Najčešća pitanja i odgovori

– Što je to Tradicionalna latinska misa? –

To je sveta Misa prema tradicionalnom rimskom obredu kako je služena u gotovo nepromijenjenom obliku još od vremena pape sv. Grgura Velikog (VI. st.), s time da je svoj konačni oblik dobila u XVI. st., kada je nakon svršetka Tridentskog koncila (1545.-1563.) kodificirana od strane pape sv. Pija V. Sve do liturgijskih promjena nakon završetka Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), ovo je bio najrašireniji obred u Katoličkoj crkvi diljem svijeta. Osim same svete Mise, tradicionalna liturgija uključuje i pripadajuće tradicionalne oblike sakramenata, blagoslova i dr.

Pontifikalna (biskupska) svečana Misa po tradicionalnom rimskom obredu

Pontifikalna (biskupska) svečana Misa po tradicionalnom rimskom obredu. Na leđima nadbiskupa vidljiv je palij, vunena tkanina sa 6 crnih križeva, znak nadbiskupske vlasti.

– Kako se još naziva Tradicionalna latinska misa? –

Brojni su nazivi, ovdje ćemo ih nabrojiti i kratko rastumačiti. Radi sažetosti, izraz „Tradicionalna latinska misa“ ćemo rabiti u skraćenici (TLM):

  • „Tridentinska misa“ – tako se naziva jer je papa sv. Pijo V. kodificirao TLM prema poticajima svetog Tridentskog sabora (1545.-1563.), odnosno 1570. je proglasio Rimski misal (često zvan Misal sv. Pija V.). Međutim, ovaj izraz nije sasvim točan, jer sugerira da taj obred potiče od Tridentskog sabora, dok je njegova prošlost mnogo dulja, a također može dovesti do pogrešnog zaključka kako je sv. Pijo V. (ili Tridentski sabor) proglasio novi obred. Iz sličnih razloga, katkada se TLM naziva i Misa sv. Pija V., odnosno Tridentska misa, ili Tridentski obred.
  • „Latinska misa“ – donekle točan izraz, jer je jedno od glavnih obilježja TLM upravo latinski jezik, no može biti pogrešan iz dva razloga: prvi je taj da se i nova Misa (prema Misalu Pavla VI.), također može služiti na latinskom jeziku, odnosno latinski je njen normativni jezik, što znači da je službeno izdanje tog Misala na latinskom. Drugi razlog je naročito važan za Hrvatsku, jer se TLM prema posebnom privilegiju Svete Stolice na ovim prostorima služila i na staroslavenskom jeziku (tzv. „Glagoljaška misa“).
  • „Izvanredni oblik rimskog obreda“ (forma extraordinaria) – izraz je koji rabi papa Benedikt XVI. u svom motupropriju „Summorum pontificum“ nasuprot „redovnom obliku rimskog obreda“, odnosno Misi Pavla VI.
  • „Gregorijanska misa“ – izraz koji naznačuje da sržni dio TLM, Rimski kanon, datira u nepromijenjenom obliku još od pape sv. Grgura Velikog. Sličan izraz je „Gregorijanski obred“.
  • „Stara misa“ – kolokvijalni termin, koji većinom rabe vjernici koji su osobno doživjeli liturgijske promjene 1970-ih godina. Slični, latinski izrazi su: „Usus antiquor“ ili „Vetus ordo“, dok se za novi obred rabi izraz „nova Misa“ ili „Novus ordo“.
  • „Sveta misa svih vremena“ – afektivni izraz kojim se označava drevnost i tradicija ovog obreda, odnosno njegov organski razvoj i uporabu od vremena apostola.
  • „Misa prema Misalu sv. Ivana XXIII“ – prema zadnjem službenom (tipskom) izdanju Rimskog misala za TLM iz 1962.

– Ispunjavam li odlaskom na Tradicionalnu latinsku misu svoju nedjeljnu obavezu? –

Svakako. Katolici bilo kojeg obreda mogu ispuniti svoju nedjeljnu obavezu (kao i onu zapovjedanih blagdana) odlaskom na Misu prema tradicionalnom rimskom obredu.

– Po čemu se razlikuju „stara“ i „nova“ Misa? –

Struktura Mise vrlo je slična onoj koju poznajete s redovnog obreda, ali ima nekih bitnih razlika. Možemo istaknuti one najočitije: tradicionalna Misa služi se na latinskom, službenom jeziku Crkve (ili staroslavenskom na našim prostorima). Svećenik je okrenut u istom smjeru kao i narod (prema oltaru), iako se više puta tijekom mise okreće (kako bi pozvao narod na molitvu, ili im dao blagoslov). U tradicionalnoj Misi najvećim dijelom ministrant odgovara u ime naroda. Pričest se prima isključivo na jezik, klečeći (ili stojeći ako je osoba spriječena zbog bolesti ili starosti). Što se tiče glazbe, u tradicionalnoj Misi pjevaju se drevni gregorijanski napjevi, sakralna polifonija ili u određenim prigodama, pučki napjevi (ili u glagoljaškim Misama, glagoljaški napjevi).

Osim svete Mise, postoje i važne razlike u i u tradicionalnim sakramentalnim obredima, koji su nakon liturgijske reforme znatno skraćeni (tako npr. tradicionalni obred krštenja uključuje blagoslov soli, kao i molitvu zaklinjanja, tj. egzorcizma nečistog duha).

Iako je teško pobrojati sve razlike, navest ćemo još neke:

  • na samom početku Mise, ispred oltara se obavlja uvodni obred, odnosno molitve u podnožju oltara, koje naizmjence mole svećenik i ministranti.
  • mnoge molitve, a posebno središnju, euharistijsku molitvu (Rimski kanon) svećenik govori potiho. Već spomenuti Rimski kanon jedina je euharistijska molitva u Tradicionalnoj misi, dok se u „novoj Misi“ može birati između četiri.
  • molitve u tradicionalnom obredu su uglavnom dulje i bogatije, a to posebno vrijedi za prinos darova (ofertorij).
  • čak i tijekom svečane pjevane Mise, postoje razdoblja potpune šutnje, kako bi se vjernicima dalo prostora za razmatranje misnih otajstava u svetoj tišini, i kako bi ih se potaklo na pobožnu molitvu.
  • čitanja su najčešće kraća i prate jednogodišnji ciklus, prije evanđelja čita se samo jedno čitanje (čitanja i propovijed su na narodnom jeziku). Za razliku od toga, u novoj Misi se za nedjelje koristi trogodišnji, tzv. „ABC ciklus“, a za svagdane dvogodišnji ciklus.
  • više se kleči: od početka mise do Slava, te od Svet do kraja euharistijske molitve, od Jaganjče Božji do molitve nakon pričesti te za blagoslov. Iz poštovanja, treba pokleknuti na riječi kojima se spominjemo Gospodinova Utjelovljenja za vrijeme Vjerovanja i Posljednjeg Evanđelja.
  • na koncu tradicionalne Mise, čita se „Posljednje evanđelje“, tj. proslov Ivanova evanđelja. Nakon tihe Mise mole se tzv. Leonove (ili Leoninske) molitve (Bogorodici, sv. Mihaelu Arkanđelu, te Srcu Isusovu).
  • u tradicionalnoj Misi nema koncelebracije (uz izuzetak Mise ređenja za svećenike i biskupe), nema laika izvanrednih djelitelja pričesti, niti ministrantica.

– Možete li navesti glavne značajke Tradicionalne mise? –

  • Žrtveni karakter – pokušat ćemo kratko rastumačiti ovo složeno teološko pitanje. U svakoj svetoj Misi se obnavlja i uprisutnjuje otkupiteljska žrtva Isusa Krista. U Starom zavjetu, Izraelci su prinosili Bogu žrtve radi pomirenja čovjeka i Boga, kako bi im Gospodin oprostio grijehe. Međutim, taj obred u sebi nije imao snagu postići pomirenje čovjeka i Boga zato jer bio tek slika stvarnosti koja je došla kasnije sa Isusom. Tek je Isusova žrtva na križu bila prava i savršena žrtva, koja je omogućila obnavljanje narušenog zajedništva čovjeka i Boga. Katolička Misa je upravo ono bogoslužje kojeg Isus Krist, pravi Veliki Svećenik, obavlja u nebeskoj Svetinji pred svojim Ocem. Tradicionalna Misa je odraz upravo te nebeske stvarnosti. Ona izrazito naglašava taj žrtveni karakter, vjernike uvodi u nebesku Svetinju i dovodi ih pred Prijestolje Božje. Ona predstavlja autentičan izraz katoličke vjere: riječima (molitvama), gestama, te samim vizualnim izgledom prostora gdje se Misa odvija. Dakako, time se ne tvrdi da „nova“ Misa nema žrtveni karakter, da je manje vrijedna, ili da je nevaljana. Jednostavno, vjernici privrženi tradicionalnoj liturgiji smatraju da se u „staroj Misi“ na jasan i nedvosmislen način izražava žrtveni karakter Mise.
  • Otajstvenost i simbolika – u ovoj Misi prevladava osjećaj posvemašnjeg strahopoštovanja pred svetim otajstvima. To se izražava brojnim simboličkim gestama, od kojih mnoge vuku svoje podrijetlo iz liturgije Staroga saveza, čineći tako neprekinutu cjelinu. Uzmimo nekoliko primjera. Svećenik moli raširenih ruku (molitveni stav, koji iako potiče iz davnina, nije primjeren laicima tijekom misnog obreda, jer se u današnje vrijeme identificira sa svećenicima), česte su geste klanjanja, u nekoliko navrata se svećenik i vjernici pokajničkom gestom udaraju u prsa, a u svečanoj Misi se mnogo kadi. Tamo gdje je običaj, ministranti prije dodavanja i prilikom vraćanja cjelivaju vrčiće u kojima se nalazi vino i voda za posvetu. Svećenik kao gestu poštovanja nakon posvećenja Hostije sve do pranja ruku nakon pričešćivanja ne razdvaja palčeve i kažiprste. Često se tijekom Mise čini znak križa, a prilikom najvažnijih dijelova Mise, poslužitelj zvoni zvoncem.
  • Duboka poniznost i poštovanje prema Gospodinu – cijela Misa je protkana duhom poniznosti, kojoj nas često uči Krist Gospodin (vidi Lk 18,10-14). Kada se svećenik tijekom obreda okreće prema narodu, uglavnom to čini spuštenog pogleda. Više puta tijekom obreda svećenik poklekne ili čini naklone, te ljubi oltar. Molitvu Domine, non sum dignus (Gospodine, nisam dostojan) svećenik moli tri puta, a kasnije to isto čine i vjernici. A dovoljno je baciti samo letimičan pogled na molitve Mise da se vidi njihov karakter. Jedan od primjera: „Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene…“ U Tradicionalnoj misi nema prostora za samoisticanje ili zavist (naročito kod laika). Također, za Tradicionalnu misu je karakteristično izuzetno veliko poštovanje prema Presvetome Oltarskom Sakramentu, iskazuje se velika briga oko ulomaka i čestica svete Pričesti prema Gospodinovom naputku: „Skupite preostale ulomke, da ništa ne propadne“ (Iv 6,12), jer je i u najmanjoj čestici prisutno presveto Tijelo Kristovo. Iz tog razloga prilikom pričešćivanja ministrant pričesnicima ispod brade drži pliticu.
  • Bogatstvo i ljepota – tradicionalna Misa se vodi načelom kako Bogu treba dati sve ono najbolje što imamo, pa stoga nije nimalo čudno što je njezin izričaj obilan i bogat, kako u molitvenom, tako i u vizualnom izričaju. Tradicionalna misa je bogata svetačkim slavljima, bojama, ruhom, liturgijskim posuđem, a njezino vidljivo naslijeđe su arhitektonski i umjetnički lijepe crkve koje potiču na sabranost i molitvu kao uzdizanje duha k Bogu. U ovoj Misi se, kao i u obredima istočnih Crkava, osjeća trag beskrajne ljepote Boga i Njegovoga nebeskog kraljevstva. Tradicionalna Misa je ponešto dulja od redovnog obreda, no ima li za vjernika išta ljepše nego provesti još koju minutu više u prisutnosti živoga Boga, u njegovom domu? Prisjetimo se riječi koje je Krist uputio učenicima u podvečerje svoje Muke: “Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?” (Mt 26,40) Hoćemo li se i mi jednom tako posramiti pred Bogom?

– Zašto baš latinski jezik? –

Latinski jezik je univerzalni i službeni jezik Crkve. Stoljećima se koristi kao liturgijski jezik i kao molitveni jezik. Sva velika međunarodna liturgijska slavlja ili se vrše na latinskom jeziku ili uključuju dijelove i molitve na latinskom. Svim službenim dokumentima Crkve normativno je izdanje na latinskom, kao i svim liturgijskim knjigama. Latinski je sakralni jezik, posvećen na drvu Križa, pa tako čitamo u Svetom pismu:  „A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” (…) a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki.“ (Iv 19,19-20)

No, poslušajmo što o tome kaže Učiteljstvo Crkve:

  • Pio XII.: “Upotreba latinskoga jezika, kako je na snazi u velikome dijelu Crkve, jasan je i plemeniti znak jedinstva i zgodno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja prave nauke” (Mediator Dei).
  • Ivan XXIII.: “Po samoj svojoj naravi latinski je jezik najprikladniji za promicanje svakoga oblika kulture među narodima. On ne izaziva nikakvu ljubomoru. Ne daje prednost nijednome narodu nego se s jednakom nepristranošću predstavlja svima te je svima jednako prihvatljiv” (Veterum sapientia).
  • Ivan Pavao II.: “Rimska Crkva ima osobite obveze prema latinskome jeziku, veličanstvenome jeziku drevnoga Rima, te ih treba i očitovati kadgod se za to pruža prilika” (Dominicae cenae).
  • Drugi vatikanski sabor: “U latinskim obredima treba sačuvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica”; “Valja se pobrinuti da vjernici znadu i latinski izgovarati ili pjevati dijelove misnoga reda što spadaju na njih” (Sancrosanctum Concilium, br 36; 54)

Za vas kao vjernika, to konkretno znači prednost da uz osnovno poznavanje latinskog u gotovo bilo kojem kutku planeta (od nama bliske Mađarske, pa sve do dalekog Brazila, Nigerije i Japana) možete moliti svetu Misu na vama razumljivom jeziku.

Latinski – jezik katoličke baštine i kulture

Latinski – jezik katoličke baštine i kulture

– Kako ću pratiti Misu kad ne razumijem latinski? –

Kako kaže narodna poslovica, svaki početak je težak. No, nećete imati prevelikih poteškoća iz više razloga. Kao prvo, na svakoj tradicionalnoj Misi osigurani su vam dvojezični latinsko-hrvatski misali. Kao drugo, iako će vam isprva zvučati pomalo čudno, nije nužno razumjeti baš svaku riječ Mise. Sveta Misa nije puko društveno okupljanje oko stola s malo čavrljanja i pjesme. Ona je odraz nebeske stvarnosti u kojoj Krist, Veliki svećenik, pred Ocem prikazuje svoju savršenu Žrtvu kojoj se onda pridružuju i naše žrtve. Razumijevanje biti svete Mise ne leži samo u uporabi narodnog jezika. Da pojednostavnimo, uzet ćemo slijedeći primjer. U Nizozemskoj je prije nekoliko godina napravljeno jedno ispitivanje. Rezultati su pokazali da 80% pastoralnih suradnika više ne vjeruje u stvarnu prisutnost u Euharistiji. Kako je to moguće ako je cijela Misa na njima razumljivom, narodnom jeziku? Možemo stoga slobodno ustvrditi da ključ razumijevanja svete Mise ne leži samo u razumijevanju jezika, već i u samom obredu. Ipak, što se tiče razumijevanja, ako ste prakticirajući katolik (odlazite svake nedjelje na svetu Misu), bez ikakvih problema ćete već po prvim riječima prepoznati nepromjenjive dijelove Mise koje već otprije znate na hrvatskom jeziku, kao npr. Gloria (Slava), Credo (Vjerovanje), Sanctus (Svet), Pater Noster (Oče naš) i dr. Ako niste, uz obilje Božje milosti koje ćete primiti na tradicionalnoj Misi, sigurno vam neće naškoditi upoznavanje latinskog, koji je osim jezika Crkve, također i jezik znanosti, a napose prava i medicine.

Na tradicionalnoj Misi uvijek su dostupni dvojezični misali

Na tradicionalnoj Misi uvijek su dostupni dvojezični misali

– Što predstavlja svećenikovo okretanje leđima narodu tijekom cijele Mise? –

Ovaj, vrlo čest izraz, proizlazi iz nerazumijevanja naravi tradicionalne liturgije. Svećenik nije okrenut leđima narodu, on je poput naroda, okrenut licem prema Bogu, svi su usmjereni „ad orientem“ (prema istoku), svećenik i narod su u zajedničkom hodu prema Gospodinu, a ne okrenuti jedni drugima u zatvorenom krugu. Svi zajedno podižu pogled prema istoku, u radosnom iščekivanju dolaska Gospodina našeg Isusa Krista, koji će „doći suditi žive i mrtve i svijet ognjem“ (iz tradicionalnog obreda krštenja). Crkva se od svojih početak uvijek okretala prema istoku, što je vidljivo iz iskaza sv. Augustina: „Kada ustajemo na molitvu, okrećemo se prema istoku, gdje počinju nebesa. A ne činimo zato jer se tamo nalazi Bog, kao da je otišao iz drugih dijelova zemlje, već nam to pomaže da se prisjetimo usmjeriti svoje umove prema višem poretku, to jest prema Bogu“ Ovaj citat nam pokazuje kako su već rani kršćani, nakon što su odslušali propovijed, ustali na molitvu koja bi uslijedila, i okrenuli se prema istoku. Augustin ovu formulu naziva „conversi ad Dominum“ (okretanje prema Gospodinu). Pri tome je vrlo važno napomenuti kako se čitava Istočna Crkva i dalje moli okrenuta prema Gospodinu.

– Zašto je uopće svećenik tijekom Mise okrenut leđima narodu? –

Smjer u kojem je svećenik okrenut jedna je od najuočljivijih vizualnih razlika u tradicionalnom rimskom obredu. Dok svećenik prikazuje Misu, okrenut je prema Bogu. Zbog ovog usmjerenja, ljudi nenaviknuti na tradicionalne obrede, smatraju da im je time svećenik „okrenuo leđa“, pa se zbog toga mogu čak i osjećati isključenima. No, ovakvo shvaćanje daleko je od istine. Vjernici laici se samom svojom nazočnošću i sudjelovanjem u Misi sjedinjuju sa svećenikom u molitvama. S vremena na vrijeme, svećenik se okreće kako bi se obratio puku. U tim trenucima, svećenik ih umiruje i uvjerava u Božju prisutnost, potiče ih na molitvu, podučava ih preko homilije, ili im daje blagoslov. Čak i izvan tih dijelova Mise, sve što svećenik čini namijenjeno je dobrobiti onih koji se zajedno s njime klanjaju Bogu, kao i spasenju svijeta. Važno je prisjetiti se kako primarni čin liturgije nije usmjeren zajednici, već Bogu. Pošto su misne molitve usmjerene Bogu, sasvim je prirodno pritom biti okrenut prema Njemu.

– Zašto se ovo okretanje u istom smjeru naziva „ad orientem“ (prema istoku)? –

Doslovan prijevod latinskog izraza „ad orientem“ glasi „prema istoku“. Povijesno gledajući, crkve su se uvijek gradile usmjerene prema istoku. Gradile su se tako da predstavljaju poveznicu s naravnim (prirodnim) svijetom. Krista, koji je svjetlo svijeta, simbolizira izlazeće sunce, prema kojem su se okretali vjernici za vrijeme Mise. Kako je zapadnjačka misao postajala sve apstraktnijom, kršćani su počeli graditi i crkve koje nisu bile fizički okrenute istoku, no i dalje se prepoznavalo kako su sve crkve na simboličan način okrenute (liturgijskom) istoku, pa se tako zadržao i ovaj izraz.

– Zašto bi neki svećenik htio slaviti Misu “ad orientem”? –

Iz razloga jer mu to omogućava da bude potpuno usredotočen na misnu Žrtvu. Kada smo mi ljudi okrenuti jedni prema drugima, sasvim je prirodno da razmišljamo o mnogim stvarima, te ukoliko smo imalo osjećajni, reagiramo na ljude koje vidimo. Ova reakcija je sasvim prirodna i neškodljiva. No, ona je ujedno kontraproduktivna kada se pokušavamo usredotočiti na molitve i čine Mise. Kada su okrenuti prema narodu, neki svećenici dolaze u iskušenje da sve više naprežu glasnice kako bi na taj način privukli pažnju nezainteresiranih posjetitelja na liturgiju. Istovremeno, ovo fokusiranje na narod umanjuje pozornost na same molitve. Također, nerijetko se događa da se tijekom Mise događaju razne ometajuće situacije (npr. netko se na neprimjeren način mota oko svetišta, ili nekome pozli tijekom Mise). Jednom kada je svećenik okrenut u istom smjeru kao i narod, svećenik je oslobođen poriva da bude animator, lakše izbjegava ometanja, te se može posvetiti molitvi Bogu. S druge strane, ukoliko svećenik ne djeluje pobožno, ako izgleda kao da se dosađuje, ili je jednostavno smeten i umoran, vjernike njegov izraz lica neće ometati u molitvi.

I papa Franjo slavio je novu Misu u više navrata „ad orientem“

I papa Franjo slavio je novu Misu u više navrata „ad orientem“

– Nije li Isus tijekom Posljednje večere bio okrenut prema svojim učenicima? –

Vjerojatno nije. U drevnom Izraelu, ljudi su tijekom svečanih (ili službenih) obroka blagovali za stolovima u obliku slova „S“, ili stolovima konveksnog oblika (nalik na potkovu). Predvodnik gozbe pokazivao je kako dijeli zajedništvo sa svojim gostima tako da je sjedio na istoj strani stola s njima (a ne okrenut nasuprot drugima). Čak i ako Isus jest tijekom Posljednje večere sjedio nasuprot svojih učenika, moramo se prisjetiti kako se na Misi ne ponavlja sama ceremonija večere. Uprisutnjuje se nova stvarnost koju je Krist ustanovio na križu, ispunivši na savršen način hramsku žrtvu. Stoga, na Misi ne trebamo rekreirati svaki detalj pashalne gozbe. (Detaljnije o tome možete pročitati u knjizi pape Benedikta XVI., „Duh liturgije“)

Jedan od najstarijih prikaza Posljednje večere - mozaik iz bazilike San Vitale u Ravenni (6. st.)

Na najstarijem sačuvanom prikazu Posljednje večere – mozaiku iz bazilike San Vitale u Ravenni (5. st.), vidljivo je kako Isus s apostolima sjedi na istoj strani konveksnog stola.

Nije li Drugi vatikanski sabor zahtijevao okretanje prema narodu tijekom Mise? –

Nije. Nigdje, ni u jednom dokumentu, Drugi vatikanski sabor ne poziva na promjenu usmjerenja svećenika. U stvari, ne postoji niti jedan crkveni dokument koji poziva na takvo nešto. Čak i Misal koji se rabi za redovni oblik Mise pretpostavlja kako je svećenik okrenut ad orientem kada mu nalaže da molitve „Molite braćo…“ i „Evo Jaganjca Božjega…“ govori okrenut „prema narodu“.

– Zar sama Crkva ne preferira okretanje prema narodu? –

Lako se može steći takav dojam uzme li se u obzir da se slavljenje Mise versus populum (okrenuto prema narodu) prakticira gotovo svugdje u Rimskom obredu. Međutim, jedini dokument koji na bilo koji način implicira ovakvo nešto je paragraf 229. Opće uredbe Rimskog misala (OURM) koji kaže: „Oltar, gdje god je to moguće, neka se gradi odvojeno od zida da se može lako obići i na njemu slaviti licem prema narodu.“ No, nigdje se u OURM-u ne sugerira da bismo trebali uništavati postojeću građevinu radi liturgije, već se naprosto daju smjernice prilikom izgradnje novih oltara. Također, izraz „gdje god je to moguće“ znači da bismo trebali uzeti u obzir ljepotu, arhitekturu, kao i topografiju crkve. Drugim riječima, ne bismo trebali forsirati samostojeće oltare tamo gdje im nije mjesto. Osim ovog odjeljka, ne postoji nijedan dokument kojim bi Vatikan naređivao okretanje prema narodu tijekom cijele Mise. Naknadno su Kongregaciji za svete obrede postavljana pitanja o tome je li dozvoljeno služiti Misu okrenuto prema narodu, na što je Kongregacija 1965. odgovorila pozitivno. No, do tada je to već postalo naširoko rasprostranjena praksa.

– Nije li se Misa u Rimu oduvijek slavila prema narodu? –

Bazilika sv. Petra u Rimu, čak i prije Drugog vatikanskog sabora, imala je vrlo neobičan dizajn, koji je činio nepraktičnim okretanje prema apsidi (polukružnom prostoru crkve nadsvođenim polukupolom) tijekom Mise. Kao prvo, Bazilika sv. Petra je izgrađena prema zapadu. Dakle, da bi se netko okrenuo prema istoku, mora se okrenuti prema crkvenim vratima (što dovodi do toga da se Misa koja se tamo služi na glavnom oltaru istovremeno služi versus populum i ad orientem). Kao drugo, kako bi oltar bio izravno iznad groba sv. Petra, morao se izgraditi kao samostojeći, te ispred njega nije bilo mjesta zbog prostora koji se naziva confessio, tj. otvorenog i ograđenog prostora nad grobnicom sv. Petra (premda sada postoji platforma nad dijelom confessija kako bi se oltar mogao okaditi prilikom obilaska). Mnoge crkve u Rimu su kopirale ovaj dizajn, te je tako i razvila ova praksa okrenutosti prema crkvenoj lađi. No, u drevnim crkvama vjernici bi i dalje bili okrenuti u istom smjeru kao i svećenik dok slavi Misu. Drugim riječima, bili bi okrenuti od oltara prema istoku. Tako da, premda bi svećenik bio okrenut prema narodu, naglasak bi i dalje bio na zajedničkom usmjerenju tijekom molitve. Također, i dan danas u ovim bazilikama postoji mnogo pokrajnjih oltara na kojima se Misa može slaviti isključivo ad orientem.

– Zašto onda u današnje vrijeme imamo Misu u kojoj je svećenik okrenut prema narodu? –

Nitko ne zna zasigurno. Očigledno je postojao neki razlog iz kojeg je gotovo svaka crkva Rimskog obreda mijenjala orijentaciju svećenika tijekom Mise. Govorilo se kako Misa versus populum više naglašava aspekt svete gozbe. Također, neki su tvrdili kako okretanje svećenika prema narodu više potiče sudjelovanje laika. Koliko god plemeniti ovi ciljevi bili, njihovo ostvarivanje ipak nije krenulo po planu. Prvi razlog se temelji na iskrivljenom dualizmu (razdvajanju) između svete gozbe i žrtve, jer su u drevnom svijetu išli ruku pod ruku. Druga pretpostavka teško griješi kada pretpostavlja da je sudjelovanje laika zapravo njihova (izvanjska) aktivnost, a ne uranjanje u molitvu. Svrha Mise nije u tome da naglasi i umnoži verbalne odgovore vjernika, već da ih dovede do toga da spoznaju, uzljube i služe Boga u svojim molitvama. (npr. vlč. T. Carter pretpostavlja da je ustanovljavanju versus populum kao norme znatno doprinijelo to što su mnogi ljudi tijekom televizijskog prijenosa Drugog vatikanskog sabora pratili Mise iz Bazilike sv. Petra, što je većini katolika bila prva prigoda za promatranje papinske Mise. Kada su vidjeli da papa slavi Misu versus populum, zaključili su da papa pokušava dati primjer za slavljenje Mise u cijeloj Crkvi.)

– Zašto svećenik potiho mrmlja, a ne govori naglas? –

Molitve koje svećenik izgovara potiho su najintimnije prošnje koje on izgovara u ime naroda, te molitve su upućene Bogu, a ne narodu. Gospodin ih sasvim sigurno čuje bez ikakvih poteškoća.

– Zašto se u tradicionalnom obredu Pričest podjeljuje samo na usta, a ne na ruke? –

Često se u današnje vrijeme tvrdi kako je Isus na Posljednjoj večeri svojim učenicima dao svoje Tijelo na ruke, iako u Svetom pismu nema izričitog opisa tog čina. Ukoliko pretpostavimo da Isus jest dao apostolima svoje Tijelo na ruku, u čemu nema ničega pogrešnog, valja pritom napomenuti jednu vrlo važnu činjenicu. Apostoli, čiji su nasljednici biskupi, bili su prvi službenici Euharistije, te su kao takvi s punim pravom smjeli doticati Presvete prilike. Dakle, nije toliko sporna činjenica samog podjeljivanja Euharistije na ruku, već način koji se isto prakticira u današnje vrijeme, dakle bez ikakvog prethodnog klanjanja, i bez ikakve zaštite Presvetih prilika, kao i činjenica da laici dijele Pričest, što je praksa bez presedana u Crkvi.

Radi boljeg razumijevanja ove problematike, dat ćemo prikaz prakse  Rimske Crkve iz prvih nekoliko stoljeća putem nekoliko citata. Papa sv. Siksto I., (cca.115.-125.) sedmi papa, piše: „Svete Tajne ne smiju dirati drugi nego oni koji su posvećeni Gospodinu, da se Gospodin ne razljuti nad tolikom drskosti, te nametne nevolje svome puku, te tako oni čak koji nisu pogriješili trpe i stradaju od zla, jer vrlo često pravedni stradaju za bezbožne.“ Papa sv. Eutihijan (275.-283.) kaže: „Neka se nitko ne usudi predati Pričest svjetovnjaku ili ženi kako bi ih odnijeli bolesnicima.“

Pričest na ruku se zadržala sve do 8./9. st., ali i tada u znatno drugačijem obliku: ruka je služila umjesto plitice (pričešćivalo se izravno s nje), ruke su se prije Pričesti prale, ili se preko ruke stavljao rubac, a samoj Pričesti prethodio je čin klanjanja. Sv. Augustin piše: „Nitko neka ne jede od ovoga Tijela, ako se prije nije klanjao. Griješimo ako se ne klanjamo.“

Dakle, pričest na ruku je s vremenom nestala iz prakse, jer se pokazalo da pogoduje lakšim zloporabama, ali i u tom obliku su je uvijek dijelili svećenici ili đakoni. Tridentski sabor kaže: „Kod sakramentalnog primanja je u crkvi Božjoj uvijek bio običaj da laici primaju pričest od svećenika, a da svećenici kod slavljenja Mise pričešćuju sami sebe [kan. 10]; taj običaj koji potječe od apostolske predaje treba zadržati po pravu i po redu.“

O tome kako se pričešćuje u tradicionalnom obredu, govori nam Veliki katekizam sv. Pija X.:

  • čl. 642. – U času kad pristupamo sv. pričesti, treba klečati, osrednje podignute glave, očiju skromno okrenutih prema svetoj hostiji, a usta dovoljno otvorena i jezik malo podignut na usnama.
  • čl. 643. – Pliticu ili podložak treba držati tako da prihvati svetu česticu ako se dogodi da padne.
  • čl. 644. – Moramo se pobrinuti da svetu česticu progutamo što prije možemo i da neko doba ne pljujemo.
  • čl. 645. – Ako se sveta hostija zalijepi za nepce, treba je odlijepiti jezikom, a nikada prstom.

 

  • Prilikom pričešćivanja u tradicionalnom obredu rabi se pričesna plitica

    Prilikom pričešćivanja u tradicionalnom obredu rabi se pričesna plitica

– Nije li Drugi vatikanski sabor tražio Pričest na ruku? –

Slično kao i kod prethodno spomenute svećenikove okrenutosti prema narodu, ni u ovom slučaju ne možemo naći ni slova u dokumentima Drugog vatikanskog sabora koje bi poticalo na praksu pričešćivanja na ruku. Papa Pavao VI. u dokumentu Memoriale Domini iz 1969. spominje: „ovaj [tradicionalni, tj. na usta] način dijeljenja Svete Pričesti mora biti sačuvan, ne samo zato što je to višestoljetna tradicija, nego zato što on izražava poštovanje vjernika prema Euharistiji […] Ovaj način ima veliku tradiciju, uveden je s razlogom, jer se tako manje izlaže Euharistija povredi, čuva da ne propadne ni jedan komadić ovog posvećenog Kruha.“ Hrvatski kardinal Franjo Šeper, nasljednik bl. Stepinca na čelu Zagrebačke nadbiskupije, kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kazao je:  „Problem Pričesti na ruku za mene nije pitanje forme, nego problem vjere i prema tome zaista jedna odluka savjesti za svećenika. Nitko, pošto je ispitao svoju savjest, ne može osjetiti potrebu da traži Pričest na ruku.“ Papa sv. Ivan Pavao II. na pitanje što misli o praksi pričešćivanja na ruku, odgovorio je: „…ja vam kažem da ja nisam sklon toj praksi i da to ne mogu nikako preporučiti.“ Bl. Majka Tereza, koja je cijeli život posvetila skrbi za teške bolesnike i velike siromahe, na pitanje što misli koji je najveći problem danas u svijetu, odgovorila je: “Kamo god idem po cijelome svijetu, najviše me od svega žalosti kada gledam narod kako prima Pričest na ruku.“

Kardinal Ratzinger pričešćuje papu sv. Ivana Pavla II.

Kardinal Ratzinger pričešćuje papu sv. Ivana Pavla II.

– Kakva je šteta u primanju Hostije na ruku? –

Najveći rizik i najteža posljedica prakse podjeljivanja Pričesti na ruku je ogromni gubitak euharistijskih čestica i posljedično činjenica da te čestice ljudi gaze nogama po crkvama. Sljedeći je ozbiljan rizik ogromna lakoća krađe posvećenih hostija. Prakticiranje pričešćivanja na ruku kroz duže vrijeme slabi vjeru u stvarnu prisutnost i u pretvorbu, jer se Presveto tretira kao obična hrana, bez uvjerljive geste klanjanja.

U pravoslavnim Crkvama se strogo pazi na Sveto pričešće.

U pravoslavnim Crkvama se strogo pazi na Sveto pričešće.

– Moram li se pričešćivati na usta? –

Važno je istaknuti kako je pričešćivanje na ruku samo posebno dopuštenje (indult) koje svaka pojedina biskupija može, ali i ne mora donijeti, dok je tradicionalno pričešćivanje na usta redovna crkvena praksa koja ne traži posebnu dozvolu, i kao takva se ne može ukinuti. Dakle, sve dok je u vašoj biskupiji na snazi indult za pričešćivanju na ruke (a isti se može i povući), na redovnom obredu smijete se pričešćivati na taj način, no to ne znači da je sve što je dopušteno ujedno i korisno za vas, a ne znači ni da je Bogu ugodno. S druge strane, na tradicionalnoj Misi pričešćuje se isključivo na jezik, klečeći (ako je osoba fizički sposobna).

– Zašto se u tradicionalnoj Misi toliko kleči? –

Sv. Augustin nas podučava: „Kristova poniznost i njegova ljubav koja je zbog nas otišla na križ oslobodile su nas od lažnih bogova i [demonskih] sila, i pred tom Poniznošću mi klečimo“. Klečanje dolazi iz Biblije i njezine spoznaje Boga. To je vidljivo još u Starom zavjetu (Ps 94,6; 2 Ljet 29,29; Iz 45,23) U Novom zavjetu nalazimo kako sam Gospodin naš, Isus Krist, klečeći moli (Lk 22,41), kao i sv. Petar (Dj 9,40), sv. Pavao (Ef 3, 14) i prvi mučenik, sv. Stjepan (Dj 7, 60). Dovoljno je napomenuti što o klečanju pred Kristom kaže Sveto pismo: „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: „Isus Krist jest Gospodin!“ – na slavu Boga Oca.“ (Fil 2,9-11). Klečanje je znak molitve (Dan 6, 11), pobožnosti (Mt 8,2) i pokore (Lk 5,8), i zato je naročito prikladno za pojedine dijelove svete Mise, jasno, ukoliko to čovjeku dozvoljava njegovo zdravstveno stanje.

– Zašto na tradicionalnoj Misi mnoge žene na glavi nose veo? –

Velovi ili marame su važan dio našeg katoličkog naslijeđa. Nosili su se u kršćanskim bogoslužjima još u vrijeme sv. Pavla (vidi 1 Kor 11,1-7). Zapravo, tek od 1983. ženama je dozvoljeno da u crkvama ne prekrivaju glave. Postoje mnogi praktični i teološki razlozi zbog kojih bi žene i dalje trebale nositi velove. Kao prvo, veo služi kao podsjetnik svakoj ženi da se nalazi u prisustvu Krista. Noseći ovaj pomalo neobičan komad odjeće, svaka žena se na taj način podsjeća da izlazi iz uobičajenog životnog okruženja, i ulazi u sveto vrijeme. Drugo, veo naznačava pokornost Kristovom autoritetu, i stavljanje pod Njegovu zaštitu. Treće, veo izražava različitost između žene i muškarca, koji nose različitu odjeću, čime izražavaju različitost njihovih uloga u međusobnim odnosima. Četvrto, veo je izraz umjerenosti i čednosti, vrlo pohvalnih vrednota. Bog je žene već obdario prekrasnim velom guste i duge kose, pa nećemo pogriješiti primjetimo li kako je duga i njegovana kosa ures i slava žene. Prekrivajući svoju slavu, žene izražavaju da su stvorene na slavu Božju. Peto, neke žene nose veo kako bi nasljedovale Blaženu Majku, koja se uvijek prikazuje s velom (jedina iznimka je umjetničko prikazivanje Bezgrešnog Začeća). Veo je simbol njezine poniznosti, pokornosti i poslušnosti Kristu. Naposlijetku, veo se može nositi i iz pragmatičnih razloga – može sakriti „ne baš savršenu“ frizuru toga dana. Žena može nositi veo iz bilo kojeg od navedenih razloga. Podsjetimo da se istočne Crkve i dalje drže ovog hvalevrijednog običaja.

– Zašto muškarci ne nose velove? –

Veo nije muška odjeća. Baš kao što muškarci ne nose bluze, vestice ili suknje, ne nose niti velove. Ustvari, muškarci u crkvama ne bi smjeli nositi nikakva pokrivala za glavu, osim ako to ne zahtijevaju rubrike (poput npr. biskupove kalote). Čak i zaređeni službenici moraju skinuti svoje birete (kvadratne crne kape) prije početka Mise.

– Moraju li žene na tradicionalnoj Misi nositi velove? –

Ne. Stari Kodeks kanonskog prava (CIC) iz 1917. zahtijevao je da žene nose velove. Međutim, stupanjem na snagu novog Kodeksa kanonskog prava 1983., stari iz 1917. je ukinut. (vidi kan. 6 §1). Premda je dokument pape Benedikta XVI. “Universia Ecclesiae” ukinuo one zakonske odredbe povezane sa svetim obredima, koje su nespojive s rubrikama liturgijskih knjiga za tradicionalne obrede, time nje došlo do „oživljavanja“ starog CIC-a. Stoga, nošenje pokrivala za glavu tijekom Mise nije obvezatno, pa nikome radi toga ne bi smjela biti uskraćena sveta Pričest. S druge strane, nitko ne brani vjernicama da ih nose čak i na novoj Misi, jer je to dio dugotrajne i pohvalne tradicije. Ustvari, izgleda prilično čudno kada na vjenčanju mladenka ne nosi veo.

– Ima li veo kakvu drugu ulogu u Misi? –

Korisno je zamijetiti kako su u misnoj Žrtvi sve svete stvari prekrivene velom. Prije ofertorija, kalež je prekriven velom. Također, velom je prekriven i ciborij koji sadržava posvećene Hostije, a vrlo često su velom pokrivena i Svetohraništa. Ovi velovi prizivaju nam u pamćenje drevnu Svetinju nad Svetinjama u Hramu, koja je također bila prekrivena velom (vidi Heb 9, 1-8). Ovo činimo jer je u Misi katekumena (prvom dijelu Mise, koji završava s Vjerovanjem), put spasenja nam je još sakriven. No, na Misi vjernika (drugom dijelu Mise, koji počinje s ofertorijem), vidimo kako se naše spasenje događa kroz Kristovu žrtvu, i zato su tada velovi skinuti.

– Zašto na tradicionalnoj Misi nema suvremene duhovne glazbe? –

Na tradicionalnoj Misi rabe se napjevi koji su svojstveni liturgiji, zato prevladava gregorijanski koral, a mogu se čuti i zvuci polifonije, ili čak i pučkih napjeva. Gregorijansko pjevanje je zapravo uzor prema kojemu mjerimo i ocjenjujemo druge vrste pjevanja u liturgiji. O tome nam govori i Drugi vatikanski sabor: “Crkva smatra gregorijansko pjevanje vlastitim rimskoj liturgiji; ono dakle u liturgijskim činima, uz jednake uvjete, ima prvo mjesto. Druge se vrste svete glazbe, osobito polifonija, nikako ne isključuju iz bogoslužja, samo ako odgovaraju duhu liturgijskog čina prema čl. 30.” (Sacrosanctum Concilium, čl. 116). Na ove se odredbe u suvremenom liturgijskom životu prečesto zaboravlja, tako da nažalost, u novim Misama prevladavaju duhovne šansone plitka sadržaja, a nerijetko i podrijetla koje nema nikakve veze s katoličkom duhovnošću, a kamoli s liturgijom.

– Zašto na naslovnici stoji slika kardinala Bozanića? Ima li ova stranica kakve veze s Zagrebačkom nadbiskupijom? –

Nema. Jedan od autora stranice doduše, živi i djeluje na prostoru iste nadbiskupije, no to nije razlog. Na naslovnici stoji slika nadbiskupa Bozanića, jer je on (zasad) jedini biskup koji je dozvolio javno slavljenje izvanrednog oblika rimske Mise, i kao takvom smo mu dužni očitati zahvalnost i poštovanje. Dakako, idealno bi bilo da (pod navedenim uvjetima) našu naslovnicu krase slike svih biskupa Crkve u Hrvata.