Čim čovjek dolazi na svijet, djelitelj ga svetih tajna vodi izvoru vode, što čisti, pomiruje i preporađa, dajući mu odličniji i dragocjeniji život, naime nadnaravni, koji od njega čini dijete Božje i dijete Crkve. Da čovjek bude što više opremljen, da odlučno bije duhovne bojeve, opet ga svećenik, imajući posebno dostojanstvo, prima sakramentom potvrde u vojsku Isusa Krista. Čim pak dijete može razlikovati i cijeniti od neba dani Anđeoski kruh, svećenik ga hrani i krijepi tom hranom, koja je živa i život daje. Kad čovjek bijedno padne, djelitelj ga svetih tajna sakramentom pokore diže i Božjim imenom i vlašću jača. Ako se pak čovjek odluči da brakom pomogne svome Stvoritelju, da se život čovječji prenese na potomstvo i tako poveća mnoštvo Kristovih vjernika na zemlji i umnoži broj odabranih u vječnom nebeskom blaženstvu, opet je nazočan svećenik, koji će moliti od Boga blagoslov za brak i njegovu čistu ljubav. I kad se, napokon, približi konac ovoga smrtnog života, trebaju ljudi snage, pomoći, da podnesu nazočnost božanskog Suca, sluga Isusa Krista opet i opet, nagnut nad bolne članove umirućih, poravnava njihove krivice i pomaže ih. I tako, pošto je svećenik kršćanske vjernike pratio na njihovu zemaljskom putovanju do vrata vječnosti, njihova mrtva tjelesa sahranjuje sa svetim obredom moleći molitve, koje odišu besmrtnom nadom. Ali još ne ostavlja dionike vječnosti, pače ih pomaže molitvama ako trebaju zadovoljavanja i olakšavanja. Stoga svećenik, vodič na pravom putu, djelitelj olakšanja i darovatelj nebeskih darova, u svako je vrijeme kod kršćana, od kolijevke do groba, do nebeskih radosti.
(Bogorodicu) naime moraju svećenici s većim žarom ljubiti nego svjetovnjaci stoga što su veze svećenika s Isusom Kristom tješnje, kao što su i tješnje veze Marijine s njezinim božanskim Sinom.
Ako je tako veliko dostojanstvo katoličkog svećeništva, ako zahtijeva tako uzvišene duševne vrline, to upravo znači, časna braćo, kako je prijeko potrebno da se kandidati svetišta pravo i primjerno odgajaju. (…) Nauku im valja tako podavati, da u svećeničkim kandidatima izobraze jak, muževan i apostolski duh. Njihovim djelovanjem valja da u sjemeništu procvatu pobožnost, čistoća, stega i nauka. Mladenački duh ima se pomnjivo oboružati i protiv sadašnjih napasti u sjemeništu i protiv mnogih težih pogibli, kojima će biti poslije izloženi u svijetu, u kojem će morati živjeti, »da sve spase« (1 Kor 9, 22).
Jasno je, da je glavna odgovornost na biskupu, jer po strogom crkvenom zakonu »ne smije nikome podijeliti viših redova, ako nema moralne izvjesnosti iz pozitivnih dokaza o njegovoj kanonskoj prikladnosti. Inače, ne samo da veoma teško griješi, nego se izlaže i pogibelji da sudjeluje u tuđim grijesima« (Cod. Jur. Can. can. 973, 3). U tom kanonu jasno odzvanja opomena apostola Pavla Timoteju: »Ni na koga brzo ne polaži ruku i ne budi dionikom tuđih grijeha« (1 Tim 5, 22). »Što je „brzo ne položi ruku“ – kako tumači Naš prethodnik sv. Leon veliki – nego svećeničko dostojanstvo podijeliti onima; koji nisu godinama zreli, koji ne zasvjedočiše stege? I što je, biti dionikom tuđih grijeha, nego da je biskup, koji posvećuje, kao i onaj, koji ne zaslužuje da bude posvećen?« (Epist. 12. Migne, P . L. LIV. 647). Zato, kako Krizostom veli, upravljajući riječi biskupu: »Bit ćeš i ti kažnjen za njegove prošle i buduće grijehe, koji si mu podijelio dostojanstvo« (Hom. 16 in Tim.; Migne P . L. LXII, 587).
Ali, najbolje i najpripravnije tlo, na kojem treba nicati i rasti cvijeće svetišta, jest bez sumnje prava i duboko kršćanska obitelj. Činjenica je, da je većina svetih biskupa i svećenika, »kojih slavu najvješćuje Crkva« (Sir 44, 15), primila klicu svoga zvanja i svoje svetosti, bilo od svog oca izvrsnog vjerom i krepošću, bilo od čiste i pobožne majke, bilo od cijele obitelji, koje se članovi odlikuju ljubavlju prema Bogu i prema bližnjemu.
