krist-kralj

Ove nedjelje smo u crkvi sv. Martina proslavili svetkovinu Krista Kralja. Ustanovio ju je papa Pijo XI. enciklikom “Quas primas” 1925. godine kao odgovor na sve agresivnije nadiranje sekularizma, ali i bezbožnog komunizma. Po liturgijskom kalendaru za tradicionalni rimski obred svetkovina Krista Kralja se i dalje slavi posljednje nedjelje listopada – odnosno, onako kako je to izvorno zamislio papa Pijo XI., koji je uveo ovu svetkovinu kako bi dodatno naglasio povezanost između Kristovog Kraljevanja i trijumfa svetaca koji se slavi 1. studenog (Svi Sveti). Kasnijim reformama liturgijskog kalendara ova je svetkovina premještena na posljednju nedjelju (crkvene) godine.

dsc_0228

Na ovoj poveznici smo vam pripremili hrvatski prijevod ove proročke enciklike. Iz nje ćemo istaknuti samo tri vrlo bitna citata. Prvi govori o posljedicama odbacivanja Kristovog kraljevanja:

Stoga ćemo, zapovjedimo li da svekoliki katolički svijet štuje Krista Kralja, doskočiti potrebama našega vremena i izliječiti pošast, od koje je zaraženo. Pod zarazom razumijevamo tako zvani laicizam, koji se u naše doba razmahao, i njegove zablude i bezbožne podvige. Za ovaj zločin znate, časna Braćo, da nije u jedan dan dozrio, nego da već odavna klija u krilu državâ. On se sastoji u tom, što ljudi stadoše nijekati vlast Kristovu nad svim narodima. Stadoše nijekati i ono što iz Kristova prava izvire: pravo Crkve da naučava ljudski rod, da daje zakone, da upravlja narodima vodeći ih u vječno blaženstvo. Tada se malo po malo stalo izjednačivati vjeru Kristovu sa lažnim naukama i stavljati nedolično u isti red s njima; zatim je bila podvrgnuta građanskoj vlasti i prepuštena na milost i nemilost knezovima i vlastodršcima. Još dalje su pošli oni koji mišljahu, da se na mjesto božanske vjere mora sta­viti neka naravna religija i neko naravno osjećanje srca.

Bilo je i takvih država, koje mišljahu, da mogu biti bez Boga i da je njihova vjera u bezbožnosti i nemaru za Boga. Mi smo se u Encikličkom Pismu Ubi arcano potužili a i danas se tužimo na gorke plodove, kojim je tako dugo i tako često rađalo otpadanje pojedinaca i čitavih naroda od Krista. Evo tih plodova: posvuda je posijano sjemenje nesloge i proplamsao onaj plamen međusobne zavisti i trvenja, koji još ne da narodima da se izmire u prijateljstvu; razmahala se neumjerena pohlepa, koja se veoma često sakriva pod krinkom javnog dobra ili ljubavi prema domovini; iz ove je neumjerenosti nikao s jedne strane razdor medu građanima a s druge strane ono slijepo i razuzdano sebeljublje. koje ne mari ni za što na svijetu osim za svoju vlastitu udobnost i korist i prema toj procjenjuje sve drugo; radi zaboravljanja i zapuštanja dužnosti stubokom je porušen domaći mir, uzdrmana stalna zajednica obitelji; rasklimano je i na put propasti dovedeno ljudsko društvo.

Drugi upozorava na našu mlakost, ali i poziva u duhovni boj:

Svečanost Krista Kralja, koja se odsada godimice imade slaviti, puni nas dobrom nadom, da će se ljudsko društvo k preljubljenom Spasitelju u dobar čas žurno povratiti. Dužnost bi katolika, naravski, bila, da ovaj povratak svojim djelovanjem uskore i ubrzaju. Ali većina njih, čini se, da u socijalnom životu nemaju onakova ni ugleda ni položaja, bez kakva nipošto ne bi smjeli biti lučonoše istine. To se možda imade pripisati sporosti ili plašljivosti dobrih koji se ili ne opiru uopće ili se premlohavo opiru; i zbog toga neprijatelji Crkve nužno postaju sve smioniji i sve bezobzirniji. A kad svi vjernici uvide, da se pod barjacima Krista Kralja moraju hrabro i neprestano boriti, neka onda planu vatrom apostolstva i neka pregnu, otuđene i neuke duše pomiriti sa Gospodinom svojim i zaštititi njegova prava neokrnjena.

Treći, posebno aktualan za naše vrijeme, upozorava vlastodršce:

Dakle neka se oni, koji upravljaju sudbinom naroda ne ustručavaju i sa strane svoje i sa strane svoga naroda iskazivati javnu počast i posluh vlasti Kristovoj. Tako će naime i sačuvati svoj auktoritet i time povećati i promaknuti sreću svoje domovine.

Umjesto uobičajenog uvoda i sažetka enciklike, ovdje ćemo se osvrnuti na stvarnost Kristovog kraljevanja, i kako se ono doživljava u današnjem svijetu. Za tu svrhu će nam sasvim prigodno poslužiti homilija velečasnog Tomislava Roškariča s jučerašnje svete Mise, koju ovdje donosimo u cjelosti:

dsc_0239

In Nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen. Laudetur Jesus Christus!

Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo, danas slavimo svetu Misu u čast Kristu Kralju. Posljednja nedjelja u listopadu po tradicionalnom kalendaru je upravo nedjelja Krista Kralja. Ponovno smo se okupili u crkvi sv. Martina na slavlju izvanrednog oblika svete Mise, odnosno na svetoj Misi svih vremena. Misa, kakvu su stoljećima slavili naši roditelji, djedovi, bake, kao i bezbrojni sveci. Ovo je drevna misna Žrtva svete Crkve, a ta sveta Misa u sebi nosi dubok sadržaj, epohalnu povijest, ali uvijek i svježu aktualnost.

Krist je ZAISTA Kralj. 1925. godine papa Pijo XI. je kao odgovor na nacionalistička i protukatolička gibanja napisao predivnu encikliku Quas Primas, kojom je ustanovio svetkovinu Krista Kralja.

Istina je da je Krist Kralj. On je Kralj po svom bivstvu, po naravi, zato jer je istinski Bog, i zato jer su u njemu sjedinjena Božja i ljudska narav. Krist je istinski Kralj. Kralj je također i po svojoj pobjedi, pobjedi na križu. U mnogim crkvama postoje umjetnički prikazi Krista kao Kralja. Međutim, Crkva je u bogoslužju još od prvih vremena Krista oslovljavala kraljevskom titulom: Još i danas možemo u molitvama svete Mise čuti „Po istom Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.“ Krista se mnogo puta prikazivalo okrunjenog kraljevskom krunom na križu, kao znak njegove kraljevske vlasti, ili Ga se na primjer prikazivalo kako sjedi na prijestolju zdesna Ocu.

Krist je Kralj. On je također i Kralj svih duša, zato se ova svetkovina tradicionalno slavi neposredno prije svetkovine Svih Svetih i Dušnog dana. On je naš kralj! No ipak znamo da nažalost u današnje vrijeme mnogi odbacuju Kristovo kraljevanje. Protive se samoj zamisli Kristovog Kraljevstva.  Jer današnji čovjek teško prihvaća da bi morao nekome biti podređen. Uistinu, danas je prije svega čovjek samome sebi kralj, on je središte svega. To nazivamo antropocentrizmom. Kada se čovjek postavlja u središte, ili čak na Božje mjesto, bilo u znanosti, kada se poželi igrati stvoritelja, bilo u školstvu, gdje je danas zapravo dijete kralj, dok su roditelji i odgajatelji tu samo kako bi djetetu osigurali njegova prava, ali bez ikakve odgovornosti.

Tako i u Crkvi često prevladava mišljenje da je vjernik kralj, da pohodimo svetu Misu kako bismo zadovoljili svoje vjerske potrebe, da sveta Misa prije svega služi nama ljudima, da doživimo kakvo uzbuđenje, da se malo zabavimo, da ubijemo dosadu, da nam svećenik održi dobru propovijed, zanimljiv uvod i tome slično. U tom slučaju vrlo često i sam svećenik postaje kralj, i tada prije svega razmišlja o čemu mora pripovijedati, hoće li biti dovoljno jasan, glasan, hoće li nadahnuti ljude, hoće li biti zadovoljni s propovijedi, pa tako neki čak i pribjegavaju rješenjima poput prikazivanja filmskih projekcija – danas je rijetko kome čudno kada Misa nalikuje na kazališnu predstavu – što se možda nekima i sviđa, no problem je u tome što Misa nije teatar, nije igra, nije performans, ne služi tome da svećenik u njoj bude „faca“ koja se prešetava s mikrofonom među ljudima, kako bi se oni zabavili i kako bi se dobro osjećali. U tom slučaju to više nije Misa. Misa je Krist, njegova muka i žrtva. Krist bi trebao biti naša glavna briga i prioritet tijekom Mise, on je naše sve, naš kralj, pred kojim je dostojno pasti ničice ili na koljena.

Danas se razmišlja o bezbrojnim načinima kako privući vjernike u Crkvu, o metodama, pristupima, itinerarima, nacrtima, planovima, zadaćama, pastoralnim pristupima, o postupnosti, o tome što činiti da vjera bude dovoljno zanimljiva kako bi privukla suvremenog čovjeka? Međutim, nije to neka velika umješnost! Potrebno je samo posvijestiti vrijednost onoga što među nama postoji već 2000 godina. Istaknuti i upozoriti na vrijednost svete Mise. Ako je Misa najveća svetinja, tada budi pobožan dok joj prisustvuješ, vjeruj u Kristovu stvarnu prisutnost. Pred Bogom se ponašaj onako kako Mu dolikuje. Prilikom pričešćivanja se ponašajmo onako kako dolikuje pred Bogom, koji je „Svet, svet, svet“, Gospodin svog stvorenja, a ne kao da grickamo kekse ili bombone. A kasnije zapomažemo, gdje je nestala vjera? Zašto je takva kriza vjere? Zato jer smo zapustili ono što su nam dali naši preci.

„Kada bismo uistinu znali, što nam daje sveta Misa – pa čak i ona lišena svake raskoši – sveta Misna žrtva u tišini pokrajnjeg oltara neke mračne crkve, umrli bismo od radosti“, rekao je sveti Ivan Vianney. (A nama je često zanimljivije štogod drugo – od Boga koji umire za nas… čujete li kako je to apsurdno?)

No braćo, Isus Krist je naš Kralj, kralj država, kralj ljudi, to je sadržaj naše katoličke vjere koju ispovijedamo. To ili priznajemo ili ne priznajemo, nema trećeg. Krist je kralj cijeloga svijeta, cijeloga univerzuma, Kristovo kraljevstvo je društvena stvarnost. A ovakvo bi trebalo biti zdravo razmišljanje svakog katolika: činiti sve što možemo kako bi se Kristovo kraljevstvo proširilo u našim dušama, u našim tijelima, u našim gradovima i selima.

No, kako doći do toga, kada se u današnje vrijeme na svakom koraku susrećemo s krizom vjere? I ne samo s krizom vjere, nego s protivljenjem onih koji se protive blagu tradicionalne vjere. Unatoč svemu, nužno je da ostanemo vjerni. Vjerni našoj katoličkoj vjeri – naročito u ovim problematičnim vremenima, vremenima kušnji – uzmimo primjerice događaje s posljednje sinode o obitelji u Rimu, kada se pokazalo da među nama postoje biskupi koji su zagovarali stajališta od kojih smo se hvatali za glavu – neki od njih su imali vrlo dvojbene i loše prijedloge za život i obranu obitelji – no ovakve pojave zapravo nisu neka novost, ako malo bolje promotrimo povijest Crkve. Zato moramo za takve slabe pastire još žešće moliti. Da ne podliježu iskušenjima i da vjeru ne prilagođavaju duhu vremena, niti potrebama suvremenog, često prezasićenog čovjeka, nego da oni – a i mi s njima – izgrađuju Crkvu, koja će mijenjati svijet. Ne svijet koji će mijenjati Crkvu, već Crkvu koja će promijeniti svijet.

Danas braćo, molimo našega Gospodina Isusa Krista, blaženu Djevicu Mariju, da u ovim turbulentnim vremenima ostanemo vjerni i istinski katolici, i da, daj Bože, jednoga dana svi postanemo sveci. Svetost je naš cilj. Naš dom je nebo. Zato često idimo u crkvu, molimo u crkvi, za naše svećenike, biskupe, Svetoga Oca, koji je Kristov namjesnik na zemlji, primajmo milosti od svetih sakramenata, da možemo posvećivati naše duše kako bismo se zauvijek mogli radovati u nebesima.

In Nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti.