Već me dugo čudi to što mnogi ljudi u katoličkom svijetu smatraju ljubav i čežnju za ljepotom u liturgiji nečim sramotnim. Katolike privržene tradicionalnoj liturgiji lako se otpisuje u najboljem slučaju kao beznadne romantike, estetske kicoše, neprilagođene introverte koji žude za proteklom slavom, a u najgorem kao nekoga tko baš i ne mari previše za siromašne ili suvremeni svijet, no istovremeno mu je naročito stalo do ornamentike na pokaznici, kroja ili nijanse misnice, te točne količine tamjana koji će se baciti na žeravicu. U tom pogledu, naročito je indikativno što se izraz „nostalgija“ rabi u pejorativnom (pogrdnom) smislu.

No, oni koji tako lako otpisuju tradicionaliste rijetko postavljaju pitanje: Postoji li dobar, pa čak i neobično zanimljiv razlog, za strastvenu skrb oko lijepih znakova i simbola, lijepih kulturnih artefakata, običaja i praksi, „mirisa i zvonca“[1] koji su nekada bili toliko naglašeni u katoličkom bogoslužju da su se neupućenima činili gotovo sinonimima?

Naš papa emeritus Benedikt XVI. vrlo je rječito pisao o ovoj temi u 35. članku svoje Apostolske pobudnice Sacramentum Caritatis, u odlomku koji zaslužuje da ga se čita iznova i iznova:

Odnos otajstva koje vjerujemo i otajstva koje slavimo na osobit način dolazi do izražaja u teološkoj i liturgijskoj vrijednosti ljepote. Doista, liturgija je, kao uostalom i kršćanska objava, iznutra povezana s ljepotom: ona je veritatis splendor. U liturgiji blista vazmeno otajstvo posredstvom kojega nas sam Krist privlači k sebi i poziva na zajedništvo. Sveti Bonaventura je običavao reći da u Isusu motrimo ljepotu i sjaj početaka. Taj atribut na koji se pozivamo, nije puki esteticizam, već način kojim istina ljubavi Božje u Kristu dopire do nas, privlači nas i ushićuje, osposobljavajući nas da iziđemo iz samih sebe i navodeći nas da prihvatimo svoje istinsko zvanje – ljubav.

Bog se već u stvaranju daje nazreti u ljepoti i skladu kozmosa (usp. Mudr 13,5; Rim 1, 19-20). U Starom zavjetu nalazimo brojne znakove sjaja Božje moći, koja se slavno očituje preko čudesa što ih Bog ostvaruje posred izabranog naroda (usp. lzl 14;16, 10; 24, 12-18; Br 14, 20-23). U Novom se zavjetu ta epifanija ljepote Božje objave konačno ispunja u Isusu Kristu: on je vrhunsko očitovanje božanske slave. U slavi Sina odsijeva i priopćuje se slava Očeva (usp. lv 1, 14; 8, 54; 12, 28; 17, 1). Pa ipak, ta ljepota nije pukisklad oblika: »najljepši od ljudskih sinova« (Ps 45, 3) na otajstveni je način ujedno i onaj na kojem ne bijaše »ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali« (Iz 53, 2). Isus Krist nam pokazuje kako je istina ljubavi sposobna čak i mračno otajstvo smrti preobraziti u ižaravajuće svjetlo uskrsnuća, u kojem sjaj slave Božje nadilazi svaku ovosvjetsku ljepotu. Istinska ljepota jest Božja ljubav koja nam se konačno objavila u vazmenom otajstvu.

Ljepota liturgije jest dio ovoga otajstva; ona je najviši izričaj slave Božje te u određenom smislu predstavlja pomaljanje neba na zemlji. Spomenčin otkupiteljske žrtve u samom sebi nosi tragove one Isusove ljepote o kojoj su Petar, Jakov i Ivan dali svjedočanstvo kada se njihov Učitelj, na putu prema Jeruzalemu, preobrazio pred njima (usp. Mk 9, 2). Prema tome, ljepota nije dekorativni čimbenik liturgijskog čina, nego radije njegov nosivi element, ako je atribut samoga Boga i njegove objave. Sve to trebalo bi nas učiniti svjesnima potrebne skrbi kako bi liturgijski čin zračio prirođenom mu sjaju.

 Pope Benedict XVI gives communion to a n

Ovo je isti čovjek koji je mnogo godina ranije u knjizi „Razgovor o vjeri“ izjavio: „Teolog koji ne voli umjetnost, poeziju, glazbu i prirodu može biti opasan. Sljepoća i gluhoća spram lijepoga nisu plod slučajnosti; one se nužno odražavaju na njegovoj teologiji.“

Na što je Ratzinger točno mislio? Osoba koja nije „u skladu sa svijetom“, kako bi to rekao Josef Pieper – netko tko takoreći ne titra suosjećajno s veličanstvenošću Božjeg umjetničkog stvaralaštva u prirodi, netko tko slabo ili uopće ne osjeća privlačnost s očitovanjem Njegove ljepote u djelima likovne i arhitektonske umjetnosti koje je Njegova milost nadahnjivala tijekom kršćanskih stoljeća – taj netko će biti osoba čija teologija je monotona, mehanička i jednodimenzionalna, ona je prazna ljuštura rezoniranja, bez istinske srži ili goruće žeravice erosa. Bit će to slijepa i gluha teologija prikladna za gluhe i slijepe. Znamo što je naš Gospodin rekao o slijepim[2] vođama i njihovim slijepim sljedbenicima: završavaju u jami, to jest, u tamnoj rupi gdje ljepota ne može cvjetati (usp. Lk 6, 39).

Upravo takav teolog je, prema Ratzingerovom iznenađujućem izrazu, opasan. Njegov nedostatak može postati zapreka spašavanju ljudi, poticaj na uskogrudnost koja sužava i iskrivljava zbilju, i obeshrabrenje za ljude koji vide ili osjećaju više od njega. Tamo gdje Ratzinger kaže „teolog“, možemo nadalje reći „liturgičar“ ili „celebrant“[3], jer je nemoguće misliti o liturgiji, govoriti njoj ili ju slaviti bez osmišljavanja nekog teološkog okvira na koji će se dotični pozivati ili ga izvršavati. Bez obzira da li je taj okvir cjelovit i skladan ili fragmentaran i nedosljedan, mora postojati određena pogonska baza koja se po potrebi može predočiti u riječi.

7094563-1
Portret Evelyna Waugha.

Koliko je opasno pomanjkanje razumijevanja za lijepo u liturgiji? Prema kraju života, Evelyn Waugh[4] je napisao u pismu: „Uskrs mi je prije toliko mnogo značio. Sve dok papa Ivan i njegov Koncil nisu uništili ljepotu liturgije. Još uvijek se nisam natopio benzinom i zapalio, no sada se tvrdoglavo držim vjere bez ikakve radosti.“

„Uništili su ljepotu liturgije“. Mogli bismo se nadmudrivati s Waughom oko toga može li se ovo uništenje pripisati papi koji je sazvao Koncil, ili Koncilu samom (uzmemo li da je isti papa promulgirao posljednje izdanje usus antiquior Misala, i da je na istom Koncilu od njegovog početka do svršetka slavljena Misa po tom istom Misalu), no bez ikakve sumnje možemo ustvrditi kako je Waugh prema kraju svog života svjedočio početku sistematske demontaže i odbacivanja mnogih lijepih stvari iz Mise, ali i iz katoličkog života koje su ga hranile, jednako kako su hranile i bezbroj drugih ljudi kroz tolika stoljeća. Waugh je razumio kolika će biti cijena svog tog racionalizma, didakticizma, eksperimentiranja, i žeđi za novotarijama: bit će to ljepota koja se s toliko ljubavi izgrađivala kroz silne generacije vjernika. Upravo je ona postala izvanredna žrtva reforme na način kako se gotovo posvuda provodila. A tada čujemo tu dirljivo tužnu rečenicu: „sada se tvrdoglavo držim vjere bez ikakve radosti.“ Tako je melankolični autor „Povratka u Brideshead“ sažeto identificirao posljedično stanje kampanje protiv ljepote: jenjavanje duhovne radosti u ispovijedanju istinske vjere.

05
“Liturgija je, kao uostalom i kršćanska objava, iznutra povezana s ljepotom: ona je veritatis splendor (sjaj istine)” – Benedikt XVI.

Trebalo nam je preko četrdeset godina da shvatimo potpuni razmjer smrtonosne bolesti koja, poput one Lazarove, nije završila u sumornoj tišini groba, već u zapanjujućem uskrsnuću iz mrtvih: sve većoj restauraciji tradicionalnog rimskog obreda diljem svijeta (unatoč privremenim zastojima), popraćenoj polaganim ponovnim otkrivanjem njenih kulturoloških potpornih stupova, bezbrojnih lijepih stvari, velikih i malih, koje uvijek prate katoličku liturgiju kada se živi punim plućima. Da je Waugh kojim slučajem danas živ, vidio bi da, Bogu hvala, ponovno postoji razlog za veselje, iako se iskreno nadamo da on sada već uživa u nepromjenjivoj Ljepoti skinutog vela, uvijek drevnoj, uvijek novoj, te da mu takva utjeha više ne treba.

Dr. Peter Kwasniewski

Izvor: Faithful Answers

Bilješka o autoru:
Peter Kwasniewski je doktor filozofije i profesor na Katoličkom sveučilištu u Wyomingu (Wyoming Catholic College). Predavao je aristotelovsku filozofiju, tomističku teologiju i socijalni nauk Crkve. Vodio je nekoliko zborova i schola, a trenutno je ravnatelj fakultetskog zbora. Autor je nekoliko knjiga, te brojnih članaka na temu filozofije, teologije i glazbe.

[1] „smells and bells“ je izraz koji se u anglofonom svijetu često rabio u pogrdnom smislu, a odnosi se na katoličku ili anglo-katoličku liturgijsku praksu koja je uključivala obilnu uporabu tamjana, zvonca i liturgijskih ruha.

[2] U izvorniku se autor koristi igrom riječi koja je teško prevodiva na hrvatski – unseeing leaders/sightless followers (vođe koji ne vide (ne žele vidjeti)/sljedbenici bez vida (ne mogu vidjeti).

[3] Svećenik koji slavi Misu

[4] Jedan od najvećih pisaca proze u 20. st. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je boravio u Hrvatskoj, služeći kao časnik za vezu između britanske vojske i partizana. Svoju zabrinutost za dobrobit Katoličke Crkve kako za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tako i pod komunističkom vladavinom izrazio je u izvješću “Crkva i država u oslobođenoj Hrvatskoj”. Ovaj dokument je zataškan od britanskog ministarstva vanjskih poslova kako bi se održali dobri odnosi s Titom, koga je Waugh prezirao.

Prethodni članakTišina u liturgiji
Sljedeći članakSlavljenje Mise prema istoku