Zaboravljena mudrost crkvenog Učiteljstva: Pijo XI. – Non abbiamo bisogno (1931.)
1542
Sveti Otac Pijo XI.
Mnogi zapravo i ne znaju da se na današnji dan, 23. kolovoza, u Hrvatskoj, kao i u ostatku Europe obilježava Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Ovaj spomendan potječe od Praške deklaracije o zločinima komunizma (3. lipnja 2008.), a nama će poslužiti za prisjećanje na tri monstruozne ideologije što ih je iznjedrila europska ljevica u XIX. i XX. stoljeću, a to su komunizam (ili socijalizam), fašizam i nacionalsocijalizam (ili nacizam). Ove ideologije bile su na ovaj ili onaj način odgovorne za smrt više stotina milijuna ljudi. Crkva je zarana prepoznala opasnosti u svakoj od ovih totalitarnih ideologija (koji su s vremenom pokazali svoje lice u pripadajućim režimima), a zajedničko im je prije svega njegovanje kulta države i vođe. Jedan od najistaknutijih protivnika svih ovih režima bio je papa Pijo XI. Kao jedan od rijetkih glasova razuma (ali prije svega vjere) u svijetu koji je ubrzano kretao prema vrtlogu dotad nezapamćenog ludila i kaosa, papa je u svoje tri poznate enciklike osudio sve tri pogubne ideologije: u enciklici “Non abbiamo bisogno” (Nije od potrebe) iz 1931. usprotivio se fašizmu, dok je 1937. u razmaku od samo pet dana osudio i nacionalsocijalizam enciklikom “Mit brennender Sorge” (S gorućom brigom) (14. 3. 1937.) i bezbožni komunizam enciklikom “Divini Redemptoris” (Božanskoga Otkupitelja) (19. 3. 1937). Tako da možemo mirne duše ovom papi dati titulu s kojom se mnogi danas kite bez pokrića, a to je – ne samo istinskog antifašista, već i uvjerenog protivnika svakog totalitarizma, dakle istinskog “antitotalitarista”. Stoga smo se odlučili donijeti vam hrvatski prijevod ovih triju ključnih enciklika, čiji proročki glas i danas potiče na iščitavanje, jer nam daju uvid u tužnu stvarnost svijeta koji odbacuje svoga Stvoritelja i Spasitelja, i klanja se idolu suvremenoga doba – državi. Izdavat ćemo ih onim kronološkim redom kako su i izlazile. Prvo donosimo encikliku protiv fašizma, a kao uvod ćemo dati nekoliko osnovnih podataka o uvjetima njenog nastanka.
Za razvoj fašizma presudna je bila tzv. Oktobarska revolucija 1917., nakon koje su boljševici pod vodstvom Lenjina nasilnim putem prigrabili vlast u Rusiji. Benito Mussolini je naširoko hvalio Oktobarsku revoluciju, premda je kasnije promijenio mišljenje o Lenjinu i socijalizmu (najviše zbog njihovog protivljenja nacionalizmu), komunizam i fašizam su imali mnogo dodirnih točaka. Prije svega se to očitovalo u jednostranačju, vladavini terorom, te oslonjenošću na psihologiju i propagandu mržnje.
Fašizam je težio kroz kolektivizaciju društva rastočiti i oslabiti osobni i obiteljski identitet, kako bi lakše vladao svojim podložnicima. Zato ne treba čuditi što je Katolička Crkva među prvima postala kamen spoticanja širenju fašističkog projekta, pa je vrlo brzo došlo do sukoba između fašista i Crkve, a na opasnosti fašizma među prvima je upozoravao papa Pijo XI., dok su i u Hrvatskoj, koja je pretrpila strahote fašističke strahovlade mnogi upozoravali na opasnost fašizma, među njima i dominikanac Hijacint Bošković, ali i mnogi drugi. Već 1931. fašisti su otvoreno proganjali i napadali pripadnike Katoličke akcije – laičke organizacije utemeljene 9 godina ranije. Takvi čini, kao i sve veće jačanje fašizma ponukali su Pija XI. na izdavanje enciklike “Non abbiamo bisogno”. Papa je ovom enciklikom osudio pogansko obožavanje države od strane talijanskih fašista, kao i “revoluciju, koja otimlje Crkvi i Isusu Kristu omladinu, i koja uzgaja njihove mlade sile za mržnju, nasilje, uvrede”.
Cijeli tekst enciklike možete pročitati na ovoj poveznici, a ovdje ćemo istaknuti samo nekoliko odlomaka.
Na početku se Sveti Otac osvrće na boli koje trpi njegovo stado, i kao istinski Petrov nasljednik, ohrabruje ih i učvršćuje u vjeri:
Vi ste osjetili, časna Braćo, da je Naše srce s vama, sa svakim od vas, da za vas trpi, da za vas i s vama moli, da Nam Bog u svome neizmjernom milosrđu priskoči u pomoć, pa da iz ovoga velikoga zla, što ga je stari neprijatelj svakog dobra raširio, izraste novo cvijeće dobra, obilnoga dobra.
Govoreći o nasilju protiv pripadnika Katoličke Akcije (KA), papa upućuje na pogubni utjecaj tadašnjih medija:
Ako ne baš sve, a ono poglavite laži i prave klevete, raširene po protivničkoj stranačkoj štampi, koja jedina uživa slobodu, i koja često ima nalog ili mig, da sve kaže i sve smije, bile su skupljene u jedan »izvještaj«, premda ne službeni (mjera opreznosti). Te su laži bile rasturane svoj javnosti svima mogućim i uspješnim sredstvima, što ih sadašnjost poznaje.
Zatim ukazuje na svoju ulogu:
Kad bismo na to šutjeli, kad bismo propustili da prođe, drugim riječima: kad bismo puštali da se tome vjeruje, Mi bismo bili mnogo nedostojniji, nego što to jesmo, da zauzimamo ovu uzvišenu Svetu Stolicu; nedostojni one sinovske i velikodušne odanosti, kojom su Nas vazda tješili i sad nas više nego ikada tješe naši dragi sinovi u Katoličkoj Akciji, a pred svima oni naši sinovi i kćeri — Bogu hvala u tako velikom broju — koji su toliko pretrpjeli i još trpe zbog toga, što su religijozno vjerni Našem pozivu i Našim smjernicama.
Papa progovara o napadima na Crkvu:
Naprotiv znamo i ogorčeno se žalimo protiv pritiska, koji su činili i puštali činiti na mjesne crkvene vlasti, često i prijetnje i nasilja; znamo za bezbožne parodije svetih pjesama i svetih ophoda (…) S neizrecivom bolju vidjesmo, kako se u ovoj Našoj Italiji i u ovom istom Našem Rimu razmahalo pravo i stvarno progonstvo protiv onoga, što je Crkvi i njezinom Poglavaru najdragocjenije i najmilije, to jest: protiv slobode i prava.
Na optužbe o “političkom djelovanju” KA protiv države, kaže:
Na žalost moramo ponoviti, da »je slagala zloba samoj sebi« (Psal. 26, 12), i da se »najjači dokaz« za namjeravano uništenje traži na drugome polju: borba, što se sada vodi, nije politička, nego moralna i vjerska; odabrano moralna i vjerska borba. (…) Mi smo vazda kazali i još jednom kažemo: optuživati Talijansku Katoličku Akciju zbog političkoga rada, znači klevetati je u pravom i doslovnom smislu. Činjenice su pokazale, kamo se time smjeralo i što se time spremalo: rijetko se kad u tako velikoj mjeri obistinila basna o vuku i janjetu, a povijest ne će moći da prijeđe preko toga.
O pravim nakanama fašista:
Ono pak, što se htjelo i pokušalo učiniti, jest: preoteti Katoličkoj Akciji, a po njoj i Crkvi, mladež i to svu mladež.
Nasuprot tome, istinska je dužnost i pravo Crkve:
… da ispunjava izričitu zapovijed božansku, koju joj je nametnuo božanski Osnivač, da prenosi u duše, u sve duše, sve blago istine i dobrote, blago nauke i praktičnoga života, koje je On sam predao svijetu. (…) Kakovo pak mjesto moraju u ovoj apsolutno općenitoj i cjelovitoj zapovijedi zauzimati djetinjstvo i mladost, to pokazuje On, božanski Učitelj, Stvoritelj i Otkupitelj duša, sam vlastitim primjerom te onim posebno nezaboravnim, ali i posebno strašnim riječima: »Pustite malene da dođu k meni i nemojte im braniti«…
Ovo je istinsko lice fašizma:
A sad eto stojimo pred čitavim jednim skupom autentičnih izjava i činjenica, koje su jednako tako autentične, koje ne dopuštaju nikakve sumnje o namjeri — a ta je namjera od velike česti već izvršena — da se naime hoće sasvim zauzeti (monopolizzare) mladež, od prvoga njezinog djetinjstva pa sve do odrasle dobi, u potpunu i isključivu korist jedne stranke, jedne vlade, a na podlozi jedne ideologije, koja otvoreno svršava u pravom i doslovno uzetom poganskom obožavanju države (statolatria), što je jednako u punoj protivnosti sa prirodnim pravima porodice, kao i sa vrhunaravnnim pravima Crkve. Zaključiti takav monopol i širiti ga, u tu svrhu njezina Omladinska Udruženja, kako je to u zadnje vrijeme bilo učinjeno: znači isto što i braniti mladeži da dođe do Isusa Krista. Brani joj naime da dođe do Crkve, a gdje je Crkva, ondje je Isus Krist. Došlo se dakle dotle, da mladež trgaju silovitim načinom iz naručja Krista i Crkve.
O različitim ulogama države i Crkve u obrazovanju i odgoju:
Crkva se Isusa Krista nije nikad protivila pravima i dužnostima države u pogledu odgoja građana (…) Neoboriva su ta prava i te dužnosti tako dugo, dok ostaju unutar granicâ nadležnosti, koja državi pripada.
Krive predodžbe o ulozi države:
Zamišljanje o državi, koje hoće da njoj mlada pokoljenja pripadaju potpuno i bez izuzetka, od prvog djetinjstva pa sve do odrasle dobi, nespojiva je za jednog katolika sa katoličkom naukom, a nije spojiva ni sa prirodnim pravom porodice. Za jednog katolika nespojiv je sa katoličkom naukom zahtjev, da se Crkva i Papa moraju ograničiti samo na izvanje vršenje vjerskih čina (na Misu i Sakramente), a da preostali dio uzgoja posve pripada državi.
O katolicima koji to nisu:
… moramo izjaviti i izjavljujemo: da to nisu katolici, osim po krštenju i imenu — a u protimbi s onime, što traži to ime, i sa krsnim zavjetom — koji prihvaćaju i razvijaju program, koji usvaja nauke i životne principe, što se toliko protive pravima Crkve Isusa Krista i duša; koji prezire, napada i progoni Katoličku Akciju, to jest ono što je Crkvi i njezinom Glavaru najmilije i najdragocjenije.
U onome što zapravo fašisti žele od mladeži, očituju se njihove namjere:
… te se obvezuju služiti svim silama, sve do krvi, u korist revolucije, koja otimlje Crkvi i Isusu Kristu omladinu, i koja uzgaja njihove mlade sile za mržnju, nasilje, uvrede, kod čega nije isključena ni ista papina osoba, kako su zadnji događaji savršeno pokazali.
Nespojivost katoličke vjere s fašističkom strankom:
Namjeravali smo objaviti i osuditi ono, što smo u njihovom programu i radu vidjeli i utvrdili, da se protivi katoličkoj nauci i ćudoređu, pa je zato nespojivo sa katoličkim imenom i ispovijedanjem. I s time smo ispunili vlastitu dužnost, što nam je namiče apostolska služba prema svim Našim sinovima, koji pripadaju stranci, da mogu urediti svoju savjest kao katolici.
O antiklerikalizmu:
Poznato je svima, koji malo dublje poznavaju povijest ove zemlje, da je antiklerikalizam imao u Italiji toliko važnosti i jakosti, koliko mu ih dadoše slobodno zidarstvo i liberalizam, što su ga i rodili.
Pri kraju enciklike, papa ponovno hrabri biskupe:
Upravo na ovome vrhuncu sumnja i predviđanja, da kojih Nas dovedoše ljudi svaki se strah, Časna Braćo, rasplinjuje i nestaje, a Naš se duh predaje najpouzdanijim i najutješnijim nadama; jer je budućnost u rukama Božjim, a Bog je s nama, pa … »Ako je Bog s nama, tko je protiv nas?« (Rimlj. 8, 31).
Papa na kraju ponovno ističe:
Crkvi Božjoj pak pripada kršćanski uzgoj i izobrazba mladeži, ne po milosti ljudskoj, već po božanskoj zapovijedi. Stoga to Ona mora zahtijevati i zahtijevat će uvijek, takovom ustrajnošću i nepopustljivošću. koja ne može prestati niti se sagibati, jer ne potječe od ljudskog prohtjeva ili proračunanosti. niti od ljudskih ideologija, što se dadu mijenjati prema vremenu i mjestu, nego od božanske nepovredive naredbe.
