, te se koristi za svetkovine (posebne dane spomena) našega Gospodina, Djevice Marije, i svetaca koji nisu bili mučenici. Crvena boja se rabi kako bi naznačila vatru i krv, te se stoga koristi na Misama Duha Svetoga, kao i na blagdane mučenika. Kako bi izrazila nadu, Crkva rabi zelenu boju na nedjelje poslije Bogojavljenja, svetkovine koja slavi objavu Krista trojici Mudraca, kao i na nedjelje nakon Duhova, svetkovine koja obilježava silazak Duha Svetoga na apostole. Pokora se izražava ljubičastom bojom, te se rabi u razdoblju Došašća i Korizme, kao i na određenim Misama prilikom bdijenja. Crna, boja tugovanja, odijeva se na Veliki Petak, i na rekvijemskim Misama (za pokojne). Uz ovih pet boja, Crkva koristi i ružičastu boju na jednu nedjelju tijekom Došašća („Laetare“), i na jednu nedjelju tijekom Korizme („Gaudete“), kako bi izrazila suzdržanu radost u iščekivanju najvećih svetkovina za koje ovi periodi služe kao priprema. Prilikom izrazito svečanih svetkovina ili blagdana zlatno ruho može zamijeniti bijelo, crveno ili zeleno.

Misa će se moliti ili pjevati na latinskom, jeziku Rimskoga carstva u ranim danima Crkve. Netko bi se mogao zapitati zašto je Crkva zadržala latinski, mrtav jezik, kao svoj službeni jezik, kada ga malo ljudi razumije. Brojni su razlozi zašto se latinski i dalje rabi. Latinski funkcionira kao zajednički jezik mnogim ljudima različitih jezika, te stoga njeguje jedinstvo svih rimokatolika i daje jasan primjer katoliciteta (univerzalnosti) Crkve. Također, pošto je mrtav jezik, čuva točnost i čistoću liturgije od profanacije narodnim izrazima čije značenje i stupanj preciznost se konstantno mijenjaju.

U raznim trenucima tijekom Mise, sjedit ćete, stajati, ili klečati. Stajanje je liturgijski stav koji je rabila i rana Crkva, i simbol je radosti. Klečanje, koje naznačava klanjanje i poniznost, rabi se tijekom najsvečanijih trenutaka liturgije. Sjedenje, položaj koji označava meditaciju u slušanje, najprikladnije je za propovijed, te za određena misna čitanja. Jednostavno je znati kada činiti bilo koju od ovih radnji: jednostavno slijedite ono što čine ljudi oko vas.

Pošto je primarna svrha liturgije iskazivanje časti Bogu, nije nužno da vjernici u potpunosti razumiju latinski jezik. Misa je prvenstveno molitva, a tek drugotno služi pouci vjernika. Mnogi ljudi oko vas imaju dvojezične misale koji im omogućuju da plodonosnije sudjeluju u Misi, pošto im pruža molitve i misna čitanja toga dana. Na taj način mogu razmatrati poukama iz molitava i čitanja pojedinih proslava, te tako mogu dublje ponirati u veliko otajstvo obnavljanja Kristove žrtve koja se odvija na oltaru pred njima. Ovakva vrsta sudjelovanja može se razlikovati od vaše svakodnevice, no sposobnost sudjelovanja u Misi na način da prikazujemo svoje prošnje u zajedništvu sa svećenikom je mnogo intimnije i dublje sudjelovanje od onoga koje je puko emocionalno i izvanjsko.

Iz svetog poštovanja prema našem Gospodinu i Svetoj Misnoj Žrtvi, prikladno je da muškarci i žene budu prikladno odjeveni u crkvi. Za žene, osim prethodno spomenutog vela, haljine ili suknje dolične duljine prikladnije su od hlača. Ništa nedolično ne dolazi u obzir. Za muškarce, bilo bi umjesno da preferiraju košulje i hlače u odnosu na traperice i ležernu odjeću. Idealno bi bilo da nose košulju i kravatu.

MISA KATEKUMENA

Svećenik ulazi u svetište noseći kalež prekriven velom (žrtveni kalež), patenu (okrugli metalni tanjurić na kojem se nalazi hostija), kao i tkanine za kalež. Njemu prethode jedan ili više ministranata, koje nazivamo i akolitima, a svaki od njih je odjeven u reverendu i kotu (superpelicej). Uporaba reverende, dugačke crne halje koja je svakodnevno odijelo svakog svećenika, kao i kote, široke platnene halje koja je karakteristična odjeća pripadnika nižeg reda klera, u ovom slučaju je proširena i na laike koji su poslužitelji u svetištu. Kako ulazi procesija, vjernici ustaju iz poštovanja prema svećeničkoj službi.

Svećenik poklekne pred svetohraništem, uspinje se po stepenicama prema oltaru, te odlaže prekriveni kalež, patenu i ostale tkanine na oltar. Svećenik tada odlazi na desnu stranu i stavlja trake za označavanje na ona mjesta u Misalu koja će rabiti tijekom Mise.

Svećenik tada silazi u podnožje oltara, vjernici kleknu, i počinje recitirati Psalam 42 [Psalam 43 u većini ne-katoličkih verzija Biblije], „Sudi mi, Bože…“, koji izražava njegovo povjerenje u Boga i njegovo priznavanje vlastite nedostojnosti. Tada se duboko naklanja, i molitvom Confiteor ispovijeda svoje grijehe i kaje se za njih. Zatim se ponovno uspravlja, a tada ministranti ispovijedaju isto u ime naroda. Svećenik tada moli Božji oprost za sve.

Polako se uspne k oltaru i poljubi ga iz poštovanja prema Isusu Kristu, koga taj oltar predstavlja.

INTROITUS (ULAZNA PJESMA)

Odlazi na desnu stranu i čita Introitus, odnosno stih iz Psalama ili Starog zavjeta, a zatim doksologiju (kratku molitvu na čast Presvetom Trojstvu), a nakon toga ponovno prvi stih. Introitus varira ovisno o blagdanu ili liturgijskoj sezoni, i kao takva naglašava značajku Mise toga dana.

Vraćajući se na sredinu, svećenik i ministranti naizmjence recitiraju devet stihova (tri skupine po tri stiha) molitve na grčkom jeziku (izvornome jeziku rimske liturgije), „Kyrie eleison; Christe eleison; Kyrie eleison“, što u prijevodu znači: „Gospodine, smiluj se; Kriste, smiluj se; Gospodine, smiluj se.“ Ove prošnje su ostatak litanije koja se nekoć pjevala na početku Mise, a svaka skupina stihova naslovljena je posebnoj Osobi Presvetog Trojstva.

GLORIA (SLAVA)

Nakon recitiranja Kyrie svećenik može, ovisno o klasi i naravi blagdana, moliti Gloriju, tj. veću doksologiju, koja počinje riječima „Slava Bogu na visini…“ Ova molitva datira iz drugog stoljeća, i služi kao himan ili hvalospjev Trojedinom Bogu.

Slava Bogu na visini. I na zemlji mir ljudima dobre volje. Hvalimo Te. Blagoslivljamo Te. Klanjamo Ti se. Slavimo Te. Zahvaljujemo Ti radi velike slave Tvoje. Gospodine Bože, kralju nebeski, Bože Oče svemogući. Gospodine Sine Jedinorođeni, Isuse Kriste. Gospodine Bože, Jaganjče Božji, Sine Očev. Koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se. Koji oduzimaš grijehe svijeta, primi našu molitvu. Koji sjediš s desne Ocu, smiluj nam se. Jer Ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin. Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste. Sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca. Amen.

Svećenik poljubi oltar, okrene se prema narodu, raširi ruke i kaže: „Dóminus vobíscum – Gospodin s vama,“ na što ministranti odgovaraju „Et cum spíritu tuo-I s duhom tvojim.“

Odlazeći na desno, svećenik se nakloni križu na središtu oltara, i kaže: „Orémus – Pomolimo se.“ Tada čita jednu ili više molitava, koje se zovu Zborne molitve (Orationes collectae), na kraju kojih ministranti odgovaraju s “Amen”. Zborna molitva je prošnja koja izražava raspoloženje potaknuto blagdanom ili prikladnom razdoblju, a svoje korijene ima u ranoj Rimskoj Crkvi. Svećenik ove molitve izgovara raširenih ruku, što predstavlja rani kršćanski molitveni stav, koji se razvio iz židovskog običaja podizanja ruku prema Bogu u molitvi.

POSLANICA

Spuštajući ruke kako bi dohvatio Misal, svećenik (ili ministrant) tada čita Poslanicu, koja predstavlja pouku uzetu iz Starog zavjeta, Djela apostolskih, ili Knjige Otkrivenja (Apokalipse). Na kraju Poslanice ministranti odgovaraju s „Deo gratias-Bogu hvala.“

Jedan od ministranata zauzme mjesto u blizini celebranta, koji čita odabrane stihove iz Pisama, stihove prikladne slavlju.

Svećenik odlazi do središta oltara, gdje se nakloni i ište od Boga da očisti njegovo srce i usne, kako bi mogao naviještati Evanđelje. U međuvremenu je ministrant prenio Misal na lijevu stranu oltara.

EVANĐELJE

Svećenik dolazi do Misala. Vjernici ustaju iz poštovanja prema Evanđelju – i svi palcem čine mali znak križa na čelu, usnama i srcu. Ovo naznačava našu vjeru u zapovijedi Evanđelja, našu voljnost da ih naviještamo, kao i ljubav s kojom čuvamo Radosnu vijest u našim srcima. Svećenik čita pouku iz Evanđelja koja varira od naravi slavlja. Kada svećenik završi s čitanjem Evanđelja, prelazi na propovijedanje.

PROPOVIJED

Poljubi Misal i pomiče ga prema sredini. Ako je nedjelja ili kakva naročito svečana prigoda, svećenik u uvom trenutku može zastati, pročitati Poslanicu i Evanđelje toga dana na narodnom jeziku (ako to već nije ranije učinio), te reći kakvu župnu obavijest i propovijedati. Ukoliko svećenik ne čini ništa od navedenoga, ili kada je završio s homilijom, tada moli Vjerovanje (Credo).

CREDO (VJEROVANJE)

Odlazi do središta oltara, gdje može, dakako ovisno o vrsti slavlja, izmoliti Nicejsko-carigradsko vjerovanje, ispovijest vjere koje je formulirano 325. godine, a dopunjeno je 381. godine. Tijekom izgovaranja Vjerovanja puk stoji, a na riječi „Et incarnatus est-I utjelovio se.“

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.

Nakon Vjerovanja, ili ako se nije molilo Vjerovanje, odmah nakon čitanja Evanđelja započinje drugi dio Mise. Katkada se naziva i „Euharistijska služba (liturgija)“.

MISA VJERNIKA

OFFERTORIUM (PRIKAZANJE)

Svećenik ljubi oltar, i ponovno pozdravlja puk s riječima „Dóminus vobíscum-Gospodin s vama,“ na što ministranti odgovaraju „Et cum spíritu tuo-I s duhom tvojim,“ i tada prisutni vjernici sjednu.

Svećenik se ponovno okreće prema oltaru, i ostajući na sredini, izgovara „Orémus-Pomolimo se.“ Sada počinje žrtveni dio Mise. Sve do sada, Misa je bila prvenstveno pouka, kako bi dovela puk u prikladno raspoloženje radi onog što slijedi. U ranim stoljećima, u ovom trenutku je ne-katolicima, kao i katekumenima (kandidatima za krštenje) bilo naloženo da napuste crkvu. Ono što će uslijediti namijenjeno je samo krštenima.

Dok svećenik izgovara ovu molitvu, podvornici prikupljaju milodare od župljana. U ranim danima Crkve, umjesto novaca, vjernici su prinosili kruh i vino za potrebe crkve, svećenika i siromaha. Ovo prikupljanje se događa samo na nedjelje i svetkovine.

Svećenik skida veo i palu (prošiveni pokrov kvadratnog oblika) s kaleža, i stavlja ih sa strane. Sada celebrant skida patenu (žrtveni tanjurić), koji prekriva kalež. Na pateni leži velika, okrugla, beskvasna hostija. Podiže patenu i prikazuje hostiju Bogu, a zatim je stavlja na oltar (na kojemu se nalazi rašireni tjelesnik). Tada uzima kalež.

Odlazi na desnu stranu, gdje ga čekaju ministranti s vrčićima vina i vode – tada uzima vrčić s vinom, te u kalež ulijeva malo vina, koje simbolizira Kristovu božansku narav. Zatim blagoslovi vodu, koja simbolizira Kristovu ljudsku narav, i pažljivo ulijeva nekoliko kapi u kalež.

Vraća se do središta, gdje podiže kalež, i kao prethodno s hostijom, moli svemogućeg Boga da ga prihvati za „spasenje naše i svega svijeta“. Tada spušta kalež, prekriva ga s palom, stavlja sklopljene ruke na oltar, i naklonjen, priznaje vlastitu poniznost, i poniznost vjernika pred Bogom. Opet uspravljen, zaziva blagoslov Duha Svetoga, te čini znak križa nad kaležom i hostijom.

Sada odlazi na desnu stranu, gdje ga ministranti čekaju s drugim vrčićem vode, posudicom i ubrusom. Prvo opere, a zatim i osuši prste, dok istovremeno recitira šest stihova iz Psalma 25 (Psalam 26 u ne-katoličkim verzijama Biblije).

Tada se vraća na središte i naklonjen moli Presveto Trojstvo (Boga Oca, Sina i Duha Svetog) da primi ovaj prinos na čast Bogu i svecima, i na spas naroda.

Okrene se prema narodu, i kaže: „Orate, fratres-Molite, braćo“, preklinjući vjernike da molitve zajedno s njime, kako bi žrtva bila ugodna Bogu Ocu svemogućemu. Ministranti odgovaraju u ime naroda.

I dalje stojeći u središtu, potiho čita jednu ili nekoliko molitava koje variraju ovisno o slavlju toga dana, stavljajući žrtveni prinos na skrb našemu Gospodinu. Ova molitva se zove Tajna (Secreta), jer se moli potiho, pa ju vjernici gotovo i ne čuju.

Završava zadnju molitvo glasno, tako da je vjernici mogu potvrditi:

S: Per ómnia sáecula saeculórum – Po sve vijeke vijekova.
M: Amen.
S: Dóminus vobíscum – Gospodin s vama.
M: Et cum spíritu tuo – I s duhom tvojim.
S: Sursum corda – Gore srca.
M: Habémus ad Dóminum – Imamo kod Gospodina.
S: Grátias agámus Dómino Deo nostro – Hvalu dajmo Gospodinu, Bogu našemu.
M: Dignum et justum est – Dostojno je i pravedno.

PREDSLOVLJE

Svećenik dalje naglas moli Predslovlje, molitvu koja dalje razvija nakanu hvale u svjetlu misnog slavlja tog dana ili razdoblja liturgijske godine, i pritom ište da njegovim molitvama, kao i onima naroda bude dopušteno da se pridruže nebeskom koru koji hvali Boga licem u lice: „I stoga s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka…“

Ponizno se poklonivši pred oltarom, nastavlja uzvišenim riječima proroka Izaije  i Psalama: „Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja Tvoje slave. Hosana na visini. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini.“ Ovo se zove Sanctus.

KANON

Jedan od ministranata zvoni tri puta na riječi „Svet, svet, svet.“ To je znak ljudima da kleknu, jer čini na oltaru sada počinju sve dublje ponirati u otajstva nebeskog dvora.

Svećenik se više ne smije okretati i tražiti molitve od vjernika. Previše je zaokupljen predstojećom žrtvom.

Poljubi oltar i tri puta načini znak križa nad kruhom i vinom. Sada moli za sveopću Crkvu, za papu, za biskupa, za sve one kojima je potrebna njegova molitva, ili za one koje se obećao spomenuti, i na koncu za one koji sudjeluju u Misi (za katolika se nikada ne može reći da samo odlazi na Misu, on sudjeluje u Misi). Celebrant nastavlja iskazivati zajedništvo njega i njegovog vjerničkog puka s Djevicom Marijom i svim svecima u klanjanju Bogu, s Kristom, u nebesima.

POSVETA (PRETVORBA)

Zvonce jednom pozvoni kada svećenik raširi svoje ruke nad prinosom kruha i vina. Ovo zvonjenje upozorava ljude da će se uskoro dogoditi Pretvorba (mijenjanje biti kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu).

Svećenik tada ponovno moli da prihvaćanje ovog prinosa. Opet tri puta čini znak križa zajedno nad kruhom i vinom; a nakon toga čini zasebno znak križa nad hostijom, pa nad kaležom. Crkva sada miruje, svi pogledi su uprti prema oltaru. U tren oka svećenik će pretvoriti kruh u Tijelo Kristovo, i vino u Krv Kristovu. Ova promjena neće biti vidljiva, no imamo Kristovo jamstvo da će se ta promjena dogoditi (Iv 6,29-60)

Celebrant se naginje nad hostijom te izgovara svete riječi: „Uzmite i blagujte od ovoga svi, jer ovo je moje Tijelo.“

Tada se pobožno pokloni pred Hostijom, koja je postala Bogom među njegovim prstima, a zatim se oglasi i zvonce. Uzdigne Hostiju tako da se vjernici mogu klanjati svome Spasitelju, i tada se zvoni tri puta. Opet poklekne, i tada se još jednom pozvoni.

Bez zastajkivanja, prelazi na posvetu vina u kaležu: „Uzmite i pijte iz njega svi, jer ovo je kalež moje Krvi, novoga i vječnoga saveza: otajstvo vjere: koja će se za vas i za mnoge proliti na otpuštenje grijehâ. Kadgod ovo budete činili, činit ćete na moj spomen.“

Ponovno poklekne, klanjajući se Krvi Kristovoj koja se nalazi pred njime, i opet se oglasi zvonce. Podigne kalež kako bi mu se vjernici mogli pokloniti, i ponovno zvonce zvoni tri puta. Još jednom poklekne, i zvonce još jednom pozvoni.

Ovo predstavlja samu bit žrtve – ovo otajstveno razdvajanje Kristova Tijela i Krvi. Svećenik je s mačem svoje čudotvorne riječi načinio tu podjelu, a Krist i dalje ostaje potpun i cio pod prilikama kruha i vina. Žrtvovani Krist leži na oltaru pred njime. Ovo je otajstvo koje se ukorijenilo u vječnosti. Prihvaćamo ovo otajstvo po riječima samog Boga.

Svećenik ispruženih ruku nastavlja moliti. Iz poštovanja prema Tijelu Kristovom drži spojenima palčeve i kažiprste na objema rukama sve dok ih ne opere nad kaležom nakon što je primio Svetu Pričest. (Ovo će biti objašnjeno kasnije)

Sada celebrant može prikazati Božanskom veličanstvu „žrtvu čistu, žrtvu svetu, žrtvu neokaljanu, sveti Kruh života vječnoga i Kalež vječnoga spasa.“ U svojim molitvama povezuje ovaj prinos sa žrtvama Abela, Abrahama i Melkisedeka, koji su u Starom savezu našli milost kod Boga, i koji su bili pralik Misne žrtve koju je naš Gospodin Isus Krist ustanovio na Posljednjoj večeri.

Još jednom se ponizno duboko nakloni, i moli Boga da ova žrtva bude donesena po rukama „svetoga Anđela Tvojega na Tvoj uzvišeni žrtvenik, pred Tvoje božansko veličanstvo…“ Tada poljubi oltar, koji je sada posvećen Kristovom Božanskom prisutnošću, blagoslovi žrtvu, i tada na sebi načini znak križa.

Obzirno sklopivši ruke moli za sve one koji su preminuli u vjeri (2 Mak 12,43-46). Tada se udari u prsa, govoreći: „I nama grješnicima, slugama Tvojim, koji se uzdamo u premnogo Tvoje smilovanje, udostoj se podati neki udio u društvu sa…svima Svetima svojim…Po Kristu Gospodinu našemu. Po njemu, Gospodine, sva ova dobra vazda stvaraš, posvećuješ, oživljavaš, blagoslivljaš i nama daješ.“ Dok izgovara ove riječi, tri puta čini znak križa nad žrtvom.

Tada poklekne i na glas kaže kako bi vjernici mogli potvrditi njegovu molitvu:

S: Per ómnia sáecula saeculórum – Po sve vijeke vijekova.
M: Amen.

PATER NOSTER (OČE NAŠ)

Celebrant tada recitira Gospodnju molitvu, gledajući u Hostiju ispred njega, i završava s:

S: Et ne nos indúcas in tentatiónem – I ne uvedi nas u napast.
M: Sed libera nos a malo – Nego izbavi nas od zla.

Svećenik potiho parafrazira ovu prošnju naroda za izbavljenjem od zla. Pri kraju ove molitve patenom čini znak križa na sebi, i tada je poljubi, te, nakon što je pokleknuo, naglas zaključuje:

S: Per ómnia sáecula saeculórum – Po sve vijeke vijekova.
M: Amen.
S: Pax Dómini sit semper vobíscum – Mir Gospodnji bio vazda s vama.
M: Et cum spíritu tuo – I s duhom tvojim.

Svećenik razlomi Hostiju na tri dijela, spusti najmanji dio u kalež, te stavlja preostala dva dijela na patenu. Dok ovo čini, izgovara ovu molitvu: „Ovo miješanje i posveta Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista bilo nama pričesnicima za vječni život. Amen.“

Ponovno poklekne, tri puta se udara u prsa, i moli:
„Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta: smiluj nam se.“
„Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta: smiluj nam se.“
„Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta: daruj nam mir.“

SVETA PRIČEST

Celebrant se nagne nad oltarom i prilikom pripreme za Svetu Pričest (blagovanja Hostije u obliku hrane) koju će uskoro primiti, upućuje tri molitve Kristu u Hostiji na pateni pred njime. U prvoj molitvi ište mir, u drugoj svetost, a u trećoj moli da mu Tijelo i Krv Kristova, koje će nedostojan blagovati, ne budu na sud i osudu, već da mu budu duši i tijelu zaštita i lijek.

Zvonce zvoni tri puta dok svećenik, nakon što je pokleknuo, uzima Hostiju među prste i izgovara stotnikovu molitvu (vojnika iz Evanđelja koji je molio Krista da izliječi njegovog slugu), molitvu koja je predivno uklopljena u Svetu Pričest: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“

Svećenik se nakloni nad oltarom i konzumira Hostiju (prima Svetu Pričest). Nakon trenutka zahvale, poklekne, pa prikupi i najmanje mrvice koje su možda završile na oltaru, služeći se patenom kako bi ih sastrugao s tjelesnika. Ove čestice otrese u kalež, koji zatim podigne do visine usana i konzumira sadržaj.

Vjernici koji namjeravaju primiti Svetu Pričest prilaze pričesnoj ogradi. Svećenik otključava svetohranište i iz njega vadi ciborij (pliću posudu u obliku kaleža), koji je prekriven s poklopcem i velom. U ciboriju se čuva određen broj manjih hostija koje se posvećuju na Misi, kada ljudi žele primiti Svetu Pričest. Za to vrijeme, ministrant je s narodom izmolio Confiteor. Svećenik stavlja ciborij na oltar, otkrio ga, poklonio se, i kada se okrenuo postrance – kako ne bi okretao leđa Presvetom Sakramentu, moli Boga da odriješi narod od njihovih grijeha.

Okrene se natrag prema oltaru, uzme ciborij i, usmjeren prema vjernicima, podigne jednu od Hostija iznad njega, te ponavlja slijedeće riječi sv. Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjega, evo Onoga koji oduzima grijehe svijeta.“

Opet se tri puta ponavljaju riječi stotnika: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja“, a vjernici se pritom udaraju u prsa u osjećaju najdublje poniznosti.

Svećenik, koga slijedi ministrant, odlazi do pričesne ograde i stavlja Hostiju na jezik svake tamo prisutne osobe, govoreći pritom svaki put: „Tijelo Gospodina našega Isusa Krista sačuvalo dušu tvoju za život vječni. Amen.“ (Vjernik ne daje odgovor „Amen“) Ministrant drži pričesnu pliticu ispod brade svake osobe, kako bi se spriječilo da bilo koja čestica Presvetog Sakramenta padne na pod. Kada završi s podjeljivanjem Svete Pričesti, svećenik se vraća do oltara i jednostavno vraća poklopac na ciborij, prekriva ga s velom, i stavlja natrag u svetohranište. Misa se zatim nastavlja.

Svećenik je konzumirao Predragocjeno Tijelo Kristovo. Sada pruža kalež prema ministrantima, koji su stali sa strane oltara. Jedan ministrant dolazi bliže svećeniku, te istače malo vina u kalež. Prije ispijanja sadržaja, svećenik kružnim pokretom ruke ispire kalež.

Držeći kalež, odlazi do desne strane. Jedan ministrant ulijeva malo vina u kalež preko svećenikovih palčeva i kažiprsta; nakon toga, drugi ministrant to isto čini s malo vode.

Celebrant se vraća do središta oltara, te popije preostalo vino i vodu iz kaleža. Obriše unutrašnjost kaleža, i prekrije ga s patenom, palom, i na kraju s velom, tako da sada izgleda potpuno jednako kao što je izgledao kada ga je svećenik donio na početku Mise.

U međuvremenu, jedan od ministranata je prenio Misal na desnu stranu oltara. Svećenik sada odlazi do Misala, i čita prikladnu molitvu koju zovemo Pričesnom – uzeta je iz Biblije, i vraćajući se do središta, pozdravlja vjernike s poznatim riječima „Dóminus vobíscum – Gospodin s vama“.

ZAVRŠNI BLAGOSLOV I POSLJEDNJE EVANĐELJE

Vraćajući se na desnu stranu, nakloni se svetohraništu i kaže: „Orémus – Pomolimo se.“ Molitva koja slijedi zove se Popričesna, i varira ovisno o slavlju toga dana, kao i razdoblju crkvene godine.

Svećenik se vraća do središta oltara i, okrećući se prema puku, govori:

S: Dóminus vobíscum – Gospodin s vama.
M: Et cum spíritu tuo – I s duhom tvojim.
S: Ite, missa est – Idite, Misa (otpust) je.
M: Deo gratias – Bogu hvala.

Okrećući se natrag prema oltaru, svećenik se duboko nakloni, i upućuje završnu molitvu Presvetom Trojstvu kako bi žrtva bila ugodna Bogu i plodonosna za narod.

Poljubi oltar, okrene se prema narodu, i načini nad njima znak križa, govoreći: „Blagoslovio vas svemogući Bog: Otac, i Sin, i Duh Sveti. Amen“

Puk tada ustane, dok svećenik odlazi na lijevu stranu i čita (s pločice) početne stihove Evanđelja sv. Ivana. Svi zajedno pokleknu na riječi: „Et Verbum caro factum est – I Riječ tijelom postade,“ u čast Utjelovljenja Riječi Božje.

MOLITVE NAKON SVETE MISE

Ukoliko se služila Pjevana misa, svećenik odmah odlazi od oltara; ako se služila Tiha misa, tada silazi do podnožja oltara i izgovara molitve nakon Mise: „Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom! Blagoslovljena Ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe Tvoje, Isus.“ (Lk 1,28;42) Narod odgovara sa: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na času smrti naše. Amen.“

Ova molitva, koju zovemo „Zdravo Marijo“, moli se tri puta. Tada svećenik i narod mole zajedno:

Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo! K Tebi vapijemo, prognani sinovi Evini. K Tebi uzdišemo, tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Svrni dakle, Zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje! O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!

S: Moli za nas, sveta Bogorodice.
M: Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Svećenik zatim kaže, „Pomolimo se,“ i tada izgovara slijedeću molitvu:

Bože, utočište naše i krjeposti, milostivo pogledaj na narod koji k Tebi vapije; te po zagovoru slavne i bezgrješne Djevice Bogorodice Marije, blaženoga Josipa, njezinoga Zaručnika, te blaženih Apostola svojih Petra i Pavla, i sviju svetih: prošnje koje Ti upravljamo za obraćenje grješnika, za slobodu i uzvišenje Svete Majke Crkve, milostivo i dobrostivo usliši. Po Kristu Gospodinu našemu.

Na to puk odgovara s: „Amen.“ Tada svećenik nastavlja:

Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju; protiv opakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovijeda Bog; ponizno molimo: i Ti, Vojvodo vojske nebeske, sotonu i druge zle duhove koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krjepošću u pakao strovali.

Na to puk odgovara s: „Amen.“ Zatim se tri puta moli:

S: Presveto Srce Isusovo.
M: Smiluj nam se.

Papa Pio XI. tražio je da se ove molitve prikazuju nakon svake svete Mise na nakanu obraćenja Rusije.

Svećenik se sada uspinje do oltara i uzima kalež. Silazi do podnožja oltara, okreće se prema njemu, i poklekne, a zatim se vraća u sakristiju. Puk iz poštovanja stoji sve dok ne napusti svetište. Kako vjernici napuštaju svoje klupe, svatko se pokloni (poklekne) Presvetom Sakramentu u svetohraništu prije nego se okrenu kako bi izašli.

ZAKLJUČAK

Možda su vas koji put tijekom svete Mise zbunila križanja i blagoslovi, čini i geste. No, morate se sjetiti kako je Misa uprisutnjenje Posljednje večere u kojoj Krist, preko Svog svećenika, odvojenom posvetom kruha i vina, iznova obnavlja Kalvarijsku Žrtvu.

Dvadeset stoljeća ljubavi i pobožnosti iznjedrilo je složene i razrađene ceremonije, koje daju predivan ambijent omotan oko središnjeg dragulja – Pretvorbe. Želite li detaljnija pojašnjenja, proučite sadržaje ove stranice, dostupnu literaturu, ili pitajte nekog upućenog katoličkog svećenika ili prijatelja.