Zaboravljena mudrost crkvenog Učiteljstva: Pijo XI. – Casti Connubii (1930.)
2753
U ovoj novoj rubrici, nazvanoj “Zaboravljena mudrost crkvenog Učiteljstva” željeli bismo s vama podijeliti mudre, a najčešće i proročke riječi zapisane u dokumentima crkvenog Učiteljstva, koje su nažalost, većim dijelom potpuno nedostupne hrvatskim vjernicima na njihovom jeziku, a zapravo se često može steći dojam da su enciklike izdane prije Drugog vatikanskog sabora “prevladane”, ili da ih je jednostavno “pregazilo vrijeme”, te da su za današnje katolike sasvim nevažne. Zato vam toplo preporučamo da odvojite nešto vremena, pročitate ove tekstove, i pokušajte promisliti o tome koliko se, unatoč proteklom vremenu, poruke ovih papinskih dokumenata i danas čine aktualne, i koliko su nažalost, njihova upozorenja bila s itekakvim pokrićem.
Papa Pio XI. (1922.-1939.)
Započet ćemo s enciklikom pape Pija XII., koja je zbog tematike kojom se bavi, a to je kršćanski brak i opasnosti koje mu prijete, naročito aktualna u današnje vrijeme. Na početku stavljamo malu napomenu – papinske enciklike svoj naziv dobivaju po prvim riječima dokumenta, pa smo u ovoj enciklici ostavili naziv po kojem je poznata u hrvatskom jeziku – “U braku krjepostan”, što se malo razlikuje od riječi iz ovoga prijevoda.
Ovdje (kao i u budućim člancima iz ove rubrike) ćemo iznijeti neke glavne naglaske dokumenta, pri čemu ćemo se poslužiti analizom poznatog hrvatskog teologa i moralista dr. Andrije Živkovića, dok ćete cjelovit tekst enciklike moći pročitati u samom dokumentu, koji možete pronaći na poveznici “crkveni dokumenti”. U nastavku dokumenta možete pronaći i izvorni tekst na latinskom, preuzet sa stranice Svete Stolice. Pa, krenimo.
Enciklika je podijeljena na 3 dijela. U prvom dijelu se izlaže što je i kakav je istinski kršćanski brak, te kakvim je sve dobrima Bog obdario pravu ženidbu. Drugi dio iznosi crnu sliku: što se sve čini i kako se krši ova božanska uredba, a ovome možemo dodati da se situacija s vremenom samo pogoršala, i to do današnjih drastičnih razmjera. Treći dio dokumenta upozorava na sredstva kojima se velika i pogubna zla dadu ukloniti, i ženidbi vratiti njeno dužno poštovanje.
U samom uvodu, Pio XII. govori o važnosti kršćanskog braka:
Koliko je dostojanstvo čista braka, može se, časna Braćo, najbolje uvidjeti otud, što Krist Gospodin, Sin Vječnog Oca, uzevši tijelo zalutalog čovjeka, u onom činu svoje velike ljubavi, kojim je izvršio sveukupnu obnovu našeg roda, nije samo htio iskazati neku osobitu čast ovom osnovu i temelju domaćeg društva i ljudske zajednice, nego mu je također vratio nekadašnju, na Božjem uređenju osnovanu neporočnost, i još ga uzdigao na pravi i »veliki« Sakrament Novog Zakona i zbog toga predao Crkvi, Svojoj Vjerenici, brigu oko pravilnog postupanja s njime. Da bi se ipak iz ove obnove braka mogli dobivati željeni plodovi kod svih naroda svega svijeta i svakog vremena, moraju se u prvom redu duše ljudi prosvijetliti nepatvorenom naukom Kristovom o braku; zatim je potrebno, da kršćanski supruzi, okrepljeni u slabosti svojih volja unutarnjom milošću Božjom, sav svoj rad i mišljenje prilagode onom prečistom zakonu Kristovom, u kojem će naći mir i blaženstvo za se i za svoju obitelj.
Sv. Otac Pio XI. u svom izlaganju dobara kršćanskog braka slijedi razdiobu sv. Augustina (rađanje djece, bračna vjernost, nerazrješivost bračne veze).
O bračnoj vjernosti kaže:
Bračna vjernost zahtijeva, osim toga, da muž i žena budu svezani nekom osobitom, svetom i čistom ljubavlju; da se ne ljube međusobno kao preljubnici nego kao što je Krist volio Crkvu. Ovo je naime pravilo propisao Apostol kad veli: Muževi, ljubite svoje žene, kako je i Krist ljubio Crkvu; njoj je on zacijelo posvetio onu silnu ljubav ne poradi svojega probitka, nego gledajući samo na korist vjerenice. O ljubavi dakle velimo, da nije osnovana samo na tjelesnoj sklonosti, koja brzo prolazi, niti samo u laskavim riječima. Ona je postavljena i na dubokom čustvovanju duše i zasvjedočena vanjskim činom – ako je naime istina da mora pokazati djelo, tko hoće dokazati ljubav. A ovo djelo obuhvaća u domaćem društvu ne samo međusobno pomaganje, nego treba da se proteže i na to, šta više, da u prvom redu ide za tim, kako bi se supružnici međusobno pomagali u dnevnom nastojanju oko punijeg stvaranja i usavršavanja nutrašnjeg čovjeka; tako će oni uzajamnim i zajedničkim obavljanjem životnih zadataka iz dana u dan sve većma napredovati u vrlinama, a naročito rasti u pravoj ljubavi prema Bogu i bližnjima, na kojoj konačno visi sav Zakon i Proroci.
Nakon što progovara o odnosu muškarca i žene u braku, dalje ističe nerazrješivost sakramenta ženidbe:
Ponajprije dakle sam Krist ističe nerazrješljivu čvrstoću bračnog ugovora, kad kaže: »Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja« i: »svaki koji otpušta ženu svoju i drugu uzima, čini preljub; i tko uzima onu, koju je muž otpustio, čini preljub«. Sveti Augustin ono, što naziva dobrom sakramenta, stavlja očevidnim riječima u ovu nerazrješljivost: “A u sakramentu se traži, da se brak ne rastavlja, odnosno, da se rastavljen muž ili rastavljena žena ne vjenča s drugim, pa niti u želji da imaju djecu”.
Na kraju prvog dijela enciklike, Pijo XI. ističe prednosti koje ističu iz nerazrješivosti ženidbenog veza, i to za ženu, djecu, ali i društvo:
Osim toga se ovom nerazrješljivošću podiže pred vjernom čistoćom čvrst bedem protiv poticanja na nevjeru, koje bi se ispoljilo bilo iznutra, bilo izvana; zatvaraju se vrata tjeskobnom strahu, ne će li u času nevolje i starosti drugi supružnik uzmaknuti i na njegovo mjesto stavlja se mirna sigurnost. Jednako se njome na veoma zgodan način osigurava dostojanstvo jednog i drugog supružnika i međusobno pružanje pomoći, jer nerazrješljivi vez, neprekidno trajući, neprestano opominje supružnike da u bračnu zajednicu, koja se jedino smrću može razriješiti, nijesu stupili zbog prolaznih stvari niti zato da služe požudi nego zato, da si međusobno pribavljaju vječna dobra.
O odnosu obitelji i društva:
Ne manja dobra nastaju i za čitavu ljudsku zajednicu. Iz iskustva nam je naime poznato da je nepokolebljiva čvrstoća brakova najbogatije vrelo čestita života i neokaljanog ćudoređa. Ako se ovaj red čuva, zajamčena je sreća i blagostanje države, jer ova [država] je takova, kakove su obitelji i ljudi, od kojih je sastavljena kao tijelo iz udova.
Drugi dio dokumenta govori o starim i novim zabludama o braku i bračnom životu. Ne treba misliti da je u vremenu prije nas bračni život bio bez mana i prekršaja, jer zlo je staro kao i ljudski rod. Ipak, novo zlo našega doba sastoji se u ovome: zlo se opravdava, i usto na sebe navlači znanstveno ruho i pod tom maskom dobra traži priznanje. Dr. Živković u analizi enciklike dodaje: “Novo je to: što se zlo nametljivošću i jednom nekažnjenom slobodom predstavlja posvuda na zator poštenja i na propast duša. Osim Crkve i njezinih ljudi, rijetko ćete gdje zamijetiti glas protiv ovoga i ovakovog načina rušenja svih temelja ljudskog pravog blagostanja.”
Ovdje sv. Otac Pio proročki progovara:
Jer danas se svetost ženidbe više ne gazi i ne izvrgava ruglu potajno i u skrovitosti nego javno i bez ikakva stida: riječju, pismom; svakakvim pozorišnim igrama; romanima; ljubavnim i humorističkim pripovijetkama; tako zvanim kinematografskim slikama, radiofonskim govorima i napokon svima izumima novije znanosti. Rastava braka, preljubi i svi najgadniji poroci ili se u zvijezde kuju ili se, barem, crtaju takovim bojama, da se, kako izgleda, rješavaju svake krivnje i sramote. Ima i takvih knjiga – ne krzmaju ih proglašivati znanstvenima – koje su zapravo ne rijetko samo oličene nekom patvorenom znanošću, ne bi li tako lakše našle puta, da se ušuljaju. Nauke, koje se u njima brane, prodavaju se kao vanredne tečevine novijeg umovanja, onog, dabome, umovanja, za koje se tvrdi, da je, u svojoj isključivoj težnji za istinom, odbacilo sve predrasude starih, te da uklanja i skida s dnevnog reda, među ovim zastarjelim mnijenjima i predanu nauku o kršćanskom braku. I to se ucjepljuje ljudima svake vrste: bogatašima i siromasima, radnicima i gospodarima, učenima i neukima, oženjenima i neoženjenima, pobožnima i bezbožnima, odraslima i mladeži. Ovoj [mladeži] se stavljaju osobite zamke, jer je ona plijen, koji je lakše uhvatiti.
Sv. Otac zatim upućuje na “mlake vjernike”, na one koji misle da će nekim ustupcima sekularističkom svijetu “kupiti” mir, a zapravo se time svrstavaju na stranu Neprijatelja ljudskog roda:
Ipak ne dolaze svi pristaše ovakovih novih nauka do skrajnih zaključaka neobuzdane pohote: ima ih koji su pregnuli stati nekako nasred puta i misle, da treba samo u nekim propisima božanskog i naravnog zakona nešto popustiti našem vijeku. Ali i ovi su, čas više, čas manje svjesni izaslanici onog Našeg neprijatelja koji uvijek nastoji usred pšenice posijati kukolj.
Smije li Petrov nasljednik šutjeti na ovakve pojave? Koja je zadaća rimskog prvosvećenika? Pio XI. je u tome vrlo jasan:
Mi dakle, koje je Domaćin postavio za čuvare svoga polja, i na kojima počiva sveta dužnost brinuti se, da ne bi dobro sjeme bilo ugušeno od škodljivog drača, smatramo, da je upravo Nama samima Duh Sveti rekao one prezamašajne riječi, kojima Apostol Pavao opominje svog dragog Timoteja “A ti bdij… Službu svoju ispunjavaj… Propovijedaj riječ, pristupaj u zgodan i nezgodan čas, pobijaj, moli, karaj u svoj strpljivosti i nauci”.
Papa zatim raspravlja o pojedinim zabludama grupirajući ih onako kako se protive pojedinim dobrima ženidbe (rađanje djece, bračna vjernost, nerazrješivost bračne veze).
O borbi protiv djece drži da se ta borba vodi s dvije pozicije – jedna je egoistička, a druga lažna altruistička. Sv. Otac upozorava da sve češće dolazi do odstupanja od katoličkog nauka. Nasuprot tome, Pio XI. naglašava bez ikakvog ispričavanja i dvojbe, čist i bistar katolički nauk sadržan u ovim riječima:
Budući da su dakle neki očevidno odstupili od kršćanske nauke, kako je otpočetka predana i nikad prekinuta, te odnedavna našli za shodno da o tom pitanju propovijedaju drugu nauku, to Crkva Katolička, kojoj je sam Bog povjerio učenje i obranu ćudoredne čestitosti i poštenja, nalazeći se odasvud okružena ovim propadanjem ćudoređa, a želeći čistoću braka sačuvati neokaljanom od ove sramotne ljage, po ustima Našim, u znak svog božanskog poslanja, visoko diže glas i ponovno proglašuje: svaka upotreba ženidbe, ako se vrši tako, da joj se ljudskom nakanom oduzima njezina prirodna sila rađanja života, krši zakon Božji i naravni, a oni, koji takova što čine, kaljaju se ljagom teškog grijeha.
Jedne od najtežih riječi u ovoj enciklici upućene su svećenicima, koje Sv. Otac gromko opominje da ne navode vjernike na krivi put. Ove riječi svećenici bi trebali iščitavati što je češće moguće:
Opominjemo dakle one svećenike, koji se bave ispovijedanjem i druge, koji su u duhovnoj pastvi, na temelju naše vrhovne vlasti i brige za spasenje svih duša, da u ovom zamašnom zakonu Božjem ne puštaju u zabludi sebi povjerene vjernike i još mnogo više da sami sebe čuvaju, da ih ne bi okužila ovakova lažna mnijenja i da im na nijedan način ne bi gledali kroz prste. A ako li bi koji Ispovjednik ili Dušobrižnik, što ne dao Bog, sebi povjerene vjernike ili u takove zablude sam zaveo ili ih barem u njima utvrdio bilo odobravajući, bilo zlonamjerno šuteći, neka znade, da će Vrhovnome sucu, kao izdajnik svoje službe polagati strogi račun i neka bude uvjeren, da su njemu rečene riječi Kristove: “Slijepi su, i vodiči slijepaca: a slijepac, ako slijepca vodi, oba u jamu padnu.”
Nažalost, danas se sve češće ističu nekakve tobože preteške zapreke koje se stavljaju pred vjernike povezane bračnim sponama, i time se opravdavaju razni oblici “neregularnih zajednica”. Čak i do te mjere da im se prešutno ili javno odobrava i priležništvo, odnosno konkubinat. Pio XI. ne poznaje takvoga govora. On ističe:
Nikakve poteškoće ne mogu iskrsnuti, koje bi bile jake ukinuti obveznu snagu zapovijedi Božjih, što zabranjuju čine zle po svojoj unutrašnjoj naravi.
Navodi i nauk Tridentskog Sabora:
“Nitko ne smije izustiti ono nesmotrenu i od Otaca pod anatemom zabranjenu riječ, da je opravdanu čovjeku nemoguće vršiti Božje zapovjedi. Jer Bog ne zapovijeda, što je nemoguće, nego zapovijedajući opominje da činiš što možeš, i tražiš, što no možeš, i pomaže, da uzmogneš.”
Papa razlažući protiv lažnog altruizma posebno ističe zločin pobačaja, jer nauk Crkve nam govori da direktno ubijanje djeteta u majčinoj utrobi nikada nije slobodno. Po tom pitanju papa daje oštro upozorenje zakonodavcima:
Oni, napokon, koji kod raznih naroda drže prva mjesta i donose zakone, ne smiju zaboraviti, da je dužnost javne vlasti braniti život nedužnih prikladnim zakonima i kaznama i to tim većma što manje se mogu sami braniti oni; čiji se život dovodi u opasnost i napada, među kojima zacijelo zapremaju prvo mjesto djeca sakrivena u utrobi matera. A ako državna poglavarstva one mališe ne samo ne bi štitila, nego bi ih, naprotiv, svojim zakonima i odredbama, pustila i predala liječnicima i drugim da ih ubijaju, neka se sjete da je Bog sudac i osvetnik krvi pravedne, koja sa zemlje viče k nebu.
Drugo, kako papa kaže “vrelo zabluda” odnosi se na bračnu vjernost. Govori o iskrivljenom poimanju vjernosti:
Vjernost dakle ponajprije kvare oni, koji misle da valja popuštati mnijenjima i običajima ovoga vremena o nekom lažnom i ne bezazlenom prijateljstvu s drugima i da u ovim međusobnim odnošajima supruzima treba dati nešto veću slobodu misli i djela, i to tim više, što je, kako tvrde, ne rijetkima prirođena takova seksualna narav, da joj u uskim granicama jednoženstvenog braka ne mogu zadovoljiti. Ovi stoga ono strogo poimanje čestitih supružnika, koje osuđuje i zabacuje svaki požudni osjećaj i čin s drugima, smatraju nekom zastarjelom slabošću uma i srca ili ružnim i prostim opadanjem i ljubomorom; zato hoće, da svi kazneni zakoni državni, koji su doneseni da se čuva bračna vjera, nemaju snage ili da se stave van snage.
Papa posebno ukazuje na ove opasnosti – slobodu u seksualnom iživljavanju, lažno poimanje emancipacije žena i stavljanje simpatije na mjesto ljubavi. O pogrešnom poimanju emancipacije, i to na 3 područja (socijalnom – sloboda od brige za obitelj i djecu, ekonomskom – sloboda vođenja i upravljanja ekonomskim dobrima bez znanja i privole supruga, i fiziološkom – sloboda lišavanja bračnih i materinskih tereta). O toj lažnoj emancipaciji kaže:
No ovo niti nije prava emancipacija žene, a nije to niti ona, sa razumom skladna i najdostojnija sloboda, koja se duguje zvanju kršćanske i plemenite žene i supruge; to je prije kvarenje ženske duše i materinskog dostojanstva i izvraćanje čitave obitelji, po kojemu muž ostaje bez žene, dijete bez matere, kuća i čitava obitelj bez neprestano budnog čuvara. Šta više ova se lažna sloboda i nenaravna jednakost sa mužem obraća na propast samoj ženi; jer ako žena siđe sa onog kraljevskog prijestolja, na koje ju je Evanđelje podiglo unutar stijena njezinog doma, doskora će biti stjerana u staro ropstvo (ako i ne na očigled, ali u stvari) i biti će, kako je bila kod pogana, pusto oruđe muža.
U trećem dijelu dokumenta Pio XI. progovara o borbi protiv nerazrješivosti braka. O pokušaju gradnje ženidbene veze na sentimentalističkim porivima, papa kaže ovo:
Ali noviji mrzitelji braka idu i dalje, te na mjesto nepatvorene i snažne ljubavi, tog temelja bračne sreće i dubokog uživanja, stavljaju neko slijepo podudaranje značajeva i skladnost duša, koju zovu simpatijom; kad ova prestaje, vele, da se rasklimava i razrješuje i vez, kojim se jedinim vežu duše. Zar ovo znači išta drugo nego graditi kuću na pijesku?
O pošasti “rastava braka” kaže:
Kako već opomenusmo, Časna Braćo, ovu obnovu i usavršenje ženidbe naređeno od Isusa Krista sprječava iz dana u dan sve veća lakoća rastave. Šta više, pristaše novije poganštine, zanemarujući žalosnu poduku iskustva, svaki dan sve žešće navaljuju na svetu nerazriješljivost braka i zakonâ, koji je pomažu i tvrde, da treba izdati naređenje, da je rastava slobodna, zato da bi se na mjesto zastarjelih zakona metnuo drugi čovječji. Oni navode mnoge i različne izlike za rastavu: od kojih jedni proističu iz grješke ili krivnje osoba, a drugi leže u stvarima (one zovu subjektivnim, ove objektivnima); na treće mjesto stavljaju sve što nedjeljivu životnu zajednicu čini preoporom i nezahvalnom.Mnogi su obziri, koje izmisliše, da bi ove izlike i zakone učinili prihvatljivijima. Ponajprije: dobro jednog i drugog supružnika, ako je jedan od njih, bilo nekriv i, potom, u pravu da od krivog ode, bilo, izvrgnut zločinstvu drugoga, pa ga zbog toga treba rastaviti od nezahvalne i prisilne zajednice. Drugi je takav obzir; dobro djece, koja ostaju bez prave odgoje ili, barem, gube njezine plodove, jer im se i suviše lako iz roditeljske nesloge i drugih zlodjela povrijedi nevino srce i budu zavedena sa puta kreposti, Treći se, napokon, obzir uzima iz općeg dobra društva, koje, tobože, zahtijeva da se, ponajprije, do kraja unište brakovi nezgodni za postizavanje ciljeva prirode, zatim, da se zakonom dade supruzima ovlast razilaženja, jer se time sprečavaju krivična djela, kojih bi se trebalo bojati u zajedničkom združenom životu istih supružnika.
Sve ono čega se papa pribojavao, nažalost, ipak se ostvarilo, pri čemu je ne malu ulogu igrala popustljivost i mlakost katolika. Razvod braka, ta “socijalna kuga” naših dana, silno se razmahala, i to na štetu društva, čemu možemo i sami posvjedočiti. I zato katolicima koji su u svojoj vjeri slabo potkovani, valja dozvati u pamet ove riječi Pija XI.:
I protiv ovih bezumnosti stoji najnedvoumniji zakon Božji, od Krista obilno utvrđen, kojega ne mogu oslabiti nikakve ljudske odredbe ili zaključci niti nijedna volja zakonodavaca: “što je Bog svezao, čovjek neka ne rastavlja”. Ako bi dakle čovjek to nepravdom htio rastaviti, uzaludan bi mu bio posao. S pravom je, osim toga, kao što smo ne jedamput vidjeli Krist ustvrdio: “Svaki, koji otpušta svoju ženu i drugu uzima, čini preljub; i koji uzima od muža otpuštenu, čini preljub”. I ove se Kristove riječi odnose na svaku ženidbu, dakle i na samu prirodnu i zakonsku: svakoj naime pravoj ženidbi pripada ona nerazrješljivost, koja ju, s obzirom na razrješenje veza, izuzimlje od samovolje stranaka i od svake svjetovne vlasti.
U trećem dijelu enciklike papa savjetuje kako očuvati i učvrstiti kršćanski brak. Sv. Otac je ovdje sažeo sve na što treba upozoriti vjernike i o čemu im treba često govoriti. Dušobrižnicima je u ovom dijelu enciklike dana vrsna materija za propovijedi, taksativno nanizana. Ovdje ćemo ih samo nabrojati i kratko opisati, a vi ih možete pomnije iščitati u samom dokumentu:
Božju ideju o ženidbi razmatrati i shvatiti – nasuprot lakoumnom shvaćanju braka kod velikog broja mladih, valja istaknuti ideju braka kao ustanove po izravnoj Božjoj, a ne ljudskoj volji (koja dolazi do izražaja samo kod izbora supružnika).
Kršćanski živjeti i isticati milost Božju – tamo gdje je budna težnja za pravim kršćanskim životom, daleko su misli o bračnoj nevjeri i kidanju braka. Iskustvo nam pokazuje da u slučajevima “razvoda” braka gotovo isključivo nije bilo kršćanskog života, već je nastranost ili zastranjenje nekog bračnog druga dovelo do raskida.
Tijesno se prisloniti uz Crkvu – u vrtlogu suvremenog materijalističkog života sebe i svoju obitelj može sačuvati samo onaj tko se tijesno privine uz Crkvu. Ona će djecu prikloniti roditeljima i sačiniti iz obitelji jednu utvrdu o koju će se razbiti svi pozivi svjetskog i bogumrskog načina života.
Razvijati ispravne misli o ženidbi – to je u prvom redu dužnost klera, i to kako enciklika kaže riječju i perom, često i temeljito, jasno i razgovijetno. Ali želja je sv. Oca da se u to uključe i laici.
Bračni drugovi valja da sudjeluju s milošću – brak je uvijek povezan s razmjerno velikim poteškoćama, pa je u njemu bezuvjetno potrebno samoodricanje, i to u velikom stupnju, jer gdje ga nema, nema niti blagoslova. Stoga kršćanskim supružnicima sakramentalna milost na poseban način daje mogućnost da se mogu odricati i svladavati u svakodnevnim potrebama.
Priprava i spremanje na brak u mladosti – što tko sije – to će i žeti! Dobrih supružnika nikada neće biti bez dobrih momaka i djevojaka. Zaručnička poduka je samo bliža priprava, kojoj mora prethoditi daljnja i ranija. A ta se sastoji u odgoju mladića i djevojke. Ako je po nesreći rodni dom jedan pakao, gdje dijete vidi i čuje samo zlo i svađu, tada ga njegova katolička zajednica mora primiti i naročito paziti, te mu nadomjestiti odgoj kod kuće.
Ekonomsko-socijalne prilike valja poboljšati – ondje gdje brak ne može uspijevati kako treba radi ekonomske bijede – treba pomoći. U kršćanskom društvu, evo tu ima da se očituje naša ljubav!
Zajednička suradnja Crkve i države – najbolje je jamstvo za napredak obitelji i države, kako moralni, tako i materijalni.
